Petar Šegedin - Crni smiješak lektira

Petar Šegedin - Crni smiješak

Petar Šegedin - Crni smiješak

 

Roman Crni smiješak Petra Šegedina tiskan je 1969. godine. Ono što je teško razlučiti čitajući ovo djelo je: je li ovo djelo roman ili zbirka novela? Sam pisac dao je odgovor: Crni smiješak je roman jer je u njemu prikazana jedna sudbina uz sudbine mnogih drugih likova. Ta sudbina govori sebe u pričama – pismima i njeno značenje prelazi okvir samo jedne priče. Prolog i epilog piše jedna osoba - autor, odnosno netko koga oslovljavaju s "dragi G". Njemu su poslana pisma, a pisma piše Charles. On je ujedno i glavni lik ovog djela. ON mu piše o svojim putovanjima, mislima, događajima.

 

Nikad ne napiše odakle piše, pa mu G. ne može odgovoriti. G. je dao imena poglavljima po temama o kojima je Charles pisao. Charles često iznosi svoje misli i zapravo ne zna što bi sa životom. On zapravo ta pisma piše samome sebi, pišući rješava svoje tjeskobe.

 

1. Prolog ili U restorantu "Pod starom urom"

 

Autor želi upoznati čitatelja s neobičnim slučajem koji se dogodio u restoranu „Pod starom urom" jer taj slučaj objašnjava kako je došlo do ove knjige, tj. kako je čovjek kojeg zapravo nema postao njen pisac. Maron Karlo, barem autor misli da se tako taj čovjek zvao, nestao je kada se dogodila Silvestrova tragedija, odnosno nije se više pojavljivao. Marona su zvali Charles. Autor o njemu nije ništa čuo desetak godina sve dok mu nije stiglo njegovo pismo. Autor nije posve siguran što on želi tim pismima jer ga ni ne oslovljava imenom niti piše svoju adresu kako bi mu mogao odgovoriti.

Toga dana, dana tragedije, autor ga je našao u restoranu za stolom, u kutu, čitao je novine. Kada ga je Charles ugledao, bio je sretan što ga vidi. Charles mu govori da ga spopadaju đavli. Autor mu kaže da će začas doći i Silvestar jer ga je vidio u predvorju. U tom trenu čuju svađu kraj kuhinje i vide da se to Silvestar svađa. Silvestar misli da kuhari pljuju u hranu.

 

Kratko porazgovaraju sva trojica o tome i uto dođe konobar po narudžbu. Silvestar naruči samo čašu vina jer je već večerao. Silvestar im je pričao kako je ostao na životu samo s jednim plućnim krilom i da "hvata zrak na žlice". Započnu razgovor o smrti jer su se dotakli nekog čovjeka koji je "skupljao" posljednje riječi velikih ljudi. Silvestra se dojmile posljednje riječi Zenona koji je rekao "Ja dolazim sam, Smrti, zašto me zoveš" i nakon toga se sam ugušio vlastitim rukama. Razgovaraju o sitnicama koje su katkad vrlo važne. Silvestar im priča o jednom mladom čovjeku koji je bio osuđen na strijeljanje jer je "odao" položaje svoje vojske.

 

Naglašava im sitnice koje su pratile tog čovjeka i kako je na kraju sam podigao kamen sa svog groba jer ljudi koji su to trebali učiniti nisu znali. Silvestru jako smeta zvuk pile koji dolazi izvana i govori kako će ubiti nekoga. Silvestru se smrt čini najozbiljnijim svjedočanstvom. Dolazi konobar i autor sve plati. Silvestar skuplja sitnice u pričama. Charles pak govori da treba otkriti ono bitno. U jednom trenu autor im se obrati, a Charles mu kaže da mu je katkad stran i neprijatan.

