Publije Ovidije Nazon - Piram i Tizba

Piram i Tizba priča iz Metamorfoze, IV. pjevanje

Tema - tragična ljubav dvoje mladih iz zavađenih obitelji

Ideja - nesuđena ljubav

Vrsta - rimska legenda, ljubavna lirika

Vrijeme radnje - svakog dana pored zida, noć dana kada su trebali zajedno pobjeći

Mjesto radnje - Babilon; mjesto gdje su sjedili pokraj zida koji je dijelio njihova dvorišta; kod groba kod Ninova, dud ispod kojeg su oboje oduzeli svoje živote

Piram i Tizba, on bez premca u lepoti, ona najljupkija devojka na Istoku, živeli su u kućama jednoj do druge u gradu koji je Semiramida ogradila zidinama od cigle. Blizina im je olakšala prve korake poznanstva. S vremenom se razvila i ljubav; i brak bi sklopili, ali im roditelji ne dozvoliše. Roditelji, međutim, nisu mogli da zabrane njihovim ranjenim srcima da čeznu jedno za drugim.

Nisu imali posrednika, nego su održavali vezu migovima i znacima. I što su više zatrpavali vatru, ona se sve dublje razbuktavala. U zidu koji je bio zajednički za obe kuće beše jedna tanka pukotina, nastala u vreme gradnje. Ta pukotina koju ranije niko nije primetio – ali, ima li išta što ljubav ne primeti? – vi, ljubavnici, prvi je otkriste i učiniste svojim posrednikom. Verno je prenosila vaš ljubavni šapat. Često, kad bi zauzeli mesta, Tizba s jedne, Prijam s druge strane, i kad bi željno očekivali uzdah i reči 'O, zavidljivi zidu', rekli bi 'zašto si se isprečio između nas ljubavnika? Šta bi ti bilo da nam dopustiš da jedno drugom sklopimo ruke oko vrata, ili, ako je to previše, da se otvoriš za naše poljupce! Ali, nezahvalni smo. Priznajemo da zahvaljujući tebi naše reči imaju slobodan prolaz do voljenog uva.' Tako oni, bez razloga rastavljeni, govore, a kad padne noć pozdrave se ostavljajući poljupce svako na svojoj strani zida: poljupcima nije bio dozvoljen prolaz kroz pukotinu.

Sledećeg jutra Zora ugasi zvezdane svetiljke noći, sunčevi zraci popiju mraz sa trave i oni se opet nađu na dogovorenom mestu i tihim se šapatom jedno drugom gorko žale. Na posletku odluče da, kad padne noć i zavlada sveopšti mir, zavaraju oči budnih čuvara i da se iskradu kroz kapiju, a kad se nađu van zidina, da napuste i grad. I, da ne bi promašili jedno drugo kad izađu iz grada, dogovore se da ko prvi dođe čeka u senci drveta na Ninovom grobu. Tamo je bilo drvo puno snežnobelih jagoda, visoki dud, u neposrednoj blizini studenog izvora. Taj im se plan toliko svideo da im se činilo da dan sporo protiče. Ali, sunce je najzad potonulo iza talasa iz kojih noć izroni.

Tizba se, oprezno otvarajući vrata, neopaženo iskrade kroz mrak, stiže na grob sa dobro prekrivenim licem i sede pod dogovoreno drvo. Ljubav je učinila smelom. Kad, gle, eto ti lavice, iz čeljusti joj kaplje krv od tek zaklanog govečeta: ide da ugasi žeđ na izvoru. Zahvaljujući jasnoj mesečini na daleko je ugleda Vavilonjanka Tizba, pobeže na drhtavim nogama u duboku pećinu i, u brzini, zaboravi ogrtač gde je sedela. Kad je zverska lavica utažila žeđ dugim gutljajima i krenula natrag u šumu, slučajno naiđe na laki ogrtač (u kojem nije bilo devojke!), podere ga i okrvavi gubicama. Piram dođe malo kasnije, ugleda trag lavice u pesku i sav prebledi. A kad vide i okrvavljeni ogrtač, jeknu:

Jedna noć će da usmrti dvoje ljubavnika. Od kojih je ona više zasluživala da dugo živi. Za sve sam ja kriv. O, ja sam uzrok tvoje smrti, jadna devojko; ja sam te nagovorio da po noći dođeš na ovo opasno mesto, a nisam se potrudio da prvi stignem. Dođite svi lavovi koliko vas ima u toj jazbini ispod litica i raskinite moje grešno telo krvoločnim čeljustima. Ali, kukavički je moliti za smrt!

