Stjepan Mitrov Ljubiša - Kanjoš Macedonović lektira

Stjepan Mitrov Ljubiša - Kanjoš Macedonović

Stjepan Mitrov Ljubiša - Kanjoš Macedonović

 

Priča paštrovska iz petnaestog vijeka

 

Kanjoš Macedonović je legendarni budvanski junak iz pripovetke "Kanjoš Macedonović" koji je otišao da se bori sa Furlanom, gorostasnim neprijateljem venecijanskog dužda, da bi poboljšao položaj svojih Paštrovića.

 

U ovoj pripoveci kroz lik Kanjoša i njegovu junačku borbu sa strašnim divom iz koje je Kanjoš, uz dosta sreće, izašao kao pobednik epska legenda i realizam stopili su se u jedno. Kanjoš je opisan kao neidealizovani heroj tragikomične pojave, koji za razliku od snažnih i nepobedivih junaka iz srpskih epskih pesama, ima osobine običnog ljudskog bića. On je bio plemenit i hrabar čovek, koji je mnogo voleo svoje narod i mesto u kome živi. Vođen svojom pravičnošću i iskrenom rodoljubivošću protestvovao je u ime svog naroda zbog nepoštovanja dogovorenog sporazuma i hrabro se suprotstavio čoveku ogromne snage, iako nije bio ni vitez ni profesionalni megdandžija, nego jedan sasvim običan paštrovski trgovac, sa vrlinama i manama običnog čoveka. S jedne strane je bio malen rastom i neugledna lika, vrlo osjetljiv i lakoveran, ali s druge strane istovremeno i hrabar i nustrašiv čovek, oštrouman i vrlo snalažljiv. U njemu su se istovremeno isprepletale i slabost i snaga. Svojom neuglednim stasom on nije ulivao poverenje nadmenoj i lažljivoj mletačkoj gospodi, ali je ipak, i pored fizičke nerazvijenost i sitne građe uspeo da svojom okretnošću i snalažljivošću savlada opasnog gorostasa i postane pravi junak u očima sviju koji su gledali tu nepravednu borbu.

 

Kanjoš Mecedonović je pobedivši mnogo jačeg neprijatelje pokazao da pametan čovek snažnog duha, sa idealima i verom u sebe može da svojom veštinom i mudrošću nadoknadi sve svoje fizičke nedostatke. Hrabrost, plemenitost i rodoljubivost običnog čoveka koji je spreman da krene u bezpoštednu borbu za prava svog naroda, stvaraju od njega nacionalnog heroja koji se sa običnog, svakodnevnog nivoa uzdiže do legende. Kanjoš je pobedio u svojoj borbi i postao nacionalni heroj svojih Paštrovića i cele Budve.

 

Pripovetka Kanjoš Macedonović

Autor Stjepan Mitrov Ljubiša

Glavni likovi Kanjoš, Furlan

Mesto radnje Venecija, Duždova palata

Tema, borba između sitnog budvanskog trgovca Kanjoša Macedonovića i strašnog gorostasa Furlana u kojoj pobedu odnosi pametniji i snalažljiviji trgovac

 

Kanjoš Macedonović je bio obični budvanski trgovac koji je stekao slavu i epitet hrabrog junaka pobedivši strašnog diva Furlana, tlačitelja Mletaka. Njegova vera u sebe i svoje ideale, oštroumnost i snalažljivost pomogli su mu da izađe kao pobednik iz krajnje nepoštene borbe i postane junak kakvog njegova zemlja do tada imala nije.

 

Budvani, Kanjoševi zemljaci, želeli da da imaju hrabrog junaka koji će se suprotstavljati nepravdi i boriti za njihove interese. Nisu ga imali, pa su izabrali Kanjoša da on bude njihov zaštitnik. Poslali su ga venecijanskom duždu s nadom da će on ubiti Furlana, tu ogromnu i zlu talijansku aždaju i od dužda izdejstvovati da se ranije postignuta pogodba zbilja poštuje. Kanjoš nije bio ni vitez, ni profesionalni borac. Nije bi ni jak ni krupan čovek koji bi svojom snagom i junačkom veštinom savladao i najsnažnijeg neprijatelja. Bio je običan čovek koji trguje robom, sitan i neugledan. Njegov malen rast i fizička nerazvijenost nisu ulivali poverenje mletačkoj gospodi. Nisu verovali da će Kanjoš uspeti da pobedi opasnog gorostasa i podrugljivo su posmatrali njegove nespretne pokušaje da se izvuče iz te nepravedne borbe. Bili su baš onakvi kakvi i jesu, lažljivi, licemerni, nadmeni, obične kukavice koje drugog puštaju da se bori za njihove interese. Ali Kanjoš ih je svojim postupkom potpuno porazio. Iako je Furlan bio mnogo krupniji i mnogo snažniji od malog trgovca, nije bio pametniji i snalažljiviji. Svojom lukavošću, okretnošću i oštroumnošću Kanjoš je uspeo da savlada Furlana i postane junak u očima sviju onih koji su njegovu borbu gledali.

 

Kanjoš Mecedonović je bio čovek sposoban da na najbolji način istakne osobine koje ga krase, svoju pamet, mudrost, oštroumnost, hrabrost i plemenitosti i tako sakrije svoje nedostatke, malen rast i fizičku nerazvijenost. Pobedivši strašnog gorostasa Furlana porasto je u očima sviju, i Mletaka i Budvana. Njegova pravičnost i iskreno rodoljublje, vera u sebe i svoje ideale, jaka volja i spremnost da se suprotstavi mnogo jačem od sebe i na kraju ga pobedi stvorili su od njega nacionalnog heroja, legendu Paštrovića i cele Budve.

__________________________________

 

KANJOŠ MACEDONOVIĆ
- Priča paštrovska iz petnaestog vijeka -

 

Nasred Primorja općine paštrovske ima jedna mala luka, pusto žalo, koju ljudi i dan današnji zovu Drobnijem pijeskom. To je zemanom bivalo mjesto gdje se narod kupio na zbor i na odluke, kad je ta općina slobodno i neovisno upravljala sama sobom.

