Publije Ovidije Nazon - Metamorfoze lektira

Publije Ovidije Nazon - Metamorfoze

Publije Ovidije Nazon - Metamorfoze

 

Metamorfoze su objavljene 8 godina posle Histova rođenja i odmah postale slavne; njihov autor je na vrhuncu slave, on je vodeći pesnik svoje generacije. A onda, iste te 8-me godine, grom iz vedra neba: Cezar Avgust ga protera u mestance Tomi (danas Konstanca) na Crnom moru, na periferiju carstva. Ne zna se šta je razgnevilo Cezara Avgusta da protera slavnog pesnika, koji je tom prilikom spalio sve svoje rukopise uključujući i Metamorfoze. Zvanično, razlog su neke lascivne pesme u Ars Amatoria koje su davale uputstva kako uspešno održavati vanbračne veze, što se kosilo sa Avgustovim zakonima, a bilo je naravno i kreposnih građana kojima je smetala lascivnost nekih pesama, no ne treba smetnuti s uma da su i Metamorfoze, tonom nadmoćne ironije, davale imperatoru povoda da taj ep smatra subverzivnim, pogotovu epizoda Apoteoza Julija Cezara na kraju epa sa snažnim ironičnim nabojem koji se oseća uprkos (ili zahvaljujući) glazuri sačinjenoj od floskula političkog argoa avgustovskog doba,što je bez sumnje s jedne strane doprinelo popularnosti epa, a s druge iritiralo imperatorovu sujetu.

 

Ovidije nije imao ništa protiv da uživa u plodovima mirnodopskog avgustovskog doba, ali mu to nije smetalo da vidi i njegove tamnije strane; s druge strane, ma koliko da Rim u Avgustovo vreme uživa relativno dug period stabilnosti, stalno se strahuje šta će da bude ako se Avgustu što desi, kao i šta će da bude posle Avgusta. Kako bilo, pesnik je lišen raskoši Rima, prijatelja, avantura, porodice i u samoći izgnanstva nastvlja rad na rukopisu Fasti, koji je ostao nedovršen (stigao je tek do juna), a piše i nova dela: Tristia (Tugovanke), Ibis i Epistolae ex Ponto (Pisma sa Ponta), pa će i deportovani "Mladobosanac" Andrić u toku Prvog svetskog rata, pod Ovidijevim uticajem, da piše svoje lirske zapise Ex Ponoto. Budući da je Ovodije umro kao izgnanik, ne zna se tačan datum njegove smrti, pa ni godina: jedni misle da je umro 17-te a drugi 18-te godine posle Hrista, u svakom slučaju, nekoliko godina je nadživeo svog progonitelja.

 

Metamorfoze je delo u kojem je obrađeno 250 mitoloških priča u 11 995 heksametara sa motivom preobražaja ljudi i bogova u biljke, životinje, drugi pol itd. Počinje pretvaranjem haosa u kosmos. Nioba je Tantalova kći sa 7 kćeri i sinova. Kad joj Artemida i Apolon ubiju decu pretvori se u kamen. Narcis se zaljubljuje sam u sebe pa kasnije na mestu njegove smrti raste cvet narcis. Kralj Midas poželi da se sve što takne pretvori u zlato. Dafne je pretvorena u lovorovo stablo.

 

Tema je tragična ljubav Pirama i Tizbe. Najlepši momak i devojka (...od svih momaka je lepši bio Piram, a Tizba od svih na istoku deva). Piram i Tizba se zavole uprkos svađi njihovih porodica (i uzeli oni bi se bili da su dopustili oci. Preko volje ipak otaca srca im osvoji ljubav).

 

Svakodnevno su sedili kraj zida koji je delio njihova dvorišta i razgovarali su. Jednog dana se dogovore da će po noći prevariti stražare i pobeći. Odlučili su se naći kod Ninova groba. Tizba stiže prva, pokrivena velom, i sedi ispod duda kad se pojavi lavica (Al eto ti lavice, kojoj peni se gubac prljav od krvi goveđe sveže). Ona pobegne, ali padne joj veo u koji se lavica obriše te ga zamrlja krvlju nakon što se napila iz obližnjeg izvora.

 

Stiže Piram i kad ugleda veo smatra kako je Tizba mrtva i mačem sebi sam oduzima život. Dud natopljen krvlju oboji svoj plod u crveno (Dudov iza toga plod poć ni krvlju budući pokropljen Piramovom, a koren nakvašen njome dudinje, koje vise sa drveta, crveno boji). Tizba se vraća i nalazi Pirama pa sebi oduzima život njegovim mačem. Nisu mogli živeti zajedno, ali su zauvek počivali zajedno jer su ih očevi zajedno sahranili.

