Mihail Jurjevič Ljermontov - Junak našeg doba

Roman Junak našeg doba sastoji se od pet samostalnih cjelina (Bela, Maksim Maksimič, Tamanj, Kneginjica Meri i Fatalist) koje su O-piscu povezane egzotičnim kavkaskim pejzažom. Ovo je prvi ruski roman u prozi. Glavni lik je Pečorin. Svaka cjelina otkriva neobjašnjim karakter glavnog lika koji je bio i carski časnik.

Glavni lik Pečorin se postepeno upoznaje kroz roman jer cjeline nisu poredane kronološki. Osim toga, različiti događaji pružili su priliku autoru da na što više načina predstavi Pečorina. Iako se možda može naslutiti da se radi o romantičkom stilu zbog mozaičnosti, uloge pejzaža, žanrovske hibridnosti, rascjepkanosti fabula itd., ovaj roman je jedan od prvih romana koji spadaju u red djela ruske realističke proze.

Prvu cjelinu (Bela) karakterišu zgode i priče koje je pripovjedač čuo na svome putu do Kavkaza. Na putu je susreo Maksima Maksimiča koji je bio stari vojni časnik. Pripovjedač je nagovarao časnika da mu ispriča što više priča. On je započeo priču o Pečorinu, mladiću s kojim je bio jedno vrijeme u jednoj tvrđavi.

Na svadbi koja se odvijala u obližnjem selu, Pečorin je gledao u prelijepu kćer poglava sela – Belu. Želio je da bude njegova. Na početku je to izgledalo nemoguće, na kraju je, ipak, uspio. Belin mlađi brat koji je bio dječak, volio je konje. Kazbič, divlji razbojnik koji je živio u istom selu imao je najboljeg konja. Pečorin se dogovorio s Belinim bratom: on će dobiti konja od Kazbiča u zamjenu za Belu. Bela je na takav način u tvrđavu došla prisiljena, kao robinja. Od dana kada je došla kod Pečorina, opirala mu se, a on se trudio što je više mogao kako bi joj se svidio. Poslije je joj je rekao da odlazi, a ona mu je tada priznala svoju ljubav. Nakon toga, Pečorin više nije imao osta osjećanja prema njoj. Bela je bila sve nesretnija. Poslije toga, Kazbič je uhvatio Belu i smrtno je ranio iz osvete. Dva dana bila je na rubu smrti, a umrla je na Pečorinovim rukama. Pečorin je tada, ipak, osjećao veliku žalost. Međutim, nije se dugo tako osjećao. Ubrzo se vratio svom starom načinu života. Otišao je iz tvrđave i ostavio je svoje stvari. Maksim Maksimič mu nije stigao vratiti njegov dnevnik.

Maksim Maksimič i pripovjedač susreću Pečorina na jednoj putnoj postaji. Pečorin nije bio toliko oduševljen kao stari kapetan. Pečorin je putova u Perziju. Odbio je uzeti svoj dnevnik kojeg je Maksim čuvao. Ipak, Maksim mu je dao njegov dnevnik.

Pečorinov dnevnik drugi je dio romana, koji je sastavljen od tri pripovjedne cjeline: Tamanj, Kneginjica Meri i Fatalist. Pripovjedač nam na pičetku otkriva da je Pečorin pri povratku iz Perzije umro, tako da je bio slobodan objaviti njegov dnevnik. 

Cjelina Tamanj sastavljena je od jednostavne fabule, ali je mistična i zagonetna. Dok je Pečorin čekao brod, susreo je slijepog dječaka, ali je sumnjao da nije slijep. U kući u kojoj je proveo noć živi jedna starica za koju nije bio siguran da li se pretvara da je gluha ili ne. Na krovu kuće ugledao je djevojku koja ga je pokušala zavesti pjesmom. Odvela ga je na noćnu plovidbu čamcem. Pečorin je, na kraju, saznao da se radi o sitnim krijumčarima. Djevojka je otišla s izvjesnim Jankom, dok su starica i dječak ostali u pustoj kući.