 

Četiri suđe i dvanaest vlastela, od svakog plemena po jedan čovjek, slobodno i na poređe izabrani, sjedili bi pod jednom međom vrh pijeska, a ostali domaćini jedan do drugoga po pijesku, i tu vijećali i sudili o najvažnijema poslima. Jedan vješti pisarčić svaki bi put zapisao u jednu veliku knjigu što je zbor zaključio, ili suđe osudile.

 

Svake godine o Vidovu-dne, u pučini ljeta, birala je skupština otvorito suđe i vlastelu; predavala im zakonik, starostavnik, knjigu i srebrni pečat; a oni bi se kleli skupštini da će neumitno suditi, a zakone i odluke zborske vršiti.

 

Kad ih gladne godine 1423. početkom travnja premami i prevari po morski vojevoda Bembo da se svojevoljno metnu pod zakrilje krilatoga lava svetog Marka, da ih tobož Turčin ne oprži, ugovore pismeno na Drobnomu pijesku da će im se ostaviti u svoj cjelini starostavnik, i da im se neće uzimati nikakav porez ni danak novčani ni krvni. Ne pitaj me kako je Venecija svoju riječ održala, i kako je malo-pomalo krnjila i postrizala ove ugovorene sloboštine; to znaš sam, ili se lako dosjetiti možeš. Kao momak, hitar a lukav, kad se oblijekoli i okojasi mladoj i nevještoj curi, ova jadna popusti malo danas, malo sutra, dok mu robinjom postane, pak mu već ne odriče ništa.

 

Jedan dan proljetni na glavnoj skupštini koju su sazvali suđe i vlastela na običnom mjestu od pravde, da podijeli presušeno poluže, dođe na iskup u docnije i Kanjoš Macedonović, čovjek niska struka, ali živ i ćeperan, da bi se na igli vrtio. Mač o pasu a čelenku na glavi, vikne: "Pomoz Bog, braćo!" On je skoro pohodio Mletke, zato se svi s njim pocelivaju i zagrle; a kad sjede, počnu ga suđe raspitivati o Mlecima i o glasovima što je tamo skupio i amo donio.

 

"Imam da pričam dosta, ako vi ne dosadi slušati", reče Kanjoš. - Kako ste čuli, ja prevezi zimus nešto trgovine u Mletke i napuni brod, kao oko, uljem, vinom, lojem i čaprama. Kad dođem tamo, navale na mene žbiri da me globe i gule. - Od svako sto perpera da daš trideset svetomu Marku, reče glava od žbira, a jedan što nešto naški natucaše dodade: - A nama suviše piće.

 

"Gdje trideset na sto, ako Boga vjeruješ! To je polovina kad proesapim muku, dangubu i brodarinu. Sveti Marko, hvala mu i slava, niti jede ni pije, a ja sam se predao duždu da mu tobož ne davam ništa, nego da mu ruku celivam, a onda me brani od Turčina".

 

" Jevtino vaistinu", reče žbir, "kad nije drugo nego da mu ruku ljubiš" , pak se poče smijati i rugati. - I tako mi današnje carice nedjelje, kako mi bješe đavo popio svijest, da ne umače u dvor, hoćah ga mačem predvojestručiti, pak mu duždu moja muka na čast, a njemu, skotu, pića za dovijeka. Te ja, onako pomamljen, po gradu obijaj i vratolomnjaj dok me dobra cpeha nagna na jednog Dobroćanina. Povede me da pišemo žalbu u jednoga ćelavca, koji mi uze dukat da napiše na pedalj 'artije moje bole. "Stani", rekoh, "ne hitaj da ti kažujem razloge!" - a on meni oprho: "Ja znam bolje kad spavam nego ti kad se razbudiš". Pak me ne hće čuti, no zatvori mahom vrata. Do'vati ja ono zlo pismo, te me povedu s njim u jednu veliku kuću, i reku da čekam. Čekaj, čekaj, tri debela sata, dok mi se od jada cavi tuga. U neko zlo doba otvore se vrata i ispane jedan hromac u zelenoj haljini kao gušterica. Uze mi 'artiju iz ruke, stavi na nos naočare, pak, tek je pročita, reče: "To nijesu naši posli, nego hajde otkuda si došao". - Viknuh: "A da čiji su, za rane božje, što me mučite?" - A on se okrenu, nego onako hramljujući put vrata, prožvaka: "Četrdesetine".


Pomislih, koji he ih đavo skupit' na jedno, dok mi vođa kaza da su vazda na iskup - nego, reče, hajde dok se ne raziđu. - Kad dođi tamo, viknu straža: "Ne sude danas nego na prezdan, dođite sutra ranije". - Smrče se, a ja ne jio ništa, no se napunio jada od grla do dimanja, pak mi se drob nategnuo da prsne. Te ja baš onako bez išta u postelju. Đavolji jedan san svu noć, nego se obrći i prevrći do zore. U svanuće ustah; obađi Mletke s kraja na kraj, već je sunce skočilo tri košva a grad pust bez ljudi, jer tamo svako spava do podna; kad mrkne objeduju, a pred zoru lijegaju. Nađoh, naboga, vođu, te ja s njim kod Četrdesetine. Uđemo u dvor i čekamo u prvoj odaji dva debela sata, dok dođe jedan čovjek u crnoj haljini i kapi, hđah reći da je redovnik. Pristupim i dam mu ono pismo, a on meni: "Danas imamo mnogo navalice; nego doći prekosutra", a ponese pismo. A sad? Te ja prekosutra čekaj opet tri sata pred vratima, i dodijah Bogu moleći ga da mi ne prevre, dok se jednome slugi dožali. Uljegne u jednu sobu i dovede jednoga čovjeka suha a visoka, kao da su ga iz groba vadili. Donese zbilja onu žalbu nesretnju, i napisa pod njom pet šest riječi, pak me opravi na drugoga, a drugi na trećega, dok se ovaj treći taknu duše. - "A što nijesi", reče, "došao prije kod mene, nego se snuješ po gradu, kao ljepir oko svijeće?" Pak i on u potonje ošteti: "Dođi", reče, "sutra, da te o najmanjoj otrsim, jer se danas taj posao odocnio." Te ja sutra, kad li ga nije, nego su pusta vrata zatvorena. Kuca', busa', ne oziva se pilata duša. Čekam tu do mrkle noći, dok mi se poče mozak u vrtolac okretati. Onako jadan i tužan, stisnem i pođem u jednu krčmu da se tobož u vinu razaberem.