 

Charles je spomenuo ozon, kako treba živjeti u njemu, a autoru govori kako je on utjelovljenje života-navike. Ali Charles ipak želi da on ostane jer on ipak shvaća tu bolest. Silvestra zanima ozon. Charles započinje priču o kolodvoru na kojem se našao, sam s prtljagom. Silvestar ga sluša kao hipnotiziran, izgleda kao da mu Charles želi nešto dokazati. Charles nastavlja o gradu kojeg je vidio pri izlasku s kolodvora i o mladom mrtvom tijelu na sirotinjskoj postelji. Ušao je u nečije dvorište i tamo sreo gospodina koji ga je pozvao unutra. Charles je u njemu vidio mehaničku lutku pa se prepao i pogled preusmjerio na ruže u vrtu. Priča vrlo nejasno i zaneseno, teško razumljiv tijek misli. Autor misli da su Charles i Silvestar pijani ili nadrogirani. U jednom trenu im kaže da on odlazi jer shvaća da je usred nekog obreda. Oni se na njega ne obaziru. Nastavljaju svaki svoju priču, Silvestar o strijeljanju, Charles o ženi. Charles o ozonu, Silvestar o sitnicama. Autor se ogleda oko sebe i shvati da su ostali sami u restoranu. Charles kao da provocira Silvestra naglašavajući da je važno otkriti ono bitno, a Silvestar smatra da su najvažnije sitnice.

 

Autor se ustane, a Charles mu kaže da sliči onom čovjeku koji sliči na mehaničku lutku. Autor krene po kaput kad se odjednom čuje prasak. Silvestar je ležao na podu ukočenog čela i ustiju. Izvršio je samoubojstvo. Charles je nakon istrage nestao i nakon 10 godina autor je primio njegovo pismo. Silvestra nije spominjao, iako napisao je da je već salo neka pisma, koja autor nikad nije dobio. Autor smatra da se Silvestar ubio zbog bolesti i osame, jer nikoga nije imao. Dao je iskaz da ih je tu večer smatrao nadrogiranima, ali je Charles rekao da je to bila njihova uobičajena igra u kojoj su svi događaji izmišljeni.

 

Na kraju ovog poglavlja je autorov komentar na Charlesovo pismo gdje piše kako uopće ne prepoznaje Charlesa i kako je grozno da nitko od njih nije bio na Silvestrovom sprovodu. (datum pisma 8.7.19..)

 

2. Kiša

 

Ovo poglavlje prvo je Charlesovo pismo. Obraća se autoru riječima "Pišem ti, dragi moj G."

Pojavio se jedan čovjek prije tri dana. Nije došao hotelskim motornim čamcem, već lađicom. Prva dva dana nije ga Charles ni vidio. Ali kiša ih je primorala da se upoznaju, a svemu je uzrok pas hotela. U okolici hotela postavljene su zamke za zečeve u koju je jedan dan upao Murko, pas. Otrčao je brzo i krenuo spasiti Murka, a došao je i on- studirao je nekoć medicinu pa mu je pomogao. Saznao je o tom čovjeku da je asistent na sveučilištu, da je oženjen i za koji dan mu treba stići žena, te da je tu zbog nekih psihičkih problema. Charles otkrije da nema ženu, ali da bi se volio oženiti i to što prije. U hotelu su sada samo njih dvojica, druže se često. Tog gospodina i dalje muči što će se oženiti s nekim koga ne voli.

 

Počne mu pričati o svom prijatelju iz djetinjstva koji se nije planirao oženiti pa mu se dogodilo. Razgovaraju o njihovoj situaciji i životnoj priči. Prekinuo ih je noćni čuvar, a Charlesu je godilo. I Murko se oporavlja. Sljedeći dan njih dvojica odlaze u šetnju. Danas mu je bio draži taj čovjek nego jučer, drago mu je da ga je upoznao. Počela je kiša. Razgovaraju o Charlesovoj ženidbi koja jako muči tog gospodina. I dalje priča o svom prijatelju i njegovoj ženi. Shvati da mu danas treba stići žena. Odu kući. Sljedeći dan bilo je lijepo vrijeme. Vide lađicu, a u njoj njegova supruga. Upoznao ju je s Charlesom. Odmah krenu prema Murku, želi ga upoznati. Charles ostaje sam. Navečer je izašao sam u šetnju i sjeo na verandu. Nije ih dočekao. Oko 22 sata vratio se u sobu i kroz prozor čuo njihov razgovor. Čovjek se zove Dado.

