Mihailo Lalić - Zlo proljeće

Ovo je roman o umornom intelektualcu revolucionaru koji se u danima nacionalnog sloma 1941. godine vraća iz bombardovanog Beograda u svoj vrletni zavičaj. Jedna lepa mladićka ljubav, koja je našla tragičan završetak u ruševinama razorenog Beograda, poslužila je piscu kao osnova za slike duševnih nemira glavnog junaka u romanu - Lada Tajovića.

Mladi revolucionar Lado Tajović, student i borac u ilegalnom pokretu Beogradskog univerziteta, vratio se u zavičaj sa izgubljenim mirom i spokojstvom. Izmučen prizorima nacionalne propasti onog "zlog proljeća" 1941. godine, on luta zavičajem i oživljava uspomene na dane detinjstva i mladosti. Lična tragedija u ljubavi i nacionalna katastrofa potresle su ga do dna duše. Razočaran i prepušten beznađu, on se bori sa očajanjem u sebi. I tek u bližem dodiru sa vitalnom prirodom svojih gorštaka, koji muževnije primaju životne udarce, on svoju ličnu dramu sjedinjuje sa nizom sličnih nesreća ljudi svog zavičaja i savlađuje bol u sebi. "Vreme je", kaže on, "da se" krene k živima, da se učini što se "može", i sa drugovima za koje ga vezuju mnoge dečačke uspomene počinje da priprema ustanak protiv okupatora.

Novinu i osveženje u Lalićevoj prozi predstavlja osobena kompozicija romana Zlo proljeće, izgrađena u veštom preplitanju sećanja i opisa stvarnosti. Piščevi sugestivni odlasci u detinjstvo i mladost spontano se smenjuju sa slikama mučne atmosfere neposredno posle aprilskog sloma. U tim slikama oživljenog detinjstva pojavljuje se međuratni život na siromašnom crnogorskom kršu - pun trzavica, briga, gladi, mržnje i borbe za opstanak. Uz poetske evokacije jednog sumornog detinjstva tu se javlja stvarna Crna Gora - sa krvavim porodičnim i plemenskim obračunavanjima, kao u drevna vremena crnogorskih vladika, kada su besnele podmukle strasti krvnih osveta.

Košmar pometenih ljudskih sudbina, svireposti, podmuklosti, mržnje i lična ljubavna drama - sve se to kosnulo srca i svesti mladog studenta komuniste. U Ladu Tajoviću intenzivno žive dve velike ljubavi: devojka i revolucija. I kad je jedna tragično izgubljena, u ranjenoj duši nije bilo vedrine ni za onu drugu.

Prateći rast mladog seljačeta u misaonog i osećajnog revolucionara, Lalić je pokazao kako su surovosti ličnog života i borba u redovima beogradskih ilegalaca brusili njegov karakter. U delu, iz stranice u stranicu, lagano izrasta lik dečaka kome se u nezaboravnim uspomenama sačuvao život na kamenitom zavičajnom terenu. Lalić je slikao Tajovićevo gladno i bosonogo detinjstvo u teškim godinama posle prvog svetskog rata, gladno đakovanje u seljačkim opancima, čobanovanje, hajdukovanje njegovih seljaka, njihove svadbe, veselja i pogrebe.

Posmatran u celini, roman Zlo proljeće je, pored ostalog, i uspešno nastojanje pisca da romansijersku fabulu svojih dela osveži modernijim književnim sredstvima - naporednim slikanjem i preplitanjem događaja prošlosti i sadašnjosti, specifičnom retrospekcijom, unutrašnjim monologom i novom, svežom metaforom.