 

Taman da založim nešto mesa, puče vika i treska po krčmi. - "Što je, ljudi, novo?" - "Zlo", reče jedan Bračanin, "da ne može gore!" "Da nu pričaj, čoče, da i ja znam!" - Stade Bračanin da pripovijeda kako se neka čoečetina furlanska odmetnula duždu i poainila. - "Šator je", reče, "razapeo da jednoj ostrvici usred grada, brani ga voda odasvud, i zove dužda na megdan, ako mu ne izađe ili zatočenika ne pošalje, a ono da mu preda krunu i ključeve blaga svetoga Marka, i jedinicu kćer u ženu. Ostadoše Mleci pod harač", reče smijući se Bračanin, "zatočnika nije, a dužde klonuo godinama i srcem, gotov je da se osvati Furlanom i da mu preda gospodstvo". - "Pak se u ovoliko grada ne moga naći duždu zatočnika?" - reci ja. - "Ne, Boga mi, nijednoga", odgovori Bračanin, "svakomu je meko pred sobom." - "A da ja vidiš kolišni sam, a rad bih se s njim obisti".

 

- Stanu oni ljudi da se brukaju, videći me šaku jada, no jedan koji me sve gledaše reče: "Ne mjere se ljudi peđu no srcem i pameću." - I ovaj me pratio sve do konaka, i svijem putom ispitivao i iskušavao ko sam i otkuda.

 

Ujutro taman se obuo, evo čovjek po mene: "Hajde, viknu, zove te sud." Pomislim, zove me oni što me juče prevari. Kad mi u sud, kad li je to druga i prostranija kuća; stube od mramora, a stupovi visoki kao topola. Uljezem u dvoranu, kad li sjede tri starca iza jedne crne zavjese, gdje da svijeća ne gori, ne bi se vidjelo ništa; a pred njima zlatni krst. Pitaju me otkud sam i što mlitam po Mlecima. Ja im kažem sve redom kao sad vama, dok me jedan prekide: "Ne pitam te za te besposlice (čuj , besposlice!) nego što si sinoć u krčmi drobio?" - Ja kaži sve pravo i reci: "Ja nijesam drobio, ni pjan bio, nego lijepo govorio, ljepše nego vi sad".

 

- Dok jedan od njih smekša: "A bi li se zbilja među vama našlo vjerne sluge da pregne mrijeti za dužda?" - "Bi stotina", reci ja.

 

Oni se dadoše nešto u šapak, dok opet progovori onaj isti: "Evo ti pismo da prodaš trgovinu slobodno bez carine. To se neko s tobom šalio, ali ćemo mu mi kazati kako treba da postupa s Paštrovićima kad dovezu trgovinu; i evo ti deset dukata danguba; a dođi sutra rano ovdje, jer ćemo nešto zboriti, nemoj uveče trista a ujutru ništa". - A ja njemu: "Neću vam, gospodo, novca ni jednoga uzeti, kad ste osudili da se žbir šalio i da mi šalu plati. Idem sad za poslom, a eto me sutra čisto kod vas."

 

Prodam trgovinu za gotovinu, a opremim posle; kad sutra na sud; kad li me čekaju sva tri od zore. Dadu mi stočić da sjednem i donesu kafu od po oke. Pomislih da je vratim kao mito, no mi se učini stidno, te je posrkam do dna. Poče jedan suđa: "Bi li se ti pothvatio da poneseš svojoj braći duždev pozdrav i milost, i neka mu pošalju zatočnika da ubije jednoga vjetrogonju, o kojega nije duždu dostojno kaljati ruke?" - Odgovorim ja da bih bio gotov ponijeti milost i pozdrav čestitog dužda svojoj braći, kad bih čuo iz ustiju istoga te riječi. "Što pak tražite duždu zatočnika da mu odmetnika posiječe, ja mnim da kad nije dično da se s njime dužde siječe, da mu nije ni dično slati mjesti sebe drugoga, jer su to dvije sramote". Viđe suđa da ne ugoneta, pak mi reče: "Ti nijesi dobro shvatio, nego dođi sutra u podne u duždeve dvore da te izvedemo pred dužda, da mu se pokloniš i nauk primiš."

 

Ja se sutradan odjedni dolamom zelenom od kadife što sam lani u Dubrovniku krojio; ječermom i dokoljenicam u čistoj srmi što sam ljetos dobavio iz Skadra; pripaši mač vukovac u srebrnijem pločama što mi ga je djed u Španji kupovao; a stavi na glavu čelenku carigradsku, a na čelenci pero labudovo, skoro moje visine. Kad u odaju duždevu, ali tu gospode kao pljeve, svi odjeli svilu zlatom vezenu. Pristupe sluge i doprate me do gospode. Svi se oko mene okupe kao tice oko ćuka da me gledaju i haljine piplju. Ah, lele da bjeh visočiji! U tomu se rastvore jedna velika vrata i izađe jedan djed sijed kao ovca. "Evo", vikne, "dužde!" Kad zbilja po za njim čepukajući ispade dužd. Tek ga vidjeh, rekoh u sebi: "Ovaj ne može ni repa vući kamoli da megdan dijeli". A on pravo na mene, kucne me po ramenu i do'vati desnu ruku, kao da smo se sto puta gledali i zajedno ručali. Okrene se k jednomu od one gospode, koji bijaše najprikladniji, te stade s njim da govori na po glasa, niti mogah čuti ni razumjeti, dok ovaj gospodin poče sa mnom naški kao ja, i ćah reći da zanosi kotorski. - "Čestiti dužde prevedre vlasti", reče naporito, dade mi prepoštenu poruku da ti njegove riječi protumačim, srećan si ako ih primiš! On i s njim sva gospoda poštuju u tvojoj braći, koja su odskoro pribjegla pod sjen krilatoga lava da izbjegnu jarmu turskomu, jednog od najvjernijih naroda koji su sretnji življeti u ovako bogatomu i pravednomu carstvu, gdje je Bog stolom sio. Sad je kucnuo ugodni čas da djelom potvrdite ovo duždevo mnijenje. Hoće se duždu zatočnika da izađe na megdan jednoj smušenoj i nevaljaloj rđi kojoj je omrzlo življeti, pak radi da se grdilom ovjekovječi. Mogao bi dužde naći sreda svoju zamjenicu, ne jednu no trista, pak kakve zamjenice, da se zemlja trese! No je dužde odbio sve prosioce, jer želi tvojoj braći, skoro posinjenoj, otvoriti put slave, poštenja i neumrlosti. Pođi dakle što prije doma, ponesi braći svojoj pozdrav, i milost duždevu, i neka mu pošlju brže bolje zatočnika, njemu pristojna stasom i junaštvom, koji će im, ako da Bog, pritvrditi diku i sreću.

