Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona lektira

Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona

Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona

 

Stjepan Mitrov Ljubiša svojim pripovijedačkim radom čini prelaz od romantizma ka realizmu. Ono što ga čini romantičarem jeste njegova borba za narodni jezik, nacionalna borba, kulturna... Sa druge strane realistom ga čini njegovo nastojanje da što vjerodostojnije predstavi narodni život, običaje, kao i da stvori što vjerodostojniju sliku vremena o kome piše i u kome živi.

 

Pripovijedanje, kao njegovo glavno oruđe, proisteklo iz naroda, svoj završni oblik dobilo je u zbirci pripovijedaka Pripovijesti crnogorske i primorske. Pripovijetke su večinom istorijske (vezane za 15. vijek - Šćepan mali (našao podsticaj kod Njegoša), Kanjoš Macedonović, Skoči đevojka..., odnosno 18. vijek, Pop Andrović novi Obilić...), ali u njima nećemo naći obično ono što istorijska pripovijetka sadrži. U njima, Ljubiša priča o prošlosti, životu na tom prostoru, nedaćama koje su pritiskale narod pri čemu zalazi u samu dušu naroda i otkriva nam je. Uglavnom je to plemenski i patrijarhalni život koji je imao svoja pravila i zakone, a koji je bio ispunjen osjećanjem plemenske pripadnosti, viteštva, junaštva, patriotizmom kao i me đusobnom svađom, krvnom osvetom...

 

Pored istorijskih, napiso je pripovijetku za koju je i sam rekao "da se zbila pred njegovim očima", a to je pripovijetka Krađa i prekra đa zvona.

 

Stvaralačka osnova Ljubišinog rada je narodna umotvorina - priča. Većina pripovijedaka koje je Ljubiša obrađivao nastale su od anegdota, legendi - istorijski događaji u kojima se pisac nije zadržavao na samoj fabuli, već je on fabulu širio, granao, pri čemu joj je dao epsku širinu i dramsku radnju.

 

Pripovijetka Krađa i prekrađa zvona humorno-dramatična pripovijetka je nastala od anegdote, a tematski obrađuje događaj koji je pomalo neobičan i nesvakidašnji. Naime, crnogorsko pleme, Lješnani, u nemogućnosti da nabave crkveno zvono, odlučuju se da to isto ukradu od primorskog plemena Paštrovića, odnosno iz sela Poborsko. Glavni motiv kojim je prožeta cijela pripovijetka jeste zvono. Ali da bi se u potpunosti shvatila funkcija zvona u pripovijetci, neophodno je imati na umu ondašnje prilike naroda koji je bio pritješnjen Turskom s jedne i Mlečanima s druge strane, a kasnije i Austrijom. Zvono je uvijek bilo vrijedan simbol na ovim prostorima. Ono je pozivalo na molitve Bogu, na veselja, pod njim su se održavale skupštine, pozivalo je i u rat ako je trebalo, bilo je i ostalo čuvar nacionalnog identiteta. Zvono je održavalo nacionalnu svijest i jedinstvo. Upravo na tome je građen zaplet u pripovijetci. Crnogorski seljaci kradu zvono primorcima "Svukli Sv. Jovana, a odnijeli Svetu Petku", a ovi umjesto da se sude ili svete zbog toga, pođu u prekrađu i donesu zvono.

 

Pored zanimljive i neobične teme pripovijedanje je jedno od bitnih karakteristika njegovog rada. Budući da je uzimao sirovu građu iz narodnog pripovijedanja, on je oblikovao dajući joj svoj pečat. Sama fabula u pripovijetci je jednostavna. Sažetim crtama pripovijedač označava tok radnje. Ono što se posebno ističe jeste slikovitost i realističnost pripovijedanja. Ljubiša se najviše koristio dijalogom i opisima kao oblicima pripovijedanja. Dijalog je živ, narodski, jednostavan sa zapletima, sukobom među likovima, radnju drži u napetosti. Takvi dijalozi su posebno izraženi na skupštini kod crkve. Pripovijedač će likove pustiti da sami pričaju drugima o sebi, pri čemu se otkrivaju njihovi karakteri i priroda. Pripovijedač je nastojao da zadrži objektivan stav u kome njegova ličnost neće doći do izražaja, odnosno da zadrži nepristrasan stav prema svemu ispričanom. Svi likovi u pripovijetci su podređeni kolektivu. Niko se ne izdvaja kao pojedinac, već je data slika u kojoj se samo kolektivom može doći do cilja. Oni se sami spore, nadmudruju, savjetuju. Za njih se može reći da su epski izgrađeni sa dobro izgrađenim moralnim osobinama, junaštvom, osjećanjem pripadnosti, što ovog pisca dovodi u vezu sa Njegošem, Markom Miljanovim.

 

Opis kao oblik pripovijedanja je slabo izražen i na njega pripovijedač nije obraćao previše pažnje. On se njima služio tek toliko da bi predstavio ono što želi kazati. Najljepši opis u ovoj pripovijetci je opis Lješkopolja i crkve:

 

... Bijaše nebo vedro, a mjesečina na zahodu. Gledaju pod sobom prostrano Lješkopolje, gdje su ga osapila sela, torovi i kolibe. Čuju pse gdje oko torova laju; čuju čeljad gdje po guvnima vršu i vjeju; gdje jedno drugo dozivlje i razgovore vode. Na jednoj uznositoj livadi leži crkva Svete Petke, koja se do po nje bijeli ko labud uz mjesečnu svijeću, a od po nje osjenile je grane visokog i gustog jablana.


