Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

Vrsta djela - Drama

Tema - Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.

Mjesto radnje - Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu

Vrijeme radnje - Negdje u 19. stoljeću

Struktura djela - Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez većih preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti, sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi, a kamoli jedna drugoj.

Problematika koja se obrađuje u djelu

- Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje.

- Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima.Neobičnost dramskog raspleta.

- Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju.

- Postizanje scenskog razgovora.

- Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se mnogobrojnim lirskim usklicima.

- Kraj drame nije tradicionalni rasplet već nečujno umiranje nečega s nagovještajem i čežnjom za srećom.

- Osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti.

- Likovi drame su opsjednuti budućnošću, svi se tuže, a nitko nikome ne pomaže.

Inspiracija iz sličnog djela - Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima istaknuto mjesto uz Strindberga.

O djelu - Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u provincijskom garnizonskom gradiću, pokušavajući se vratiti u Moskvu gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima, gramzivošću i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi). Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi, a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da će jednom vidjeti rodnu Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će otpočeti pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.

Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.

U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja. Generalske kćeri, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke, preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život. Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sićušnost. Najmlađa Irina radi na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.

Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i indiskretnom ženom Natalijom.

Prvi čin - Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan. Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.

Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)

Drugi čin - I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi seraduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.

Treći čin - Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.

Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("želi red u kući"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.

Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi. Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.

Četvrti čin - Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.

Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža. Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.

Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras kuće.

Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!").

Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.

Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.

Olga - Najstarija od triju sestara, ima 28 godina, koja je preuzela brigu o obitelji nakon očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opterećena poslom. Misli kako je već sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokreće želja za Moskvom.

Maša - Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i najpametniji, no danas shvaća kako ništa od toga nije istina, on je samo dobroćudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava, u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je već dugo vremena žudjela. Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj - čovjeka nesretnog u braku.

Irina - Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina). Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kuće. Ona je lijepa i ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni. Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.

Andrej Sergejevič Prozorov - On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se znanstvenika i sveučilišnog profesora preobraća u kartaša i papučara. Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom, no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o budućnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o budućnosti su samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.

Natalija (Nataša) Ivanovna - Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kuću, prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje preuzima "glavnu riječ" u kući; tako seljaka sestre iz njihovih soba te želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara već ima nove planove oko preuređenja kuće.

Fjodor Iljič Kuligin - Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s njime sačuvala bračnu formu.

Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin - Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje filozofiranju o dalekoj budućnosti. Oduševljenje sestara njegovim dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere. On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj budućnosti kad će većina ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Općenito, ispunjenje svih svojih želja Veršinjin vidi tek u dalekoj budućnosti, tako je smisao svog njegovog rada izgradnja budućnosti za nove naraštaje.

Nikolaj Ljvovič Tusenbach - Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi. Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.

Vasilj Vasiljevič Soljoni - Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajući bolje od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr. na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.

Ivan Romanovič Čebutikin - Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije samo dobrodušni senilni starčić, nego i neodgovoran i opasan čovjek: on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.

Aleksej Petrovič Fedotik - Potporučnik

Vladimir Karlovič Rode - Potporučnik

Anfisa - Starica od 80-ak godina koja već trideset godina radi kao dadilja u obitelji Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku, samo želi izbaciti iz kuće.

Ferapont Spiridinovič - Stari podvornik kod zemske uprave.

__________________________________

Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor.  Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.

Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. "Treba otići u Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti" - govorila je Irina – "treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu". Olga: "Da! Što prije u Moskvu". Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin, potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši: "Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga."

Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: "Ja koji sanjam da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!". Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu. Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: "Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu". Veršinjin joj izjavljuje ljubav: "Volim vaše oči, vaše kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.

Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije. Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: "Kud puklo da puklo, pijmo"! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: "Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati. Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!".

Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach: "Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir." Nataša: "Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih".

U domu Maša se tuži na Andreja: "Ovu je kuću založio banci i sav je novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama. Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu" – govorila je Irina – "O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica." Maša priznaje da voli Veršinjina: "Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!"

Ulazi Andrej ljutit: Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene. Nataša: On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.

Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: On je dobar čovjek, odlanulo mi je - govorila je Irina Mašinom mužu - Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje - ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena, dosadno mi je, nemam što raditi.

Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš.

Irina: Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio. Odlazi vojska pa i Veršinjin: – Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak. Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.

Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni: Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi...

Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima.

U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.

_________________________________

Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

Dramu Tri sestre čine četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i bez velikih preokreta. Vreme radnje je negde u 19. veku, u provincijskom ruskom gradu gde živi porodica Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina, brat Andrej. Iako su se doselili pre jedanaest godina iz Moskve, sestre Prozorov nikada se nisu navikle na život u provinciji. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rešenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će započeti pravi život jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.

Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova i na osećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji bez obzira na večni optimizam ne iščezavaju. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utelovljuju pojam lepote i profinjenosti, želju za boljim životom, ali ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami je da se niko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspevaju pomoći.

Kratak sadržaj - Prvi čin drame započinje lepim sunčanim danom, a u središtu su pažnje tri sestre, Irina koja slavi imendan i simbol je mladosti i proleća, Olga je glavna odgovorna u porodici nakon očeve smrti i na kraju Maša, sestra koja je nezadovoljna svojim brakom i uzaludno potrošenom mladosti.

Tri sestre nakon smrti oca pukovnika ostaju živeti sa bratom Andrejem u provincijskom gradiću, ali pokušavaju se vratiti u Moskvu gde su rođene i obrazovane. Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, uticajni Protopopov, zadaju nevolje trima sestrama pa se prekrasan dom pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima i gramzivošću.

U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irininog imendana. U kuću dolaze vojni oficiri Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni lekar Čebutikin, novo lice oficir Veršinjin.

U drugom činu gotovo i nema spoljašnjih događanja. Svaki od likova živi svoj život. Irina je nezadovoljna telegrafistica, Maša pije, Olga postaje direktorka u školi, a brat Andrej živi pod papučom žene Nataše i radi u okružnoj upravi. Nataša zabranjuje kućnu zabavu koja nije po njenom ukusu, navodno zbog bolesti sinčića Bobika, a zatim odlazi na noćnu vožnju sa ljubavnikom Protopopovim.

Treći čin kao u klasičnoj drami, donosi vrhunac zapleta kada negde u gradu bukti požar. Iako dom Prozorovih nije zahvaćen u plamenu, simbolika je u izgoreloj veri i nadi sestara za boljom budućnosti. Sumorna noć za tri je sestre dosegla vrhunac kada su saznale da je njihov brat Andrej prokockao kuću. Jedina realna od početka, sestra Maša, svesna je bezvrednosti njihovog brata i Natašine pogubnosti.

Početak trećeg čina pun je katastrofičnih detalja. Čebutikin se osuđuje zbog nesposobnosti jer nije uspeo spasiti neku ženu na umoru pa počinje piti. Takav pripit ocrnio je trima sestrama uspomenu na Moskvu i pokojnu majku koju je voleo jer je ona bila jedina svetla tačka iz njegove prošlosti. Maša priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu, a Irina je pristala udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i to zbog jedinog cilja – odlaska u Moskvu.

U četvrtom činu vojnici napuštaju grad i opraštaju se od sestara Prozorov, u sumornoj i mučnoj atmosferi. Tusenbach uvredi Soljanija koji je takođe zaljubljen u Irinu pa ga zatim poziva na dvoboj. Tusenbach gine u dvoboju, a Čebutikin je pasivni posmatrač koji nije ništa preduzeo kako bi sprečio dvoboj. Irina je promenila posao počinje raditi u gradskoj upravi, ali i dalje mrzi svoj posao koji joj daju osećaj da joj život samo prolazi. Olga je postala direktorka pa se sa Anafisom seli u iznajmljeni stan pokraj gimnazije.

Četvrti čin prožet je odlascima i opraštanjima, a sestre zauvek odlaze iz svog doma. Nataša obilazi kuću i zapovednički naređuje promene. Najpre je dala poseći javor i jelovu aleju. Nada u budućnost nije potpuno nestala za tri sestre, ali razrešenje njihovih puteva ostaje nedorečeno i ostavlja čitatelju mogućnost nagađanja.