 

Ja se poklonim do crne zemlje i reknem u sebi: "Lijepo li ova gospoda mažu i šaraju", a duždu da ja ni najmanje ne sumnjam da će mi braća dragovoljno i radosno prihvatiti tako plemenitu čast i poslati duždu junaka, njemu dostojna.

 

Ćahu da mi dadu pudbine ne znam koliko dukata, no ja odbijem i krenem iz Mletaka na čisti ponedjelnik. Sad se posvjetujte mudro, hoćete li i koga slati, pak što mu da Bog i stara cpeha.

 

Jedan od vlastele, što nije nikad okom trenuo koliko je Kanjoš pričao, poče prvi:

 

Za vremena predaje, ja sam se zaludu borio i priječio iz petnijeh žila da se prođemo tijeh lacmana, jer sam odista znao da vam s njima pogodba ne pomaže. Da ne bi Furlana, što je stavio Mletke u kozji rog, plati Kanjoš trideset na sto i piće, ili bi zaludu po Mlecima udara' do Uskrsa od nemila do nedraga, da se ona fukara s njim ruga. Onda ste govorili: - Spržiće nas Turci. No koje će vam jade pomoći Mlečići na suhom kraju kad provale Turci s istoka preko Arbanije? Ne hćaše li biti bolje da smo držali za jedno uže s ostalim Srbima i branili svoju neodvisnost na šiljku od mača? Vidite li Dubrovčane kako se mudro održaše, a bojandžije nijesu čisto? Sad posijecite Furlana, kao da operete magarcu rep, nego što ćete bolje priteći uzdu; dogodine opet ćete davati mrnare i carinu, a žalbe he vam primati kao onu Kanjoševu. Protivili se? razvaliće vam to kuća pri moru i puštat' Turke da vas zgnječe! Naš su starostavnik priznali devet careva rimskijeh i carigradskijeh, od Dukljana do Kostadina. Potvrdi ga papa rimski i onaj Lujo Madžar što nam posiječe četrnaest stotina glava za Golijem vrhom. Potvrdiše ga carevi i kneževi srpski od Nemanjića do Brankovića. Da ste mene čuli, i Mlečić bi ga potvrdio bez predaje. Da nam oni otvore put slavi i poštenju! Toliko im ga Bog dao doma! Nego čujte barem sad! Dođe zgoda da popravimo pogrešku i da se tijeh lažica oprostimo. Pošaljimo duždu zatočnika neka najprije prekine ugovor i predaju; neka obeća da ćemo vazda i u svakom ratu biti družina protiv nekrstu, ali da ih za gospodare nećemo dok jedan od nas teče. Sami su prekinuli pogodbu, kad Kanjoša na takve muke mučiše, dođi danas, dođi sutra da im harač plati. Ako posjekosmo Furlana, dobro; ne li, izmislimo drugi put da se jednom oskubemo i da budemo kući domaćini. Ovako su mislili, kao ja sad, oni što ostadoše na lazini za Golijem vrhom. Ima i danas tisuća momaka što bi mrli da učuvaju posljetku slobodu i neodvisnost. Komu je draži život neka ide da robuje Furlanu. Bolja poštena istraga, nego sramotna natraga!

 

Pomisli jesu li se malo uzrujali na te riječi; dok jedan od suđa poče da govori tiho: - Može nam biti da ne šaljemo zatočnika i da se te časti zahvalimo, ako mislite da he nam biti bolji Furlan od dužda. Može nam biti da prekinemo pogodbu i da Mlečićem ratimo; no pogledajte najprije ima li tomu svemu razloga. Nijednoga; no tobož da ne plaćamo carinu. Mi nemamo gdje našom trgovinom nego u Mletke, je li da? Sad kad ne budemo već mletački ljudi, plaćaćemo svakako carinu, a kao družina u ratu davati jednako mrnare. Kad nas muče jutros, gdje smo njihovi, što bi činili sutra kad bi im se otuđili! Razaberite se i nađite bolji razlog, jer vam je taj slab. Što pominjete care i kneževe, mi smo vazda po jednoga gospodara imali, koji je nas za perčin držao, iako smo samosobom upravljali; ovo dakle nam danas ne može biti neobično. Što ste rekli da bi bolje bilo da smo držali sa ostalim Srbima, ja pitam a gdje su? Pade Srbija, pade Bosna, a sad će koji čas Arbanija! Srpska vlada i gospoština bježe na zemlju mađarsku a sirotinja osta pod jarmom. Pade zetska banovina, a narod pribježe u te planine. Pa ko da nam pomože kad to more ošape turski brodi? Ne mogu nam čuti Srbi smrti ni života za godinu, a kamoli da nam pomognu. Što se žalite na Mlečiće da uzimaju carinu preko pogodbe, kažite mi jednoga da je platio; uvjerite me da bi je Kanjoš dao, da ne bi Furlana. Mrnari idu samo na mrnaricu, jer im je milije lijeniti po brodovima nego doma zemlju kopati, a vi govorite da ih dižu. To su prebacivanja, nego se prođite junaštva i zle sreće, a držite što ste uhvatili. Padoše silna carstva i klonuše strašne vojske pred silom azijatskom. Zapad strijepi, a Istok stenje, potonja mu se ugasi svijeća; a mi, šaka ljudi na poharici s mora i sa suha, da se mi bi- jemo, 'vako pestima u glavu! Sad mi recite da sam zlovaran, no ja vidim bistro, ako ne bi mletačke pomoći, ostadosmo rajom za dovijeka.

 

Uze da govori jedan iz naroda: - I ja sam s onom da ti je kamena pogodba s jačijem, pak baš za to mislim da ju je bolje pritvrditi kakvim oglašenim djelom; Mlečiće zadužiti, a sebi poštenje otvoriti. Nego neka ide Kanjoš duždu zatočnik, pak ako mu da Bog da posiječe tu talijansku aždaju, neka traži da se pogodba zbilja poštuje, da nas duždevi žbiri ne potežu po mletačkijem ulicama. Ako li pogine, a mi ćemo poslati drugoga i trećega; dati nas neće sve taj Furlan posjeći.