Iako je opis štur, ipak, u sebi sadrži idiličnu sliku sela sa vizuelnim i zvučnim efektima.

 

Ljubiša je svojim istančanim ukusom unio humor u ovu pripovijetku. On je proistakao iz samog pričanja pojedinca, ali i iz jezika. On je neusiljen, jednostavno nametnut, prost. Likovi će se naći u nekoliko komičnih situacija iz kojih izvire humor više nego iz samih humorističkih detalja. Humor je najbolje ostvaren kada "sokodržač" priča o pohari koju su izvršili Lješnani navodeći Suljine riječi koji je "cijeloj stvari glava:"

 

— ... Eto nam je crkva gologlava kao nevjesta bez vijenca, novci ne pomažu, a u tom primorju crkava i zvona ko boba. Nego hajte da svučemo Svetog Jovana, a da odjenemo ovu staricu pak sva ta grehota o mojoj duši...

 

...A lako ćemo obisti; ako se da zvono smaći sa crkve, nije čisto žao Svetom Jovanu dati zvono Svetoj Petki. Ako pak zvono na našoj crkvi ne zanijemi ni promijeni glas, nije žao Svetoj Petki primiti dar.  

 

Jezik je ono što posebno odlikuje, kako ovu tako i ostale pripovijetke. Napisana je čistim narodnim jezikom. Ljubišin jezik je ekspresivan, izražajan. Bogatstvo riječi koje je preuzimao iz naroda, u pripovijetkama su dobijale novu konotaciju pri čemu je riječi, na neki način, oživljavao i davao im novu snagu. Kod njega se nalazi veliki broj lijepih, originalnih riječi, provincijalizama onako kako su se upotrebljavale u živom govoru čime je bogatio, a i proširivao srpski književni jezik.

__________________________________

 

Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona

 

S traga trideset godin dana, jedno jutro u prvome prašku zore, baš kad se dijele dan i noć, vikne momak s Panjkamena, poklič poborskijeh sela: Oj, kneže Vuko, kneže! Ozove mu se knez sa struge: Oj, more oj! a momče: dobro jutro! pa knez po odušku dobra mu sreća bila! Nastavi momak: - Hajde, zlo ti jutro ne bilo, neko ti odnese zvono s crkve. Skoči knez kao da se pomami, poklikne selo na okup, i ljudi oružani u tren od oka stanu se kod saborne crkve svetoga Jovana bogoslova; kad zbila, na crkvi nema zvona. Svako se snebi i začudi vražijemu poslu, pak stadoše među se gonetati i razgađati ko je lunež i od kud. Ni stope ni tražine oko crkve, kao da nije ni čepala, kamo li vardala ljudska noga; dok odjednom knez sjetno neveselo načne ovako da govori: Evo nas, braćo, nađe iznenada šteta i sramota, da takijeh nije još na ljude padalo. Dođe lupež pak ne pokrade iz njedara. Sad će reći primorci cijelijem razlogom da smo ništavci, koji ležimo ženama u skutovnma.

 

Bolje da je grom spržio deset domaćina pri ovome zlu! Kad smo izpogibali na Kandiji, braneći duždu viteški otok, i kad nas je Mahmud-paša opljačkao i zarobio, proste rane, svak se je barem po tri put zamijenio, a sad ostadosmo za ukora, kao da smo pripasali opregljače, ili zađeli kuđelje! A ti Raško, koji piriš gotovo u sjenu crkovnome, kako se u zao čas ne probudn na onakvi žamor, jer nije tu bila vojsci šala natezati se onom hrpom zvona niz ove prodoli. - I čujte me dobro, Pobori! Dok ovoj krađi ne dođemo u trag, ne će se crkva otvarati ni u njoj kanđela užeći, ni mi predavati punje ni proskure, e da bi se i svetome Jovanu dotužilo, da lupeže nakaže i od njih čudo počini; jer mi se sve nešto snijeva kao da ovoga ne bi bido bez domaćega masla i navađanja. Tako se knez dohvati rukom za birnicu, što je ukovana pri vratnicama crkvenijema; a drugi ga dotakne za lakat, a ovoga treći, a trećega četvrti, i tako sve na prije dok načine oko crkve kolo, pak se iz glasa zakunu da bude kao što je knez rekao.