 

Charles je iz razgovora shvatio da je zapravo Dadin prijatelj on sam. Da je on pričao svoju priču. Čuje kako ga ona moli da ju pusti da ode ili da on ode od nje. Ujutro se na verandi pojavio i Murko šepajući. Charles mu da komad kruha iz džepa koji mu je ostao od sinoćnje večere. Shvati da se više ne snalazi. Na kraju poglavlja je opet autorov komentar na sljedeće pismo u kojem se opet ne spominje Silvestar. Prije 3 dana autora je posjetio neki čovjek koji je tražio da mu kaže sve što zna o Silvestru jer mu je daljnji rođak. (datum pisma 15.9.19..)

 

3. Tako

 

Naišao je na tog čovjeka kad je došao u ovo lječilište i sad se u njemu budi strah od njega. Brzo odlazi na sreću, a Charles se ne može buniti jer je on došao u njegovu sobu. Smetalo mu je što ostavlja prljav umivaonik, što noktima čačka zube, što duga ispire ruke, što ismijava njegovu šutljivost pred drugima, njegovi mirisi i škripanje zubi u snu. Tražio je premještaj, ali nije dobio. Uskoro, 'sustanar' mu je otputovao i ostao je sam. Uskoro mu je došao i novi sustanar, ogroman, debeo čovjek.

 

Zvao se Jure. Bio je vrlo uredan, a sa sobom je ponio frulu. Charlesa je to zainteresiralo. Nisu baš puno razgovarali. Pratio je kroz prozor kad bi Jure vani šetao i uvidio je da šeće pravilne pravokutnike. Charlesa je zanimalo što mu je od svega toga slaba točka. Prošla su tri dana, ništa novog nije saznao. Promatrajući ga u šetnji, opazio je da Jure želi doći do sredine parka, do vodoskoka, ali mu to iz nekog razloga ne uspijeva. Kad su navečer legli, Charles je započeo razgovor. Jure je oklijevao, na kraju je Charles predložio da mu ispriča priču o tri mušketira. Pričao ju je dvije večeri pa ga je Jure treću večer prekinuo. Tu večer Jure je uspio doći do vodoskoka i bio je izuzetno sretan.

 

Kad se vratio u sobu, Charles ga je pitao zašto sa sobom nosi malu apoteku kad je u ustanovi gdje su svi potrebni lijekovi. Jure mu odgovori da ju je navikao nositi od rata. Počne Jurin monolog o događajima, o apoteci, o ratu. Charles ga sluša. Kad Jure shvati da je kasno, prekine s pričom i odu spavati. Sljedeći dan opet ga je pogledom pratio u dvorištu. Hodao je drugačije nego inače, više pogrbljen i više je zid dodirivao rukom. Navečer mu Charles spomene kako ga je gledao u vrtu. Upita ga je li to neka igra ili ceremonija.

 

Jure mu započne priču o spomeniku koji se nalazi u parku. To je spomenik čovjeku koji je vodio bitke, heroju. Jure mu naposljetku ispriča kako je on ustvari bolestan i kako ga muče križanja, zapreke. Charles se probudio kasno, a Jure nije bilo u sobi. Otišao je u šetnju i kraj šume čuo zvuk frule. Pratio ga je i sjetio se da bi to mogao biti Jure. Zajedno su se vratili do sobe. Charlesu se srce dugo nije smirivalo, naporna mu je bila ta šetnja.

