Tituš Brezovački - Matijaš Grabancijaš dijak lektira

Tituš Brezovački - Matijaš Grabancijaš dijak

Tituš Brezovački - Matijaš Grabancijaš dijak

 

Sadržaj - Komedija započinje posjetom krznara Vuksana susjedu, postolaru Smolku. Smolko je tužan jer se prije dva dana njegova žena objesila o krušku. Vuksan ga tješi govoreći da bi se trebao veseliti, a ne plakatim jer se oslobodio "kućnog nemira". Njihov razgovor prekida pojava Matijaša dijaka.

 

Nakon upoznavanja, sva trojica razgovaraju o zabrinjavajućoj situaciji u Hrvatskoj: do istine i pravde nikome nije stalo, a karijerizam, udvorništvo i licemjerje prisutno je na svakom koraku. Kada od Matijaša čuje da on može saznati sve iz zvijezda i računa, Vuksan zatraži da mu kaže nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao problematičnog čovjeka sklonog kriminalu, a ništa bolje nije opisan ni postolar Smolko. Kada je Vuksan otišao, Smolko je počeo uvjeravati Matijaša kako se od vraga mogu izmoliti veliki novci. Ne uspjevši ga razuvjeriti, Matijaš odluči kazniti Smolka i njegovo praznovjerje, pa mu detaljno ''objasni'' što ima činiti kako bi od vraga dobio novac. Prvi čin završava tučnjavom Smolka i njegovih šegrta jer se nikako nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti novac koji će dobiti od vraga.

 

Nadalje, Smolko se žali kako je od vraga (zapravo prerušenog Matijaša) umjesto novca dobio dobre batine pa je tri tjedna morao ležati u krevetu. Smolkov monolog prekida pojava mladog plemića, pravnika Jugoviča, koji je došao naručiti čizme. Njima se pridruži i Matijaš, a u razgovoru koji vode osuđuju ponašanje mladih koji svoje slobodno vrijeme provode na plesu, a ne u crkvi. Potom JUgovič, baš kao prije Smolko i Vuksan, zaželi čuti od Matijaša što zna o njegovoj prošlosti. Iako ga Matijaš prikazuje kao besposličara, lažljivca i praznoglavca koji svojim ponašanjem ni u čemu ne otkriva svoje plemenito podrijetlo, Jugovič ga moli da mu pomogne isprositi Vuksanovu bogatu kći jedinicu za ženu. Matijaš, želeći i njega naučiti pameti, pristane te mu iznese plan: Jugovič će pod jezik staviti travu koja čovjeka učini nevidljivim pa će tako biti nezamijećen kada Matijaš bude razgovarao s Vuksanom. Budući da ga je Matijaš o svemu obavijestio, Vuksan se pravi kao da ne vidi Jugoviča, ali svoj položaj vješto koristi ocrnjujući neželjenog prosca, a usput ga "slučajno" dobro ispljuje. Ispljuvan od glave do pete, bijesni se Jugovič želi osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.

 

Radnja trećeg čina počinje u krčmi, gdje gradski službenici Pisarovič, Veselkovič, Koprinovič i Jugovič piju i pjevaju. Uskoro u krčmu stigne i Matijaš, preodjeven u trgovca iz Banata. Njegovo bogatstvo zapne za oko četvorici pa ga odluče opelješiti na kartama. Međutim, nada u laku zaradu brzo je pala u vodu jer im je Matijaš igrajući oduzeo sav novac. Kako četvorici ni to nije bilo dovoljno da uvide kako se do novca može doći samo na pošten način, Matijaš ih još drastičnije kažnjava: Jugoviča magarećom, a Veselkoviča svinjskom glavom, Koprinovič dobije dugi nos, a Pisarovič pocrni u licu, dok se sam Matijaš pretvori u kostur i iščezne.

 

Uskoro Matijaš omogući Jugoviču da se osveti Vuksanu. Ponavlja se slika iz drugog čina, samo što su uloge zamijenjene: Vuksan, koji želi prisluškivati razgovor, skriven je u vreći u kojoj se tobože nalazi sušeni bakalar. Jugovič, znajući da je u vreći Vuksan, nemilosrdno mlati štapom po ''bakalaru'', a ne propušta priliku da ocrni Vuksana i njegovu kći.

 

U posljednjem se prizoru nađe na okupu cijelo nasamareno, opelješno, popljuvano i pretučeno društvo, a Matijaš, ponovno "kakti dijak", drži završnu besjedu o njihovim grijesima i kaznama.