 

Ne progovori niko osim Raška pri rastanku kojega u živac opeče ona kneževa ukorba: Ja sam juče cio dan sjekao lav pak zaspah kao zaklan, i prespah cijelu noć s uha na uho dok me onaj poklič u svićanju ne probudi. Kao pred nekijem čudom nijesam nikad u svom danu tvrđe usnuo. I čujte me dobro, braćo! ako i nemate koga; evo sam se primakao ždrijelu viječnoga doma, pav vi se kunem na sva četiri jevanđelja, a prav se u Boga ne ukleo, volio bih da su mi jedinca sina s Kolovira donijeli u komade, nego što su ne obezvonili kao nikud ljudi. No opet se u jadu tješim i razabiram: i ako sam ja tobož najbliži susjed ovome hramu, ja mu nijesam ni čuvar ni domaćin pak se čudim, hvala mu i slava, ovome starcu svetome Jovanu, čemu se pušta plijeniti, kavo lupežima ne osuši ruke do ramena, no pade na mene da ga ja tobož čuvam i stražim, koji nijesam vrijedan ni svoju sirotinju paziti, a vamo li crkovinu. No čujte me! Ugovorimo na ovome mjestu sodžbinu pedeset žu- tijeh duhata, to je po mrtve glave, pav ih skupimo, što crvovinom što seoskijem porezom, da ih damo soku koji nasoči zvono n lupeže a nećemo ga do muku prosočiti. Ovako su nam stari radili, pak radimo i mi.

 

I tako zbilja pritvrde i zaključe svi u jedno grlo, pak se raziđu po raboti, a knez dade lidžbu na četiri pazara tri put u tri neđelje, pred Budvom, i pred Kotorom, na Viru i na Crnojevića Rijeci: ko nasoči zvono i lupeža da mu je sodžbine pedeset dukata, i tvrda vjera da ga prosočiti ne će do muke.

 

Ono ti ne prođe dugo vremena, kad jedno veče u prvom mraku, pade prijatelj u kuću kneževu, nazove mu dobro veče, i pristupi k ognjištu da se ozebao ogrije. Kad ostanu njih dva sama, rekne knezu, da je on glavom sokodržica. - Je li vjera? upita gost. - Jest odvrati knez, tvrda, božja, po sto puta, neprelomna. Pak skoči knez na noge, i izvadi iz jedne škrabice zamotuljak novaca, i prebroji sokodržici dukat na duvat do pedeset. Sokodržica prihvati sodžbinu, omota je tvrdo u ubrus i položi za pas, pak počne pričati redom: - Onovečeri u sunčani zahod, dođe k meni čovjek vjerni i uzdani, i reče mi dosta smućen: - Evo prijatelju na mene grijeh i muka. Ni radeći ni gradeći, nego po Božjoj volji, napadoh nehotice na lupeže koji smakoše zvono sa svetoga Jovana poborskoga.

 

Tajiti grehota, javiti napast, pak s jedne na drugu razmišlaj i gonetaj, pade mi na um da tebe pomolim da budeš ovome poslu sokodržica. Poklisaru se glava ne siječe, nego hajde primi sodžbinu, neka ti je od nje trećina, nasoči lupeže i zvono, ali me ne prosoči do muke, za jednoga Boga, jer ću propasti kao dlijeto iza pasa. Ne šćedneš li poći, na drugoga se čovjeka ne ću čisto obraćati, nek nam bude taj grijeh u otadžbini. - Da ti pravo rečem, kneže, nijesam nikad u takve posle gazio, ni prsta metao među tuđa vrata, pak sam se dugo opirao i ogovarao, da ko ne pomnsli da sam se na dukate slakomio. No kad čuh da sok ne sumaje nastaviti se na drugu sokodržicu, i da će ova krađa utonuti, prepanem se duši, pak se primih, i doh da ti pričam ovu vražju pređu: - Evo tri godnne minuše od kad Lješnjani ogradiše i osveštaše novu crkvu, svetu Petku na sred polja. Zaludu se na sve strane mučili da nabave crkvi zvono. Slali narudžbine u Mletke preko Kotora, u Biograd preko Cetinja, u Carigrad preko Skadra; ne bi im ga suđeno dobaviti ni za voju cijenu, dok đavo, koji ni ore ni kopa, nego radi oko krštene duše, namjeri ljetos dva od njih u Primorje da kopaju vresove revače, s kojijema grade lule duandžijama. Ta su dvojica u tebe vlaštoga nonačili dvije noći.

 

Preminula u te dane jedna baba poborska, pak i oni došli babin na pogreb, da se napiju rakije, a nazoblju koljiva. Viđedi na svetome Jovanu onaj lijepi zaklad, narajili se zlatnijem mu zvukom, pak im pade na um zla pomisao, da svoju crkvu krađom okrase. Kad doma, otvore se nekolicini seljana. Reče Šuljo, što je toj stvari glava: - Eto nam zja crkva gologlava kao nevjesta bez vnjenca, novci ne pomažu, a u tome Primorju crkava i zvona kao maloga boba. Nego hajte da svučemo svetoga Jovana,ada ođednemo ovu staricu, pak sva ta grehota o mojoj duši. Da ti nijesu sveci kao mi samoživi i ćudi lakome, da ne bi bogati naga odio. Kad radim na slavu božju tu mi nema ni grijeha ni čuda. A lako ćemo obnsti; ako se da zvono smaći sa crkve, nije čisto žao svetome Jovanu dati zvono svetoj Petki. Ako pak zvono na našoj crkvi ne zanijemi i ne promijeni glas, nije žao svetoj Petki primiti dar. Nego hajte nekoliko druga da ga donesemo. Pobori su daleko i pod tuđom povlasticom, ne će doći zvonu nikad u trag; a i ako dođu, mi ćemo se kleti da smo ga kupili u neznana trgovca, pak zvono zvonu naliči. Ko da razazna?

