Nikola Pulić - Maksimirci

Dvjestogodišnji starac - Maksimir, svojom šumom, potocima, jezerima, livadama, proplancima, cvijećem; brojnim pticama pjevicama, močvaricama i grabežljivicama, kako onima na slobodi, tako i onima u kavezima; divljim zvijerima u zoološkom vrtu, životinjama iz cijeloga svijeta - ima svoje zaljubljenike, djevojčicu i dva dječaka koji, doživljavajući brojne pustolovine, sve vide i sve čuju... Dušom i tijelom odani ljepoti i moći prirode, sve čine da Maksimir bude ljepši, zdraviji, bogatiji. Nadahnuti maksimirskim moćima, postaju djeca Maksimira: Maksimirci. Nitko ih ne vidi i ne prepoznaje. Oni su među vama, među nama, u vama, u nama. Vidljiva su samo njihova dobra djela koja će vas iznenaditi i obradovati.

Kratki sadržaj - Dragec, Jasmina i Vinko su najbolji prijatelji. Dragec živi u stanu na petnaestom katu. Vinko živi u neboderu sa južne strane na najgornjem katu. Jednog dana kada su se Dragec i Vinko išli šetati u Maksimirsku šumu Dragec je zapazio Jasminu. Jasmina je plakala, jer ju je jedna tezgarica (gospođa) okrivila da joj je probušila dva balona. Dragec i vinko su otišli do tezgarice kako bi joj rekli da ona takvo što nebi napravila, no tezgarica im nije vjerovala. Zatražila da joj plate oba dva balona koja je "probušila". Vinko je platiosvojim novcem. Dragec je pritom pronašao jednog bumbaara koji je bio kriv za to, no tezgarica mu je rekla neka te priče priča svojoj baki. Tezgarica je uzela novac, a Dragec, Jasmina i Vinko su otišli svojim kućama. Ujutro kada se Dragec probudio uzeo je zrcalo i izašao na balkon. Zrcalom je hvatao zrake sunca kako bi dao Jasmini signal. Jasmina je vidjela zrake sunca i odma je potrčala do prozora. Pomoću znakova sa prstima dogovorili su se da se nađu u deset sati u Maksimiru. Nakon uspješnog dogovaranja Dragec je nazvao Vinka i rekao mu gdje i kada da se nađu. Kada su došli u Maksimir pokraj tezgariice prvi je prošao Vinko. Jasmina i Draec su pošli zajedno i to naglašeno zajedno. Dragec je zagrlio Jasminu oko vrata. Kada su došli do mosta razgrlili su se Kada su došli do dogovorenog mjesta Vinka nije bilo.

Tražili su ga i našli ga kako razgovara sa jednim Ličkim medvjedom. Drugog dana su otišli su u Švicarsku kuću. Sjeli su u gostionicu kako bi im Dragec objasnio zašto su se našli. Potužio se na gospođu Svrakić, jer se njena štula počinila ispred ulaza u neboder. Dragec je rekao da je napisao gospođi Svrakić pismo i da ih je svo troje potpisao, ali ne kao Drageca, Jasminu i vinka nego kao MAKSIMIRCE. Jasmini je otac dao stotinu kuna kako bi počastila svoje prijatelje no ona je pedeset kuna dala Vinku i rekla mu da je to vratila tezgarica. Vinko  nije uzeo novce jer to ne smatra muškim pa ih je počastio još jednim pićem. U pola noć Jasmina je nazvala Drageca da mu kaže da je lagala da joj je one novce dala tezgarica. Dragec nije bio ljut na nju. Idućeg dana Dragec je krenuo u školu kad eto gospođe svrakić kako šeće svoga psa. Pas se trebao počiniti, a Dragec je samo promatrao i mislio si da gospođa S. ono pismo nije shvatila ozbiljno, no kad najedanput ona vadi posudicu i stavlja ju pod guzu psa. Poslije je to bacila iza nebodera u kontenjer. Njezine prijateljice nisu mogle vjerovat kada im je Svrakićka pokazala zašto je to napravila. Pokazala im je "prjeteče" pismo koje su joj poslali MAKSIMIRCI. Kada je to Dragec vidio  potrčao je do svojih prijatelja Vinka i Jasmine i rekao im je da je ono sa pismom upalilo. Ubrzo se Ravnicama proširila riječ o Maksimircima.

