Milivoj Matošeć - Tiki traži neznanca

Otkucaji pisaćeg stroja prvi su zvuči koje u životu pamtim. Da sam tada slutio kakve se pustolovine odvijaju u drugoj sobi, tamo gdje se sve činilo dosadnim, vjerojatno bih slušao pažljivije. Ali nisam: tek sam poslije shvatio da se postojan mehanički kas marke "Olivetti" ili "Sava" doslovce na moje uši pretvara u topot bosih nogu po gradskome asfaltu, zveckanje blaga u gusarskim škrinjama, žubor luckastih razgovora, ritam raspjevanih nadimaka, sve u svemu, u zvuk mašte kudikamo prostranije od kratkih hlača. Znali su me pitati kako je biti sin pisca. Tako: cijelo djetinjstvo slušaš kako čeljusti stroja drobe retke, pa propustiš o tim recima saznati ono što si mogao i što ne može nitko drugi. Dobro, imao sam priliku vidjeti fotografiju dječaka po kojem je nastao lik Tikija, sjećam se otprilike i kako je Mungos Nevada dobio ime, ali neprestano imam dojam da nisam pitao sve ili da nisam pitao dovoljno. Poput većine čitatelja, i sam o Tikiju ili o Strahu u ulici lipa znam najviše tek zahvaljujući tome što sam te romane pročitao i što ih čitam uvijek i uvijek iznova. Neke veće tajne, nažalost, i za mene su ostale skrivene u doba kad sam ih možda i mogao otkriti.

Sadržaj - Dječak Tiki živi s roditeljima i mlađim bratom Cacom. U njihovoj zgradi žive i braća Bjeloglavi (dva para blizanaca, a zovu ih jednostavno Prvi, Drugi, Treći i Četvrti) i njihov najmlađi brat Dako, koji je star kao i Caco. Svoj su nadimak Bjeloglavi dobili po boji svoje kose. Bjeloglavi žive s djedom. Između Bjeloglavih i Tikija vlada neprestano rivalstvo. Kada Tikijevi roditelji odu na posao, on voli otići van iz stana i lutati naokolo; ponekad ode do močvare u ribolov. Za to vrijeme Caco ostane sam, a kako bi bio siguran da Caco neće izići van, Tiki ispred vrata uvijek ostavi otvoren veliki crni kišobran. Caco se nasmrt boji tog kišobrana i ne usuđuje se ni približiti vratima dok je tamo kišobran, ali ne usuđuje se ni Tikija tužiti roditeljima. Iznenada netko počinje nazivati telefonom u Tikijev stan i govoriti roditeljima što je Tiki radio tijekom dana. Taj netko nikada se ne predstavlja i uvijek želi razgovarati s Tikijem ili Tikijevim ocem. Otac je zbunjen i zamoli Neznanca neka više ne zove. Tiki se na neki način plaši tog Neznanca i svakog njegovog novog poziva, a još ga više plaši i zbunjuje to što Neznanac na neki neobičan način uvijek zna što se događa s njim i što radi dok su roditelji na poslu.

Tiki odluči da će pronaći Neznanca i otkriti tko je on. Sjetio se da poznaje jednog dječaka koji živi blizu močvare i koji ima divnog i pametnog psa Groma. Pomisli da bi mu Grom mogao pomoći da pronađe Neznanca, stoga odluči otići do močvare posjetiti dječaka i zamoliti ga da mu posudi Groma. Caci je obećao da će doći po njega čim dobije psa i da će onda zajedno poći potražiti Neznanca. Tako je jadni Caco, po tko zna koji put, ostao sam u kući s otvorenim velikim crnim kišobranom ispred vrata. Caco se bojao da Tiki uopće neće doći po njega i da neće izvršiti svoje obećanje.

Usput Tiki je zatekao malog Daku kako pljuje na pod i odlučio ga kazniti, pa mu je na ošišanu glavu napisao: "Ne pljuj na pod". Kada su braća Bjeloglavi to vidjeli, čvrsto su odlučili da će se osvetiti Tiki-ju. Tiki je razgovarao sa dječakom koji živi pokraj močvare. Rekao mu je zašto želi posuditi Groma. No, dječak mu, nakon što je Tiki Groma nazvao štenetom, nije više želio posuditi svog psa.