 

Lupež dušu topi kad doma nosi, a mi ćemo se kleti u svetoj Petci, pa nas ona ne će pustitn da se razgubamo. I tako krenu njih devetina na božićnje poklade, noću putuju, a u alugama danuju, dok dođu treći dan u mrak u Pobore. Bila noć mračna, a vrijeme stravično; jalovili se oblaci u one potočine kao iz miješine, a vjetrovi se pregonili i zujali niz one strmne doline. Kad bilo gluho doba noći, prispiju kod svetoga Jovana. Skoče dva od njih i skinu zvono sa zvonika, po što mu pasovima omotaju tucanj da ne zvokotne. Uđenu mu u uho trostruku uzicu, a kroz uzicu promaknu dvostruki prlj, pak dva i dva s njim na rame, izmjenice kad im breme dotuži; a ostali neki naprijed da kalauze, a neki straga u zapleće, od šume do šume, od planine do planine, dok dođu doma i pripnu zvono na svetu Petku pak od mila Boga tri dni bev prekida zvonili, kucali, i tinkali.

 

Knez je slušao ovu kazalicu najvišom pomnjom. S početka se našali: - Čuo sam gđe ljudi govore da čovjeku koji hoće da zameće uljanik, trebaju tri ulišta, ako će da mu čela napreduje; jedno kupovno, drugo darovno, a treće kradovno; ali jošt nijesam čuo da se krađom crkve krase. Ja ti, prijatelju, ne ću ni napominjati kakva te veza veže. Ko se hvata u kolo , treba i da igra, ali se ne bio hvaćati! Ja se nijesam još selom dogovorio hoćemo li lupeže sudom goniti, ili zvono prekrasti. No recimo sad da ćemo sudom, trebuje da ideš s nama na Cetinje da tamo ispričaš sve to sudu, kao što si meni. Ako se lupeži pokore, ako vrate zvono i plate samosedmom sodžbinu a nama dangubu, dobro! To se zlo o najmanjoJ prekide, ne će trebovati da kazujemo soka. No ako se po čem lupeži dadoše u nijek i u hašu, ako ni dođe luč do nokata, a voda do ušiju, hoće se sok da ih za ruke dovati. Ja imam jošt jedan dobri srok. Zvono je na sred njega šuplje kao da si ga svrdlom provrtio, pak ću se pri muci i s tijem obisti. Krenemo li zvonu u prekrađu, hoće nam se sok da ni u tuđoj zemlji kalauzi, jer se bojim izdaje, da ne prisvetimo dok osvetimo, da nam rozi ne porastu. Nego ti ostani sjutra u nas, a ja ću okupiti selo i donijeti doma dogovornu.

 

Kad bilo sutra dan po ručku, vikne pozivač s pokliča da idu seoski domaćini na zbor. Evo pristupaju brastva jedno po jedno pred crkvu, svak se redom prekrsti i poljubi crkvene vratnice, pak posjedaju u oko, a knez stade da kaznva sve redom, - Sad reče otresno odlučite idi ćemo na Cetinje da se
sudimo, ili ćemo po zvono u prekrađu, - dvije vas volje kao kadiju.


Na to barjaktar zače prvi: - Ja ti se čudim, kneže, kud si zašao, šta će ti sud s lupežnma? A da mi dadu Lješnjani trista zvona i čapru dukata, dok ne dođe ono naše zvono čini mi se da sam bez nosa. I čujte me dobro, dobri ljudi odlučili kako iam je draže, kleli se i sudili, ja vam ne ću dijela od toga. Sto se puta mirili, a sto podmirivali, dok ne propoje nad svetljem Jovanom ono starinsko zvono, kojega mi je jedan djed kupio evo sto godina na Senegalju, pak ga pred dušom namijenio crkvi, jedan vi Bog a jedna božja vjera, hodiću zvonu u pohode da znam za njega glavu dati. Ne uzmognem li ga donijeti, a ja ću ga opučiti da ne zvuči ni nama ni njima. Nego hajte, ni jedan ne ostanuo živ, na preuzim; dok se ova sodžbina ne pronese i ne prosije; da ga donesemo doma ili da ga svojom krvlju omočimo, da im crkva zvoni.

 

Na to odgovori stari Raško, prekrštenijeh ruku: - Ja sam za sud. Brza osveta gotova sramota. Da pođemo i poginemo, bruka vrh bruke. Sveta Petka daleko tri konaka, u tuđoj zemlji, na sred runja polja, a oko njega sela i torovi da ne bi perje meso iznijelo, a kamo li mi onu grudu tuča. Barjaktaru je do koljena gđe je more najdublje, ali danas se jošt nešto hoće osim gologa junaštva, a to je razlog. U razlog se dakle, za jednoga Boga, da ne izginemo ludo! Držimo li se suda, i pravoga puta, zvono će doći, a lupeži ostati grdni. Udarimo li stranputicom, nabasaćemo na ugasnu pogibiju. Nego hajdete na Cetinje da se sudimo, pak možemo naopako kad drago. Eto, Bogu hvala, danas sud na Cetinju kao u kojega drago kralja, pravi, razboriti, neumitni, koji ne će poprijeko suditi ni svomu ni tuđinu. Sva ta sramota pala na moj obraz i brastvo, a junaštvo prištedimo višoj nevolji!

