Tituš Brezovački - Diogeneš

Vrsta djela - Komedija

Kratak sadržaj - U jednoj gostionici, pod istim krovom žive dva gospodina, Ferdinand i Hermenegild, zapravo dvojica izgubljene braće. Davno se razdvojivši i živeci sada pod drugim imenima, ne znaju jedan za drugoga. Obojicu ih služi isti sluga, Diogeneš.

Radnja komedije započinje povratkom Diogeneša s pošte i njegovim razgovorima sa svojim gospodarima. Bogati se Hermenegild puno dopisuje nadajući se kakvoj vijesti o izgubljenom bratu. Iz Diogenešova razgovora s Ferdinandom saznajemo da je ovaj osiromašio, ali da si prije svega prebacuje odnos prema sinu iz prvog braka, kojeg je dao na odgoj nekom čovjeku s kojim je zbog nemara izgubio svaku vezu. Utjeha bi mu bila kada bi barem nešto saznao o izgubljenom bratu. U krčmu navrati i velikaš Svetloglas, kraljevski savjetnik, koji u razgovoru Diogenešu prigovara što služi dva gospodara, a vjerojatno nijednog pošteno, na što mu Diogeneš vješto dokazuje kako je manje zlo da jedan sluga služi dva gospodara nego kada netko ubire visoka primanja za više službi koje za njega obavljaju drugi činovnici.

I nadzornika Sebirada, jednog od prolaznih gostiju, Diogeneš vješto navede da sam potvrdi kako je imetak stekao potkradajući gospodara. Konobar Medobuz savjetuje Hermenegilda da brata traži putem oglasa u no vinama. Kada mu ovaj kao nagradu za dobar savjet da samo sitan bakreni novcić, lakomi se Medobuz zavjetuje da će mu to kad - tad naplatiti. Baš u tom trenutku u gostionicu dolazi vragometni dijak Zmeknirep.

Zmeknirep od Hermenegilda isprosi deset forinti, a kada to pokuša u dijaka prerušeni Medobuz, dobije batine. Videći Medobuzovu pohlepu i želju za osvetom, Zmeknirep, prerušen u Ciganina, i Diogeneš prirede predstavu u kojoj Zmeknirep pijukanjem tobože dovodi novčanice iz Hermenegildova stana. Medobuz nasjedne na njihovu igru i ostane, naravno, bez svojih novčanica i još mora platiti Diogenešu da ga ovaj ne oda svom gospodaru. Pred gostionicom se dogodila nesreća; preplašeni su konji pregazili nekog putnika. Ferdinand naredi da se na njegov račun pobrinu za ranjenika i salje Medobuza po brijaća, koji se bavi i namještanjem kostiju. U jednom od sljedećih prizora Diogeneš će u razgovoru s (lijećnikom) Pohabijem vješto razotkriti lažni moral i gramzivost lijećnika. Pohabija je Medobuz poslao Hermenegildu naivno se nadajući napojnici iako ovaj uopće nije bolestan. Zmeknirep, ovoga puta prerušen u čarobnjaka, i Diogeneš još jednom namagarče Medobuza.

Zmeknirep mu pokazuje svoje čarolije bacajući šešir na mjesta gdje je Diogenes već postavio vina i pečenke. Medobuz će na koncu čak pristati da ga Zmeknirep izbatina i za svaku batinu plati forint nakon što ga je ovaj uvjerio kako će Hermenegild svaki udarac osjetiti devet puta jače. Susrevši potom Hermenegilda, Medobuz shvaća koliko je skupo platio vlastite batine. I Hermenegild i Ferdinand razočarani neuspjehom svojih potraga spremaju se napustiti gostionicu u kojoj žive već tri godine. Čisteći njihovu odjeću, Diogeneš slučajno zamijeni pisma koja namjeravaju odaslati. Kada nađu u svom džepu pisma potpisana pravim bratovim imenom, Hermenegild i Ferdinand slute da bi mogli biti braća, ali kad se susretnu, previše su suzdržani i ne uspijevaju se prepoznati.

U gostionicu navrati muzikaš (očito prerušeni Zmeknirep) i uvjeri lakovjernog Medobuza kako može od ljudi praviti žive bajsove koji sami sviraju. Medobuz se polakomi i pristane biti živi bajs. Muzikaš mu masno naplati svoju "mestriju", a ugađajući zice, dobrano mu izvrti uši. Braća se spremaju na put. Diogeneš odlučuje poći s Ferdinandom koji mu je omilio kao rođeni otac. U međuvremenu se Diogeneš izmirio s Medobuzom, koji je spoznao svoju lakomost i glupost, i vraća mu novac što gaje od njega izmamio. Svi se već gotovo rastanu kada se pojavi nastradali putnik. To je Martin Dobroslav, čovjek kojemu je Ferdinand nekada povjerio odgoj svoga sina. U općem prepoznavanju ispostavi se da je Diogeneš izgubljeni Ferdinandov sin Jozef i da su Ferdinand i Hermenegild zapravo braća Pavel i Peter Ljubmir.