 

Svi pristanu na ovu, no Kanjoš skoči na noge i viknu: - Ja ne smijem hoditi, jer sam malašan, a dužde traži hrpu spored Furlana. - A množina iz glasa: - Ako te posiječe, poslaćemo povišega; ti si Mleci ma vješt a drugi ne bi umio ni doći do duždeva dvora za mjesec. Ako pogineš, oplakaćemo te divno, i svako od nas kad dođe u Mletke pohodiće tvoj grob. Mogao si zbilja to sam tamo otrsiti, da nam ne meteš skupštinu tijema besposlicama. - Reče Kanjoš: - Vi se šalite, a ja zbilja primam čast i idem da se Furlanom obidem, pak he biti što ushoće Bog. Nego mi napravljajte putni list, neka zna dužde da idem iz glave cijela naroda.

 

Napisa pisarčić pismo kako mu suđe izuste, pak ga narodu pročita od riječi do riječi: - "Od nas suđa, vojvoda, vlastele i cijele bankade u ime naroda vjerne komunitadi paštrovske, čestitome duždu i svoj plemenitoj gospodi mletačkoj čast i poklon." A po tomu: - "Naš lijepi brat Kanjoš Macedonović donio nam od vaše milosti pozdrave i poruku da vam opremimo jednog brata, koji he mjesti dužda izaći na megdan junački. Vazda gotovi, ukoliko smo vrijedni, ugoditi prevedromu vladanju mletačkomu, evo šaljemo istoga Kanjoša s blagoslovom i velimo: gdje je on, tu smo mi svi. Zahvalni na čast koju ste nam učinili, nadamo se prvo u Boga pak u našu staru sreću da ćemo i toga i sve druge duždeve zlotvore satrijeti. Zaključeno na običnome mjestu od pravde, na Mučenike u proljeće, i pečaćeno visećim pečatom."

 

Prispje Kanjoš u Mletke na Cvijeti, u najljepše doba godine. Gdje he, gdje neće, te on kod one trojice gdje je pio kafu. Ne pusti ga straža od prve uljesti, nego mu viknu: - Ne možeš amo, no ako ćeš da se sudiš, hajde kod Četrdesetine.

 

Vidje Kanjoš da su ga počeli opet slati od Vuka do Novaka, pak odgovori straži srdito: "Baš nijesu to posli za koje je idem Četrdesetine, nego trojice. Ja sam, ako ti je drago znati, zatočnik duždev."

 

Još to lijepo ne izusti, a straža digne kapu s glave, i provede ga iz odaje u odaju dok dođu pred trojicu. Kad vide trojica Kanjoša namrde se, jer pomisle da Paštrovići neće slati zamjenicu duždu.

 

Kanjoš im se pokloni i preda pismo; sva se tri prignu da vide što piše, dok reče jedan od njih, pošto se nešto među se porazgovore: - Mi se nadali da he nam doći bolji i viši junak neg si ti.

 

Najedi se Kanjoš da pukne: "Moja gospodo, bolji i viši pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh! Ja sam najprije došao do vas, jer neću da izlazim pred dužda nego slavodobitan, a vi mene lijepo dočekaste!"

 

"A da", reku sva tri, "kad nećeš pred dužda izlaziti, a ti hajde sutra na pogibiju. Je li ti mač oštar?"

 

"Na ove vaše junake", odvrati Kanjoš, "ne trebuje ga oštriti nego da linja gvožđe. Kažite mi gdje je megdan i megdandžija, pa ko komu što da."

 

Dadoše mu pratioca i rekoše da ide s njim, da će ga on provesti do Furlana i kazati mu gdje će ga zakopati.

 

Bijaše sunce po neba prevalilo kad prispiju na obalu. - "Tamo ti je", reče vođa, "na toj ostrvici megdandžija, a evo ti čunj pak se prevezi sam".

 

A Kanjoš njemu: "Hajde, bolan, sa mnom, zavezi i prevezi me, daću ti platu, pak mi budi i djever".

 

" Nijesam se ja pomamio, niti mi je, Bogu da je za slavu, život omrznuo!" - odgovori vođa, pak pobjegne u bestrv.

 

Ostade Kanjoš sam. - "Sad što ću da radim! Moglo mi je biti da sjedim doma kao gospodin. Nanese me neki grijeh da ovdje ludo poginem: pak da je za koga ni po jada, no za ove strašive i nadute nikove. Idem baš na konak, pak ću sutra opet pred suđe neka mi dadu pratioca da me djeveruju, ako poginem da mi se barem zna groba, ovako mogu ludo propasti prije megdana..."

 

U tome se odveze od ostrvice čunj i dopre k obali. Kad li zbilja Furlan palošinom o pasu, a odio vučetinu. Vika Kanjošu: - Što si tu, zla ti cpeha! Koji si?

 

"Ja sam", reče Kanjoš, 'zatočnik duždev; nego kaži gdje ćemo se sjeći?"

 

"Ne šali se, nego kaži ko si", viknu Furlan.

 

"Značeš brzo koji sam", odgovori Kanjoš, nego hajde da se siječemo, nije meni dangubiti. Pak se do'vati za mač, a zaškripi zubima.

 

Ukrcaju se svak u svoj čunj i zavezu po krmi. Kad dopru k ostrvici, skoče oba jedanak na kraj , a Kanjoš otisne svoj čunj od kraja. "Što činiš", vikne Furlan, "što oturi čunj, jesi li pri sebi?"

 

"Ne trebaju nam dva", odgovori Kanjoš, "ja ću se tvojijem vratiti; a tebi već ne trebuje ni čunja ni konja; ti si svoju čašu ispio".

 

Prepade se Furlan, pak mu stade pričati koliko je junaka posjekao i ubio.

 

A Kanjoš njemu: - Muči, rđo; ti nijesi junaka jošt ni vidio, kamo li ubio, nego baci tu palošinu da ti vežem ruke naopako, da te vodim duždu, e da mu se smiluje i da ti oprosti kad te takva vidi.