 

Stade graja i prepiranje do podna. Neki hoće sudom, neki silom, neki kradom; dok se najposlije utišmaju i sklonu na onu barjaktarevu, da pođu sutra dan po zvono. Na tomu se mjestu odaberu devet druga, po stasu i po godinama cvijet poborske omladine, otvore crkvu, celivaju ikone, ispovijedaju se i vodicom pričeste, pak svaki raspoloži svojijem imetkom kao da će zbilja mrijeti. Pri rastanku zakunu se na časni krst, da će donijeti zvono svetomu Jovanu ili listom izginuti. Svaka kuća spremi svojemu vojniku brašnenice u torbi, rakije, mesa i hljeba pak ih otprate plačem i blagoslovom do primorskoga ždrijela gđe se pocelivaju i oproste, pak, udruživ se sa sokom, nastave putovanje subotom. I njima je bio konak danju grm, a hodili i mlitali, od zvijezde do zvijezde, za sokom sustopice.

 

Treći dan, u prvi sat noći, prispiju na jedno zdrijelo. Bijaše nebo vedro, a mjesečina na zahodu. Gledaju pod sobom prostrano Lješko polje, gđe su ga ošapila sela, torovi i kolibe. Čuju pse gđe oko torina laju; čuju čeljad gđe po guvnima žito vršu i vjeju, gđe jedno drugo dozivlje i razgovore vode. Na jednoj uznositoj livadi leži crkva sveta Petka, koja se do po nje bijeli kao labud uz mjesečnu svijeću, a od po nje osjenile je grane visokog i gustog jablana. Koliko su god ti četnici vruće krvi i na zor, koliko ih je god svijest slobodila da dobro rade, opet im se smrznu krv u žilama kad viđeše gđe su zabroždili. Sjedu, pomole se Bogu, kao ikad skrušeno, pak počnu jesti hljeba. Po večern uzme knez cunet pun rakije, i nazdravi družini ovako: - O Bože i veliki sveti Jovane! ako idemo komu na napast, svi devet paski glave izgubili: psi nam trupje izjeli; ne znalo nam se groba na ovome svejetu ni pokoja pa drugome: no ostali ljudima za ukor do devetoga pasa. Ako di smo pregnuli pravijem srcem da prenesemo ovu zadužbinu našijeh starijeh, i ako je ona čista i pravo stečena, sveta Petko mučenice! ti pomozi da zvopo s mirom dignemo i ponesemo na njegov stari zavičaj, gđe je bio posvećen i namijenjen, bez pogibije ni naše ni našijeh zlotvora; da se na njegov glas opet kupimo i Boga hvalimo. Olakšaj teško breme, omekšaj ljuti tuč, i posokoli srca naša! A svi reknu tri put: - amin. Knez da ohrabri vojsku, što bijaše dosta sjetna, okrene hitro s molitve na šalu: - Jaću, reče posmjehivajuć se, piti prvi, jer se bojim, ako se je koji od vas prepao, da mu ne udari zub o zub, a ruke ne zadrhtaju, pak da ne slomije cunet i ne prolije rakiju, a ja da ostanem žedan.

 

Kad u polju, prestane graja i čeljad polijegaju, a noć prevali k drugoj polovini, reče barjaktar: - Evo je svak zaspao i utišmao u prvome snu, no hajte na posao! Ostani ti, kneže, samopeti na ovom ždrijelu u zastavi, a ja ću s trojicom i sa sokom na zvono, ako nam bude do muke da ni braniš pleća i povratak iz polja, ako li izginemo, da ne pođe uz zvono i knez. A vas tri druga vežite dobro rese od struka pri ćese, da se kojemu ne omakne jer bi obraznije bilo da dvojica poginu, nego da jedan izgubi struku, da se rugaju Crpogorci: - A čudno li su lacmani strugali, a niko ih gonio nije! Ako li koji pogine, zakunimo se da ćemo s njega oružje dići da sa Crnogorci mrtva ne oderu; ako li se koji obrni, da ga svakako radimo izvući; ako li ga ne mogasmo izvući, neka ga drug prituče da im ne pane u ruke živ. Tako postave na tle dvije duge puške u prijekrst, pak se nad njim zakunu i oproste.

 

Tek prvi kokoti u selima zapoju, ona četiri, požapke i na prste od noga, dođu kod svete Petke. Bijaše sprednji zid visok tri šežnja, a na vrh lastovice zvonik i u njemu umješteno zvono. Kako se peti? Obađu sve oko crkve i niz livadu dokle je pobito mrtvačvo mramorje nad grobljem. Svuđ vlada mrtva tnšina, stravična samoća, niti se što drugo čuje do jejine, koja s najgornje stručice jablana guguće, i kvrka žaba u lužini. Srećom nađu crkovna vrata pritvorena. Otvore ih i uđu pobožno. Jedno je malo kanđeoce pred dverima ckiljelo. Pristupe jedan po jedan i celivaju prestolne ikone. U dnu crkve nađu mrtvačka nosila, opletena prućem, a prošivena blurom i likom. Pripnu ih uz lastovicu crkovnu kao stube da se uz njih popnu na zvonik.