Svi su se bojali da nebi i njima takvo što poslali. Odkad su ljudi ćuli za pismo i kako gđa. Svrakić počisti izmet svoga psa počeli su to raditi svi i sve je blistalo. Nakon nekoliko dana Štula (pas) je dobila zatvor u probavi pa su je odnjeli veterinaru. Štula je uginula, svi su bili potreseni time. Jedne večeri Dragec je rekao Vinku i Jasmini da se nađu u gostionici. Kada su se našli Dragec im je rekao neka sjednu u gostionicu i neka gledaju prema jugu. Jasmina je imala jabuke pa su ih počeli jesti. Vinkova jabuka je bila rumena ali izunutra trula pa ju je bacio kroz prozor. Jabuka je pala na glavu jednog jakog čovjeka. Čovjek je došao u gostionicu primio Vinka. Nakon nekoliko minuta došao je čovjek i rekao da je pobjegao bengalski tigar. Čovjek koji je držao Vinka otrčao je potražiti tigra. No to je bila Aprilska šala. Dragec je za to vrijeme puštao tezgaričine balone u zrak i to joj je bila kazna. Dragec, Vinko i Jasmina su se našli i Dragec ima je rekao da je pustio tezgaričine balone i da je na jednom napisao tri puta Maksimirci. Nakon nekoliko dana otišli su u maksimirsku šumu na ribičiju. Pričali su sa ribičem o ribama i drugim životinjama. Došle su prve jagode vinko je razmišljao kako da ih odnese svom prijatelju ličkom medvjedu. Kupio je kilogram jagoda. Otišao je do medvjeda a timaritelj je medvjedima dao jagode. Medvjedi su bili sretni zbog jagoda.

Dragec se odlučio da odtiđe do gradonačelnika da pokušaju spasiti male ptiće. Dragec se vratio do svojih prijatelja. Pitali su ga gdje je bio, rekao je da je bio na telefonu. Drages je rekao da je razgovarao sa gradonačelnikom da životinjama treba kiša, da iz vodopada i vodenim mlazovima iz šmrkova stvori kišu. Na večer su otišli u ophodnju grada da vide dal je gradonačelnik što poduzeo, ali nije. Tada su otišli kući. U Maksimirskoj šumi je bio koncert, Dragec, Jasmina i Vinko su otišli do ličkog medvjeda... Giboni je pjevao u zoološkom vrtu. Drugog dana Maksimir je bio pun pasa. Vinko je htjeo primiti Jasminu za ruku no na njega je skočio šarplaninac (pas) uspio se oslobodit. Vlasnik mu je dao posjetnicu takao da mu se javi ako bide što trebao. Dragec je Jasmini objašnjavao neke stvari. Naišli su na jdenog čovjeka koji je bacao kamenje prema pačićima i govorio svom psu da ih ulovi. Vraćajući se u grad sretnu onog gospodina koji je vlasnik psa kkoji je napao vinka... Pas sada nije napao Vinka.

Pisali su zadnju matematičku zadaću. U razredu je mrka tišina. Učatalj je rekao Vinku da mu se otac vraća u hrvatsku. On sav od sreće jer ga nije godinama vidjeo jedva je stjao na nogama. Odjednom je na svom licu osjetio toplu ruku. Vjeruje da je to bila Jasmina.

__________________________________

Nikola Pulić - Maksimirci

Vrsta djela - Pustolovni roman za djecu i mlade

Vrijeme radnje - devedesete godine 20. st.