On uze Tizbin ogrtač i odnese ga u senku duda. I dok je ljubio dobro mu znani odevni predmet kvaseći ga suzama, povika: Popij i moju krv! Rekav to, poteže mač iz korica, zari ga sebi u grudi i odmah ga s poslednjim naporom iščupa iz rane. Dok je ležao ispružen na zemlji i krv šikljala iz rane, baš kao kad pukne vodovodna cev na nekoj slaboj tački pa kroz pukotinu mlaz vode šiklja u visinu, plodovi duda poprskani krvlju postadoše tamnocrveni, a i koren, natopljen usirenom krvlju, sa svoje strane pojača grimiznu boju.

Onda Tizba iziđe iz skloništa. Još drhti od straha, ali zebe da ne dođe do nesporazuma sa Piramom koga traži i očima i dušom, goreći od želje da mu ispriča od kakve se opasnosti izbavila. I premda su joj poznati i mesto i senovito drvo, boja plodova je zbuni. I obuze je sumnja. Dok okleva primeti kako se neko previja na okrvavljenoj zemlji i uplašeno uzmače bleđa od sveće, drhteći poput morske površine na blagom povetarcu. A kad nakon izvesnog vremena prepozna svog voljenog, poče da se bije po nevinim nadlakticama i da čupa kosu; i sklopiv se oko voljenog tela, ispuni njegove rane suzama mešajući ih sa krvlju. I dok mu je ljubila usne, hladne i mrtve, zakuka:

O, Pirame, kakva te zla sudbina otrže od mene? Pirame! Odgovori! Tvoja najdraža Tizba te zove. O, čuj i podigni klonulu glavu!

Na reč Tizba, Piram otvori očne kapke, otežale od smrti i, pošto je pogleda, ponovo ih sklopi.

A kad vide okrvavljeni ogrtač i prazne korice, jeknu:

Tvoja sopstvena ruka i tvoja ljubav, jadni mladiću, uzeli su ti život. I ja imam dovoljno hrabru ruku za taj čin; i ja imam ljubavi. Ona će mi dati snage za kobni udarac. Pratiću te u smrti, i ljudi će da pripovedaju kako sam bila najbedniji uzrok i sadrug tvoje sudbine. Onoga koga je samo smrt imala snage da rastavi od mene, ni smrt neće imati snage da odvoji od mene. O, jadni roditelji, i moji i njegovi, obraćam vam se s molbom u ime oboje nas, ne branite nama, koje su verna ljubav i umrli čas spojili, da budemo sahranjeni u zajednički grob. A ti, o, drvo, koje granama seniš mrtvo telo jednoga a uskoro i oboje nas, sačuvaj znake naše smrti i odsad uvek rađaj tamne plodove, kako i priliči žalosti, u znak sećanja na našu smrt.

Reče, namesti vrh pod grudi i svom težinom klonu na mač koji je još bio topao od krvi njenog voljenog. Njena molitva dirnu i bogove i roditelje: plodovi duda su tamnocrveni kad sazru, a sve što je ostalo od pogrebnih lomača počiva u istoj urni.