Najduža pripovjedna cjelina je Kneginjica Meri. Kada je stigao u termalne toplice Pjatigorsk, Pečorin je susreo Grušnickog, poznanika iz vojne jedinice. Iako su se srdačno pozdravili, on nije bio baš drag Pečorinu. Kneginja Ligovska i njena kćer Meri borave u toplicama. Grušnicki se trudio koliko je mogao kako bi stekao njenu pažnju i naklonost. Poslije se i Pečorin umiješao u tu situaciju. Zaveo je neiskusnu Meri. Doktor Werner je obavijestio Pečorina da je došla ženska osoba, a Pečorin je naslutio da se radi o Veri, njegovoj bivšoj ljubavi. Vera je obnovila vezu s njim, iako ga je dobro poznavala. Grušnicki kuje zavjeru protiv Pečorina.

Pečorin ga je poslije niza napada izazvao na dvoboj. Grušnicki je namjeravao isprazniti Pečorinov pištolj prije dvoboja i tako se nadao pobjedi. Pečorin je to shvatio i prevario svoga protivnika, te ga smrtno ranio. U istom danu mu je Vera poslala pismo. Nije uspio stići njezinu kočiju. Poslije je otišao k Meri i rekao joj da je ne voli.

Radnja pripovijesti naslovljene Fatalist odvija se na Kavkazu u vojničkoj tvrđavi. Časnici, među kojima je i Pečorin, započeli su diskusiju o islamu. Pričali su o pogledu islama na određenost sudbine, a Pečorin se kladi u 20 zlatnika da sudbina ne postoji. Nakon igre s pištoljem, poručnik Vulić ga je pobijedio u okladi i uzeo 20 zlatnika.

U toku iste večeri, Pečorin je saznao da je poručnik ubije. Navodno, ubio ga je pijani kozak kojem se obratio na ulici. Prokoseći sudbini, Pečorin bez oklijevanja kreće tražiti ubojicu.

O djelu - Najvažnije Ljermontovo djelo, Junak našeg doba, romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze. Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji "suvišnih ljudi", tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti. Roman koji prikazuje zatvoren krug plemićkog društva i junaka koji je oličenje svih loših stvari toga doba. Roman je napisao Mihail Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik rođen u Moskvi 1841. godine. On je napustio sveučilište kako bi sutpio u vojnu akademiju u Petrogradu. Piše pjesme potresen Puškinovom smrću, a zbog nje je uhićen po carskoj naredbi. Vrlo je slobodnog duha radi kojeg je često bio kažnjavan premještanjem u najudaljenije djelover usije. Umire u dvoboju u dvadeset i šestoj godini svojeg života.

Književni rod - epika

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - 18. stoljeće

Mjesto radnje - malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)

- Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.

Radnja psihološkog romana Junak našeg doba odvija se na nekoliko mjesta u Carskoj Rusiji. Uglavnom se radi o bojištima u kojima se ruski vojnici bore protiv Čečena i Tatara. Kozaci, ruski konjanici tada su bili visoko cijenjeni vojnici unutar ruske Carske garde.

Analiza jezika i stila

- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao "posljednji oblak prohujale oluje"

Stil - Fabula nije kronološka, pisac upotrebljava disgresije te se vraća u prošlost kako bi opisao i predočio neke dotadašnje dijelove Pečorinova života. Roman je izrazito lak za čitanje, veoma me se dojmio. Sam takav "ekstremni" život je i veoma opasan, ali mislim da bi danas ljudi gore prošli nego prije. Riječnik kojim se likovi koriste je dosta jednostavan, iako ima i nekih fraza iz stranog jezika kako bi se Pečorin prikazao kao obrazovan čovjek.

Likovi - Pečorin, Maksi Maksimovič, Bela, Kneginjica Meri i Vera

Pečorin - u trenutku radnje imao je dvadeset i pet godina, carski časnik i plemić. Lijep, izuzetno pametan i obrazovan. Aristokratskog podrijetla i velike volje. Rano je u životu iskusio sve od života i dalje ga je nastavio živjeti isključivo umom, ali ne i srcem. Jedino u čemu je uživao je kavkaski krajolik. Svoju hladnoću i dosadu liječio je zavođenjem žena. Saznajemo da sve što radi, radi iz ogorčenosti. Prilično su ga potresle dvije stvari, nevjera u ljubavi i prijateljska izdaja. Isto tako boli ga i nepravda u društvu. Sve to stvorilo je u njemu takav karakter, hladnoću, strogost, sebičnost i bezosjećajnost. Radi sve da bi sebi naškodio jer smatra da je sva krivica u njemu i da je to i zaslužio. Sreću traži u onom što mu je nedostižno jer smatra da mu ono ponuđeno tu istu ne može pružiti. Zato konstantno luta tražeći strast. On nije sretan time, ali ne može protiv sebe, ne može se smiriti i stalno luta.

- Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći.

- Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan.

Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.

Maksi Maksimič - dobroćudni vojni časnik koji se nalazi pred umirovljenje. Bio je povrijeđen kada je susreo Pečorina i kada mu je on rekao da mu više nije bitan njegov dnevnik kojeg je Maksimovič čuvao pet godina u tajnosti. Tada ga on odluči predati pripovjedaču.

Bela - prelijepa kćer seoskog poglavara i jedini romantični lik u romanu. U nju se Pečorin zagledao na jednoj svadbi i odlučio ju je što prije osvojiti. Iako je u Pečorinu tvrđavu stigla kao robinja (njezin brat ju je mijenjao za konja) ona se s vremenom zaljubila u Pečorina. Istinski je patila jer s vremenom je Pečorin postao hladan prema njoj te ju je ostavljao samom. Bila je u sve lošem stanju, blijeda i mršava. Na kraju ju je Kazbič smrtno ranio kako ne bi više patila, a preminula je na Pečorinovim rukama. Istinska ljubav koju je osjećala prema Pečorinu stajala ju je života. Na početku romana bila je plaha i htjela je ostvariti romantičnu ljubav, dok je kasnije izrasla u plemenitu djevojku.

Knjegimkica Meri (Mary) - odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

Vera - žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.

- Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.
- Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.

Kratak sadržaj - Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.

Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...

Pričao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pečorinu jako sviđala Bela, domaćinova kći.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.

Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...

To se i dogodilo.
Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav. Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.

- Evo i Kristove! - reče mi štabni kapetan kad smo sišli u Četvrtu dolinu, pokazujući brežuljak pokriven snježnom kapom.

Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio. Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.

Od tog časa se više ne sastadosmo... Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...

Pisac i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilinčo nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.

Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimoviču... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.

Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.

Pisac - U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tiče Pečorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.

U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.

A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.

U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala. Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje. U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera. Susreo ju je kraj bunara.

Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam začuo taj mili glas...

Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna. Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu.

Zar se nećeš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...

Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca. Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju. Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.

Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.

Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri. Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega.

Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!

Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri. Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.

Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.

Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda. Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo.

Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se nećemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...

Kneginjica pokuša nagovoriti Pečorina da se za njega uda njezina kćer, ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to. Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.

U isti čas kad se dotakao stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!

Vulića su iste večeri ubili.

Vulić je ubijen... Znao sam.

Taj je događaj Pečorin ispričao Maksimu Maksimoviču.

Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri. Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu:

Eto, takva je moja sudbina od malih nogu! Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan...

Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica.

Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije te mu pruži "oslonac" kao nitko drugi, ali Pečorin shvaća to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pečorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio.

Problematika koja se obrađuje u djelu - U ovom djelu obrađen je život "suvišnog čovjeka". On misli da za njega sreća ne postoji, a zapravo ju ne uspijeva pronaći, iako može biti pred njim cijelo vrijeme. Život mu je ispunjen nizom različitih događaja koji su ga privremeno usrećili, pa zbog toga mora ići naprijed i izazivati život. Jedino pitanje koje postavlja Pečorin jest pitanje postojanja sudbine i slobode, što se vidi u ovoj rečenici:

I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke?

Kritika i zapažanja - Ovaj roman vrlo mi se sviđa, s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog između likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na početku), a kasnije u lječilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika. Najviše mi se dopalo što kad jednom počneš čitati nemožeš prestati dok ne dođeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuče drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugođaj.

