Aristotel - Teorija morala

Aristotelova etika je vidljiva ne samo u njegovim djelima koja se bave tom tematikom već i u djelima koja se bave drugim granama filozofije, kao što su retorika ili politika. Iz toga je vidljivo koliku je važnost Aristotel davao etici. Njegova etička promišljanja se ne bave samo teorijom već je velikim dijelom promišljao o praktičnoj primjeni etike i načinima postizanja sretnog života, kako pojedinca tako i zajednice.

Prvi dio rada sadrži pregled Aristotelovih djela o etici kroz razdoblja razvoja njegove filozofske misli, te osnove na kojima je gradio svoje etičke teorije. Drugi dio objašnjava što je to eudaimonija za Aristotela i kako se postiže u pojedinačnom životu i u društvenoj zajednici. Treći dio rada objašnjava što su za Aristotela vrline, kako se stječu i kako ih dijeli u odnosu na dušu. Četvrti dio ovog rada se bavi prijateljstvom, vrlinom koju je Aristotel smatrao za bitnu poveznicu između pojedinca i društva.

1. ETIKA

Moralna filozofija ili etika... filozofska je disciplina koja proučava ljudsko djelovanje i norme po kojima se to djelovanje usklađuje ili bi se trebalo usklađivati. Pojam je uveo Aristotel

Aristotelova filozofijska djela su mnogobrojna i opsežna, pokrivaju gotovo sva područja poznata klasičnoj filozofiji. Nekoliko etičkih spisa pripisuje se Aristotelu, u njima su vidljive razlike u razmišljanju što je posljedica promjena u njegovim stavovima tijekom godina, i razvitkom njegove filozofske misli.

Iz njegove mladosti (335. pr.K) potječu tri spisa iz područja etike. To su Protreptikus u kojem se naglašava gledište da se sreća sastoji od intelektualne kontemplacije. Potom dijalog Edems u kojem se raspravlja o prirodi i duši u platoničkom smislu, te djelo O pravdi koje nije potpuno sačuvano, postoje samo fragmenti i indirektni izvještaji o ovom djelu.

Dva najznačajnija Aristotelova djela iz područja etike su Eudemova etika i Nikomahova etika, koje se u nekim dijelovima preklapaju. Knjige IV, V i VI Eudemove etike su identične knjigama V, VI i VII Nikomahove etike. Smatra se da je Eudemova etika nastala ranije i da je Aristotel koristio u pisanju Nikomahove etike koja je ujedno njegov najupotpunjeniji i najzreliji etički spis.

Postoji još i djelo Magna moralia, objavljeno nakon Aristotelove smrti. Ono ne donosi nove spoznaje o njegovim etičkim razmišljanjima već se radi o onome što je već objavljeno u Eudemovoj i Nikomahovoj etici. Tu još možemo ubrojiti i kratki spis O vrlinama i porocima. Čak i neka Aristotelova druga djela koja se ne bave direktno etikom sadrže neka etička razmišljanja i stavove, kao Retorika, Politika, O duši i Metafizika.

Utjecaj njegovog učitelj Platona je vidljiv u opisu moralnih vrijednosti, slici idealne moralne osobe kao atenskog aristokrata i u temeljnom intelektualnom pristupu moralnom životu. Ono u čemu se najviše razlikuju Platonovo i Aristotelovo filozofsko učenje je dualizam, razdvojenost vidljivog i nevidljivog svijeta kod Platona, koje Aristotel ne priznaje i spušta svijet ideja u vidljivi svijet. Aristotel Platonove ideje smješta u iskustveni svijet, ono što je kod Platona ideja, kod Aristotela je opći pojam koji dobivamo pomoću osjetila i misaone obrade osjetilnog sadržaja. On niječe urođene ideje, sve spoznajemo iskustvom.

Za Aristotela supstancija (grč. ousίa) stvari može ležati samo u njima samima. Doduše i za njega su rodovi supstancije, ali tek u izvedenom smislu. Zato Aristotel tumači jedan drugi dualizam: materija (grč. hỳle: lat. materia) i forma (grč. έidos/morphέ; lat. forma).