 

Nakon kraćeg razgovora, Jure se počeo spremati, mora otputovati. Charles će Juru pamtiti po fruli i želi jednom otići do tog spomenika. U tom času sestra mu donese pismo njegovog prvog sustanara koji ga pozdravlja. Pismo završava riječju "Tako...". Na kraju je autorov komentar na sljedeće pismo (datum 10.11.19..). Više mu nisu čudna pisma, već im se i raduje. Ono prvo pismo dao je pročitati Silvestrovom rođaku. Ovo pismo koje slijedi ponovno spominje Murka i hotel.

 

4. Mjesečina

 

Ostao je sam u onom hotelu, čovjek kojega je upoznao otišao je sa svojom ženom. Nema više ni Murka, ona ga je odnijela. Priča o tome kako bi, da izbjegne samoću, često noću sjedio s osobljem hotela, pa tako i s Felunom, hotelskim čuvarom. Razgovaraju o nekoj morskoj nemani koju zovu morski čovjek, a Charles ga je u djetinjstvu zvao felun. Zaintrigiralo ga je to zbog čuvarova imena. Pričali su i o željeznom krevetu stare Bobovinke u kojem nitko ne može mirno spavati. Sljedeći dan zaustavio je djecu na putu do škole i ispitivao ih o morskom čovjeku, a i o željeznom krevetu. Kasnije je sam počeo razmišljati o tome i vidio hotelskog vrtlara za kojeg je mislio da je osobito biće. Charles ga upita o krevetu, a vrtlar mu kaže da je i Felun pokušao spavati u njemu pa nije mogao. Završe razgovor, a Charles krene u šetnju.

 

Sretne dvojicu staraca i upita ih za Bobovinkin dvor. Oni mu uz čuđenje pokažu. Dođe do kuće i pita ima li koga. Kroz prozor izvirila glava djevojke s raskuštranom žutom kosom, ružna i crvena lica te ga pitala koga treba. Charles odgovori da treba gospođu Bobovin, a djevojka mu kaže da će sići svaki čas. Na vratima se pojavila mršava starica u crnoj haljini. On joj ispriča da je čuo priču o krevetu i da bi htio da mu ona ispriča pravu priču. starica zaniječe priču, ali kćerka Charlesa pozove unutra. Charles kaže da mu je ljepše u vrtu i da će tu sjesti. Kaže im kako bi on zaista volio isprobati taj krevet i spavati u njemu.

 

Starica ispriča priču kako je sve to izgledalo, tko je sve spavao, tj. nije spavao u tom krevetu, tko ga je blagoslivljao... Starica mu ponudi da uđe i da isproba krevet ako želi. Uđu u sobu gdje je krevet svo troje zajedno. Dogovore se da će Charles doći večeras i spavati u tom krevetu. Te večeri krenuo je k starici, ali prije nego je krenuo sreo je Feluna na terasi, a Felun mu je započeo priču i rekao mu da je jednom u ratu ubio čovjeka i da ga to muči.

 

Charlesa je zanimala priča, pa ga je pozvao da dio puta idu zajedno da mu ispriča. Felun ukratko ispriča kako je taj čovjek bio Rus te da je on bio zadužen za čuvanje trojice Rusa. Taj je bio najstrašniji i kad su jednom odmarali, jedino je on stajao i nespretno se okrenuo, a Felun je pomislio da mu želi uzeti pušku. Zapucao je, a Rus je brzo umro. One noći kad je Felun spavao u željeznom krevetu, javio mu se taj Rus. U jednom trenu, Felun ga je pitao vjeruje li u Bogu, a Charles je rekao da ne. Felun mu je odgovorio da i on sumnja u boga, ali da je uvjeren da vrag postoji. Charles mu se nasmijao. Došao je do staričine kuće i ušao unutra, ali se prepao! Nije više htio spavati u tom krevetu. Spavao je sa staricom i kćerkom u sobi na pripremljenom madracu jer se već događalo da ljudi odustanu. Već je prošlo 3 dana, a Charles se osjeća loše zbog svog poraza. Ne shvaća čega se prepao.