________________________________

Mihail Jurjevič Ljermontov - Junak našeg doba

Junak našeg doba počinje piščevim predgovorom koji ukazuje na tipičnost glavnog junaka, na aktuelnost problema recepcije književnog dela i na piščevu nameru da, slikanjem istorije Pečorinove duše, predstavi sve poroke naše generacije u punom njihovom razvoju, jer je društvu neophodno shvatanje i prihvatanje nedostataka. Međutim, Ljermontov ne predlaže rešenje, niti daje lek kojim će se lečiti bolesti društva, već samo konstatuje: Dovoljno je i to što je na bolest skrenuta pažnja, a kako je treba lečiti – sam bog zna! Pisac ne daje lek jer ne želi da leči svog junaka. U romanu je sva pažnja usmerena ka Pečorinovom liku: kroz dve pripovetke daje se detaljno ocrtani portret Pečorina viđen očima prostodušnog Maksima Maksimiča (Bela) i očima oficira – intelektualca koji i sam pripada Pečorinovoj sredini (Maksim Maksimič), i kroz Pečorinov dnevnik koji se sastoji iz predgovora i tri dela (Tamanj, Kneginjica Meri i Fatalist). Tri priče napisane u obliku Pečorinovog dnevnika stvaraju mogućnost da se pred čitaocima otkrije i psihološki osvetli Pečorin, njegova razmišljanja i raspoloženja. Ono što je zajedničko i što povezuje ove delove romana u celinu, upravo je analiza i samoanaliza ličnosti Pečorina. Da bi što bolje i potpunije osvetlio Pečorinov lik, Ljermontov ga prikazuje u dodiru sa ljudima različitih društvenih slojeva i različitih karaktera. Sa Pečorinom nas upoznaje Maksim Maksimič (Bela), koji je jedno vreme živeo sa Pečorinom. Maksim Maksimič ga karakteriše kao čudnog, izdržljivog, razmaženog, ali i plemenitog čoveka sa detinjim osmehom:

Divan je to bio mladić, verujte; samo malo neobičan. Eto, na primer, kad je kiša ili hladno vreme, ceo dan je u lovu, svi prozebu i zamore se, a njemu ništa. A drugi put sedi u svojoj sobi, vetrić samo malo pirne, on vas uverava da je nazebao, kapak lupne, on zadrhti i pobledi; a ja sam ga video kako ide sam na divljeg vepra; dešavalo se da čitave sate ne kaže ni reči, ali zato kad neki put počne da priča, da pukneš od smeha...

Iz ovog opisa oseća se i nazire emotivno skrhana osoba čija se nervna napetost ogleda u hipersenzitivnosti i čestim promenama raspoloženja. Pečorin pripada tridesetim godinama 19. veka, periodu kada je društveni život u Rusiji bio još više ugušen u odnosu na prethodnu deceniju, a ljudi poput njega upali su u tešku i zagušljivu mašineriju nikolajevskog režima. Kada je Pečorin stupao u život, sebi je postavio visoke ciljeve i plemenite težnje, ali je ubrzo zaključio da će, pri datim društvenim uslovima, utonuti u osrednjost i ništavilo.

Tako on počinje da svoj intelektualni potencijal i iskustvo troši na zadovoljenje svoje sujete koja je pojačana ličnim nezadovoljtsvom. Pečorin se odlikuje veoma snažnom voljom, on neprestano traži avanture i izazove kako bi potisnuo i ugušio sopstvenu tugu. Jedan od njegovih izazova bila je Bela. Samo njeno otimanje predstavljalo je dvostruki izazov – jedan je Pečorin postavio sebi, a drugi njenom bratu Amazatu, koji ju je oteo. Način na koji je došao do Bele, kao i pridobijanje naklonosti, a kasnije i ljubavi ove lepe devojke, oslikava inteligentnog čoveka koji izuzetno dobro poznaje psihologiju muškarca i žene. Međutim, ovde se otkriva i egoistična priroda čoveka koji je u stanju da po cenu ostvarivanja svojih hirova povređuje druge ljude. U početku je Bela bila više nego rezervisana prema Pečorinu, ali to je samo uslovilo da on bude uporniji i odlučniji, jer pripada ljudima koji jednostavno ne podnose poraze:

Najmio sam našu krčmaricu: ona zna tatarski, paziće na nju i naučiće je na misao da je moja, jer ona nikome neće pripadati osim meni – dodao je on udarivši pesnicom po stolu.