Četiri su karakteristike Aristotelovog etičkog gledišta koje ga razlikuju od Platona i koje ga definiraju. To su realizam, racionalizam, imanentizam i energizam. Realizam dolazi do izražaja u Nikomahovoj etici, gdje je vidljivo da Aristotel prevladava Platonov dualizam. On smatra da je ideja spojena s pojedinačnom stvari i od nje nerazdvojiva. Iz toga proizlazio da čovjek razloge za mišljenje i djelovanje nalazi u ovozemaljskom životu a ne u svijetu ideja. Racionalizam Aristotelovog etičkog gledišta također je vidljiv u djelu Nikomahova etika, Aristotel naglašava da etička spoznaja, kao i svaka druga spoznaja, se utemeljuje u razumu i iskustvu. Stoga je za njega praktično djelovanje značajno kao i znanje. Naglašava da izjave mislilaca treba uspoređivati s njihovim djelima, te ako su djela suprotna izjavama, onda su to samo prazne riječi. Imanentizam se ogleda u tomu da Aristotel govori da čovjekova sreća leži u njemu samome. Kada govori o dobru, on ne misli na dobro po samom sebi, već o ljudskom dobru, o onome što je dobro u ljudskom životu. To znači da je čovjekova sreća u njemu samome, da je čovjek kao moralna ličnost sam sebi zakon. On je pravilo i mjera istine. Četvrta značajka je energizam. On smatra da je za etiku moralno djelovanje, moralni čin i moralni život važniji od same spoznaje vrline.

Područje ljudske prakse kao djelovanje utemeljeno na odluci je objekt Aristotelove etike i razgraničeno je od teorijske filozofije koja je okrenuta nepromjenjivom i vječnom. Po njemu svako biće po naravi teži prema sebi svojstvenom dobru u kojem pronalazi svoje dovršenje. A ljudsko dobro je djelatnost duše prema razumu. U njoj kao svoj konačni cilj čovjek pronalazi eudaimoniu (blaženstvo), koje je neovisno o vanjskim okolnostima.

Aristotel je prirodu shvaćao teleološki, odnosno za njega priroda ima svoju svrhu. I njegova etika je teleološka. Tražio je odgovor na pitanje: Što je cilj ljudskog života? Smatra da je svrha čovjekovih radnji neko dobro, odnosno ono dobro koje se postiže djelovanjem. Mnoga takva dobra služe kao sredstva za postizanje drugog višeg dobra. To najviše dobro kojemu sve teži je za njega eudaimonia, blaženstvo. Ono ima apsolutnu vrijednost i ono je krajnji cilj svega djelovanja. Sreća je za njega djelovanje u skladu s vrlinom tijekom cijelog života. Da bi se to postiglo potreban je karakter koji se, po njemu, stječe vježbanjem.

Vrlina je za Aristotela sredina između dvije krajnosti, onako kako bi to razuman čovjek odredio. A vrline dijeli na etičke i dianoetičke. Dianoetičke su u čistom djelovanju samog uma, kao što je razboritost, koja je odlučujuća za etičko djelovanje. Dok etičke čovjek zatječe, one su posredovane postojećim poretkom u društvu, a svoju valjanost primaju od tradicije i općeg suglasja. Moralno djelovanje nastaje sudjelovanjem razboritosti i etičkih vrlina, tako da se pomoću razboritosti spoznaju prava sredstva, a etičke vrline postavljaju cilj.

2. EUDAIMONIA

Centralno etičko pitanje grčkih filozofa nije bilo: „Što je moralno, a što nemoralno djelo?", već: - Što je eudaimonia?. Eudaimonia se uobičajeno prevodi kao blaženstvo, sreća. Ali ne sreća kao kratkoročno zadovoljstvo, već kao potpuno ispunjenje. Aristotel se u svojim etičkim spisima prvenstveno bavio pitanjem dobrog života čovjeka. Posebno se bavio pitanjem: - Kako postići blaženstvo?.
Aristotel je smatrao da je svrha čovjekovih radnji neko dobro koje on postiže svojim djelovanjem. Postoji nebrojeno mnogo djelovanja i ciljeva, stoga postoje i nebrojena dobra. Ali sva ta pojedinačna dobra imaju svoju svrhu, neko više dobro. Aristotela je zanimalo koje je to dobro koje želimo postići ne radi nekog višeg dobra, već radi njega samoga. Pita se koje je to najviše dobro koje ljudskom životu daje najvišu vrijednost. Tvrdio je da je eudaimonia, blaženstvo apsolutno dobro i cilj svega djelovanja.