Mjesto radnje - Zagreb, park Maksimir

Maksimirci je pustolovni roman za djecu i mlade hrvatskog književnika Nikole Pulića. Kako samo ime romana otkriva, radi se o djelu čija je radnja usko vezana za najpoznatiji zagrebački park, Maksimir. Glavni su likovi troje osnovnoškolske djece: Dragec, Vinko i Jasmina. Iako se isprva čine kao sasvim obična djeca, oni to nisu. Svi troje žive u neposrednoj blizini Maksimira i ondje provode većinski dio svog slobodnog vremena. Jedva dočekavši proljeće i buđenje prirode, pa tako i one maksimirske, ova vesela družina sve više vrijeme provedeno u zagrebačkim neboderima zamjenjuje vremenom provedenim na zelenim maksimirskim površinama. Radnja romana smještena je u devedesete godine, što saznajemo iz aluzija na Domovinski rat, koji čini bitan okvir za radnju čitavog romana. Vinko je ratni prognanik iz Like, a u Zagrebu je kod djeda i bake.

Vinkova je majka u Njemačkoj, a otac je ratni zarobljenik. Upravo se iz tih razloga Vinko, iako je zavolio Zagreb i život u njemu, posebno povezao s jednim stanovnikom maksimirskog Zoološkog vrta – ličkim medvjedom. S posebnim osjećajima za prirodu i očuvanje okoliša, ali i dobrobit životinja, Dragec, Vinko i Jasmina suočavaju se s nekoliko pustolovina. Nakon što je tezgarica s balonima nepravedno optužila Jasminu da joj je probušila balone, u Vinku i Dragecu javljaju se zaštitnički osjećaji koji ih navode da pomognu svojoj prijateljici iz razreda. Ipak, ne staju samo na tome. Tezgarica im je otuđila 40 kuna za štetu koju nisu skrivili pa se Dragec odluči kazniti takvu nepravdu. Isto tako, nakon što je vidio kako njegova susjeda iz zgrade ne čisti izmet koji na ulici ostavlja njezina kujica Štula, odluči joj napisati pismo u kojemu je moli da čisti iza svoga psa.

Pismo potpisuje misterioznim imenom Maksimirci. Gospođa Svrakić, kojoj je pismo bilo upućeno, ozbiljno je shvatila ovu molbu i počela čistiti za Štulom, a njen su primjer počeli slijediti i drugi građani Zagreba. Upravo se u tome vidi glavna poruka djela, a ona je da svatko od nas, bez obzira na dob, može učiniti nešto kako bi promijenio svijet oko sebe. Maksimirci su to učinili tako da su druge počeli upozoravati na sve negativne postupke koje čine. Ovaj nas roman poučava da moramo biti ustrajni u svojim pokušajima da činimo svijet oko sebe boljim mjestom za život.

Radnja započinje prvim danim proljeća. Dragec se, kao i uvijek, probudio uz riku lavova i zavijanje vukova iz maksimirskog Zoološkog vrta. Dok je doručkovao s bakom, razgovarao je s njom o svojoj najdražoj temi – životinjama. Nakon toga je po njega došao Vinko, prijatelj iz nebodera koji se nalazio preko puta. Budući da su napisali zadaću, Dragec i Vinko uputili su se u svoj najdraži park. Sjurili su se niz stepenice nebodera i izašli na ulicu. Dragec je pri tom izlasku stao na opasnu minu (pseći izmet), okliznuo se i pao na pločnik. Budući da mu je pad bio poprilično bolan, Dragec se razljutio. Znao je čiji je pas to počinio. Bila je to kujica Štula gospođe Svrakić. Ljutio se na nju jer uvijek psa izvodi u zadnji čas i zbog toga životinja to učini ispred samih ulaznih vrata zgrade. Ipak, Dragec je ustanovio da i dalje može hodati i da neće zbog te nezgode propustiti prvi dan proljeća u Maksimiru. U Maksimiru je taj dan bila gužva. Činilo se kao da je sunce izmamilo sve Zagrepčane da prošetaju Maksimirom. Dragec i Vinko ugledali su Jasminu, svoju prijateljicu iz razreda, kako stoji iza štanda žene koja prodaje balone. Vinko joj je želio prići, ali Dragec je oklijevao. Na kraju su došli do štanda i vidjeli da Jasmina plače. Objasnila im je da plače jer ju je žena koja prodaje balone optužila da joj je probušila balone. Odmah su stali u njezinu obranu jer su znali da Jasmina nikad ne bi učinila nešto takvo.