 

U to reče barjaktar: Ja ću se pripeti na vrh lastovice, a vi čuvajte soka, ako iole vidite vojsku, ubite ga kao izdajicu, nek mre prije nas, ako li nađem zvono zaglavljeno teško ću ga dići bez udarca, pak se bojim da ga ne opučim. Baci struku da se ne ometa, dohvati veliku pušku lijevom rukom, a desnom se priljubi nosilama, pak stade da se penje. Tek da se dokuči crkvenog pervaza, pukoše blure i liko a nosila se raspletu, i barjaktar sunovrati na tle bez da se obrani. Čitav sat izgube oko pletera, dok ga tvrdo vežu konopljem i opet uza zid postave. Barjaktar se popne, pak sa zvonika pomuklo reče: - Nije zvono zaglavljeno, ali je oko njega ponova; novo mu je pružalo i teljiga; nego uljezi jedan u crkvu i ostavi tri plete na oltaru da namirimo ovaj ponov, da se ne ogriješimo svetom Petkom. U to barjaktar umota svojijem pasom zvonu tucanj, a rukama iskoleće kline iz žovica i turi zvono na tle. Bila oko crkve zemlja meka, pak se ni čuo pad, ni ciklo zvono. Uđednu mu konoplje u uši, a kroz konoplje prlj, pak brže bolje k ždrijelu, gđe su ih družina u meterizu čekala. Svi se izrede da celivaju zvono, pak pridaju nogama u bespuće dok svanu, a kad zora zabijeli, po što zametnu trag, uvuku se u jednu spilu gđe predane, pak opet stranputicama u trk noću, a danju u šumi, dok na osvić četvrtka prispiju na vrh Bjeloškoga Sokola. Već se ne kriju ni boje, no razmotaj pasinu a pusti tucanj, udare u zvono do Nobora, primorju na veliko znamenje.


Kako su ih doma dočekali ne pitaj! Niti koga na putu čuli ni viđeli, a došli punanijeh ćesa i objuženijeh od rose pušaka. Svako ih ljubi, grli, hvali, kao da s'u uskrsli; no mi se čini da jošt straže zvono od Lješnjana: jer ko što čini to i dočska.

__________________________________

 

Stjepan Mitrov Ljubiša rođen je u Budvi, u Crnogorskom primorju, 29. jebruara 1824. godine. Poreklom je iz Paštrovića, naseljenih na uskom primorskom pojasu jugoistočno od Budve, između nekadašnje crnogorske državne granice i mora. Već Ljubišin otac Mitar, kao i mnogi njegovi saplemenici i pre i posle toga vremena, odao se pomorstvu i živeo je u Budvi, ne kidajući osećajne veze sa svojim plemenom.

 

Svoje detinjstvo, kao i najveći deo svoga života, Ljubiša je proveo u Budvi, u toj varošici naseljenoj pretežno pomorcima, ribarima, sitnim trgovcima i zanatlijama, nadomak svoga plemena i u neprestanom doticaju s njim.

 

Osnovnoj pismenosti naučio se u jednoj privatnoj školi na italijanskom jeziku, i to je ujedno i čitavo njegovo školovanje. Kasnije je samoučki toliko upotpunio svoje obrazovanje da je postao prvi građanski intelektualac medu Paštrovićima, kod kojih se do tada samo kaluđeri nisu bavili fizičkim radom. Jer ukoliko je ranije i bilo Ljubišinih saplemenika koji su uspeli da postanu mletački činovnici, oni su redovno gubili svoje plemensko, pa i nacionalno osećanje, često postajali mletački plemići i izvrgavali se u tlačitelje svojih sunarodnika. A Ljubiša, kome je u ranoj mladosti takođe pretila opasnost odnarodavanja, u izmenjenim okolnostima posle propasti Mletačke Republike (1797), razvio se u intelektualca koji nije raskinuo i nije mogao raskinuti vezu s rodnim tlom.

 

U svojoj devetnaestoj godini, 1843, Ljubiša dolazi za sekretara Budvanske opštine i na tom mestu ostaje punih osamnaest godina, sve do 1861. Taj period Ljubišina života značajan je za formiranje njegovih shvatanja. Mogao je svakodnevno izbliza pratiti odnose između sela i varoši, uzimao je učešća u rešavanju sporova koji su svakog trenutka izbijali između građana.