_________________________________

Mihailo Lalić rođen je 7. oktobra 1914. u Trepči (malo selo u Crnoj Gori) i odrastao u siromašnoj seljačkoj porodici. Rano je ostao bez majke i oca, pa se o njemu brinula maćeha. Uz njenu se pomoć školovao i završio osnovnu školu u Trepči, gimnaziju u Beranama, pješačeći svakodnevno kilometrima od kuće do škole. Po završenoj gimnaziji, dolazi u Beograd. Imao je želju da studira medicinu, pa filozofiju, pa modernu fiziku, ali je u jesen 1933. započeo studije na Pravnom fakultetu. Zbog nedovoljnih sredstava za život, izdražavao se radeći razne poslove. U tom periodu počinje da se bavi književnošću. Svoje prve radove, pjesme i kraće pripovijetke objavljuje od 1934. u listovima Student, Pravda, Zeta, Politika, Mlada kultura, Naša stvarnost. Uporedo sa početkom književnog rada, Lalić drži predavanja o marksizmu. Tada je i prvi put uhapšen, i od tada je hapšen i zatvaran tri puta. Zbog toga je ovaj period svog književnog rada (1930. do 1940.), nazvao literarno šegrtovanje. U tom periodu sarađuje u beogradskom časopisu Mlada kultura, koja je okupljala grupu mlađih progresivnih pisaca, publicista i likovnih umjetnika.

Po izbijanju rata 1941. Lalić se vraća u Crnu Goru i zatim učestvuje u narodnoj revoluciji, od njenih prvih dana. Ostavši na terenu, a izgubivši vezu sa partizanskim jedinicama, sredinom jula 1942., pada u ruke četnicima i dospijeva u zatvor u Kolašinu. Poslije biva deportovan u logor na Sajmištu, a odatle u Grčku. Polovinom 1944. bježi iz logora i priključuje se grčkom narodno - oslobodilačkom pokretu, grčkim partizanima, da bi se u novembru iste godine vratio u Crnu goru. Zbog toga ne čudi što se ovaj pisac, na samom početku svog književnog rada opredijelio za tematiku NOB na prostoru Crne Gore.

Po povratku postaje novinar lista Pobjeda na Cetinju, a zatim direktor TANJUG-a za Crnu Goru. 1946. prelazi u Beograd, radi opet kao urednik, a potom reporter u listu Borba. Počinje da objavljuje prozu i stihove u časopisima Stvaranje i Letopis Matice Srpske i dr. Od 1952. do 1953. boravi i radi u Parizu. Tu je izabran za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, da bi od 1973. do 1976. djelovao kao jedan od osnivača Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Od 1965. godine kao profesionalni književnik živi i radi naizmjenično u Beogradu i Herceg - novom, sve do smrti 1993.

Svoju prvu knjigu, zbirku pjesama Staze slobode, Lalić je objavio 1948. godine na Cetinju. Ubrzo zatim će se okrenuti prozi koja će postati isključiva forma umjetničkog sagledavnja vremena, događaja i ljudskih sudbina. Objavio je veliki broj knjiga pripovijedaka: Izvidnica, Prvi snijeg, Na mjesečini, Poslednje brdo, kao i romana: Svadba, Zlo proljeće, Raskid, Lelejska gora, Hajka, Pramen tame, Ratna sreća, Zatočenici, Dokle gora zazeleni, Gledajući dalje na drumove, Odlučan čovjek.

Lalić u svojim romanima prikazuje vrijeme kada je u partizanskom ratovanju došlo do krize, kada su se probudili stari sukobi i podjele i kada izvjesnost borbe nije mogla da se nasluti. Njegovi junaci su zahvaćeni moralnim i psihološkim krizama, a osnovno sredstvo njihovog umjetničkog oblikovanja je unutrašnji monolog. Pojedini likovi njegovih dijela se javljaju u više romana. Tako npr. Lado Tajović je glavni lik Lelejske gore, ali i u romanima Zlo proljeće i Hajka.

Za svoj umjetničko - stvaralački doprinos, književnički akademik Mihailo Lalić je dobio brojna priznanja i nagrade. Neke od njegovih knjiga doživjele su deset i više izdanja. Karakteristično za njega je to što se on stalno vraća završenim pripovijetkama i romanima, nakon određenog vremena da bi ih opet preradio. Pojedina njegova djela prevedena su na sve jezike jugoslovenskih naroda, kao i na bugarski, češki, slovački, poljski, ruski, rumunski, litvanski, danski, njemački, engleski i dr.