Međutim, žena je bila nepopustljiva u svojim optužbama. Rekla je da neće pustiti Jasminu sve dok joj ne plati četrdeset kuna za štetu koju je učinila. Vinko je odlučio platiti za Jasminu i ona je napokon izašla iz tezgaričina štanda. Cijelu su predstavu promatrali i ostali maksimirski šetači. Dok su tako stajali, Dragec je zamijetio bumbare koji su živjeli u dupljama stogodišnjih stabala. Jedan od njih je letio oko štanda s balonima. Dragec je primijetio da ga baloni privlače jer su s cvjetnim motivima pa bumbar misli da se radi o pravom cvijetu i sleti na njega. U tom trenutku probuši se balon iznad Vinkove glave. Tezgarica je, vidjevši to, optužila Vinka da je on probušio balon. Jedini je Dragec primijetio da je to učinio bumbar. Podigao ga je sa zemlje i pokazao svima. Međutim, tezgarica je i dalje optuživala Vinka i prijetila im policijom ukoliko joj ne plate još jedan probušeni balon. Tada je Dragec pred svima održao govor o nedužnosti stvorenja koje se prevarilo misleći da je balon cvijet. Time jer dirnuo sve okupljene koji su počeli pljeskati, a među njima je bila i sama tezgarica.

Tražili su da im sada vrati njihovi četrdeset kuna jer je očito da oni nisu krivi za štetu, ali ona nije popuštala. Dragec je obećao da će je zbog toga kazniti. Idućeg su se dana opet našli u maksimirskom parku. Vinko je došao sam i kad je prolazio pored tezgarice, ona se pravila da ga ne vidi. Potom su došli Jasmina i Dragec. Dok su prolazili pored tezgarice, Dragec je zagrlio Jasminu i rekao joj da je ona od glavnog ulaza pa do prijelaza preko mosta njegova djevojka. Jasmina ga je uplašeno pitala kakvu kaznu sprema za tezgaricu, ali on joj ništa nije otkrio. Rekao joj je samo da će to učiniti zbog nje, kao što bi učinio i za svaku drugu djevojku iz razreda. Oboje su bili iznenađeni jer još uvijek nisu našli Vinka, koji je inače uvijek točan. Potražili su ga po vrtu i našli ga kod kaveza s ličkim medvjedom. Iznenađeni, shvatili su da mu se Vinko obraća. Dragec je pomislio kako mu je prijatelj izgubio razum i htio pobjeći, ali spriječila ga je Jasmina. Tada ih je zapazio Vinko i rekao im da se obraćao svom zemljaku. Nakon toga događaja prisnost među prijateljima se smanjila. Dragec je bio nezadovoljan jer zbog incidenta s medvjedom nije mogao prijateljima otkriti zašto ih je zapravo taj dan pozvao na sastanak, a Jasmina je bila zabrinuta jer je mislila da je Vinko na nju potrošio svoj prognanički džeparac.

Pitala je tatu može li joj dati pedeset kuna da počasti prijatelje, a on joj je dao sto. Osjećala je krivnju i zbog Dragecove osvete – bojala se što će učiniti tezgarici. Odlučila je zbog toga slagati Vinku i Dragecu da joj je tezgarica vratila novac. Htjela je vratiti Vinku novac koji je platio za nju, ali on nije prihvatio pa ih je Jasmina obojicu počastila pićem. Tada im je Dragec ispričao da se opet poskliznuo na Štulin izmet ispred zgrade. Kako je bio ljut, odlučio je napisati pismo gospođi Svrakić u kojemu je moli da svog psa izvodi van više puta dnevno kako se ovakve stvari ne bi događale. Savjetovao joj je i da izmet svog psa pokupi i baci u kontejner. Na kraju samog pisma zaprijetio je da će, ukoliko to ne učini, uslijediti kazna.Na kraju im je priznao da je u pismu potpisao i njih dvoje, i to pod pseudonimom Maksimirci. Isprva su se bunili što je to učinio bez njihova pristanka, ali na kraju su shvatili da uistinu jesu Maksimirci i da su oni zapravo čuvari Maksimira. Budući da je Jasmini bilo žao što je lagala prijateljima da joj je tezgarica vratila novac, nazvala je Drageca i rekla mu istinu te da joj je žao što im je lagala. Dragecu je bilo drago što tezgarica ipak nije vratila novac jer je sad mogao izvesti svoj naum i kazniti je. Idućeg je dana Dragec naišao na neobičan prizor. Vidio je gospođu Svrakić u šetnji sa Štulom. Štula je opet obavljala nuždu ispred ulaznih vrata, ali je, nakon što je to učinila, gospođa Svrakić pokupila njezin izmet i bacila ga u obližnji kontejner. S njom su u šetnji bile i gospođe Vranić i Žunić.