 

"Prođi se belaja i boja", dodade Furlan, nego hajde pod moj šator da ručamo, a vjeruj mi, neznana delijo, taj dužd za koga ćeš ginuti, jednaki je dušmanin i meni i tebi, pak te žalim gdje te đavo nanio da ti popijem tu pravu krv.

 

Ništa me ne žali, vikne Kanjoš, pošto trgne iz korica mač i nasrne na Furlana. A ovaj odbije palošem mač, i na tilulu mu napravi zubac, bi palac utonuo. Povrne Kanjoš i drugom i trećom, no Furlan vješto odbija mahove, dok ga Kanjoš, obigrajući okrene suncu u oči. Potegne Furlan jednom, i čisto, da se Kanjoš nekako hitro ne usuka, hćaše ga raskrojiti. Dok Furlan mahnu drugom, Kanjoš ga ugrabi i probi mačem s lijeve sise na desnu lopaticu. Pade Furlan, a udari mu iz rane kužanj krvi kao da si vola zaklao. - Dopade Kanjoš, digne mu s ruke prsten, a raspaše paloš, pa ga ostavi da diha. Ukrca se u čunj i doprije obali. Kad li se tu nakupilo sve što je žena u Mlecima. Na devet jada dok je sebi put prokrčio i na konak prispio, a one žene za njim u pratnju pojanjem i veseljem. - Teže mi bijahu one žene, kazivao je poslije Kanjoš, nego Furlan i njegov paloš.

 

Puče po gradu glas kao munja da je Furlan poginuo. Neko priča da mu je vidio glavu, neko srce, neko opisiva boj kao da je sve očima gledao, a stotina ga opkolili da čuju. Zazvone zvona u svijem crkvama; pozatvaraju dućane prije mraka; udare svirale i bubnji, rasvijetle grad da se vidi kao usred podna, a narod vrvi odsvukud na čopore k velikoj crkvi da Bogu zahvali i zavjete prilaže, što se grad oslobodio tako strašne bijede.

 

U prvom mraku oko trista ljudi ođedeni u jednakoj nošnji, a za njima svijeta na gomile sa zubljama, dublijerima i svijetnjacima, dođu pred kuću Kanjoševu i prenesu ra u zlatna nosila i duždev dvor, gdje mu je svu noć pošta i veselje trajalo. Propituju duž i gospoda o sjeki i o Furlanu, gledaju mu i obiduju mač, a on donio sa sobom prsten i paloš Furlanov na poklon duždu; - Evo ti, čestiti dužde, obilježa koja sam digao sa mrtva odmetnika. Ovako ti svaki neprijatelj obršio i na moru i na suhu, kao što je danas ovaj Furlan. - To Kanjoš izusti, a dužde ga objeručke zagrli i poljubi posred čela.

 

Sutra u podne pođe dužde sa svom gospodom u Svetoga Marka na blagodarnost, a za njim nepregledna puka, kao tušta. Bijaše crkva urešena kao što biva u najvišim svetkovinama. Kanjošu opredijeliše mjesto odvojeno i uzvišeno spored dužda, a crkva se napunila gospode i nabilo jedno na drugo da ne mogu hrhnut'.

 

Iza službe božje, pođe dužde s Kanjošem o desnoj, s gospodom i s pratnjom u veliku odaju, gdje se duždi krune i cari primaju. Svod joj je pozlatom izvezen, stupovi mramorni zlatnom žicom optočeni, stoli od kadife s bisernim uresom, a duždevo prestolje od slonove kosti okićeno lovorjem. Sjede dužde, pak sa prestalja poče govoriti talijanski. Kad prekide, jedan od one gospode prevede Kanjošu naški duždeve riječi, pune meda i zahvalnosti njemu i općini koja ga je poslala. - Sad, reče tumač, evo smo otvorili blago svetoga Marka, pristupi i uzmi koliko te je volja, i što sam zapovijedaš. - Pristupi Kanjoš gvozdenoj su tri brave skrinji, kad li skrinja puna udušena zlatnijeh dukata. Pogleda Kanjoš blago, pak se posmijehnu, izvadi iz toboca svojega dukat i baci u skrinju. - Što činiš? - vikne začuđeni tumač. - A Kanjoš njemu: - Da se iz ove skrinje diže a ne meće to bi blago brzo nestalo: brzo biste joj dno vidjeli.

 

Malo zatijem reče Kanjošu onaj isti gospodin da bi bilo duždu veoma drago da se s njim osvati, i da bi mu rad pokloniti kćer jedinu u ženu.

 

Blagodarim, reče Kanjoš, na takvu plemenitu ponudu. U našoj je općini običaj neprekidni da se svak ženi u svomu jatu, i tako čuvamo poštenje našijem sestrama.

 

A da traži, veli ti dužde, kakvi dar!

 

Pitam, vikne Kanjoš, da nam ne uzimate carine ni mrnara, da stojite pošteno na pogodbi koju smo utvrdilc pri predaji, i za bolje jemstvo da se zove imenom našega naroda ona obala u Mlecima pri moru gdje se iskrcava naša trgovina. Drugoga dara i obilzvža niti tražim, niti primam.

 

Naredi senat da se to mjesto za dovijeka naziva Slavenskijem trgom, La riva degli Slavoni, i propisa da se na njem iskrcavaju i rasprodaju slavenske trgovine dovozne, bez carine i đumruka. No su te naredbe i ti propisi trajali koliko mački muž. Ime trga Mlečići preokrenu u nisko i podlo - Riva dei schiavoni; a malo po malo uvedu carinu i počnu uzimati mrnare, ne pazeći ni na pogodbu ni na riječ Kanjošu zadanu. Zato i ostade u narodu poslovica, koja se i danas sponaša: Kako su činili, tako su i obršili.

__________________________________

 

Stjepan Mitrov Ljubiša rođen je u Budvi, u Crnogorskom primorju, 29. jebruara 1824. godine. Poreklom je iz Paštrovića, naseljenih na uskom primorskom pojasu jugoistočno od Budve, između nekadašnje crnogorske državne granice i mora. Već Ljubišin otac Mitar, kao i mnogi njegovi saplemenici i pre i posle toga vremena, odao se pomorstvu i živeo je u Budvi, ne kidajući osećajne veze sa svojim plemenom.