Za to vrijeme Dako je stajao ispred vrata Tikijeva i Cacina stana i razgovarao sa Cacom. Caco mu je rekao da se boji izaći kroz vrata zbog kišobrana i Dako je pokušavao naći način da Caco svlada strah od crnog kišobrana. Na koncu mu je rekao da bi kuća mogla izgorjeti i predložio Caci da sveže nekoliko plahti jednu na drugu i da se tako spusti kroz prozor. Caco je to i učinio, no svezane plahte nisu bile dovoljno dugačke i nije se mogao spustiti u dvorište. Tako je Caco neko vrijeme bespomoćno visio jer je bilo previsoko da skoči. Dako je pokušavao smisliti kako da pomogne Caci. Sa svog prozora Neznanac je sve to promatrao, uznemiren i uplašen, ne znajući ni sam da li da nazove u stan ili ne. Bojao se da bi telefonski poziv mogao uplašiti Cacu i da bi zbog toga mogao pasti.

Caco je bespomoćno visio na plahtama i kad je već zaista bio na rubu snaga, spazio ga je djed Bjeloglavih i spasio ga povukavši ga kroz prozor u njihov stan. Shvatio je da su Dako i Caco izveli neku nevaljalštinu i za kaznu ih zaposlio guljenjem krumpira.

Tiki se vraćao kući s močvare zadubljen u misli. Bilo mu je žao što je uvrijedio dječaka i znao je da bez njegova psa Groma neće uhvatiti Neznanca. Odjednom gaje netko zazvao. Prepoznao je Neznančev glas iako nije znao otkuda dolazi. Gotovo automatski odgovarao je na Neznančeva pitanja, a ovaj ga je strogo prekoravao što je ostavio Cacu samoga. Na kraju mu Neznanac reče da pogleda na zid svoje kuće. Sada se Tikiju grlo stegnulo od straha. Vidio je svezane plahte kako vise s prozora i shvatio da se Caco po njima spuštao. Obuzeo gaje strah zbog mlađeg brata. Osjećao se krivim što gaje ostavio samog i samo je želio da ga što prije pronađe. U suzama je potrčao prema kući. No na nesreću spazili su ga Bjeloglavi i odlučili da je vrijeme za osvetu zbog onoga što je učinio Daki. Odveli su ga na tavan zgrade i obojili mu lice plavom bojom. Molio ih je da to ne čine jer mora ići po Cacu i tko zna što je s njim. No, nisu ga poslušali. Na kraju se rasplakao i rekao da se boji da je Caco možda mrtav. Bjeloglavima je tada bilo žao što su se tako ponijeli.

Dječaku koji je živio pokraj močvare bilo je žao što Tikiju nije posudio Groma. Tikiju je kod močvare ispao iz džepa ključ od stana na kojem je bila pločica s adresom. Dječak je odlučio poći na tu adresu i vratiti Tikiju ključ. Kada je stigao tamo, otvorio je stan i vidio da nema nikoga. Prozor je bio otvoren, visjele su svezane plahte i dječaku ništa nije bilo jasno. Čuo je kako netko dolazi. Grom je pohrlio u susret osobi koja je dolazila. Bio je to dobroćudni kišobranar koji je često bio u susjedstvu. On je u stvari bio otac dječaka koji je živio pokraj močvare; dječak se zvao Davor. Davor nije znao tko dolazi i od straha se spustio niz svezane plahte. Kao ni Caco, nije se mogao spustiti skroz dolje, pa je i njega djed spasio.

Tikijev je otac u međuvremenu u pošti pitao otkuda dolaze telefonski pozivi Neznanca i saznao da dolaze iz kuće preko puta njihove. Otišao je tamo i saznao tko je Neznanac. Neznanac je zapravo bio usamljen i bolestan dječak u kolicima. Često je kroz prozor svoje sobe promatrao Tikija, Cacu, Bjeloglave i Daku kako se igraju, druže i smiju. On je samo želio djetinjstvo kakvo imaju i druga djeca, samo je želio prijatelja. Tiki je odlučio da će mu postati prijatelj.

Vrsta djela - Tiki traži Neznanca roman je o djetinjstvu i ima sve odlike dobrog dječjeg romana: zanimljiv glavni lik, napetu priču i plemenitu i jasnu poruku. Roman se sa podosta humora zadržava u okvirima realističnog pripovijedanja.