Kompozicija

1. uvod - strastvena ljubav i razgovori Pirama i Tizbe
2. zaplet - dogovor da zajedno pobjegnu
3. vrhunac - Tizba prva stiže do dogovorenog mjesta, dolazi lavica, Tizba pobjegne ali joj ispadne veo, a lavica
ga zakrvari
4. rasplet - Piram dolazi i nalazi veo i misleći da je Tizba mrtva, mačem se ubije
5. kraj - Tizba se vraća i vidjevši Pirama mrtvog i sama sebe ubije

Analiza likova

Piram - od svih momka bio je najljepši, volio je Tizbu svim srcem, želio s njom pobjeći, te kad je vidio njem krvavi veo sa mačem oduzeo život sebi

Tizba - od sviju djevojaka na istoku bila je najljepša, voljela je Pirama svim srcem, željela s njim pobjeći, te kad je vidjela da se Piram ubio jer je mislio da je mrtva, istim mačem kojim si je i Piram oduzela život da bi zauvijek mogli biti zajedno

Piramovi i Tizbini roditelji - ne dopuštaju svojoj djeci da budu zajedno

Mišljenje o djelu - Ovaj mit je dirljiva priča o tragičnoj ljubavi koja je bila veća od svih nesuglasica, svađa pa čak i smrti. Ljubav Pirama i Tizbe nadživljava smrt. Poći ću za tobom kao uzorak i pratnja tvoje smrti. Tebe je samo smrt mogla oteti od mene ali ni ona te neće od mene oteti.

________________

Stoga, dragi čitaoče, kada ugledaš crni dud ili crnu murvu kako je još zovu, sjeti se Pirama i Tizbe mu mile i njihove nesretne ljubavi! Sjeti se i svih drugih nesretnika čije ljubavi, nastojanja, ideje, životi uopće nisu bili shvaćeni ni od drugih odobreni! Sjeti se svih onih koji su zbog tu­đih nesporazuma trpjeli i trpe, onih koji zbog krutosti i samouvjereno­sti upitnih autoriteta ma koje vrste nisu mogli vlastiti život disati pu­nim plućima! Sjeti se onih koji zbog vlastitih malih probitaka ili vlastite sujete neprestano nastoje razdvojiti nerazdvojivo, zaustaviti nezaustav­ljivo, umiriti uzavrelo, ugasiti ra­splamsalo, u ponor sunovratiti ono što prema nebu leti! Sjeti se svih onih koji su kobne poteze u životu vukli nepromišljeno, vođeni isklju­čivo osjećajima! Sjeti se i silne snage koju samo ljubav može dati, snage kojom se za voljenom osobom ili za idealima i neupitnim vrednotama može, usprkos svim protivljenjima, hrabro kročiti naprijed, čak i u smrt, uvjeren da je jedino takva ljubav vri­jedna radikalnog žrtvovanja! Sjeti se i svih onih koji svoje pogreške zbog kojih su drugi stradali olako kušaju okajati sahranjujući oba tijela u isti grob i pritom misle kako su u svojoj dobroti stradalima iskazali veliku čast i ispunili sve njihove želje! Sjeti se i svih onih koji, poput crne mur­ve, svojim tihim postojanjem nepre­stano svjedoče i ukazuju na patnju nevinih, malenih ali hrabrih, na pat­nju onih koji bi htjeli živjeti, ali im se to ne dopušta.

Sve to, dragi čitaoče, crna murva nosi u sebi. Čudnovato je to stablo. Odreče se svojih snježnih plodova kako bi trajno moglo svjedočiti patnju i ljubav stradalih ljubavnika. Odluči se na preobrazbu, tj. promijeni obraz potaknuto tajnom ljubavi. O kad bi­smo i mi češće i pažljivije osluškivali govor toga stabla! Stoga nemoj tražiti druga objašnjenja za crnu murvu - da ne umanjiš snagu simbola, ne iskvariš ljepotu poezije, ne prezreš čistoću ljubavi. A kad o svemu dobro promi­sliš, uberi koji plod toga stabla za koje je rimski pjesnik Vergilije govorio da je najpametnija biljka jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme, a kad počne pupati, propupa u jednoj noći. Pojedi ga jer nutricionisti vele da je izuzetno zdrav. Pritom pazi da auto­mobil ne parkiraš pod crnu murvu. Njezini tragovi na automobilu goto­vo su neizbrisivi - upravo kao što je vječna i neuništiva poruka i simboli­ka ispričane priče.