Pečorinova izjava – naučiće je na misao da je moja, jer ona nikome neće pripadati osim meni – oslikava čoveka koji žene posmatra kao stvari koje će, nakon kraće verbalne dresure, obavezno posedovati i koje će, kada mu dosade, jednostavno odbaciti, smatrajući da, kao prava muškarčina, koja lupa pesnicom po stolu, ima potpuno pravo na to. U početku Pečorin pokušava da je osvoji raznovrsnim poklonima i lepim rečima, a konačno primenjuje krajnju taktiku za koju je siguran da uspeva – okretanje leđa. Ovo Pečorinovo sistematsko sprovođenje taktike odaje čoveka koji zaista dobro poznaje žene, a pritom ne podnosi da gubi. Međutim, Bela mu je ubrzo dosadila:

Opet sam se prevario: ljubav divljakinje nije mnogo bolja od ljubavi ugledne gospođe; neznanje i jednostavnost jedne isto tako dosadi kao i kaćiperstvo druge; da vam pravo kažem, ja je još volim, ja sam joj zahvalan za nekoliko divnih trenutaka, daću za nju svoj život, ali – dosadno mi je sa njom...

U Belinoj ljubavi bilo je mnogo snage, ali se Pečorin nije mogao time zadovoljiti. Uzroke svojih osećanja i postupaka Pečorin pronalazi u svojoj prošlosti koju priča Maksimu Maksimiču. U ranoj mladosti Pečorin je uživao u raznim zadovoljstvima i svetskim razonodama, zaljubljivao se u divne lepotice koje su ga volele, čitao i učio – ali mu je sve to ubrzo postalo dosadno. Nadao se da će se dosade spasiti usred opasnosti i borbi, pa se obradovao premeštaju na Kavkaz; međutim, ni ovakav život ga nije dugo zabavljao. Nesumnjiva je sličnost Pečorinove sudbine sa Onjeginovom, ali, za razliku od Onjegina, Pečorin je vrlo aktivan i odlikuje se snažnom voljom. Pečorinova pažnja je u velikoj meri usmerena samoanalizi sopstvenih unutrašnjih doživljaja. Tako se pred čitaocima otvaraju dva plana Pečorinovog dnevnika – jedan koji se odnosi na događaje koje Pečorin opisuje, i drugi – u kome Pečorin obrazlaže svoje postupke unutrašnjom motivacijom, u kome razmišlja, prosuđuje i analizira. Pečorinova ličnost se razdvaja i usled te razdvojenosti on pati, osuđuje sebe i postaje potpuno ravnodušan prema smrti:

Već odavno ne živim srcem, nego razumom. Odmeravam i analiziram svoje strasti i postupke sa strogom radoznalošću, ali bez simpatija. U meni postoje dva čoveka: jedan živi u punom smislu te reči, a drugi razmišlja i procenjuje onog prvog...

Međutim, s obzirom na to da onaj prvi Pečorin potpuno besmisleno i uzaludno dela, njegov iskaz da živi u punom smislu te reči treba shvatiti uslovno. Zbog Pečorinove podvojenosti i sukoba sa samim sobom nastaje protivrečnost između njegove prirode i njegovih najčešće beznačajnih postupaka. Pečorin je izuzetno inteligentan i intuitivan čovek koji ništa ne radi nesvesno, a njegova urođena strast da protivreči i da dela poštujući svoje "principe" utemeljene na predrasudama, usmerena je protiv njega samog:

Čitav moj život bio je samo lanac tužnih i neuspelih protivrečnosti srcu ili razumu.

Pečorin je čovek koji je pun predrasuda o ljudima, prijateljstvu, lepoti i o mnogim drugim stvarima. Predrasude koje je sebi nametnuo onemogućavaju mu da se ostvari kako u ljubavi, tako i u prijateljstvu u koje uopšte ne veruje. Evo šta on misli o prijateljstvu: Od dvojice prijatelja jedan je uvek rob drugoga, iako često ni jedan od njih neće to da prizna; – ja ne mogu da budem rob, a da zapovedam – suviše je zamorno, zato što istovremeno treba i lagati; uz to, imam poslugu i novac. Njegova predubeđenja se ne zaustavljaju ovde. Pečorin dalje govori: Priznajem da imam jako predubeđenje o svim slepima, ćoravima, gluvima, nemima, grbavima, bez nogu, bez ruku, itd. Zapazio sam da uvek ima neka neobična veza između čovekove spoljašnosti i njegove duše: kao kad se izgubi jedan deo tela, duša izgubi neko osećanje.