 

Književni rod i vrsta djela - dramatika; komedija

 

O djelu - Komedija Matijaš Grabancijaš dijak prvi je put prikazana u kraljevskom plemićkom konviktu u Zagrebu 12. veljače 1804., a iste je godine i tiskana. Brezovački u "zavjetku" (mottu) i u stihovanom predgovoru objašnjava prosvjetiteljsko - didaktičnu tendenciju svoga djela ističući:

 

1. veliki značaj prosvjete i obrazovanja za napredak i boljitak pojedinca i društva, i

2. potrebu da prikaže prednosti i vrednote kreposti te odurnost ljudskih mana, a to se može jedino iznošenjem istine.

 

Likovi

 

Matijaš Grabancijaš dijak - pokretač je svih zbivanja u komediji. Preko njega Brezovački, a u duhu racionalističkog naučavanja, kritizira i kažnjava mane i poroke svojih sugrađana. Lik Matijaša nije u cijelosti uvjerljiv i životan jer mu autor kao reprezentantu zdravog razuma neargumentirano pripisuje i nadnaravne osobine. (Po narodnom vjerovanju, grabancijaš je đak koji je, svršivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu - vilenjačku, te se može služiti čarolijama. Sama riječ "grabancijaš" preoblikovana je talijanska riječ negromanzia - čarobnjaštvo, čemu je onda pridodan sufiks - aš. Dakle, grabancijaš je onaj koji se razumije u čarolije.)

 

Vuksan - krznar

Smoljko - postolar

Jugović - pravnik, mladi plemić

Pisarović, Veseljković, Koprinović - gradski službenici

 

Kako je Matijaš ključno lice u komediji i kako on upravlja licima i događajima, neophodno je i u određivanju prirode smiješnog poći od njega, iako on zapravo i nije komičan lik i svega je jednom, kad se prerušava u trgovca iz Banata i u hazardnoj kartaškoj igri pobjeđuje Jugoviča i trojicu gradskih službenika, na putu da to doista postane. No premda nije sam po sebi komičan lik, Matijaš sudjeluje u gotovo svim komičnim događajima i redovito je, štoviše, njihov začetnik. Komično se nerijetko javlja i uz predmet njegovih dijaloških dionica, pa su komična tako i razotkrivanja prošlosti njegovih sugovornika Smolka, Vuksana i Jugoviča, jer ih degradiraju u odnosu na predodžbe koje oni sami o sebi nastoje nametnuti svojoj okolini.

 

Pojava da komično proistječe iz predmeta dijaloga, odnosno iz postupka kojim je taj predmet iskazan i predočen, nije ograničena samo na Matijaševe dijaloške dionice već se zamjećuje i u dijaloškim dionicama drugih lica, te je, dapače, svojevrsna posebnost Matijaša Grabancijaša dijaka. Da se to potkrijepi, dostatno je navesti samo dijalog Vuksana i Smolka o kavi ili prizor u kojem Vuksan podrugljivo komentira narudžbe svojih mušterija. U oba primjera, što očito nije slučajno, smijeh pobuđuje pretjeranost koja mjestimice dopire čak do apsurda.


Premda je u Matijašu Grabancijašu dijaku nemoguće nabrojati i obuhvatiti te ujedno obrazložiti sve vidove smiješnog, jer je posrijedi ipak komediografsko ostvarenje u kojem, usprkos njegovoj sadržajno-kompozicijskoj mozaičnosti i djelomičnoj statičnosti radnje, jedan komični dojam nerijetko sustiže drugi, ipak je nužno naznačiti i eventualno pojasniti još neke izraze komičnoga.


Prvenstveno, svakako, valja progovoriti o prizorima u kojima uz Matijaša sudjeluju Vuksan i Jugovič, jer su ti prizori bliski duhu naivnog, pučkog teatra i pokladne komedije, i jer se temelje na grotesknoj komici koju ugrožava trivijalnost. No ma koliko smijeh koji ti prizori pobuđuju bio jeftin, kako se to pojednostavnjeno kaže, ti prizori su zanimljivi kao objekt razmatranja i zbog postupka kojim ih Brezovački ostvaruje kao i zbog mogućih teoretskih tumačenja uzroka i poticaja za smijeh. Da se to dokaže, potrebno ih je, naravno, pobliže upoznati.