 

Mesto radnje - Vabilon, zid koji je delio njihova dvorišta

Glavni likovi - Piram i Tizba

 

Apolonova ljubav prema Dafne

 

Dafna - u grčkoj mitologiji bila je Nimfa Najada u koju se zaljubio Apolon, Penejova i Kreuzina kći ili kći rijeke Ladon.


Dafnino grčko ime znači "lovor".


Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio.


Ona se molila majci Zemlji i svome ocu, riječnom bogu Peneju, da joj pomognu. Na posljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo posvećeno Apolonu.


Apolon i Dafne u vječnom zagrljaju kako ih je isklesao poznati barokni kipar Bernini. Zeusov sin Apolon zadirkivao je svog polubrata Amora kako su mu strijele jadne i slabe u usporedbi s njegovima kojima je upravo bio ubio strašno čudovište Pitona. Uistinu, sitne Amorove strelice nisu sijale smrt, no Amor je odlučio dokazati bratu da nisu manje moćne od njegovih. Iz tobolca je izvukao dvije naizgled jednake strijele. No jedna je bila od vrste koja izaziva zaljubljenost, a druga od one koja je sprečava. Prvom je pogodio Apolona, najljepšeg među olimpskim bogovima, a drugom Dafne, prekrasnu Nimfu, kćer riječnog boga Peneja.

 

Apolon je ludo zaljubljen progonio Nimfu koja je očajnički bježala pred njim. Kad je vidjela da će je uhvatiti, zamolila je oca da je pretvori u nešto, samo da ne mora biti Apolonova ljubavnica. U trenutku kad ju je Apolon obuhvatio rukama, njezino se tijelo pokrilo korom, a kosa se pretvorila u granje i lišće stabla - lovora. Apolon je još dugo žalio za neostvarenom ljubavlju, a lovor je postao njemu posvećeno drvo.

 

Apolon je bio bog svjetlosti, glazbe i proricanja. On je druga generacija Olimpa jer je sin Zeusa i Lete ( jedne od Zeusovih ljubavnica, također ima sestru blizanku Artemidu). Ona je se po legendi prva rodila pa zatim pomogla majci da rodi Apolona. Apolon je bio izrazito zgodan bog, bio je visok , skladne građe i bujne smeđe kose. Zbog toga je imao mnogo aferi sa Nimfama, ali i sa smrtnicama. Zavolio je kćer boga Peneja - Dafne koja je da pobjegne od Apolona zamolila oca da ju pretvori u nešto kako je bog ne bi više proganjao. Tako ju je otac pretvorio u biljku lovor koja i danas nosi ime Dafne (dafni=lovor). Osim boga svjetlosti , glazbe i proricanja on je bio i bog rata. Bio je jako dobar strijelac i njegove su strijele letjele poprilično daleko. Bio je štovan i obožavan od strane ljudi. Mnogi su ga smatrali ocem umjetnosti. Neki su ljudi čak mislili da je Pitagorin otac.

 

Venerina ljubav prema Adonisu

 

Hijakint, ljubimac Apolonov, pogibe pogođen uigri kolutom, a Feb Apolon, ne mogući ga nikako oživiti, pretvori ga u cvijet istoga imena.Po Hijakintu došlo je na glas ostrvo Kipar, zavičaj njegov, ali osramotilesu ga Propetide, koje su prve stale prodavati ljubav za novac, dok se ne pretvorišeu kremen (st. 220.-242.).

 

Upoznavši u njima zloću žena Pigmalion ne htjede da se ženi, nego načini prekrasan kip od bjelokosti i zaljubi se u nj. Na molbu njegovu Venera podade život njegovu kipu, i Pigmalion rodi s novom svojom ženom kćer Pafu, a Pafa rodi Kiniru (st. 243.-299.).

 

Kći Kinirina Mira zaljubila se u svoga oca, pa mu se uz pomoć dadilje svoje približila u gluho doba noći i u tami. Kad je Kinira pri svijetlu jednoć obaznao, da je u tmini ljubio kćer svoju, htjede je mačem sasjeći, ali ona pobježe i lutaše naokolo, dok bogovi nijesu uslišili njezinu molitvu i zdjetnu je pretvorili u mirino drvo (st. 300.-502.).

 

Ali također iz drva rodi se dijete Kinire i njegove kćeri i postade lijepi dječak Adonis, ljubimac Venerin. Adonis je strastven i smion lovac, a Venera se boji za nj da ne nastrada u lovu na lavove, pa mu pripovijeda, kako su lavovi postali.

 

Atalanti je proročište svjetovalo, da se ne udaje, i ona je od svakoga svoga prosca tražila,da se natječe s njom u trci, i svakoga je pobijedila.