Ono čemu svi ljudi teže, prema Aristotelu, nije posljedak ili plod djelovanja, niti konformnost aktivnosti u smislu zakonitosti ili dužnosti, niti plodnosnost ugode, Aristotelova eudaimonia je (1) ono čemu svi teže kao svome ispunjenju, (2) kontinuirana i savršena aktivnost, i (3) cjelokupni ljudski život utjelovljujući ovu aktivnost u cijenjenom sustavu posjedovanja i prijateljstva.

Aristotel je u Nikomahovoj etici bitne ljudske vrline nabrojao i detaljno opisao. Sve te vrline zajedno tvore idealnu sliku čovjeka. Pomoću njih vidimo pravu čovjekovu prirodu, a ta priroda daje metafizičku osnovu u kojoj su ove vrline ukorijenjene. „Time Aristotel istovremeno daje svoj odgovor na pitanje o biti eudaimonie. Tim je pojmom dotaknuta sva grčka etika. I uvijek je iznova, od toga vremena, etika pitala: što je sreća? „Sreća"- to je uobičajeni prijevod grčkog eudaimonia; ipak točno - ta riječ znači: „blagi (pravi) duh" Aristotel odgovara: sreća ne leži u zadovoljstvu i užitku, ni u materijalnom posjedovanju ni u ugledu i časti u javnom životu, već, za čovjeka tipično u djelu - u potpunom aktiviranju čovjekove specifične biti." Time izvanjska dobra, ugled ili užitak nisu isključeni, ali oni nisu ono istinsko dobro koje je u ljudskoj prirodi.

Eudaimonia zajednice

Aristotel o eudaimonii promišlja i u jedinstvu etike i politike. Ako strogo odijelimo Aristotelovu etiku kao učenje o najvišem dobru pojedinačnog ljudskog života, a politiku kao učenje o najvišem dobru ljudskog života u zajednici, gubimo iz vida njihovo jedinstvo. Aristotelovo određenje eudaimonie treba tražiti u jedinstvu praktičke znanosti, kojom se on bavio.

Za Aristotela je mogućnost postignuća eudaimonie ujedno i kriterij za utvrđivanje položaja ljudi unutar polisa. Po njemu pravi građani vole vrlinu i teže višem dobru, pa je pogrešno smatrati građaninom onoga tko ne ispunjava ove uvijete. Za njega u najboljem poretku radnici, zanatlije ili ratari ne mogu biti građani. Niži poslovi koje obavljaju koristeći se tijelom sprječavaju ih da se duhovno razvijaju. Stoga građanin s političkim pravima može biti samo onaj tko ima sposobnost etičkog usavršavanja, tko tvori vrlinu i djeluje po njoj. Točnije, samo oni koji su u etičkom smislu tvorci sreće, tj. slobodni su djelovati u skladu s vrlinom. Robovi, po Aristotelu, mogu imati određene vrline, ali ne mogu biti sretni jer je sreća povezana s postojanjem istinske vrline koja je njima nedostižna. Smatra da samo filozofi postižu potpunu iskonsku sreće, dok ostali staleži u sreći sudjeluju djelomično.

Cilj njegove najbolje društvene zajednice nije, kao kod Platona postizanje sreće svakog staleža, već jedna jedinstvena sreća koju samo odabrani potpuno iskuse a ostali samo djelomično i u granicama svojih mogućnosti. To znači da istinski dobrim životom ne mogu živjeti svi ljudi, on je tečevina znanja, razboritosti i ethosa.

3. VRLINE

Aristotel sve svodi na nekoliko etičkih pravila, koja su uostalom tipično grčka. Kad je čovjek dobar? Njegov odgovor: Kada postupa onako kako obziran čovjek postupa. A kako on postupa? Tako što traži ispravni razum (recta ratio). A što bi bio ispravni razum? On je djelatan uvijek kad su naši postupci 'lijepi', a lijepi su kada se drže sredine između previše i premalo.