 

U to vreme, a i dugo posle toga, u našim primorskim gradovima jasno su se izdvajala dva, jedan prema drugorm, neprijateljski raspoložena, sloja građanstva. Jedan je sloj činila gradska aristokratija, koja je bila u manjini, ali privilegisana, osobito od Mletačke Republike, i bogata. Drugi sloj je činila velika većina ekonomski zavisnih, siromašnih građana, ribara, zanatlija i sl. Ovaj se sloj stalno popunjavao iz okolnih sela ili iz daljeg zaleđa, i kod njega je patriotizam uvek bio budan. I u Budvi se bila ugnezdila tuđinština, iako u manjoj meri nego, recimo, u Kotoru ili gradovima severne Dalmacije. Tu su tudinštinu predstavljali ne samo doseljenici stranci nego i domaći odrodi iz aristokratskih redova, kojima je nedostajao nacionalni ponos, pa su sitne povlastice plaćali dubokim mefanisanjem pred tuđinskom kulturom. Otpor seljaštva i siromašnijih slojeva građanstva protiv tuđinštine nije bio izazvan samo opasnošću odnarodavanja nego, i to u prvom redu, njihovom ekonomskom zavisnošću od trgovačkog kapitala, koji je najvećim delom bio u rukama tuđinaca ili odnarođenih domaćih Ijudi. Nacionalni pokret na pomolu imao je istovremeno karakter klasne borbe. Istina, poneki pridošlica sa sela ili iz manjih varoši u zaledu, iz Mostara ili Nevesinja, na primer, baveći se trgovinom brzo bi sticao veći imetak. Takvih je u Dubrovniku početkom prošlog veka bilo više. Ali ovi bi i dalje ostajali u opoziciji prema staroj nadmenoj vlasteli i najčešće su predstavljali oslonac u borbi novijih i ekonomski slabijih slojeva građanstva protiv tuđinštine.

 

Ljubiša nije bio ni trgovac, ni posednik, nije pripadao privilegisanom sloju građanstva, on je bio siromašan činovničić seoskog porekla, zavisan od svojih poslodavaca, u skoro istom socijalnom položaju kao i njegovi saplemenici seljaci ili zanatlije i drugi radni ljudi u njegovu gradu, i u njima je morao gledati ne samo svoju braću po krvi nego i sapatnike i saveznike u životnoj borbi. Ali je na tu borbu ipak gledao očima jednog liberalnog intelektualca šezdesetih godina prošlog veka.

 

Od 1861. Ljubiša je predstavnik bokeških seoskih opština u Dalmatinskom saboru. I pre toga se bavio političkim radom, ali otada pa do kraja života on se skoro isključivo tim bavi. Mada su ga za predstavnika u saboru birali seljaci, kod kojih je u ovo vreme, kao i ranije, bilo revolucionarno-oslobodilačkih težnji, ipak u njegovu političkom stavu nema ničeg revolucionarnog. Kao i njegov Stevan Stiljanović, paštrovski knez iz pripovesti Skoči djevojka, on je "u samoći uzdisao za izgubljenom slobodom svoje otadžbine, ali se ustezao od svakog javnog pregona i prevrata".

 

Ljubišina osnovna politička shvatanja formirala su se oko 1848. Revolucionarno vrenje tih godina bilo je zahvatilo i Boku Kotorsku. U tim "mahnitim godinama", kako je to vreme okarakterisao risanski prota Vuk Popović, ispoljile su se različite težnje, kod raznih društvenih slojeva u Boki. Odnarođena gradska aristokratija, još vrlo uticajna, jer je ekonomski bila najjača, priželjkivala je obnovu Mletačke Republike i ponovno uspostavljanje njene vlasti nad celim našim primorjem od Trsta do Bara. U celom oslobodilačkom pokretu severne Italije taj društveni sloj kod nas uočavao je samo reakcionarne tendencije desnog krila toga pokreta i oslobođenje Italijana ispod austrijskog jarma shvatao isključivo kao težnju da se povrati stari mletački feudalno-aristokratski poredak. Seoske opštine duž crnogorske granice težile su potpunom oslobođenju i od Austrije i od povampirene Mletačke Republike i pripajanju slobodnoj Crnoj Gori. Tu je težnju podržavalo i okolno crnogorsko seljaštvo; Njegošev ujak, njeguški kapetan Lazar Proroković, bio je najistaknutiji predstavnik tih težnji i u tom smeru je širio jedan rukopisni letak među bokeškim seljacima. Večina stanovništva u Boki, i seljaštva i sitnog građanstva, smatrala je da je u tom trenutku najbolje moguće rešenje ustavna austrijska monarhija na federativnoj osnovi, u čijim bi okvirima svi Južni Sloveni sačinili posebnu federalnu jedinicu sa širokom samoupravom. To gledište je pobedilo na jednoj skupštini predstavnika svih bokokotorskih opština, održanoj u Perastu 1848. godine, kojoj je prisustvovao i mladi Ljubiša.

 

I Ljubiša je očevidno smatrao da okvir velike, "ustavne" austrijske monarhije pruža dovoljno mogućnosti njegovim zemljacima i za ekonomski, i za socijalni, i za nacionalni razvitak, i da u onom trenutku boljih mogućnosti nije bilo.