Začuđeno su promatrale postupak svoje prijateljice, ali su na kraju zaključile da bi tako trebali činiti svi vlasnici pasa. Potom im je gospođa Svrakić ispričala o pismu koje je primila. Bile su oduševljene i zaključile da to pismo treba odnijeti gradonačelniku, a da Maksimirce treba nagraditi pljeskom. Dragec je bio presretan zbog zatečenog prizora. Ispričao je prijateljima o tome što je vidio, a ubrzo se Ravnicama pronijela vijest o tajnoj organizaciji koja šalje prijeteća pisma stanovnicima. Pročuo se glas i o gospođi Svrakić i njezinoj Štuli. Iako je, nažalost, nekoliko dana nakon što se sve dogodilo Štula umrla od posljedica zatvora, to nije spriječilo stanovnike Ravnica da i dalje čine kako su im Maksimirci naložili. Ubrzo je čitav njih kraj prestao neugodno mirisati jer su svi čistili i brinuli o okolišu. Sljedeći je potez Maksimiraca bila kazna koju je Dragec smišljao za tezgaricu. Rekao je Jasmini i Vinku da sjede na maksimirskoj terasi i da će odatle vidjeti ono što on smjera. Ostavio im je i jabuke i otišao. Jasmina je jednu jabuku pružila Vinku, a on je zario prst u nju i vidio da je jabuka trula. Bacio ju je preko ramena ne gledajući gdje će pasti. Tada se kod njihova stola stvorio ljutiti krupni čovjek kojega je Vinkova jabuka pogodila u čelo. Zgrabio je Vinka i digao ga u zrak. Dok ga je tako držao, izdano je upozorenje za sve posjetitelje Maksimira. U njemu je stajalo da je bengalski tigar pobjegao iz svog kaveza i da se mole posjetitelji da, ukoliko ga netko vidi, javi u Upravu Zoološkog vrta. Nastala je panika i svi su se ljudi razbježali. Tada se začuo pucanj, a na nebu se mogao vidjeti padobran išaran porukom na kojoj je pisalo: "Prvi april". Na nebu su se tada pojavili i raznobojni baloni napuhani helijem. Kad su jata balona nestala, u nebo se podigao jedan veliki balon na kojemu je bila napisana riječ: Maksimirci. Dragec je, zbunjen i uzbuđen, došao do svojih prijatelja koji su mu rekli da nikako nisu očekivali šalu s bengalskim tigrom, na što im je on rekao da ta šala nije ni bila njegova. Ispričao im je kako je promatrao tezgaricu kako pumpa balone helijem i privezuje ih uz ogradu.

Kada se pročulo upozorenje o bengalskom tigru, tezgarica je pobjegla. Dragec je tada, iako uplašen zbog tigra, odlučio provesti svoj plan. Uzeo je najveći balon i na njega tri puta napisao riječ Maksimirci. Vinko se provozao Dragecovim biciklom pa su Dragec i Jasmina ostali sami. Sjedili su kod Haulikova spomenika i razgovarali. Dragecu je bilo drago što je napokon sam s Jasminom, iako nije znao o čemu bi s njom razgovarao. Pričali su o maksimirskoj povijesti i tome tko je Georg Haulik. Jasmina je rekla Dragecu da pita svoju mamu što zna o njemu.