Kompozicija - Roman je podijeljen na 46 poglavlja. U tehnici pripovijedanja i u samoj kompoziciji osjeća se utjecaj filma. Matošec je fabulu razbio na niz epizoda koje onda kombinira tehnikom sličnom filmskoj montaži. To mu omogućuje da paralelno vodi tri pripovjedne linije: onu o Tikijevu sukobu s Bjeloglavima, zatim onu o tajanstvenim telefonskim pozivima Neznanca i treću, o dječaku s močvare i njegovu ocu kišobranaru. U ove tri fabularne linije upleće se još mnoštvo epizoda (posebno one o Tikijevu bratu Caci i njegovim nevoljama s kišobranom). Cesto se izmjenjuju kratki, paralelni prizori koje autor spretno spaja u napetu priču koju ponekad, zbog čestih promjena težišta pripovijedanja i nije lako pratiti. Kroz obilje dramskih zapleta i pomalo tajanstvenu atmosfera vodi nas autor k neočekivanom raspletu.

Tematsko - idejni sloj - Ovaj roman nosi poruku o razumijevanju među ljudima, ljubavi i prijateljstvu. Poanta je snažno istaknuta suprotnošću između Tiki-jeva pomalo zvrkastog i obješenjačkog ponašanja, koje ne preza ni od sitnih okrutnosti (plašenje Cace kišobranom, pisanje po Đakovoj ošišanoj glavi) i sposobnosti da bude ozbiljan, odgovoran i suosjećajan kada se suoči s ozbiljnim životnim činjenicama. Tako se Tiki na kraju sprijateljuje s paraliziranim dječakom i svojim će mu prijateljstvom olakšati tegobe. Prijateljstvo na taj način postaje ključni pojam ovoga romana. I dječak koji je živio pokraj močvare tražio je prijateljstvo, želio se zapravo sprijateljiti s Tikijem, jer Tiki je često dolazio ovamo. Volio je ribolov, lutanje kroz guštik, sve što je volio i dječak. Uvijek je dolazio sam, pa je dječak pomislio, da ni Tiki nema prijatelja. Nadao se, da će jednog dana slobodno mjesto zauzeti on.

Neznanac je isto tako samo želio naći prijatelja jer je bio usamljen i tužan. Upravo Neznanac na kraju romana, u razgovoru s Tikijevim ocem, izriče optimističnu misao za koju bismo mogli reći da je i poruka romana: - Život i nije tako ružan kao što se ponekad čini - radosno je govorio glas, ustreptao od ganuća. - Dobri ljudi mogu sve uljepšati!

Prostor i vrijeme - Radnja romana odvija se tijekom jednog jedinog dana, a ograničena je uglavnom na prostor jedne zgrade u nekom neimenovanom gradu. Matošec je često spominjan kao autor urbanih pustolovnih dječjih romana, kao opreka dotadašnjim dječjim romanima hrvatske književnosti čija je radnja uglavnom bila smještena na selo.

Likovi
Tiki je nestašan, domišljat i pomalo obješenjački i fakinski raspoložen gradski dječak. U trajnom je sukobu sa svojim susjedima, braćom poznatom pod zajedničkim nadimkom Bjeloglavi. Tiki je sklon i sitnim pakostima, ali u duši je odgovoran dječak i beskrajno odan svojoj obitelji. Voli ribolov i šetnje po šipražju uz močvaru. Po malo je nepravedan prema mlađem bratu Caci jer ga uvijek ostavlja samoga kod kuće dok on izlazi. No, kada se uplaši da se Caci nešto dogodilo, osjeti strašno kajanje i žaljenje što je nepravedan prema dobrodušnom i blagom mlađem bratu i jedva čeka da dođe kući i da vidi što se s njime zbiva. Bio je pomalo bezobrazan prema dječaku koji živi pored močvare, ponižavao gaje zato što živi pored močvare, no to je činio u stvari zato što je bio razočaran kada mu dječak nije posudio Groma za potragu za Neznancem. Bilo mu je žao što se tako ponio i želio se sprijateljiti s dječakom. Kada je saznao tko je Neznanac, to ga je dirnulo i odlučio je da više neće dopustiti da Neznanac bude usamljen i da će mu postati prijatelj. U tim postupcima prepoznajemo Tikijevu plemenitost i dobro srce.

Jedan od najuspjelijih dijelova ovoga romana nezaboravno je predstavljanje Tikija u prvom poglavlju:
- Dočarati Tikijevu sliku ne može se bez dosta mašte. On voli dvije stvari više od svih ostalih. Ribolov i vožnju na stubama tramvaja. Možda zbog ribolova, a možda i zato što je takva moda ulice, Tiki nosi pletene papuče s gumenim potplatima. Papuče ga ne čine različitim od ostalih dječaka, jer i oni nose isto takve papuče. Po hlačama ga je lakše prepoznati. Hlače mu nisu predugačke, ali on ipak zavrće nogavice, kao da ulica nije ulica nego neka rijeka, ili barem potok. Ni ovo s nogavicama nije vrijedno pažnje. Tek od pasa naviše Tiki postaje pravim Tikijem.