 

Te večeri razgovarao je s Felunom. Dotaknu se vrtlara, a Felun mu kaže da ga zovu Smuk. Felun mu ispriča priču kako je Smuk došao do njihovog mjesta i kako ga jako podsjeća na Rusa kojeg je ubio. I to ga strašno mori. Nakon kraćeg razgovora, Charles odluči ponovo krenuti k starici. Ušao je unutra i odmah legao na krevet. Žene su čule hodanje na tavanu, pa zvuk kraj kredenca, ali Charles nije ništa čuo. Ustao je i nije vidio nikoga. Cijelu noć nije zaspao. Ujutro ih je upitao zašto ne bace taj krevet u mora ako ih je tako strah. Ostao je dobar s njima, i često ih posjećivao. Volio je sjediti ispod drveta duda. Jednom je do njega dotrčala sobarica uplašena i vikala kako se Charles mora vratiti u hotel jer se Felun i vrtlar tuku.

 

Budući da Charlesa bole noge, stigao je do hotela kad je sve već bilo gotovo. Felun i Smuk započeli su svađu za večerom, jer je Felun bio neraspoložen. Mještani su ga kasnije svladali, pa nije bilo većeg problema. Završilo je bablje ljeto, ni Charles ne može više biti na tom mjestu. Sreo je djecu koja su mu ispričala kako je Bobovinka bacila krevet u more, a Feluna su odveli u drugi gradić. Posljednja je Charlesova noć ovdje. Komentar autora na novo pismo (4.12.19..). Govori da Charles piše o nekom dogovoru. Misli da ga zamjenjuje s nekim drugim. Javlja mu se i dalje Silvestrovov rođak, zove se Pavle Bota. Sam autor nazvao je poglavlja njihovim imenima po temama pisama.

 

5. Živjeti

 

Nakon hotela nije došao autoru kako su se dogovorili, već ga je slučaj doveo u mjestašce iz kojega sada piše. Iz hotela je otišao na brod, točnije brodurinu koja se zvala Bosna. Izašao je u prvom mjestašcu jer nije mogao biti na tom brodu. Još dvojica su izašla, mladić koji je pratio slijepca. Charles je pošao tražiti prenoćište. Mladić je uvidio da traži pa mu je ponudio pomoć. Njih dvojicu dočekala je žena. Oni mu govore kako ovdje nema prenoćišta i kako će ga morati netko primiti pa žena i mladić odoše pitati tamo gdje će smjestiti slijepca. Nažalost, tamo nema mjesta pa odluče pitati popa. Žena ode s njim i otkrije mu da se zove Želja. Dođu do dvorišta don Marka, ali otvori žena i kaže kako dona nema i da ne može sama nikoga primati. Krenuli su nazad, Želju je jako boljela noga pa su kratko zastali, a Charles je iskoristio priliku i uhvatio ju za noge i krenuo sve više. Ona se prepala i potrčala.

 

Na kraju su sredili pa prespava kod njih. Bio je uzbuđen jer zna da spava pod istim krovom kao i Želja. Malo kasnije u tu sobicu doveli su i slijepca te su njih dvojica spavali zajedno. Tijekom noći razgovarali su. Charles mu je pričao, a slijepac je uživao u njegovim pričama. Charles je cijelo vrijeme mislio da se netko šulja iza vrata. Nije bilo nikoga. Slijepac mu u jednom trenu prizna da mu se Želja sviđa. Kasnije iza vrata pojavi se ona i povuče Charlesa van. Prepuste se jedno drugom. Sljedeći dan spremio se na ribarski brod.