Idućeg ga je jutra Jasmina nazvala i rekla mu što je saznala o Hauliku. Rekla mu je da je to saznala od Vinka koji je o tome pitao djeda, na što je Dragec postao ljubomoran i nemiran. Na izlazu iz zgrade Dragec je sreo gospođu Svrakić. Ona mu je ispričala kako je tužna što više nema Štule, ali i sretna zbog promjena koje se događaju u njihovom naselju. Otkrila mu da za to nisu zaslužne samo ona i njezina Štula, nego i Maksimirci. Dragec se na te riječi raznježio. U međuvremenu je Vinko počeo posjećivati ličkog medvjeda sve češće. Odlučio je pobliže istražiti njegovu vrstu i saznati što jede. Potom je upitao timaritelja čime hrani medvjeda, a ovaj mu je rekao jabukama i palentom. Nezadovoljan odgovorom, Vinko se rastužio. Shvatio je da je sudbina ovog zarobljenog medvjeda tako snažno povezana s njegovom. Kad su na tržnice došle prve jagode, Vinko je odlučio svog zemljaka počastiti ovom poslasticom. Kupio ih je i odnio timaritelju koji ih je onda dao medvjedima. Ne zna se tko je zbog ovoga Vinkova čina bio sretniji – on ili tri velika medvjeda. Kako je proljeće odmicalo, Maksimirce su primijetili da dugo nije bilo kiše. To je posebno rastužilo Drageca koji je znao da će, ukoliko kiša uskoro ne padne, mnoge životinje umrijeti jer im je potrebna voda kako bi došli do hrane. Drageca je to izjedalo i odlučio je da mora nešto učiniti.

Nazvao je gradonačelnika i rekao mu da je gradu hitno potrebno navodnjavanje. Gradonačelnik ga nije shvatio, ali Dragec je obećao da mu, ukoliko ga ne posluša, slijedi kazna. Iako je znao da su šanse da ga gradonačelnik posluša minimalne, Dragec se ipak nadao da će poduzeti nešto i spasiti nedužne životinjice. Ispričao je prijateljima o pozivu. Šetali su se Zagrebom i s tugom promatrali koliko se vode troši na fontane i vodoskoke. Dragec, Vinko i Jasmina primijetili su da zadnjih nekoliko dana iz Zoološkog vrta dopire neobična glazba. Mislili su da se radi o nekom koncertu s živom glazbom i otišli su pogledati o čemu se radi. Timaritelj im je rekao da je to majmun giboni. Zaključili su da njegovo glasanje možda uopće nije pjev, nego dozivanje – mislili su da je nesretni majmun zapravo dozivao svoje rođake iz daleke Kambodže. Vinko je nastavio druženje s ličkim medvjedom. Ispričao je prijateljima kako ga je timaritelj pustio u medvjeđu spavaonicu i dvorište. Tog je dana u maksimirskom parku bilo mnoštvo pasa svih vrsta. Jedan od njih, veliki šarplaninac s brnjicom, skočio je na Vinka i oborio ga na pod. Vinko se preplašio, a Dragec i Jasmina naljutili su se na njegova vlasnika. On je tvrdio da njegov pas nikad nije napravio tako nešto i da ne zna razlog zbog kojeg je tako skočio na Vinka.

Vlasnik im je otkrio da je tog šarplaninca njegov sin doveo iz Like. Ispričao im je i kako je taj pas čuvao ovce na Velebitu i kako je u Domovinskom ratu ostao bez vlasnika. Iduće je subote vlasnik opet doveo svog psa, a ovaj put Vinko mu je prišao i zagrlio ga. Otkrio je svojim prijateljima tajnu – prošli put je prije susreta sa šarplanincem hranio ličke medvjede što je ovaj vjerojatno nanjušio na njemu. Sada je bio u čistoj odjeći i mogao je prići šarplanincu. Dragec, Jasmina i Vinko pisali su zadnji test iz matematike te školske godine. U jednom trenutku njihov je profesor, koji je čitao novine, uskliknuo Vinkovo prezime i upitao ga gdje su mu majka i otac. Vinko je odgovorio, a profesor je rekao da u novinama piše da se stotinu zatočenika, među kojima je i njegov otac, vraćaju u Hrvatsku. Cijeli je razred pljeskao od sreće, a Vinko je plakao od radosti. Na ramenu je osjetio toplu ruku, nadajući se da je to bila Jasminina.