O djelu - Kao okosnica radnje u Diogenešu Brezovačkom je poslužio u književnosti dobro poznat i često korišten motiv o izgubljenoj braći, koja se bezuspješno traže iako žive pod istim krovom i na kraju se komedije, stjecajem sretnih okolnosti, prepoznaju. Taj sentimentalni dramski okvir, koji je u završnom prizoru sveopćeg prepoznavanja kod publike trebao izazvati tronutost, drži na okupu ostali dramski materijal čineći Diogeneša, u dramskom smislu, čvršce komponiranim od, na primjer, Matijaša Grabancijaša dijaka.

Drugi, sporedni tijek radnje vezan je uz pojavu obješenjaćki raspoloženog dijaka Zmeknirepa koji svoje vragolaste šale izvodi na račun lakomog, ali i lakovjernog krčmara Medobuza. Ovaj drugi, usporedni tijek radnje lakrdijaškog je karaktera i izvor obilja smijeha. Obje radnje povezuje lik sluge Diogeneša (ispostavit će se da je on zapravo izgubljeni sin jednog od braće) koji je istodobno i pomagač Zmeknirepu u njegovim grubim šalama na Medobuzov račun, šalama kojima se ismijavaju i kažnjavaju batinama prije svega Medobuzove karakterne mane: lakomost, praznovjerje i lakovjernost. Scenska je uloga Diogeneša specificna.

__________________________________

Tituš Brezovački rodio se 1757. godine i veliki je kajkavski komediograf stare hrvatske književnosti. Odrastao je u Zagrebu u građanskoj obitelji. Bivši pavlin, službovao nakon 1786. kao dijecezanski svećenik u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u Zagrebu. Većinu djela napisao je kajkavskim narječjem, dvije su mu sačuvane pjesme u štokavskoj ikavici, a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija je među njima elegija Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus) u kojoj brani hrvatska samosvojnost od madžarizacije (anonimni rukopis iz 1790). U poglavito prigodničarskoj kajkavskoj poeziji ističe se Jeremijaš, u kojem se oštro suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura tu jadikovku zabranila. Bez obzira na to što je dio njegova književna djela očito izgubljen ili je još uvijek nepoznat, Brezovački se ponajprije ističe kao dramatičar, a napose kao komediograf. Hagiografska, nabožno-sentimentalna drama Sveti Aleksi (1786), nastala prema isusovačkoj teatarskoj matrici, najavljuje, unatoč šablonskoj konstrukciji, kasnijega didaktički usmjerenoga komediografa. Poštujući kanone tadanje dramaturgije koji su kazalište nastojali učiniti "školom života", Brezovački se u predgovoru komedije Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 12.02.1804. u Zagrebu) izrijekom izjašnjava za onakve "igre" koje će pokazati "kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh", kao i za predstave koje "i krepostih cenu, i faling odurnost pred oči postaviju", ističući pritom smiješno u propedeutičkoj funkciji kaz. umjetnosti. U toj pokladnoj igri lociranoj u hrvatski glavni grad, središnji je lik putujući đak grabancijaš (od talijanskog negromanzia, tj. čaranje), mladić koji je u pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva povrh dvanaestogodišnjega školovanja završio i "trinaestu školu" gdje je stekao nadnaravne moći.

Pozivom na takvo vjerovanje, Brezovački je značajke naslovnoga lika iskoristio kako bi prosvjetiteljski dosljedno te vještim, premda nerijetko i oporim, gotovo farsičnim komediografskim sredstvima upozorio sugrađane na mnoge mane i poroke. Komedija Diogeneš nesumnjivi je vrhunac kajkavskog scenskog izraza, ostvarena slitinom kurijalne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. U spoju sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita i čestita značaja) i komičnoga – kojega su predstavnici putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz, Brezovački je sentencioznom poučljivošću i repertoarom scenski efektnih komediografskih sredstava stvorio djelo koje na najbolji način ujedinjuje europsku tradiciju dviju vrsta: komediju plautističko-moliereovskih obilježja i prosvjetiteljsku dramu, usredotočenu na prikaz međuobiteljskih odnosa.

Uz to je prvi u Hrvatskoj početkom 19. stoljeća jasno odredio smjer pretpreporodne društvene kritike, upozoravajući na mnogobrojna moralna zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih etičkih vrjednota, "horvackih znamenja" kako ih je Brezovački u svojoj poeziji nazvao. Na razvojnoj crti od Držića do komediografa sredine 19. stoljeća, Diogeneš je neosporna prijelomnica koja potvrđuje Brezovačkoga kao zastupnika hrvatskog dopreporodnih težnja, on pak uz didaktičnost i vjersko-moralizatorske namjere u književnosti sjev. Hrvatske uvodi mnogobrojne kritičke primjedbe o aktualnom društvenom i političnom životu.

1729. godine preselio se u Zagreb gdje je živio u siromaštvu, a potom odlazi u Krapinu gdje je ostao četiri godine i imao svoju župu. Nakon toga preselio se na kratko u Ruševac pored Požege, a 1799. godine ponovo se preselio u Zagreb. U Zagrebu je bio svećenik altarist u crkvi sv. Marka.

Umro je 1805. godine, a cijelo vrijeme za svog života književno je stvarao. Njegova najpoznatija djela su: Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov i satira Jeremijaš nad hrvatskoga orsaga zrušenjem nerekujuči...

Tituš Brezovački - Matijaš Grabancijaš dijak