Blaženstvo se za Aristotela sastoji u djelatnosti prema vrlini. Vrlina je način ponašanja kojim čovjek djeluje dobro i posljedično postaje dobar. Vrlina je za njega sredina između dvije krajnosti, onako kako bi to razuman čovjek odredio. Vrlina se nalazi između manjka i suviška. Hrabrost je stoga prava sredina između plašljivosti i pomamne smjelosti. To znači da svaki čovjek bira sredinu u odnosu na sebe, ono što je razumna sredina za jednoga ne mora biti za drugoga. Međutim, ono što pojedinac u određenom trenutku smatra da je za njega dobro može se razlikovati od onoga što je za njega istinski dobro. Upravo to istinsko dobro treba biti cilj, a ostvarivanjem tog cilja postajemo kreposni. Stoga, Aristotel je kao bitnu osobinu moralnog čovjeka držao posjedovanje praktične mudrosti, i sposobnost prosuđivanja.

U Nikomahovoj etici Aristotel je nabrojao i detaljno opisao sljedeće vrline: mudrost, razboritost, hrabrost, pravednost, samosavladavanje, predanost, velikodušnost, plemenitost duše, časnost, blagost, istinitost, uljudnost i prijateljstvo. Aristotel nam ne nudi pravila ponašanja koja treba rutinski slijediti, već na isti način na koji je Platonovu ideju čovjeka spustio u njega samoga, daje mu odgovornost za djelovanje po vlastitoj prosudbi, priznaje čovjeku moć da sam sebe izgrađuje i teži kreposti i blaženstvu. Odnosno, čovjek sam treba prosuditi što je za njega dobro u određenom trenutku i uvijek paziti da pojedinačna dobra budu u skladu s istinskim dobrom.

Aristotel pri podjeli vrlina uzima u obzir podjelu duše. Duša se dijeli na nerazumski i razumski dio. Razumski dio ima razum u sebi, dok se nerazumski treba povinovati i slušati razumski dio duše. Stoga se i vrline dijele na dijanoetičke i etičke. Dijanoetičke vrline su u čistom djelovanju samog uma. One su prirođene svakom čovjeku, stvaraju se poukom a etičke navikom. U svom djelu O duši Aristotel opisuje tri intelektuale vrline, to su:

- urođena sposobnost spoznavanja prvobitnog principa;
- navika stjecanja umijeća demonstrativnog utemeljenja prosudbi;
- filozofska mudrost, navika stjecanja najviših znanja po redu postojanja, intiutivnog razumijevanja i razumskog promišljanja.  

Razboritost je umna vrlina koja je odlučujuća za etičko djelovanje, bez nje se ne može izvršavati nijedna karakterna vrlina. Etičke vrline čovjek već zatiče, one su posredovane postojećim poretkom u društvu, a svoju valjanost primaju od tradicije i općeg suglasja. Za Aristotela je stoga vrlo bitan dio moralnog formiranja uvježbavanje postojećih društvenih vrijednosti.

Krepost je dakle dvostruka: razumska i moralna. Razumska krepost ima uglavnom i nastanak i porast na temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva i vremena. No moralna krepost nastaje navikavanjem... ni jedna od moralnih kreposti ne nastaje u nama po naravi, jer se ni jedna od stvari koje su po naravi ne može preinačiti navikavanjem. Kamen koji se po naravi giba prema dolje, bez obzira koliko ga puta bacili prema gore neće steći tu naviku i uvijek će se gibati prema dolje.

Aristotel moralni proces razlaže na sljedeći način:

1. Čovjek želi određeni cilj,
2. On promišlja sredstvo za ostvarenje cilja,
3. Opredjeljuje se za cilj,
4. Bira izvodljivo sredstvo,
5. Vrši određenu radnju.   

Dok etičke kreposti postavljaju cilj, razboritost ima zadaću da spozna prava sredstva i putove koji vode k dobru. "Kao običaj praktičnog razumijevanja, razboritost omogućava razumu uvidjeti kako su neki čini dobri a neki zli. Aristotel misli kako se djeca rađaju s prirodnim usmjerenjem prema činima iz vrline; stečena razboritost razvija ove sklonosti tako da oni postaju svjesni elementi dobrog življenja."

Vrline, prije svega, stječemo kada ih provodimo u djelo, kao i ostala umijeća. Ono što učeći činimo to čineći učimo. Gradeći postajemo graditelji, čineći pravedna djela postajemo pravedni, hrabra djela čine nas hrabrima. Slično kao i svako umijeće, svaka krepost po istim uzrocima i po istim sredstvima nastaje i propada. Ako loše gradimo postajemo loši graditelji, jer se s vrlinama ne rađamo važno je da li ih ispravno učimo, vježbamo i razvijamo.