Ovakvo Pečorinovo gledanje na obogaljenost čoveka ne ukazuje na njegov estetizam, već na težnju za kompaktnošću i vitalnošću duše i tela, pa ovaj kratak opis ne predstavlja samo njegovu usputnu opservaciju, već ima funkciju osvetljavanja njegove ličnosti, kao, uostalom, i sva ostala njegova razmišljanja. Pečorin je analitični posmatrač i izuzetni poznavalac ljudi i njihovih slabih strana; detaljno opisuje ljude sa kojima je u kontaktu (Grušnjickog, doktora Vernera, kneginju Ligovsku...) i precizno tumači njihove postupke i ponašanja. Takvo poznavanje psihologije čoveka Pečorinu omogućava dominaciju nad ljudima, kao i veliki uspeh kod žena koje, kako i sam kaže, prezire da ih ne bi voleo: Trebalo bi da žene žele da ih svi muškarci tako dobro poznaju kao ja, zato što ih ja volim sto puta više od kako ih se ne bojim i od kako sam prozreo sve njihove sitne nedostatke. Međutim, Pečorin se i te kako boji karakternih žena koje bi mogle da ga zavedu i da mu oduzmu slobodu do koje mu je toliko stalo, pa, s tim u vezi, on kaže: Priznajem da zaista ne volim žene s karakterom: to nije njihova stvar!

Svojom hladnom razboritošću i sistematskom taktikom Pečorin zavodi kneginjicu Meri, iako mu uopšte nije stalo do nje, a zatim joj govori da je ne voli i ostavlja je. On se i sam pita zbog čega se uopšte upetljao u to besmisleno zavođenje, pa hladno i sebično kaže: A ipak postoji neizmerno uživanje osvojiti mladu, tek rascvetalu dušu! Ona je kao cvetić čiji najbolji miris isparava u susret prvom sunčevu zraku; treba ga otkinuti upravo u tom trenutku i kad se dovoljno zasitiš njegovim mirisom, baciš ga na put: možda će ga neko podići. Pečorinova ljubav nikada nikome nije donela sreću, jer i kada je voleo, voleo je isključivo zbog sebe, ne žrtvujući ništa zarad onih koje je voleo. Njegova ljubav prema Veri bila je njegova najduža privrženost – ona je bila jedina žena koja ga je u potpunosti razumela.

Međutim, ni sa njom nije mogao da ostvari trajnu vezu jer je za tako nešto nesposoban; on ne želi da izgubi svoju slobodu, iako ni sam ne zna kakva je i šta je, u stvari, prava sloboda. Svi suvišni ljudi, pa i Pečorin među njima, kategorični su protivnici braka. Razlog tome je njihova egocentričnost i strah od gubitka slobode. S obzirom na to da osećaju delatnu zatočenost, strah od gubitka lične slobode kod njih je posebno izražena, posebno zbog toga što se (i bez žene) ne osećaju potpuno slobodnim. Pored toga, Pečorin priznaje da se u njegovoj duši stvorila neizreciva odvratnost prema ženidbi još dok je bio dečak – kada mu je vračara prorekla smrt od neke rđave žene. Da bi postigao svoj cilj i uzvisio se u tuđim očima, Pečorin unižava sebe (to čine i Onjegin i Ruđin). Praveći se da je duboko uzbuđen, Pečorin priča kneginjici Meri svoju tužnu sudbinu: Bio sam skroman, optužili su me da sam lukav; postao sam povučen. (...) Bio sam spreman da vodim ceo svet – niko me nije razumeo: i ja sam se naučio da mrzim. (...) Govorio sam istinu – nisu mi verovali: počeo sam da varam. (...) Postao sam moralni invalid: jedna polovina moje duše nije postojala, ona se sasušila, isparila, umrla, ja sam je odsekao i odbacio; a druga polovina je još bila živa i spremna da svakoga usluži, ali to niko nije opazio, zato što niko nije znao da je postojala ona druga polovina koja je umrla... Međutim, pišući o ovom događaju, Pečorin ne kaže da je kneginjicu Meri lagao. Ako imamo u vidu Pečorinovu samokritičnost i detaljnu samoanalizu koja je prisutna na gotovo svakoj stranici njegovog dnevnika, razlog neobrazlaganja i nepominjanja ovog monologa možemo tražiti u njegovoj istinitosti – patetično rečenoj zbog efekta koji treba da izazove. S obzirom na to da Pečorin događaje, osećanja i razmišljanja povereva svom dnevniku koji ne planira da objavljuje, niti da ga čita pred nekim, sasvim je logično da on sve to beleži potpuno iskreno. Ipak, iz nekih mesta u Pečorinovom dnevniku vidi se da on, u stvari, sebe prikazuje gorim nego što jeste. Na primer, posle neuspelog pokušaja da stigne Veru, Pečorin pada na mokru travu i plače.