 

6. Žamor mora

 

Opisuje put od pristaništa do samostana pa i sam samostan. Smjestio se u jednoj sobici bivšeg samostana. Kroz terasu čuje žamor mora. Nemirno je spavao jer mu se on objavio. Uvijek u istoj kućnoj haljini, opet mu se objavio i sjeo na stolicu. Ako ga se želi riješiti, jače zatvori oči i on stvarno nestane. Kroz prozor promatra pet muškaraca kako nešto na podu mjere i iscrtavaju i shvati da otvaraju grob. Otišao je do čuvara Luke, kojeg su zvali Kandija, i pitao ga koliko će to trajati. On mu je rekao da ga otvaraju jer će tuda prolaziti kanalizacija. Charles ode u šetnju, a kad se vraćao, zaustavi ga jedan od radnika i prepozna ga. Mali Bambardun, kolega s matematike. On mu dopusti da pogleda u grob. Ode nazad u sobu i navečer mu se opet objavi on. Pita ga je li stvarno došao do ovog mjesta zbog nje i te dvadeset petogodišnjice. Čitatelji još ne znaju o kome je riječ. Čuvar mu je donio večeru i taj netko je nestao.

 

Sišao je dolje i prisjećao se svog vremena tu prije 25 godina, bio je tada tu i doktor Zane. Bio je 15 godina stariji od Charlesa, koščat i mršav. Sjeća se svih njihovih razgovora. On je bio oženjen, a Charles student tada. Zane je imao svoju biblioteku koju je onda prepustio Charlesu na korištenje. Nakon nekog vremena, porasla je kemija između njega i Zanetove žene. U prisjećanju ga prekine čuvar i započnu razgovor. Navečer, opet mu se prikaže Zane. Prisjetio se i pisma koje je dobio od njegove žene, ali ga se zapravo prepao i otputovao sljedeći dan.

 

Nakon nekog vremena on se vratio, a jedno jutro ona ga je iznenadila na vratima i rekla da ju mora provesti po gradu, da je došla samo na vikend. Prvu noć obuzela ih je strast. Odahnuo je kada je poslije tog vikenda otišla, ali svega se sjeća kao da je bilo jučer. I sačuvao je ono pismo i ima ga i danas. Razmišlja o tome treba li posjetiti doktora. Kada se nakon onog vikenda viđao s njim, doktor nije ništa sumnjao, a njih dvoje bi se viđali kad god bi doktor otputovao. Charles je uvijek sumnjao zna li doktor ili ne. Tijekom jednog njihovog razgovora doktor ga je upitao što je imao s njegovom ženom. Rekao mu je da su izgradili jedan odnos, ali da su sve na vrijeme prekinuli. Doktor se samo okrenuo i otišao. Charles je upitao čuvara pozna li doktora Zanu, a čuvar mu kaže da je on umro. Svi njegovi strahovi sada su uzaludni. I dalje održava fikcijske razgovor s njim u sobi. Sjedi u sjenici samostana sam i priča svoj monolog. Osluškuje žamor i sjeća se. Pita se je li u ovom pismu pisao istinu, laž ili dekorativnu laž. Autorov komentar na sljedeće pismo – Charles se nije javljao već godinu dana. Izgleda kao da je živio u inozemstvu neko vrijeme. Stiglo mu je i pismo Pavla Bote koji je pronašao zanimljive podatke o Silvestru.

 

7. Crni smiješak

 

Charles piše u kavani. Tamo provodi pola dana. Danas je došao i njegov stol je, iako je kavana bila puna, bio prazan. Izvadio je blok kako bi mu krenuo pisati. Na vratima kavane pojavi se neki mladić i pitao ga može li sjesti kraj njega. Dozvolio mu je, a mladić je mahnuo tamnoputom gospodinu i svijetloj gospođi i rekao Charlesu da će još i oni sjesti ako mu ne smeta. Charles ih je promatrao i bilježio misli u svoj blok. Gospodin priča o ribarnici i kako ljudi režu te ribe nožem dok ih one gledaju i kaže kako mu se tada pojavio crni đavao, odnosno njega je vidio u tom prizoru. Charles pokušava shvatiti u kakvom su odnosu njih troje. I dalje pričaju o đavlu. Charles uhvati ženin pogled i shvati da ju želi 'ukrasti' njima i odvesti ju u svoju osamu. A tamnoputi je pričao o tome kako mu se đavao prvi put ukazao tu na verandi jer se on ukazuje osamljenima, a njemu se ukazao u obliku beskućnika koji crta po asfaltu.