Moralno djelovanje za Aristotela je dobrovoljno i u suglasju je s izborom. Zato su i vrlina i porok u našoj moći.

4. PRIJATELJSTVO

Osobitu pozornost Aristotel posvećuje vrlini prijateljstva, ističući da nitko, makar imao i sva dobra, ne izabire živjeti bez prijatelja. Što je osoba u boljoj situaciji, to više treba prijatelje. Po Aristotelu prijatelje trebaju:

- Bogati, moćni i uspješni: kako bi od njih imali koristi te kako bi zaštitili svoja dobra.
- Siromašni i nesretni: kako bi u njima našli utočište.
- Mladi: da ih usmjeravaju.
- Stari: da se o njima brinu.
- Zreli i aktivni ljudi: kako bi činili dobro prema drugima koji će ih razumjeti i dobrom im vraćati.
- Društvene zajednice: prijateljstvo između pojedinaca koje će ih držati na okupu.  

Neke osobe su prirodni prijatelji, kao roditelji i djeca, ili kao pripadnici iste skupine, dok su drugi vezani prijateljstvom koje proizlazi iz okolnosti u kojima se nalaze, kao što su putnici ili suborci. Postoje tri vrste prijateljstva: radi dobra samoga prijatelja; prijateljstvo zbog užitka; i prijateljstvo radi koristi. Pravo prijateljstvo je ono koje se događa radi dobra samoga prijatelja. Prijatelji moraju biti uzajamno dobrohotni, a prijateljstvo ne smije biti sakriveno, ono je također neka jednakost i zajedništvo.

Dvoje ljudi su pravi prijatelji samo ako gaje dobrohotnost jedan za drugoga, te ako su oboje svjesni dobrohotnosti drugoga prema sebi. Dobri prijatelji ne nalaze se ni često ni brzo. Nema mnogo kreposnih ljudi, i kada se sretnu treba im duže vrijeme da razviju svoje prijateljstvo. Pravo prijateljstvo je nešto što možemo dostići samo s par pojedinaca, jer je nemoguće udovoljiti velikom broju ljudi u isto vrijeme.

Najbolja prijateljstva karakterizira ujednačena razmjena. Takva je razmjena moguća samo među jednakima. Ako je prijateljstvo između dva nejednaka pojedinca, onda je i razmjena između njih nejednaka.
Aristotel također tvrdi da čovjek ne može postići eudaimoniu u nedostatku prijatelja. Razlozi zbog kojih su nam oni potrebni u postizanje eudaimonie su:

- Ljudi su društvena bića, bolje je živjeti s prijateljima nego sa strancima;
- Potrebito nam je da promatramo djelovanje kreposnih pojedinaca, jer nam je lakše učiti iz tuđih nego iz vlastitih djela, a ujedno je i ugodno promatrati kreposna djelovanja;
- Eudaimonia je kontinuirana aktivnost, lakše je djelovati zajedno s prijateljima nego sam;
- Prijatelji njeguju vrline jedan kod drugoga;
- Prijatelji pomažu jedni drugima da žive potpunije živote vježbajući međusobno razumijevanje;
- Prijatelji se osvrću jedni na druge na način da životne odabire prijatelja smatramo vrijednima i prihvaćamo ih u svome životu;
- Prijatelji su oni s kojima možemo razgovarati;
- Prijatelji su prirodna potreba, jer ljudi nisu samodostatni.

Aristotel će reći da su ljudi skloniji da žive u zajednici, nego sami, a zajednica sloge nastaje tamo gdje ljudi žive u suglasju sa samima sobom i u suglasju s drugima. Sloga je specifično političko prijateljstvo koje konstituira polis. U Nikomahovoj etici Aristotel je rekao da je čovjek po naravi skloniji biti u dvoje nego li u državi, kao što je i sam dom prvotniji i nužniji od države.