Drama završava monolozima triju sestara, a izgovaraju ga uz muziku koja prati vojsku na odlasku iz grada. Monolozi otkrivaju njihovu spoznaju o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobro i o osuđenosti na besmislen život.

Mesto radnje - Rusija

Glavni likovi - Irina, Olga i Maša

________________________________

Anton Pavlovič Čehov ruski pisac novela, pripovedaka i drama. Studirao je medicinu i kao student objavljivao humorističku prozu u kojoj izvrgava ruglu glupost, osionost, laž, duhovnu zaparloženost. Završio je studije medicine ali je oboleo od tuberkuloze. Radio je kao lekar i istovremeno pisao, što je još više pogoršavalo njegovo zdravstveno stanje. Zato se isključivo posvetio književnom radu. Osećao je potrebu da upozna kulturni i književni život u evropskim zemljama pa je proputovao Francusku, Švajcarsku i Italiju. To mu je pomoglo da upozna savremene, moderne tokove u literaturi, umetiosti i filozofiji i da opredeli svoja književna interesovanja i poetičke principe. Grozničavo je stvarao, za sedam godina je objavio pet knjiga pripovedaka i nekoliko drama. U potrazi za lekom doputovao je u Nemačku i tu umro 1904. godine. Čehov je vrlo rano shvatio vrednost svoga talenta, napustio je humorističku prozu i okrenuo se pripovetkama i novelama. Humornu vedrinu je zamenilo sumorno sagledavanje života i čoveka. U kratkoj prozi je ostvario najveće domete postavši jedan od svetskih majstora novele. Sažetost, jednostavnost i odmerenost - to su odlike Čehovljevog pripovedanja.

Stalno se rukovodio devizama: "Kratkoća je sestra talenta" i "Pisati treba tako da rečima bude tesno, a mislima široko". Najpoznatije Čehovljeve pripovetke i novele su: Čovek u futroli, Paviljon 6, Kameleon, Seljaci, Tuga, Činovnikova smrt, Stepa.

Druga oblast Čehovljevog književnog rada je drama: Ivanov (1887), Galeb (1896), Ujka Vanja (1897), Tri sestre (1900), Višnjik (1903). U njima nema zanimljivih zapleta, burnih događanja i emotivnih eksplozija. Stvarao je psihološku dramu atmosfere, bogatih lirskih preliva, snažne sugestije, mirnih tonova. Njegove drame su značajno uticale na tokove razvitka evropske drame.

Bogatstvo motiva odlikuje Čehovljevo književno delo: gluposti, birokratija, lažne veličine, kameleonstvo, prostitucija, promašenost, duhovna zapuštenost, socijalna beda, nepravda i nejednakost, rad, lepota, ljubav. Rad je intenzivno prisutan kao ideal, smisao života, potreba. Lepota uopšte, lepota prirode, lepota žene; lepota kao sklad tela i duha, lepota duše, dobrota kao lepota, plemenitost. Čehova zanima intelektualna i duhovna zapuštenost, mrtvilo, nerad, dosada, praznina. Oni deluju razorno, obesmišljavaju život, zasenčavaju budućnost. Ima kod Čehova promašenih i poraženih ljudi, koji od života ništa nisu dobili i koji zapadaju u beznađe i apsolutni pesimizam. Prisutan je socijalni momenat: nepravda, beda, zaostalost, stradanje. Prikazuje Čehov i seljake i spahije, činovnike i intelektualce, siromašne i bogate. Sve te junake vidi u jednostavnim situacijama ("životnim situacijama") na koje se svodi radnja pripovetke ili drame. Situacije su obične i svakodnevne, ali pažljivo odabrane i umetnički perfektno predočene. Nema kod Čehova snažnih događaja i snažnih likova. I junaci, i događanje, i atmosfera dati su u smirenim tonovima, diskretnim i lakim potezima, odabranim rečima. Mir i tišina, često i muzika, karakterišu svet Čehovljevih pripovedaka i drama.

Anton Pavlovič Čehov - Činovnikova smrt 

Anton Pavlovič Čehov - Šala 

Anton Pavlovič Čehov - Tuga 

Anton Pavlovič Čehov - Tuga - Interpretacija

Anton Pavlovič Čehov - Ujka Vanja

Anton Pavlovič Čehov - Višnjik