Nesumnjivo je da je uzrok ovakvog izliva osećanja Pečorinova patnja i njegove emocije prema Veri, međutim, Pečorin to ne može da sebi prizna, pa svoje plakanje objašnjava svojim rastrojenim živcima i praznim želucem. U sceni opraštanja sa kneginjicom Meri, vidi se jedno dragoceno Pečorinovo priznanje: da je još koji minut stajao tu, pao bi pred njene noge.

Pečorin sebe prikazuje gorim nego što jeste zbog svoje ogorčenosti, a ne zbog hladnoće. „Na jednom stepenu ogorčenosti često se javlja ovakva težnja ka jednom ovakvom pečorinskom samooptuživanju, ili, da budemo precizniji, prema jednom ovakvom pečorinskom samounižavanju. Pečorinova tobožnja iskrenost umnogome je samo jedan specifičan oblik samounižavanja". Ljermontovljev junak je doživeo razočaranja na društvenom i ličnom planu; on često govori o slomu svojih iluzija i sa gorčinom pristupa temi izdajstva u ljubavi i prijateljstvu.

Sukob karaktera u romanu Junak našeg doba vidljiv je u samoj ličnosti glavnog junaka – Pečorina. S jedne strane, Pečorin sebe posmatra kao potpuno razvijenog i formiranog čoveka koji je sve u životu već iskusio, pa mu pomisao na smrt ne izaziva strah, već potpunu ravnodušnost: Pa šta, ako treba umreti – neka umrem: gubitak neće biti veliki za ovaj svet, pa i meni samome je već prilično dosadno, ja sam kao čovek koji zeva na zabavi i koji ne ide da spava samo zato što njegova kola još nisu stigla.

Međutim, sa druge strane, Pečorin u svojoj duši oseća neizmernu snagu koju ispoljava na krajnje besmislen i surov način; osnovni pokretač njegovog celokupnog delanja jeste volja za moć. Pečorin ne želi da bude inertan, ali ne radi ništa istinski korisno, jer ne nalazi delatnost koja odgovara njegovoj snazi i duhu. On je, kako sam kaže, sličan geniju prikovanom za činovnički sto i osuđenom da prepisuje akta. „Pečorini su iznad stvarnosti koja ih okružuje i zato imaju pravo da preziru život i ljude; čitav njihov život jeste negiranje – kao reakcija na postojeći poredak stvari". U dvoboju sa Grušnjickim Pečorin kaže doktoru Verneru da možda i želi da bude ubijen. „Ova Pečorinova čudna želja – ma koliko se to možda paradoksalno činilo – baca novu svetlost na držanje samog Ljermontova za vreme dvoboja sa Martinovom. Zašto je pisac nepokretno i s oborenim pištoljem čekao da mu Martinov metkom oduzme život? Nije li, poput svog junaka, razočaran i ogorčen nepravdama i patnjama koje su ga snašle, i sam u stvari, želeo da bude ubijen? Samo ako Grušnjicki nije ispunio Pečorinovu želju, Martinov piščevu, na žalost, jeste".

Autor: Dušica Čukić

________________________________

Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora.

Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine - mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi - mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na "na najvišem mjestu" glasio je: - Tako mu i treba!

Mihail Jurjevič Ljermontov - Fatalist