 

U prvom od ta dva prizora, Matijaš razgovara s Vuksanom o Jugovičevoj želji da mu krznar da svoju kćer za ženu, dok Jugovič, koji vjeruje da je nevidljiv jer je pod jezik stavio čarobnu travku dobijenu od Matijaša, u prikrajku prati njihov dijalog. Tokom razgovora s Matijašem u kojem bezobzirno i podrugljivo govori o Jugoviču, Vuksan uporno pljuje na tobože nevidljivog a i neželjenog prosca svoje kćeri. Taj vulgarni čin izaziva, dakako, smijeh koji profinjeni estete ne cijene osobito ali koji redovito glasno odjekuje pri izvođenju Matijaša Grabancijaša dijaka.

 

Vuksanovo pljuvanje, koje ima lakrdijaško podrijetlo, nije, međutim, i jedini izazov smijehu u razmatranom prizoru u kojem se komično oblikuje kao rezultat sveukupnog zbivanja odnosno složene situacije koja ovisi o uspostavljenim suodnosima lica, predmetu razgovora između Matijaša i Jugoviča te činjenici da tom razgovoru prisustvuje i Jugovič. Jer, pođimo od same zamisli prizora, komično je već i to da je Jugovič prethodno povjerovao u Matijaševu priču o djelovanju čarobne trave, a komično je zato jer ga razobličava, jer ukazuje na njegovu glupost i ograničenost. To pak što on zatim ustrajava u toj svojoj gluposti i ograničenosti, iako je vrijeđan i pljuvan, nov je impuls smijehu koji je u međuvremenu, kao i sama radnja, izmijenio kvalitet. Iz statičnog razgovora o čarobnoj travi prešlo se u dinamičnu radnju zasnovanu na vjerovanju u njezino djelovanje. A ta dinamika, koja kao i uvijek pojačava komični efekat, gotovo je automatizirana, jer je Vuksan stavljen naprosto u situaciju, kad je već jednom počeo pljuvati, da to i dalje čini. Nije, dakle, riječ samo o učestalu ponavljanju jedne fizičke radnje nego i o svojevrsnom automatizmu toga ponavljanja, a to je još viša i složenija poticajna razina smijeha.


Surovo Vuksanovo poigravanje s Jugovičem ima još jednu sadržajno - smisaonu komičnu komponentu koja je za suvremenike Brezovačkog bila nesumnjivo vrlo atraktivna ali i provokativna, jer je zadirala u klasne odnose. Dok je Vuksan, naime, obični zanatlija, purger, Jugovič je plemić i pravdoznanec te u nekoliko navrata, dapače, nadmeno naglašava to svoje podrijetlo i društveni položaj i obrazovanje, koje pučanin Brezovački upravo u razmatranom prizoru izlaže posprdnom, zdravorazumskom smijehu.

 

Komično određenje toga prizora u kojem višestruko i višeznačno dominira Vuksan mjestimice se na žalost prekida, jer se autor u pojedinim Vuksanovim dijaloškim dionicama neodmjereno upušta u opsežna a ujedno i digresivna raspravljanja u kojima je evidentna prosvjetiteljsko - didaktična nota.
Mnogo umješnijim u dosljednom ostvarivanju komičnog dojma, odnosno u komičnom osmišljavanju funkcionalne povezanosti dijaloga i fizičke djelatnosti lica, pokazuje se Brezovački u prizoru kada se Jugovič osvećuje Vuksanu te nemilice udara palicom po vreći u kojoj se prema naputku Matijaša, koji je ponovno začetnik svega što se zbiva, nalazi sakriven Vuksan. Polifonost komičnog u tom prizoru je svakako manja, ali je komika pojačana, jer je radnja zahvaljujući kratkoći i svrhovitosti dijaloških dionica neusporedivo zgusnuti ja i dinamičnija.


Deveti prizor prvog čina, u kojem uz majstora Smolka sudjeluju i njegovi detiči, posve je različit od prizora u kojima Vuksan pljuje po nevidljivom Jugoviču a Jugovič zatim batinom naplaćuje od Vuksana dug. U tom prizoru, naime, u kojem se njegovi sudionici isprva samo prepiru a potom čak i potuku oko načina podjele zakopanog blaga koje će istom ići tražiti u risu, bitan je već udio jezika.
Svjestan očito da se i vještom konfrontacijom govora ili dijalekata može, ako se ima duha i sluha, ostvariti komični efekt, Brezovački odjednom uvodi štokavsku ikavicu kojom se služe detiči, te ih time obilježava kao došljake, i istovremeno tu istu štokavsku ikavicu nakaradno iskrivljuje u dijaloškim dionicama Smolka koji im se nastoji približiti govorom.