Likovi - Jasmina, Dragec, Vinko, gospođe Svrakić, Žunić i Vranić, tezgarica

Jasmina ide s Dragecom i Vinkom u razred. Iako djeluje kao prilično krhka i nježna, Jasmina je zapravo hrabra djevojka kojoj je stalo do prijatelja. Osim toga, Jasmina je i radoznala što se vidi na njezinom zanimanju za Haulika, ali i za životinje.

Dragec je pokretač družbe Maksimiraca. Njegova majka je nastavnica biologije i to je jedan od razloga zbog kojih je Dragec posebno zaljubljen u prirodu i životinje. Živi u neposrednoj blizini Maksimira i naviknut je da ga svako jutro budi rika divljih životinja iz kaveza. Iako voli i posjećuje i Zoološki vrt, Dragecu je draži maksimirska šuma jer je u njemu priroda netaknuta, a životinje slobodne. Dragec je prilikom druženja s Jasminom i Vinkom otkrio da je vjeran svojim prijateljima. Dragec je sanjar i teško ga pogađa patnja drugih, pogotovo nemoćnih životinja. Zbog toga se često odlučuje na hrabre, ali pomalo sulude postupke, kakav je bio npr. poziv gradonačelniku.

Vinko je ratni prognanik iz Like. Iako odvojen od svojih roditelja, Vinko uspijeva zavoljeti svoj život u Zagrebu. Živi s bakom i djedom u neboderu preko puta Dragecova. Njih su dvojica vršnjaci i pravi prijatelji. Obojica vole prirodu, biljke i životinje, a dijele i sklonost prema pustolovinama. Vinko je ljubav prema prirodi osjetio još u najranijim danima svoga života jer je u Lici živio u neposrednoj blizini Plitvičkih jezera. Iako između Vinka i Drageca ponekad dolazi do nerazumijevanja, kao npr. kad Vinko razgovara s medvjedom u Zoološkom vrtu, ostaju odani jedan drugome. Vinko i Dragec dijele još jednu sklonost, a to je njihova privrženost Jasmini. Iako se čini kako su često ljubomorni jedan na drugoga, jasno se vidi da se tu radi o djetinjoj, nevinoj ljubavi.

Mišljenje o djelu - Knjiga mi se svidjela jer govori o djeci mojega uzrasta. Svidjela mi se njihova volja i odlučnost za očuvanje okoliša. Mislim da za ono što su oni napravili treba imati hrabrosti i dobru volju. Želio bih da tamo negdje u Maksimiru stvarno postoje djeca koja se brinu za očuvanje okoliša, ali ne samo na Maksimiru i u cijeloj Hrvatskoj i na cijelom svijetu.

_________________________________

Nikola Pulić, rođen je u mjestu Bičine kraj Skradina nedaleko od slapova Krke i Prokljanskog jezera, 1926. godine. U rodnom mjestu proveo je djetinjstvo i veći dio mladosti, no za vrijeme Drugog svjetskog rata morao je napustiti rodni kraj kojeg je opisao u mnogim svojim djelima i tako ostao snjim u trajnoj povezanosti. Piše romane, pripovijetke, drame, putopise, filmske i TV - scenarije i druge književnoumjetničke vrste. Napisao je više romana: Procesija, Posljednja igra, Zli brodovi, Mlakarova ljubav, Prpilova škola, Nobelova djeca, Put u Izrael, Sablja Vuka Mandušića, Ključić oko vrata, Strah me, mama; zbirki pripovjedaka: Dolina zečeva, Morska prašina i putopisa: Krkom uzvodno, Proljeće na Griču, More i more. Umro je 1. siječnja 2006. godine.

Nikola Pulić - Ključić oko vrata