ZAKLJUČAK

Ono što je obilježilo Aristotelova filozofska promišljanja je otklon koji on čini u odnosu na svog učitelj Platona. On spušta njegove ideje iz savršenog misaonog svijeta u objekte nesavršenog vidljivog svijeta. On i dalje ne nudi mogućnost čovjeku da postigne potpuno savršenstvo, ali mu daje moć da sam sebe izgrađuje i usavršava. Njegova etika nudi praktične upute kako postići puninu života i dostići iskonsku prirodu čovjeka. Njegovi etički stavovi su vidljivi od njegovih teorijskih djela kao što je Metafizika do detaljno razrađenih, praktičnih uputa za uređenje dobrog života pojedinca u Nikomahovoj etici ili uputa za dobrog govornika u djelu o retorici.

Eudaimonia je ono više dobro čemu sve teži, ono se po Aristotelu postiže djelovanjem u skladu s vrlinom. Vrlina je za njega sredina između dvije krajnosti onako kako bi to razuman čovjek odredio. Ta sredina nije univerzalna, niti aritmetička, ona je svojstvena svakom čovjeku. Ali uvijek treba imati na umu više dobro i u skladu s njim odlučivati u pojedinačnim slučajevima. Aristotel naglašava da je za djelovanje u skladu s vrlinom potrebna sloboda. Ako nismo odlučili slobodnom voljom onda to nije moralan čin niti smo za njega moralno odgovorni. Također naglašava da je sretan život onaj koji je ispunjen intelektualnom aktivnošću, jer samo se intelektualnom aktivnošću dostiže blaženstvo.

__________________________________

Aristotel se rodio u gradiću Stagiri, grčkoj koloniji u Trakiji, 384. pr. Kr. Njegov otac Nikomah, bio je dvorski lekar makedonskoga kralja Aminte II., djeda Aleksandra Velikoga. Moguće je da je u porodici bilo više naraštaja lekara makedonskih kraljeva. Ne zna se je li sam Aristotel radio kao lekar. Verovatno je imao lepo detinjstvo. Živeo je na udobnom ali ne i raskošnom dvoru, gde se najviše držalo do spoja teorijske mudrosti i praktičnog delovanja. Ostao je bez oba roditelja još kao dečak i o njemu se brinuo Proksen, verovatno očev rođak.

Sa sedamnaest godina poslali su ga na daljnje školovanje u Atenu. Ubrzo nakon dolaska u Atenu, priključio se Platonovoj Akademiji. Platon je pokretao rasprave o zamršenim i teškim pitanjima, ali je i podučavao atensku mladež i pripremao je za svet odraslih. Večera na kojoj učenici i drugi uzvanici razmatraju filozofska pitanja nazivala se simposion, gozba.

Platon je Aristotela nazvao "pametnjakovićem škole": - Rekao sam takođe da Aristotelu trebaju uzde, a ne ostruge. Sam Aristotel je, spominjući Platonovu akademiju, govorio "naši prijatelji". Moglo bi se reći da je taj odnos s vremena na vreme bio zajedljiv, ali da nije u njemu bilo gorčine.

Nakon što je Platon je umro 347. pr. Kr., Aristotel je napustio Akademiju. Ne znamo zašto je otišao. Možda je mislio da su njega trebali imenovati naslednikom. No, možda je bila posredi i neka politička igra. Atenjani i Makedonci nisu bili u najboljim odnosima. Možda se mislilo da je Aristotel previše sklon Makedoncima.

Aristotel je bio odsutan dvanaest godina. Najprije je otišao u Aternej, gradić na maloazijskoj obali s druge strane Egejskoga mora. Mjesni vladar, ili "tiranin" kako su ga zvali, bio je Hermija, koji je uspostavio malu akademsku zajednicu. Hermija je Aristotelu i njegovu prijatelju Ksenokratu, koji ga je pratio, dao sve što im je trebalo.

Aristotel je oženio Hermijinu nećakinju Pitiju, koja mu je rodila kćer. Moguće je da su se i voleli. U Politici, koju je verovatno napisao u to doba, kaže kako je za muškarca idealno sklopiti brak s trideset sedam, a za ženu s osamnaest godina. Budući da je njemu tada bilo trideset sedam, možemo pretpostaviti da je Pitija imala osamnaest. Na žalost, Pitija je umrla. Posle je Aristotel našao novu družicu, Herfilu, koja mu je rodila sina Nikomaha, onoga iz Nikomahove etike . Ne znamo jesu li se venčali. Aristotel je umro pre nje. U oporuci, koja je sačuvana, bio je prema njoj dobar. Međutim, kao podsetnik na to da su to bila okrutna vremena, grad-državu Atarnej Persijanci su osvojili 341. pr. Kr. i Hermiju mučili do smrti.