 

Svoje detinjstvo, kao i najveći deo svoga života, Ljubiša je proveo u Budvi, u toj varošici naseljenoj pretežno pomorcima, ribarima, sitnim trgovcima i zanatlijama, nadomak svoga plemena i u neprestanom doticaju s njim.

 

Osnovnoj pismenosti naučio se u jednoj privatnoj školi na italijanskom jeziku, i to je ujedno i čitavo njegovo školovanje. Kasnije je samoučki toliko upotpunio svoje obrazovanje da je postao prvi građanski intelektualac medu Paštrovićima, kod kojih se do tada samo kaluđeri nisu bavili fizičkim radom. Jer ukoliko je ranije i bilo Ljubišinih saplemenika koji su uspeli da postanu mletački činovnici, oni su redovno gubili svoje plemensko, pa i nacionalno osećanje, često postajali mletački plemići i izvrgavali se u tlačitelje svojih sunarodnika. A Ljubiša, kome je u ranoj mladosti takođe pretila opasnost odnarodavanja, u izmenjenim okolnostima posle propasti Mletačke Republike (1797), razvio se u intelektualca koji nije raskinuo i nije mogao raskinuti vezu s rodnim tlom.

 

U svojoj devetnaestoj godini, 1843, Ljubiša dolazi za sekretara Budvanske opštine i na tom mestu ostaje punih osamnaest godina, sve do 1861. Taj period Ljubišina života značajan je za formiranje njegovih shvatanja. Mogao je svakodnevno izbliza pratiti odnose između sela i varoši, uzimao je učešća u rešavanju sporova koji su svakog trenutka izbijali između građana.

 

U to vreme, a i dugo posle toga, u našim primorskim gradovima jasno su se izdvajala dva, jedan prema drugorm, neprijateljski raspoložena, sloja građanstva. Jedan je sloj činila gradska aristokratija, koja je bila u manjini, ali privilegisana, osobito od Mletačke Republike, i bogata. Drugi sloj je činila velika većina ekonomski zavisnih, siromašnih građana, ribara, zanatlija i sl. Ovaj se sloj stalno popunjavao iz okolnih sela ili iz daljeg zaleđa, i kod njega je patriotizam uvek bio budan. I u Budvi se bila ugnezdila tuđinština, iako u manjoj meri nego, recimo, u Kotoru ili gradovima severne Dalmacije. Tu su tudinštinu predstavljali ne samo doseljenici stranci nego i domaći odrodi iz aristokratskih redova, kojima je nedostajao nacionalni ponos, pa su sitne povlastice plaćali dubokim mefanisanjem pred tuđinskom kulturom. Otpor seljaštva i siromašnijih slojeva građanstva protiv tuđinštine nije bio izazvan samo opasnošću odnarodavanja nego, i to u prvom redu, njihovom ekonomskom zavisnošću od trgovačkog kapitala, koji je najvećim delom bio u rukama tuđinaca ili odnarođenih domaćih Ijudi. Nacionalni pokret na pomolu imao je istovremeno karakter klasne borbe. Istina, poneki pridošlica sa sela ili iz manjih varoši u zaledu, iz Mostara ili Nevesinja, na primer, baveći se trgovinom brzo bi sticao veći imetak. Takvih je u Dubrovniku početkom prošlog veka bilo više. Ali ovi bi i dalje ostajali u opoziciji prema staroj nadmenoj vlasteli i najčešće su predstavljali oslonac u borbi novijih i ekonomski slabijih slojeva građanstva protiv tuđinštine.

 

Ljubiša nije bio ni trgovac, ni posednik, nije pripadao privilegisanom sloju građanstva, on je bio siromašan činovničić seoskog porekla, zavisan od svojih poslodavaca, u skoro istom socijalnom položaju kao i njegovi saplemenici seljaci ili zanatlije i drugi radni ljudi u njegovu gradu, i u njima je morao gledati ne samo svoju braću po krvi nego i sapatnike i saveznike u životnoj borbi. Ali je na tu borbu ipak gledao očima jednog liberalnog intelektualca šezdesetih godina prošlog veka.

 

Od 1861. Ljubiša je predstavnik bokeških seoskih opština u Dalmatinskom saboru. I pre toga se bavio političkim radom, ali otada pa do kraja života on se skoro isključivo tim bavi. Mada su ga za predstavnika u saboru birali seljaci, kod kojih je u ovo vreme, kao i ranije, bilo revolucionarno-oslobodilačkih težnji, ipak u njegovu političkom stavu nema ničeg revolucionarnog. Kao i njegov Stevan Stiljanović, paštrovski knez iz pripovesti Skoči djevojka, on je "u samoći uzdisao za izgubljenom slobodom svoje otadžbine, ali se ustezao od svakog javnog pregona i prevrata".

 

Ljubišina osnovna politička shvatanja formirala su se oko 1848. Revolucionarno vrenje tih godina bilo je zahvatilo i Boku Kotorsku. U tim "mahnitim godinama", kako je to vreme okarakterisao risanski prota Vuk Popović, ispoljile su se različite težnje, kod raznih društvenih slojeva u Boki. Odnarođena gradska aristokratija, još vrlo uticajna, jer je ekonomski bila najjača, priželjkivala je obnovu Mletačke Republike i ponovno uspostavljanje njene vlasti nad celim našim primorjem od Trsta do Bara. U celom oslobodilačkom pokretu severne Italije taj društveni sloj kod nas uočavao je samo reakcionarne tendencije desnog krila toga pokreta i oslobođenje Italijana ispod austrijskog jarma shvatao isključivo kao težnju da se povrati stari mletački feudalno-aristokratski poredak. Seoske opštine duž crnogorske granice težile su potpunom oslobođenju i od Austrije i od povampirene Mletačke Republike i pripajanju slobodnoj Crnoj Gori. Tu je težnju podržavalo i okolno crnogorsko seljaštvo; Njegošev ujak, njeguški kapetan Lazar Proroković, bio je najistaknutiji predstavnik tih težnji i u tom smeru je širio jedan rukopisni letak među bokeškim seljacima. Večina stanovništva u Boki, i seljaštva i sitnog građanstva, smatrala je da je u tom trenutku najbolje moguće rešenje ustavna austrijska monarhija na federativnoj osnovi, u čijim bi okvirima svi Južni Sloveni sačinili posebnu federalnu jedinicu sa širokom samoupravom. To gledište je pobedilo na jednoj skupštini predstavnika svih bokokotorskih opština, održanoj u Perastu 1848. godine, kojoj je prisustvovao i mladi Ljubiša.