 

Nakon nekog vremena, njih troje odu, a do Charlesa dođe gospodin koji je bio za susjednim stolom. Obojica promatraju njih troje ispred kavane, kako odlaze, a u jednom trenu zaustavlja se auto i dvojica mladića, uz mladića iz ove priče, stave gospodinu i ženi vreće na glavu i strpaju ih u auto. Gospodin kraj Charlesa kaže mu da bi bilo dobro da ništa od ovoga nije vidio niti zapisao. I ode. Došla je policija i Charles je 48 sati proveo na policiji odgovarajući na pitanja. 4.4.19.. Hvata ga neka jeza jer to više nije Charles kojeg pozna, i ne zna kamo je otputovao. Katkad još dođe u restoran Pod starom urom i pije bijelo vino. Ne javlja mu se Silvestrov rođak već neko vrijeme.

 

8. Figarov pir

 

Charles je na nekom otočiću i piše mu. Čini mu se da je kao kukac. Započne mu pričati o odvjetniku Arkadijeviču iz Petrograda. Sjetio ga se. Upoznao ga je u Parizu, na službenom putu i to doslovno na putu, u vlaku. Charles pri upoznavanju spomene da je Hrvat. Arkadijević ima 80 godina i nije oženjen. Putovao je jednoj ženi kojoj je sutradan bio rođendan. Za vrijeme vožnje, htio je leći pa je zamolio Charlesa da mu doda kofer da legne na njega te ga je zamolio da mu da novine da se njima pokrije jer mu smeta svjetlo. Ime novina bilo je Figaro. Nakon nekog vremena, shvati ga Arkadijevič više ne diše. Ubrizga mu injekciju koju mu je dao za slučaj da mu pozli, ali već je bilo prekasno. Mladi čovjek – Silvestrov rođak- autoru najavljuje veliko pismo.

 

9. Vrijeme

 

Charles započinje pismo tako što autora obavještava da se ne vraća još tako skoro. Dopremili su ga k Njemu. Sjedi uz prozor i gleda u vrt. Opisuje ono što vidi. A On se bavi iskopinama. Odlazi svako jutro rano i vraća se kasno navečer. Sljedeće jutro u vrtu se pojavila starica. Ima preko 94 godine. Brzo mu je izašla iz vidokruga. Kratko nakon pojavio se dječak. Opisuje pejzaž i okolinu- šum mora, zmiju, dvorište. Promatra i ribare kako komentiraju ulov. U vrtu se kasnije nađe On s Mršavim. Razgovaraju, a dođe im i starica. Na kraju se pojavljuje Živana koja otkrije da je starica Ursula umrla pod drvetom agave.

 

10. Epilog

 

Epilog opet piše autor. Stiglo je mladićevo pismo koje objavljuje u cjelini. Rođak govori kako nije uspio riješiti Silvestrov slučaj onako kako je želio, ali je naišao na Charlesov trag. Ne spominje kako, ali našao ga je na otočiću s lijepom uvalom. Primio ga je starac, a starica ga je odvela do kamenjare gdje je Charles boravio. Tamo je pronašao njegove bilježnice koje je vlaga već uništila. Kažu da je Charles samo jedan dan otišao lađom i nije se više vratio. A lađica se vratila sama. I više nitko ne zna gdje je.

 

Time se i završava ova povijest u pismima o čovjeku kojega zapravo i nema.