 

Sa takvim političkim idejama Ljubiša 1861. ulazi u Dalmatinski sabor i u Carevinsko veće u Beču. On je tada bio za federalističko uređenje monarhije i, u vezi s tim, za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Sloveniji. Takav je stav bio diktovan pre svega još akutnom opasnošću prodiranja italijanskog uticaja preko starijih slojeva građanstva u narodne mase severne i južne Dalmacie. To starije građanstvo činilo je tzv. autonomašku stranku, koja je tražila da Dalmacija i dalje ostane kao zasebna autonomna oblast i tako obezbedi sebi presudan uticaj u toj pokrajini, i ekonomski i politički. Kad je tokom šezdesetih godina srpskohrvatska Narodna stranka dobila većinu u Dalmatinskom saboru, akutnost ove opasnosti bila je prebrođena. No uporedo s tim jačanjem Narodne stranke ide i zaoštravanje suprotnosti između interesa hrvatske i interesa srpske buržoazije u Austriji i sukobljavanje velikohrvatskih i velikosrpskih tendencija u Dalmaciji. Usled toga se Ljubiša sve više udaljava od svojih ranijih federalističkih shvatanja u pitanju konačnog pripajanja Dalmacije Hrvatskoj, približava se shvatanjima autonomaša, a u pitanju opšteg uređenja monarhije pristaje uz centralistička nastojanja bečke vlade. Preokret je osobito jasan posle 1872. godine. Time se sve više zamera hrvatskim i češkim federalistima. Došlo je prvo do razilaženja sa vođstvom narodne stranke, a 1876. do poništavanja njegova mandata za sabor i do bučnog izbacivanja iz sabora, kome je do toga trenutka bio predsednik. Neposredan povod za neobično oštre napade prvaka Narodne stranke protiv Ljubiše bilo je Ljubišino učešče u koncesioniranom društvu za građenje železnice Split-Šibenik. Mada je i dalje ostao član Carevinskog veća u Beču, ipak je ova afera jako delovala na Ljubišu i ubrzala je njegovu smrt.

 

Kao bokokotorski predstavnik u Dalmatinskom saboru i član Carevinskog veća u Beču, Ljubiša je gledao da izvojuje za svoj zavičaj što više sitnih praktičnih koristi, da koliko-toliko poboljša ekonomski položaj Boke i Bokelja. Ali je nastojao da, s jedne strane, kod svojih saplemenika i Bokelja uopšte razvije razumevanje za jednu širu nacionalnu zajednicu i podstakne osećanje nacionalnog ponosa, a, s druge strane, da pokaže šta njegovi zemljaci unose u tu zajednicu i, najzad - da pobedonosno dokrajči vekovnu borbu protiv tuđinštine.

 

Potkraj života on je očevidno morao s nešto skepse gledati na svoju političku liniju; kao da ga je nagrizala sumnja u ispravnost te Unije. Njegova Autobiografija, pisana 1878, u suštini nije ništa drugo nego odbrana toga političkog stava iako osnovnu liniju i ne pominje izričito. On naglašava izvesne uspehe na ekonomskom polju, objašnjava svoje razilaženje s ustanicima u bokeškoj buni 1869, koje se, uostalom, teško može braniti, a rezultate nacionalnog rada ovako rezimira: "Godine 1848. među Barom i Zadrom bivalo je u izobraženoj vrsti samo sedam ljudi koji nijesu bili izgubili svijest svoga imena i porijekla, a danas (1878), hvala bogu, ogromna strana toga pučanstva razvija slobodno narodni duh u javnom životu i teško bi ju bilo povratiti na staru nesvijest, već kad bi u svome radu smalaksala ili zloupotrebila svoju snagu."

 

U poslednjim rečima ove rečenice, u kojima Ljubiša izražava neku bojazan da ondašnja naša inteligencija, s jedne strane, "ne smalakše", a s druge strane, "ne zloupotrebi svoje snage", ogleda se jasno i njegov politički oportunizam i nesigurnost njegova stava; u celoj rečenici, pak, građanski liberalizam, koji u nekoj apstraktnoj slobodi, da "pučanstvo razvija slobodno narodni duh u javnom životu", vidi rešenje svih socijalnih problema. Po tome se on znatno udaljio od svojih birača, koji se nisu mogli zadovoljiti praznom "ustavnošću". Ali ne treba zaboraviti da je i u ranijoj Mletačkoj Republici i u ondašnjoj Austriji opasnost odnarodavanja naših naroda, osobito u primorju, bila zaista veoma velika i akutna i da su Ljubišine zasluge za razvijanje patriotskih osećanja i nacionalnog ponosa bile znatne. U tom pogledu on je delovao i kao političar, ali osobito kao pripovedač, i u tome je veran tumač težnji narodnih masa.

 

Ljubiša je umro 1878. u Beču.

 

Sve svoje pripovesti Ljubiša je napisao za poslednjih deset godina života, od 1868. do 1878, ali se i pre toga, iako u mnogo manjoj meri, bavio s vremena na vreme i književnim radom.

 

Godine 1862, štampao je, u Narodnom Listu, nekoliko prevedene satire; posle je preveo i Horacija "Hvale seljačkoga života", pa je, u "Dubrovačkom Zabavniku", štampao Smrt Ugolinovu, iz Danta.

 

Tek iza tih prevoda, počeo je raditi sam iz svoje glave, i, posle nekolike godine, dao je čitaocima ove priče: Lažni car Šćepan Mali; Kanjoš Macedonović; Pop Andrović; Prodaja Patrijare Brkića; Krađa i prekrađa zvona; Prokleti Kam; Skoči-djevojka; Gorde, ili kako Crnogorka ljubi i najposle Pričanja Vuka Dojčevića.

 

Stjepan Mitrov Ljubiša - Kanjoš Macedonović

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u