 

Samo ju je Hipomen pretekao, jer ga je Venera poučila, kako će nadmudriti Atalantu. No Hipomen je nakon pobjede zaboravio da se zahvali Veneri, pa ga je zato boginja nagnala, da ljubavlju oskvrni hram Kibelin, koja njega i Atalantu pretvori u lavove. Adonis nije htio da posluša opomena Venerinih, pa ga razdere vepar. Krv se njegova pretvorila u lijepo crveno cvijeće.

 

Pluton i Persefona

 

Plutonova računica
Kako su nastala godišnja doba


Da ne bude zabune - Pluton iz naslova ove priče nije onaj simpatični Diznijev kucov nego, naprotiv, jedan jako nesimpatični i svima mrski starogrčki bog,poznat još i pod imenom Had. To što ga niko nije volio i nije bilo neko čudo, jer je Pluton bio gospodar mračnog podzemnog svijeta, carstva mrtvih. No, kako ni bogovi nisu od kamena, Plutonu se, eto, desilo da se zaljubi. Izabranica njegovog srca bila je prelijepa Persefona, kćerka boginje Demetre, zaštitnice bilja i zemljoradnje.

 

Pluton, naravno,nije bio vičan udvaranju pa je Persefonu naprosto oteo i odveo je sa sobom u podzemni svijet. Demetra, izbezumljena od bola i brige, dugo je lutala tražeći svoju kćerku, a kada je saznala da je oteta, toliko se naljutila da je Zemlju kaznila strašnom kaznom: sve biljke su prestale da rastu i rađaju plodove, tako da je zaprijetila sveopšta glad i smrt. Onda je moćni Zevs naredio Plutonu da Persefonu vrati majci. Pluton je međutim, toliko volio svoju ženu da nipošto nije htio da se rastane od nje, ali o Zevsovo naređenje ni on nije smio da se ogluši. I onda je smislio rješenje kojim su, donekle, bili zadovoljni svi: i on, i Persefona, i Demetra. Pošto sa Zevsom nije bilo šale, Pluton je morao da ga posluša i Persefonu vrati majci. Ipak, pošto ni sam nije htio da ostane bez nje, poslužio se malim trikom: dao joj je da pojede jedan plod nara, za koji se vjerovalo da strahovito pojačava ljubav žene prema mužu i poslao je natrag, u gornji svijet. I Persefona i njena majka Demetra bile su presrećne, a na Zemlji je sve ponovo oživjelo: biljke su listale, cvjetale, rasle i davale plodove, a život je nastavio da teče kao i ranije. Ipak,poslije nekog vremena, Persefona je počela da tuguje za mužem koga je, eto, ostavila samog i tužnog u mračnom i hladnom carstvu mrtvih. Konačno, rekla je majci da joj Pluton strašno nedostaje i da će otići kod njega na neko vrijeme, pa će se opet vratiti njoj. Tako je i bilo. Otada je Persefona stalno išla tamo-amo, a stari Grci su vjerovali da se upravo zbog toga smijenjuju godišnja doba: proljeće, ljeto i rana jesen kada sve raste, buja, cvjeta i daje plodove, i kasna jesen i zima, kada sve na zemlji zamire, ali su Pluton i Persefona u podzemnom svijetu sigurno srećni.

 

Mišljenje o djelu i analiza likova


Zbog same tematike ovog djela, a također i zbog mnogobrojnosti likova te isprepletenosti radnje, o ovom djelu bi se moglo dugo govoriti... Ali nije isto kad se djelo pročita i kad se samo sluša kad ti neko o tom djelu priča, jer nije isto kad nešto ti doživiš i kad neko drugi to isto doživi pa ti priča a ti nemaš pojma o čemu taj govori...


Ovo djelo jeste nastalo ugledavši se na prošla djela iz Grčke književnosti ali ono također ima svoje posebnosti... poseban je zbog punine opisa, zbog toga jer on u sebi sadrži 250 mitova,isprepletenih tako ako ti koncentracija nije na nivou možeš lahko da zalutaš... tokom čitanja osjećala sam se kao da sam u labirintu i pomno se morao svaki trag pratiti... krase je mnoge ljubavne priče,ali također i one gdje su se mnogi likovi pokazali kao hrabri i odvažni junaci kao primjer izdvajam Apolona:
Iz naplavka ugrijana suncem iznikoše ostaleživotinje, kakih je već i prije bilo na zemlji, ali također različne nove grdosije, među njima zmaj Piton, kojega je Apolon pogubio i za uspomenu na tu zgodu osnovao pitičkeigre: u tim se igrama pobjednici nagrađivahu isprva hrastovim vijencem, jer lovoranije još bilo (st. 416.-451.)


Piton je prema staroj priči zmaj, sin Zemlje, koji čuva svetište u Delfima, dok ga Apolon nije pogubio. Ovidije kaže i za njega da je nikao iz mulja iza općenoga potopa, to je ime koje se provlači kroz čitavo djelo, ima njih još ali on je nakeko najprestižniji...