________________________________

Mihailo Lalić o sebi

Moje rodno selo je Trepča, kod Andrijevice, u Crnoj Gori. Ime selu dali su Vojinovići, potomci ili srodnici Vojinovića iz narodne pjesme, koji su se pred Turcima povukli iz Trepče kod Kosovske Mitrovice, prešli Ibar i prešli Lim, i svom novom naselju u Crnoj Gori, od želje, dali ime starog zavičaja. Ova nova Trepča, na Limu, pominje se već 1614. godine: imala je sto kuća (više nego danas), a starješina joj je bio Dragoje Lakov. Čitavo to stanovništvo, osim dvije-tri kuće Vojinovića, preselilo se s Arsenijem Čarnojevićem u Vojvodinu; na opustjela zemljišta sela tada su se naselili preci današnjeg stanovništva koji su došli iz Lijeve Rijeke da "srpsku zemlju" odbrane od tuđinskih naseljavanja i od Turaka.

o o Trepči doznao sam kasnije, iz knjiga i predanja, ali u vrijeme moga djetinjstva knjige su tamo bile veoma rijetke - česte su bile samo nesreće, pogibije i pucnjave. Prvi svjetski rat počeo je bio prije mog rođenja; moje prve uspomene počinju iz vremena kad je Crna Gora bila već okupirana od austrougarske vojske i kad su odrasli muškarci bili odvedeni u zarobljeničke logore po Mađarskoj i Austriji. Mladići koji su ostali po selima - odmetnuli su se u šumu da hajdukuju i zvali su se komiti. Vojska je svakog dana jurila za njima kroz šume - da ih pohvata ili poubija, a ponekad i da pobjegne od njih - zato su pucnjave bile česte. Kad bi komiti ubili nekog od onih što su ih tjerali - vojska se svetila na nejači koju bi kod kuće uhvatila. U toj vojsci, pored Austrijanaca, bilo je Mađara, Ličana, Čeha i Bosanaca. Česi i Bosanci imali su sažaljenja prema djeci i ženama, čak su im, krišom, popuštali veze na rukama i davali po zalogaj hljeba da pojedu, ali na one druge nikad nijesam čuo da se neko pohvalio - bili su strašni!

Posljednjeg ratnog proljeća gledao sam kako žene oru njive a krave vuku rala - od tog teškog posla čas su padale žene, čas krave. Gladna djeca iz susjedstva dolazila su kod mene da se igramo - dijelio sam im svoj obrok hljeba, a poslije sam plakao što nemam šta više da podijelim. Od gladi nijesmo mogli da se igramo - umorni bismo popadali po livadi, tu bismo i zaspali dok nas odnekud pucnjava ne probudi.

Odjednom su počeli da dolaze sasvim nepoznati ljudi, odnekud - za jednoga su mi rekli da je moj otac, za druge da su njegova braća i drugovi. Dolazili su iz zarobljeništva - neki pobjegli, drugi otpušteni zbog bolesti, svi crni i mršavi kao skeleti. Iznenada su se, bolesni i izmučeni, okupili iz više sela - napali vojsku u Andrijevici, oteli oružje i otjerali razoružane vojnike. S ono oružja što su dobili, napali su zatim vojsku u Beranama (današnji Ivangrad) pa i nju razoružali i potjerali. U Kolašinu su Kolašinci učinili to isto, u Bijelom Polju Bjelopoljci - tako je oslobođeno sve do Podgorice (današnji Titograd). Uzgred su zauzeli vojničke magacine, po selima su razdijelili šećer iz magacina - to je bio moj prvi susret sa šećerom, mislio sam da je to neki nov pronalazak, sviđao mi se iako je švapski. Pričali su o slatkoj slobodi, a ja nijesam znao šta je sloboda nego sam mislio da je i to nešto u vezi sa šećerom.