Neposredno pre toga Aristotel se iz Asosa odselio na ostrvo Lezb. Živeo je u Mitileni, glavnome gradu. Onde je upoznao Teofrasta, koji je bio rodom s ostrva, i onde osnovao filozofsku skupinu sličnu onoj u Asosu. Mnogo je vremena provodio u velikoj morskoj laguni, okruženoj kopnom, što je bilo idealno mesto za razne biljke i životinje.

Učitelj Aleksandra Velikog

Godine 343. pr. Kr. stigao je poziv koji će istorija pamtiti: kralj Filip Makedonski pozvao je Aristotela da preuzme odgoj njegova trinaestogodišnjega sina Aleksandra, koji će u svojem kratkom životnom veku osvojiti većinu tada poznatog sveta. Ne znamo gotovo ništa o odnosu između najvećega uma i dečaka koji će postati njegovim najmoćnijim čovekom. Iz sačuvanih se spisa ne može reći da je Aristotela zanimalo makedonsko carstvo.

Godine 346. pr. Kr. Filip je ubijen i Aleksandar više nije imao vremena za učenje. Aristotel je još neko vreme ostao u Stagiri, a sledeće godine vratio se u Atenu.

Likej

Kada se vratio u Atenu, Aristotel je bio zreo i ugledan filozof. Bilo mu je tada gotovo pedeset godina. Nakon Speuzipove smrti, mesto na čelu Akademije ponovno je bilo upražnjeno, ali ga Aristotelu nisu ponudili. Čini se da nije bio spreman raditi pod vodstvom svoga staroga kolege Ksenokrata te je otvorio vlastitu školu, Likej. Nalazila se u severoistočnom delu Atene, u području hrama Apolona Likeja, na mestu gde su se filozofi i pre okupljali.

Peripatetičari

Aristotel je tu živeo i radio sledećih dvanaest godina. Nadgledao je rad učenjaka i istraživača i držao predavanja učenicima i drugim zainteresiranim slušateljima. Predavao je u natkrivenom prostoru zdanja, koji se na grčkom zove peripatos. Zbog toga su ih nazivali peripateričari – oni koji raspravljaju šetajući. U školi su se podučavali razni predmeti, no ipak se specijalizirala za pistoriju i biologiju.

Beg iz Atene

Godine 323. pr. Kr. umro je Aleksandar Veliki. Makedonsko carstvo, koje je Aleksandar držao na okupu, počelo se raspadati. Atenjani su iskoristili priliku i pokušali se osloboditi Makedonaca. Aristotel se našao u opasnosti. Znalo se za njegove makedonske veze. Optužili su ga za bezbožništvo, kao nekoć Sokrata. Napustio je Atenu. Uskratit ću Atenjanima priliku da se dvaput ogriješe o filozofiju.

Njegovo poslednje putovanje bilo je iz Atene u Halkidu, na ostrvu Eubeji, gdje je njegova majka imala kuću. Umro je oko godinu dana posle, 322. pr. Kr., od nekih želučanih tegoba. Sve što znamo o Aristotelu upućuje na to da je bio dobar čovek, srdačan i velikodušan. Imao je neprijatelje koji su rekli da ima tanke noge i sitne oči i da frflja dok govori. Navodno se lepo odevao, imao je fine sandale i nosio je prstenje.

Dela

Od Aristotelovih nam je dela ostala tek trećina. Ostatak je izgubljen. Sačuvano je 30 knjiga ili oko 2000 današnjih stranica. Napisao je i objavio mnoge spise za šire čitateljstvo, koje je nazivao "ezoteričnim", u književnom obliku svojstvenu njegovu dobu: pesme, pisma, oglede i dijaloge. Govorilo se kako su prelepo napisani. Osim nekoliko fragmenata, sve je to izgubljeno. Znamo da je postojalo jer su o tim tekstovima pisali i drugi.

Aristotel

Aristotel - Najbolje državno uređenje

Aristotel - Nikomahova etika 

Aristotel - O prijateljstvu