 

I Ljubiša je očevidno smatrao da okvir velike, "ustavne" austrijske monarhije pruža dovoljno mogućnosti njegovim zemljacima i za ekonomski, i za socijalni, i za nacionalni razvitak, i da u onom trenutku boljih mogućnosti nije bilo.

 

Sa takvim političkim idejama Ljubiša 1861. ulazi u Dalmatinski sabor i u Carevinsko veće u Beču. On je tada bio za federalističko uređenje monarhije i, u vezi s tim, za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Sloveniji. Takav je stav bio diktovan pre svega još akutnom opasnošću prodiranja italijanskog uticaja preko starijih slojeva građanstva u narodne mase severne i južne Dalmacie. To starije građanstvo činilo je tzv. autonomašku stranku, koja je tražila da Dalmacija i dalje ostane kao zasebna autonomna oblast i tako obezbedi sebi presudan uticaj u toj pokrajini, i ekonomski i politički. Kad je tokom šezdesetih godina srpskohrvatska Narodna stranka dobila većinu u Dalmatinskom saboru, akutnost ove opasnosti bila je prebrođena. No uporedo s tim jačanjem Narodne stranke ide i zaoštravanje suprotnosti između interesa hrvatske i interesa srpske buržoazije u Austriji i sukobljavanje velikohrvatskih i velikosrpskih tendencija u Dalmaciji. Usled toga se Ljubiša sve više udaljava od svojih ranijih federalističkih shvatanja u pitanju konačnog pripajanja Dalmacije Hrvatskoj, približava se shvatanjima autonomaša, a u pitanju opšteg uređenja monarhije pristaje uz centralistička nastojanja bečke vlade. Preokret je osobito jasan posle 1872. godine. Time se sve više zamera hrvatskim i češkim federalistima. Došlo je prvo do razilaženja sa vođstvom narodne stranke, a 1876. do poništavanja njegova mandata za sabor i do bučnog izbacivanja iz sabora, kome je do toga trenutka bio predsednik. Neposredan povod za neobično oštre napade prvaka Narodne stranke protiv Ljubiše bilo je Ljubišino učešče u koncesioniranom društvu za građenje železnice Split—Šibenik. Mada je i dalje ostao član Carevinskog veća u Beču, ipak je ova afera jako delovala na Ljubišu i ubrzala je njegovu smrt.

 

Kao bokokotorski predstavnik u Dalmatinskom saboru i član Carevinskog veća u Beču, Ljubiša je gledao da izvojuje za svoj zavičaj što više sitnih praktičnih koristi, da koliko-toliko poboljša ekonomski položaj Boke i Bokelja. Ali je nastojao da, s jedne strane, kod svojih saplemenika i Bokelja uopšte razvije razumevanje za jednu širu nacionalnu zajednicu i podstakne osećanje nacionalnog ponosa, a, s druge strane, da pokaže šta njegovi zemljaci unose u tu zajednicu i, najzad - da pobedonosno dokrajči vekovnu borbu protiv tuđinštine.

 

Potkraj života on je očevidno morao s nešto skepse gledati na svoju političku liniju; kao da ga je nagrizala sumnja u ispravnost te Unije. Njegova Autobiografija, pisana 1878, u suštini nije ništa drugo nego odbrana toga političkog stava iako osnovnu liniju i ne pominje izričito. On naglašava izvesne uspehe na ekonomskom polju, objašnjava svoje razilaženje s ustanicima u bokeškoj buni 1869, koje se, uostalom, teško može braniti, a rezultate nacionalnog rada ovako rezimira: "Godine 1848. među Barom i Zadrom bivalo je u izobraženoj vrsti samo sedam ljudi koji nijesu bili izgubili svijest svoga imena i porijekla, a danas (1878), hvala bogu, ogromna strana toga pučanstva razvija slobodno narodni duh u javnom životu i teško bi ju bilo povratiti na staru nesvijest, već kad bi u svome radu smalaksala ili zloupotrebila svoju snagu."

 

U poslednjim rečima ove rečenice, u kojima Ljubiša izražava neku bojazan da ondašnja naša inteligencija, s jedne strane, "ne smalakše", a s druge strane, "ne zloupotrebi svoje snage", ogleda se jasno i njegov politički oportunizam i nesigurnost njegova stava; u celoj rečenici, pak, građanski liberalizam, koji u nekoj apstraktnoj slobodi, da "pučanstvo razvija slobodno narodni duh u javnom životu", vidi rešenje svih socijalnih problema. Po tome se on znatno udaljio od svojih birača, koji se nisu mogli zadovoljiti praznom "ustavnošću". Ali ne treba zaboraviti da je i u ranijoj Mletačkoj Republici i u ondašnjoj Austriji opasnost odnarodavanja naših naroda, osobito u primorju, bila zaista veoma velika i akutna i da su Ljubišine zasluge za razvijanje patriotskih osećanja i nacionalnog ponosa bile znatne. U tom pogledu on je delovao i kao političar, ali osobito kao pripovedač, i u tome je veran tumač težnji narodnih masa.

 

Ljubiša je umro 1878. u Beču.

 

Sve svoje pripovesti Ljubiša je napisao za poslednjih deset godina života, od 1868. do 1878, ali se i pre toga, iako u mnogo manjoj meri, bavio s vremena na vreme i književnim radom.

 

Godine 1862, štampao je, u Narodnom Listu, nekoliko prevedene satire; posle je preveo i Horacija "Hvale seljačkoga života", pa je, u "Dubrovačkom Zabavniku", štampao Smrt Ugolinovu, iz Danta.

 

Tek iza tih prevoda, počeo je raditi sam iz svoje glave, i, posle nekolike godine, dao je čitaocima ove priče: Lažni car Šćepan Mali; Kanjoš Macedonović; Pop Andrović; Prodaja Patrijare Brkića; Krađa i prekrađa zvona; Prokleti Kam; Skoči-djevojka; Gorde, ili kako Crnogorka ljubi i najposle Pričanja Vuka Dojčevića.

 

Stjepan Mitrov Ljubiša - Krađa i prekrađa zvona

loading...
11 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Stjepan Mitrov Ljubiša - Kanjoš Macedonović

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u