Sećer se ubrzo potrošio, a hleba je sasvim nestalo mnogo naroda poumiralo je od "španskog gripa", ali i oni što su ostali počeli su da umiru od gladi. Došla je srpska vojska, ali oskudica se nije smanjila, nego naprotiv. Ne samo glad nego nije imalo šta da se obuče - vuna je bila opljačkana, stoka uništena, ni novca ni robe nije bilo. Odrasli su imali bar švapske kabanice koje su skinuli sa živih ili sa mrtvih neprijatelja, a žene i djeca išli su u dronjcima.

Prilike su se sporo smirivale a gladi su se često ponavljale. Ko je imao konja, odlazio je sto kilometara niz Lim, do Uvca, da kupi tovar žita; ko nije imao konja - hranio se kuvanom travuljinom ili umirao od gladi. Više nijesam imao da dijelim hljeba, nijesam ga imao ni za sebe - konja smo prodali za dugove poslije očeve sahrane.

Moji drugovi iz Trepče, i ja s njima, išli smo u školu samo zato što kod kuće nije bilo nikakvog posla za nas. Poslije smo išli u gimnaziju, u Berane - deset kilometara pješice do varoši i deset od varoši do kuće, svakog dana po vjetru, po kiši i susnježici. Uz put smo sretali natuštene žandare - dernjali su se da skidamo kape kad pored njih prolazimo. Kad ih nijesmo poslušali, jer mi smo bili već prilične inadžije - zamahivali su, udarali dlanovima, bacali nam kape u trnje. Mrzjeli smo ih zbog toga, činilo nam se da su isti oni austrijski - samo su uniforme promijenili. I stvarno je bilo dosta tih što su samo gazdu promijenili a ćud nasilničku zadržali. U mržnji smo smišljali kako ćemo im se i kad osvetiti.

U gimnaziji nije bilo fizičarskih instrumenata ni hemijske laboratorije, ničeg. Kad je htio da nam objasni kako se planete okreću oko Sunca - profesor je stavljao jednog đaka u sredinu, da bude Sunce, a pet drugih oko njega, i naređivao im da se okreću oko svojih zamišljenih osovina. Znali smo da u svijetu postoje vozovi, vidjeli smo na slici kako izgledaju - ali prave vozove na prugama viđjeli smo tek poslije mature. Knjiga je bila jedino iz čega je nešto moglo da se nauči. U drugom razredu gimnazije pročitao sam priču Maksima Gorkog o skitnici - začudilo me kako su siromašni ljudi isti: ovi koje ja poznajem i oni u toj tamo dalekoj zemlji. U trećem razredu natrapao sam na knjigu Ive Andrića i ponovo se začudio: piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti.

Tih dana su svi moji drugovi bili već pomalo komunisti - samo jedan nije, zato smo ga prezirali. Doznali smo ponešto o ekonomskim zakonima, čak i o tome kako se može poboljšati život radnih ljudi i kako pomoći nerazvijenim krajevima. Počinjali smo da se borimo za to i već u samom početku smo se sukobili sa žandarima. Najprije su oni nas zlostavljali, a poslije smo i mi njih. Ponekad smo ih zbacivali s nogu, ponekad šutirali njihove kape. Poneki od nas je plaćao zato kad ga uhvate, neki ne jednom nego više puta. I ja sam to tri ili četiri puta dobro platio i zapamtio, ali to je bila neophodna škola borbe koja nam je u ratu i revoluciji dobro poslužila.

U ratu sam upoznao mnoge drugove koji u borbi za bolji život budućih pokoljenja nijesu žalili svoje živote. Učinilo mi se da su to najzanimljiviji ljudi našeg vremena, da oni daju boju vremenu - zato sam o njima najviše pisao pokušavajući da se pisanjem i knjigom o njima borim za njihove ideje - za mir, za slobodu, za čovjeka dostojan život radnih ljudi.