- Prije svega, košulja. Nije to košulja kakve se inače mogu vidjeti na ljudima. To je nešto s rešetkama. Čudno, zar ne? (...) Tiki uvijek nosi tu ili takvu košulju. Možda ih ima više, a možda ima samo jednu koju majka svake večeri pere, da bi drugog dana bila opet čista. Nitko to točno ne zna.

- Tiki ima uši, koje su malo veće nego što bi trebale biti, i tek neznatno premalene, a da bi mogle biti proglašene najvećim dječačkim ušima u Zagrebu. Tiki se zbog ušiju ne uzbuđuje. On ne namjerava postati slavan pokazujući ljudima svoje uši.

- 0 Tikijevu licu nema se što reći. Lice kao lice: Samo usta su sasvim tikijevska. Uvijek okrugla kao kružnica, uvijek spremna zazviždati. On više zviždi nego što govori, a govori neumornije od bilo kojeg dječaka u ulici.

- Kosu češlja na čelo. To je zbog mame, a ne zbog Tikija. On bi radije češljao kosu prema zatiljku. Tikijeva kosa je glatka i dugačka, pa se čelo ne vidi, osim na jednom jedinom mjestu. To mjesto nalazi se iznad desnog oka i tu je hrabrim zahvatom škara usječen prozorčić, potreban vlasniku u mnogim prilikama. Zlata vrijedi prilikom gađanja praćkom.

Na kraju romana, nakon samo jednog dana uzbudljivih događaja, Tiki je postao puno ozbiljniji dječak:
- Dječakovo (Tikijevo) lice bilo je ozbiljno, gotovo svečano. Još uvijek je doduše imao prozorčić urezan u kosi, još uvijek je na njemu bila košulja s rešetkom, ali niza stube je ipak silazio sasvim nov dječak. U jedno prijepodne naučio je toliko o ljudima i o sebi da se morao promijeniti.

Caco je nježan, dobrodušan i blag dječak. Matošec ga predstavlja ovako: Caco je Tikijev mlađi brat. To mu donosi više štete nego koristi. Strašljiv je i lakovjeran, a najviše od svega plaše ga kišobrani, što Tiki bezobrazno koristi: Caco ne voli ostati sam u stanu, a baš to mu se često događa. Otac i majka rade, a Tiki ima mnogo posla izvan kuće. Posao je takve prirode da se ne može obavljati u Ćaćinoj prisutnosti, pa Caco mora ostati kod kuće. Ispred vrata u predsoblju razapet je golem crn kišobran opasna izgleda. Kišobran čuva vrata i ne dopušta da im se Caco približi.

Lakovjeran je, pa je Daki odmah povjerovao da kuća gori i da mora pobjeći kroz prozor. Ima na neki način poseban odnos sa Đakom; obojica su mlađa braća i obojica su neiskvareni, blagi i prijateljski naklonjeni jedan drugome.

Neznanac, čiji telefonski pozivi u romanu stvaraju atmosferu tajanstvenosti, zapravo je paralizirani dječak koji prikovan za invalidska kolica iz svoje sobe s čežnjom promatra igru i svakojake nestašnosti svojih vršnjaka. Njegovi telefonski pozivi postali su prokazivački stjecajem okolnosti; želeći se zbližiti s Tikijem, nazvao je u njegov stan, ali kako Tikija nije bilo doma, javio se otac i tako je sve pošlo krivim putem. Neznanac je duboko nesretan dječak, hendikepiran, prikovan za invalidska kolica, zatvoren u svojoj sobi, i što je najgore - bez prijatelja. Njegova telefonska ispovijed Tikiju na kraju romana više je nego potresna:

- Tiki, nisam ja nikakav neznanac! (...) Ja sam dječak kao i ti, kao svi dječaci iz tvoje kuće. Ne, nisam isti. Bolestan sam i ne mogu ustati iz bolesničkih kolica, ne mogu se igrati, ništa ne mogu. Izlazim iz kuće samo kad me roditelji vode k liječniku. Zato me ti ne poznaješ. Nitko me ne poznaje, jer se krijem da me ne bi ismijali. Jesi li ikad bio ozbiljno bolestan? Nisi, zar ne? Možda sedmicu ili dvije. Ja ću uvijek biti bolestan. Cijelog života.

Udahnuo je zrak i slobodnom rukom otro suze.
- Zovu me "jadno dijete". Sve bih dao da ne moram slušati te riječi sažaljenja. Htio bih biti sličan ostalim dječacima, imati prijatelja, smijati se i činiti sve ono, što vi činite.