 

Likovi - Charles Maron

 

CharlesO Charlesu Maronu ne zna se puno iako je on glavni lik. Kroz njegova pisma saznajemo njegove misli, osjećaje i tjeskobe. Piše o onome što ga muči, što vidi, što doživljava. Piše 'dragom G', ali zapravo kao da piše samome sebi. Nikada ne napiše određeno otkuda piše, pa mu G. ne može odgovoriti, a Charles se čak u jednom pismu začudi zašto nikad nije dobio odgovor. Često se seli, mijenja mjesto boravka i upoznaje različite ljude. Pisma nisu povezana i svako govori neku svoju priču. U jednom spomene da je Hrvat.

__________________________________

 

Petar Šegedin je romanopisac i pripovjedač s velikim brojem objavljenih djela. Rođen je 8. srpnja 1909. godine u malom mjestu Žrnovo na prekrasnom otoku Korčuli gdje je upisao i završio građansku školu.

 

Vrijeme koje je proveo na otoku u velikoj mjeri je utjecalo na njegovo stvaralaštvo i razvoj kao umjetničke osobe koja je svoj život provela posvećena pisanju brojnih djela. Zbog daljnjeg školovanja bilo je vrijeme da Petar krene izvan male sredine, pa je tako u Dubrovniku završio učiteljsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Godine 1936. počeo je živjeti u Zagrebu pa je tako prvo radio kao nastavnik, a samo godinu dana kasnije počeo je objavljivati radove pojedinim edicijama i zagrebačkim časopisima. Rat koji je uskoro uslijedio utjecao je i na Šegedina. On je ratno razdoblje proveo kao sudionik antifašističke borbe, a nakon rata je radio kao urednik i tajnik Leksikografskog zavoda te tajnik Matice hrvatske. Nakon rata odlazi u Pariz gdje je proveo četiri godine. Povratkom u Zagreb počeo je djelovati kao profesionalni književnik.

 

Središnji dio Šegedinova opusa egzistencijalistička je trilogija koju čine romani Djeca božja (1946), Osamljenici (1947) te Crni smiješak (1969). Djecom božjom i Osamljenicima učvrstio je egzistencijalistički model pisanja u kojem je psihoanalitičkom i fenomenologijskom metodom obradio individualne sudbine u stanjima straha, tjeskobe, osamljenosti, otuđenosti. Romane je konstruirao od esejističkoga materijala, vrlo rijetko iz opisa zbivanja, a za junake je uzimao hendikepirane likove ili likove lišene cjelovitosti. Oni oličuju različite aspekte potpune otuđenosti i nemogućnosti realizacije vlastitih egzistencija. U središtu je Šegedinovih romana čovjek izvan konkretnih društvenih i polit. odnosa; stoga bi se njihova bît najlakše mogla odrediti sintagmom literarna filozofija. Sam je Šegedin za svoje romane rekao da su "misli u pričama", što je parafraza Mannove maksime da je "umjetnost život u svjetlu misli". Takvom je poetikom, u doba vladajuće normativne socrealističke estetike, pružio značajan poetički otklon. Šegedin trajno je ustrajao na modelu intelektualističkoga romana u kojem su zbog misaone čistoće žrtvovane tradicionalne narativne kategorije.

 

Uspjela mu je putopisna knjiga Na putu (1953), u kojoj ga krajolici i njihova povijest zanimaju manje od vlastitih unutarnjih stanja. Premda regionalnoga podrijetla, izvirući iz ambijenata i doživljaja hrvatskih otoka i priobalnih gradića, njegova proza značenjem nadmašuje granice zavičaja. Kao pisac ujednačena i iznimno smirena stila jedna je od središnih figura hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.

 

Najpoznatija i najvažnija djela su putopisi: "Na istom putu"; romani: "Osmaljenici", "Djeca božja", "Vjetar", "Crni Smješak"; pripovijetke: "Mrtvo more", "Sveti vrag", "Proza", "Sveti vrag", "Orfej u maloj bašti"...

 

Petar Šegedin je umro 2. rujna 1998. godine.

 

Petar Šegedin - Djeca božja

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Petar Šegedin - Crni smiješak

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u