 

Da komični efekt što se ostvaruje tim nenadanim prijelazom s kajkavštine na štokavsku ikavicu i njenu nakaradnu primjenu nije slučajan i da Brezovački uistinu smišljeno nastoji na takvim jezičnim konfrontacijama što doprinose obogaćenju i nijansiranju dijaloga i njegovoj dokumentarnosti, dokazuje i pojava iskvarenog slovenskog jezika u dijaloškim dionicama oštarijskog sluge Hanzla koji je komično okarakteriziran i posve proizvoljnim zbrajanjem pri naplati računa.


Hanzl - Tišti tokajer je ta narfineši. Tišti je z Ogerskiga od svetiga Tokaja. Je dober ino fin, le ga skusite. Je saka butela po tri guldinerje; tisto bode zvrglo, zvrglo (broji na prste); tri pa tri so siedem, pa tri so diesiet, pa tri, no tri bo zvrglo pietnajst; kosilo osem no štierdiesiet no piet krajcarjov, bo zvrglo vse vkiup štier no dvajsit guldinerjov.


Kao što jezik Brezovačkoga nije jedna dosegnuta, osvojena i usvojena konstanta već je podložan razvojnim mijenama, koje se već nakon Svetog Aleksija očituju i u Matijašu Grabancijašu dijaku, a potvrđuju se zatim i u Diogenešu, tako i odnos Brezovačkoga prema komici riječi nije uvijek isti i nepromijenjen nego evoluira te u Diogenešu dosiže najveću razinu. Dok se komično u jeziku Matijaša Grabancijaša dijaka ponajviše javlja kao sastavna komponenta slobodnih posuđenica iz života, kojima se vjerno obilježavaju pojedina lica i njihov govor, a pokatkad čak i prilike, u Diogenešu se komično oblikuje ponajčešće iz smisla i biti riječi, jer je i ona sama fleksibilnije doživljavana i jer prema njoj postoji i kreativni odnos.

________________________________

 

Tituš Brezovački rodio se 1757. godine i veliki je kajkavski komediograf stare hrvatske književnosti. Odrastao je u Zagrebu u građanskoj obitelji. Nakon završene osnovne škole, gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Varaždinu.

 

1773. godine priključio se pavlinskom svećeničkom redu i tako je živio prvo u Remetama pa u Sv. Heleni pokraj Čakovca. 1776. godine nastavio je školovanje studijem teologije koji pohađa prve tri godine u Lepoglavi, a druge dvije u Budimu. Tamo je i završio studij i postao bakalauerat filozofije i teologije. Nakon toga predavao je u Varaždinskoj gimnaziji sve do 1786. godine kada je bio ukinut pavlinski red. Tijekom te iste godine nastalo je njegovo prvo dramsko djelo pod imenom Sveti Aleksi.

 

U idućim godinama često je mijenjao mjesto stanovanja i zanimanje pa je tako živio u Varaždinu gdje je bio propovjednikom, u Križevcima je bio pomoćnik župnika, dok je u selu Rakovcu bio kapelan.

 

1729. godine preselio se u Zagreb gdje je živio u siromaštvu, a potom odlazi u Krapinu gdje je ostao četiri godine i imao svoju župu. Nakon toga preselio se na kratko u Ruševac pored Požege, a 1799. godine ponovo se preselio u Zagreb. U Zagrebu je bio svećenik altarist u crkvi sv. Marka.

 

Brezovački je živio u periodu kojeg se danas u povijesnim pregledima naziva dopreporodno doba – na prijelazu 18. i 19. stoljeća, te je zajedno s ostalim hrvatskim prosvjetiteljskim piscima doprinio stvaranju kulturno – političkog ozračja koje će kasnije dovesti do narodnog preporoda. Po većini karakteristika, Brezovački se ne razlikuje od tipičnog predstavnika prosvjetiteljstva – didaktički elementi kojima su prožeta njegova djela usmjerena su na poboljšanje uvjeta života, a uz njih prisutna je u svim njegovim djelima i tematika rodoljublja; upotrebom narodnog jezika u književnosti, kao i folklornog stiha deseterca u pjesmama obraća se široj narodnoj publici u jednakoj mjeri kao i tadašnjem sloju intelektualaca. No, ono što Brezovačkog u određenoj mjeri razdvaja od struje prosvjetiteljskih pisaca Hrvatske 18. stoljeća su ideje i uvjerenja koja se probijaju kroz uvriježene forme tadašnjeg književnog stvaralaštva.

 

Umro je 1805. godine, a cijelo vrijeme za svog života književno je stvarao. Njegova najpoznatija djela su: Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov i satira Jeremijaš nad hrvatskoga orsaga zrušenjem nerekujuči...

 

Tituš Brezovački - Diogeneš

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Tituš Brezovački - Matijaš Grabancijaš dijak

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u