Braća Bjeloglavu nestašni su i hrabri dječaci: Teško je reći radi li se u ovom slučaju zaista o četvorici ili o dva puta dvojici. Zbog toga bi možda bilo bolje govoriti o dva puta dva Bjeloglava. Oni su zaista bjeloglavi. Kosa im je bijela i zlaćano-žuta, pa blista na suncu tako izazovno, da je Tiki prisiljen zatvoriti oko s prozorčićem čim pogleda glave Bjeloglavih. Bjeloglavi su u vječitom ratu s Tikijem: Kad god bi Tikijevi zločini učinjeni tijekom dana prevršili mjeru, Bjeloglavi bi ga navečer dočekali i pokušali kazniti.

Dako, najmlađi i najmanji Bjeloglavi, star je koliko i Caco. Voli Cacu i igra se s njime ako ih ne razdvaja crni kišobran. Dako je ošišan do kože. Nitko ne zna zašto je Daku trebalo ošišati. Dakina glava, zato što na njoj nema kose, blista drukčije nego glava njegove starije braće.

Jezik i stil - Roman je pisan standardnim jezikom i ispripovijedan u trećem licu. Najvažnije stilsko obilježje romana: paralelizam priča koje se na koncu spajaju u zajedničkom raspletu. Stil pripovijedanja pomalo podsjeća na filmski scenarij: na početku svakog poglavlja imamo opis mjesta zbivanja, a zatim slijede razgranati i vješto vođeni dijalozi puni humora, štosova i dječjeg mudrovanja i nadmudrivanja. Tako, na primjer, kada je djed skinuo Cacu s konopca, Dako i djevojčica, koji su dolje zatvorenih očiju očekivali njegov pad, pokušavaju si na prostodušan dječji način objasniti Cacin nestanak, što, naravno, proizvodi humorističan efekt:

- Sto kažeš? - slavodobitno upita djevojčica.
- Kao da je u zemlju propao! - čudio se Dako.
- Može li dječak propasti u zemlju ?
- Ne znam - iskreno prizna mališan. - Sila je jedanput rekao Prvome da će ga zabiti u crnu zemlju.
- Je li ga zabio?
- Ne sjećam se.
- Zašto je zemlja morala biti crna ?
- Ni to ne znam. Možda je lakše zabiti nekoga u crnu zemlju nego u bijelu.
- Ima li bijele zemlje?
- Ako ima crne, sigurno ima i bijele.

Djevojčica pažljivo pogleda tlo pod svojim nogama. Nikako nije mogla zaključiti kakve je boje zemlja u njihovom dvorištu.

- Nije ni bijela ni crna - reče napokon. - Prljava je.

I Dako pogleda zemlju. Nije to činio iz radoznalosti. Radilo se o njegovu prijatelju i on je htio
znati je li prijatelj mogao propasti u tu zemlju ili nije.
- Ipak je više crna nego bijela - tvrdio je, da barem malo pomogne Caci.
- Misliš li da je on unutra? - upita djevojčica. - Čitav?

Dako nezadovoljno uzdahnu. Odakle je mogao znati je li se Caco zabio u zemlju kad je sve vrijeme imao pokrivene oči! Djevojčice uvijek postavljaju nemoguća pitanja. Možda zato i jesu djevojčice.
Kao što se vidi i iz ovog ulomka, Matošec posjeduje izniman smisao za uživljavanje u dječji svijet i spuštanje na dječju razinu razmišljanja.

Čitajući djelo obrati pozornost na
- postupke kojima pisac fabulu čini napetom
- individualne osobine likova
- tajanstvenost zbivanja
- neočekivani završetak romana
- Tikijev lik i promjenu u njegovu ponašanju
- Neznančevu usamljenost i razloge zbog kojih je usamljen
- ideju prijateljstva
- humoristične dijaloge

__________________________________

Milivoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove. Najpoznatija djela su mu: Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji: Tragom brodskog dnevnika, Posada oklopnog vlaka, Suvišan u svemiru, Tiki traži neznanca, Kapetan Trnado, Admiralov otok, Putovima gospodina Foga, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa, Okuka na zlatnoj rijeci, Dječak sa Sutle, Tri kapetana traže blago, Pustolovina u dimnjaku.

Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama Grigor Vitez i Mlado pokolenje, a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom Ivana Brlić Mažuranić.

Milivoj Matošec - Posada oklopnog vlaka

Milivoj Matošeć - Strah u Ulici lipa