___________________________________

Publije Ovidije Nason predstavnik zlatnog vijeka rimske književnosti. Rođen je 20. ožujka 43. godine pr. Kr. u Sulmoni, stotinjak kilometara od Rima - 17. godine nove ere, u bogatoj viteškoj obitelji. Otac je želio da postane advokat ali je Ovidije od mladosti naginjao pjesništvu. Kao dvadesetogodišnjak počinje stjecati priznanje posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina. Oko 3. g. nove ere, nakon Mesaline smrti, mijenja tematiku svojih djela i posvećuje se pisanju velikog spjeva u 15 knjiga pod naslovom Metamorfoze. 8. godine nove ere po Augustovoj je zapovijedi bio udaljen u Tome, gradić na obali Crnoga mora, u zemlji Geta.

Publije već kao dječak bio je pjesnik, te u to vrijeme Publije gradio stihove, te su mu se i u govoru i u pismu riječi sastavljale u ritam, a da ih nije trebao tek napose tražiti. I kao glava porodice bio je Ovidije pravo dijete nestašnoga svoga doba. Prvi put ga je oženio otac, dok je još bio premlad za ženidbu, po svoj prilici zato da bi ga odvratio od raspuštena života i priučio na miran život u porodici. No pjesnik je s prvom ženom brzo raskrstio,a tako i s drugom, s kojom se isprva činilo da će zadovoljno živjeti. Od djece svoje pominje pjesnik kćer Perilu, koja se također bavila pjesništvom, a usrećila ga je sa dvoje unučadi iz dva braka. U muževno doba života dao se Ovidije na ozbiljniji pjesnički rad pa je povodeći se za djelima kasnijih grčkih pjesnika ispjevao najopsežniju svoju pjesmu Metamorfoze, najljepše djelo pripovjedačke vrste u rimskoj književnosti, koja je samo za neko stotinu – stihova kraća od Homerove Odiseje.

Zanimljiva je pojava da se Ovidije za pjesnika obrazovao u retoričkim školama. Zato je njemu lak posao, da svojim mislima ili građi, što ju je našao u koga drugoga, poda lijep i zanimljiv oblik, te općeno poznate priče u njegovu pripovjedanjupostaju nove.

Sve osobine retoričke obrazovanosti i pripovjedačkoga dara Ovidije najpotpunije izbijaju na vidjelo u Metamorfozama. U njima se pjesnik dao na golem posao, da prikupi i pjesnički obradi različne priče, koje se završivahu prijetvorima. Nije se on dakako prvi dao na taj posao, nego se već davno prije njega različni pjesnici i prozaički pisci obrađivali takve priče.

Zato je on otpočeo Metamorfoze crtajući stvorenje svijeta iz haosa, a završio s prijetvorom Gaja Julija Cesara u zvijezdu, i tako dobio prostran okvir, u koji se dala umetnuti sila najrazličnijih prijetvora. Kakav je Ovidije bio vještak nadovezujuć jednu priču na drugu, vidi se iz kratkih sadržaja što se nalaze ispred svakog pjevanja ovog prijevoda. Pjesmu je Ovidije razdijelio na petnaest pjevanja, ali pojedina pjevanja nisu strogo odijeljena jedno od drugoga, nego je veza između njih više puta sasvim tijesna.

Najbolje su pjesniku uspjele one priče, u kojima se crta ljubav, jer su mu redovno podavale izobila zgode.

Djela su mu podijeljena na:

Ljubavne elegije - tri djela koji se i kronološki nastavljaju jedan na drugi: ljubavne elegije, etiološko pjesništvo i elegije iz progonstva, tugaljive i polemičke.

Metamorfoze - 5 knjiga, 250 priča i 11995 heksametara pripovijedaju grčke i rimske legende

Fasti - drugo djelo u elegijskim distisima (Faste)

Djela iz posljednjega razdoblja

Publije Ovidije Nazon - Metamorfoze