 

Dafne - pripovijeda se i prva erotička metamorfoza o Dafni, koja je postojano bježala od ljubavi Apolonove, dok je otac Penej na njezinu prošnju ne pretvori u lovoriku (st. 452.-567.). Ona pak svoj život okončava tako što se pretvara u stablo lovorovo,a njeno odnosno lovorovo lišće će biti simbol kojim će apolon krasiti pobjednike na njegovim igrama (vijenac).

 

Venera je jedna od glavnih rimskih božica. Božica je ljepote, ljubavi, plodnosti i spolnosti. Upoznavši u njima zloću žena Pigmalion ne htjede da se ženi, nego načini prekrasan kip od bjelokosti i zaljubi se u nju. 

 

Verzija - 1

Verzija - 2

_________________________________

 

Publije Ovidije Nason predstavnik zlatnog vijeka rimske književnosti. Rođen je 20. ožujka 43. godine pr. Kr. u Sulmoni, stotinjak kilometara od Rima - 17. godine nove ere, u bogatoj viteškoj obitelji. Otac je želio da postane advokat ali je Ovidije od mladosti naginjao pjesništvu. Kao dvadesetogodišnjak počinje stjecati priznanje posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina. Oko 3. g. nove ere, nakon Mesaline smrti, mijenja tematiku svojih djela i posvećuje se pisanju velikog spjeva u 15 knjiga pod naslovom Metamorfoze. 8. godine nove ere po Augustovoj je zapovijedi bio udaljen u Tome, gradić na obali Crnoga mora, u zemlji Geta.

 

Publije već kao dječak bio je pjesnik, te u to vrijeme Publije gradio stihove, te su mu se i u govoru i u pismu riječi sastavljale u ritam, a da ih nije trebao tek napose tražiti. I kao glava porodice bio je Ovidije pravo dijete nestašnoga svoga doba. Prvi put ga je oženio otac, dok je još bio premlad za ženidbu, po svoj prilici zato da bi ga odvratio od raspuštena života i priučio na miran život u porodici. No pjesnik je s prvom ženom brzo raskrstio,a tako i s drugom, s kojom se isprva činilo da će zadovoljno živjeti. Od djece svoje pominje pjesnik kćer Perilu, koja se također bavila pjesništvom, a usrećila ga je sa dvoje unučadi iz dva braka. U muževno doba života dao se Ovidije na ozbiljniji pjesnički rad pa je povodeći se za djelima kasnijih grčkih pjesnika ispjevao najopsežniju svoju pjesmu Metamorfoze, najljepše djelo pripovjedačke vrste u rimskoj književnosti, koja je samo za neko stotinu – stihova kraća od Homerove Odiseje.

 

Zanimljiva je pojava da se Ovidije za pjesnika obrazovao u retoričkim školama. Zato je njemu lak posao, da svojim mislima ili građi, što ju je našao u koga drugoga, poda lijep i zanimljiv oblik, te općeno poznate priče u njegovu pripovjedanjupostaju nove.


Sve osobine retoričke obrazovanosti i pripovjedačkoga dara Ovidije najpotpunije izbijaju na vidjelo u Metamorfozama. U njima se pjesnik dao na golem posao, da prikupi i pjesnički obradi različne priče, koje se završivahu prijetvorima. Nije se on dakako prvi dao na taj posao, nego se već davno prije njega različni pjesnici i prozaički pisci obrađivali takve priče.

 

Zato je on otpočeo Metamorfoze crtajući stvorenje svijeta iz haosa, a završio s prijetvorom Gaja Julija Cesara u zvijezdu, i tako dobio prostran okvir, u koji se dala umetnuti sila najrazličnijih prijetvora. Kakav je Ovidije bio vještak nadovezujuć jednu priču na drugu, vidi se iz kratkih sadržaja što se nalaze ispred svakog pjevanja ovog prijevoda. Pjesmu je Ovidije razdijelio na petnaest pjevanja, ali pojedina pjevanja nisu strogo odijeljena jedno od drugoga, nego je veza između njih više puta sasvim tijesna.

 

Najbolje su pjesniku uspjele one priče, u kojima se crta ljubav, jer su mu redovno podavale izobila zgode.

 

Djela su mu podijeljena na:


Ljubavne elegije - tri djela koji se i kronološki nastavljaju jedan na drugi: ljubavne elegije, etiološko pjesništvo i elegije iz progonstva, tugaljive i polemičke.


Metamorfoze - 5 knjiga, 250 priča i 11995 heksametara pripovijedaju grčke i rimske legende


Fasti - drugo djelo u elegijskim distisima (Faste)


Djela iz posljednjega razdoblja

 

Publije Ovidije Nazon - Piram i Tizba

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Publije Ovidije Nazon - Metamorfoze

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u