Mihail Jurjevič Ljermontov - Fatalist

Tema djela - predodređenost sudbine

Vrsta dijela - pripovijetka (kao dio romana Junak našeg doba)

Vrijeme radnje - tijekom dva tjedna koja protagonist provodi u kozačkom selu

Mjesto radnje - kozačko selo

Kratki sadržaj - Djelo počinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte, jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži, nitko nije imao hrabrosti, a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti, i to iznio,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućama, Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru, ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je poručnik Vulić ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.

Pečorin se odvaži i kroz prozor pogleda u kolibu. Ubojica je ležao na podu, u jednoj ruci je držao pištolj, a pokraj njega na podu je ležala okrvavljena sablja. Bio je blijed te se s vremena na vrijeme hvatao za glavu i vjerojatno prisjećao onoga što je učinio i onoga što je namjeravao učiniti, počiniti samoubojstvo. Pečorinu se učini da nije baš previše odlučan u toj namjeri te kaže kozačkom kapetanu da bi najbolje bilo provaliti u kolibu i spriječti ga sad, prije nego što u potpunosti dođe do svijesti.

Kozački kapetan naredi ubojici da se preda, podsjećajući ga da je kršćanin te da je zgriješio i od toga ne može pobjeći, ali on ga ne posluša. Zato ga odluče ustrijeliti kako ne bi naudio još kome. Pečorinu dođe ideja kako će iskušati sudbinu poput Vulića te im naredi da pričekaju jer on može kozaka uhvatiti živog. Kaže kapetanu neka zapodijene razgovor s kozakom te ostavi još trojicu kozaka pred vratima, koji su spremno čekali Pečorinom znak da upadnu u kolibu i pomognu mu. S prednje strane kolibe vikali su na kozaka kako im ne može pobjeći te da će ga uhvatiti i time mu odvraćali pažnju. Tako je Pečorin mogao neočekivano sa stražnje strane kolibe kroz prozor ući u kolibu. Metak iz pištolja za malo ga je promašio, proletjevši mu tik pokraj uha. Probio mu je epoletu (naramenicu na vojničkoj odori za stavljanje oznake čina, jedinice, službe ili roda vojske). Dim koji se podigao zbog pucnja omeo je kozaka te nije uspio odmah pronaći sablju koja se nalazila odmah pokraj njega. Pečorin je iskoristio taj trenutak i zgrabio ga, a u pomoć su pristigli i ostali kozaci i za par minuta, ubojica je bio svezan i odveden pod stražom. Nedugo zatim oni koji su se okupili da svjedoče tom događaju, razišli su se, a oficiri su čestitali Pečorinu na postignuću.

Bilješke o djelu - U svim djelima koje sam da sada čitala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada nećemo moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slučajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku sudbina unaprijed određena ili je ona samo slučajnost, a to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti...

Likovi - Pečorin, poručnik Vulić, pijani kozak Jefimić, Nastja, Maksim Maksimič

Pečorin – mladi ruski oficir, dvadesetpetogodišnjak. Obrazovan je i bogat, čovjek od strasti i trenutka. Iako je mlad smatra da je u potpunosti iskusio sve što mu život može pružiti te ne može pronaći više zadovoljstva u životu i živi samo iz radoznalosti i usput. Sebičan je i bezosjećajan te se poigrava osjećajima drugih, posebice žena. Smatra da mu je život dosadan i kako bi to izbjegao spreman je unijeti kaos u živote drugih za vlastitu zabavu. Fatalno djeluje na druge, a kao takvog ga upoznajemo i u ovom dijelu romana, u pripovijetci Fatalist.

Ne vjeruje u predoređenje sudbine te se oduvijek rugao onima koji u to vjeruju. Čvrst je u svojim stavovima iako je na trenutak i sam u to posumnjao nakon što mu je Vulić pokazao drugačije. Nakon oklade i događaja s pištoljem, putem kući razmišljao je o tome. Na kraju je zaključio da se ne želi baviti takvim apstraktnim stvarima. Nekad je i on sam bio sanjar i maštao o svemu, ali nakon svega što je proživio u životu, shvatio je da od toga nema ništa. Sad je samo umoran čovjek kojim vladaju bezvoljnost i dosada, a sva sjećanja poistovjećuje s tugom.

Vuliću proriče smrt jer je na njegovu licu vidio pečat smrti i to se doista i dogodi te iste noći. Na kraju zaključuje da će živjeti život ne znajući što ga čeka jer mu se ne može dogoditi ništa gore od smrti. Iako je jasno izrečeno da je Vulić osoba koja živi za kockanje te stavlja i svoj život na kocku kako bi dokazao da sudbina unaprijed preodređena, istu osobinu možemo prepoznati i u Pečorinu koji na svojim pustolovinama izrazito traži opasnost i ne mari za posljedice. To možemo vidjeti i na kraju pripovijetke kad riskira život kako bi on bio taj koji će uhvatiti ubojicu kozaka, a ni u jednom trenutku nije se brinuo za posljedice tog postupka.

Analiza poručnika Vulića - poručnik ruske vojske, porijeklom iz Srbije. Bio je visok, tamnog lica, crne kose, crnih očiju te velikog i pravilnog nosa. Volio je raspravljati, nije puno pio i nikome se nije povjeravao, a najveća strast bila mu je kartanje, iako u tome nije imao puno sreće. Prekida raspravu o predoređenju sudbine te poziva prisutne da sami iskuse dokaze na svojoj koži. Njegova opsesija kockanjem dovodi ga do oklade s Pečorinom koji u to ne vjeruje, u dvadeset dukata i dva puta puca iz pištolja. Prvi puta sebi u glavu, ali pištolj nije opalio, a drugi put nasumce kako bi dokazao da je s pištoljem sve u redu. Kasnije te noći ubija ga pijani kozak jer je započeo razgovor njim i pitao ga koga traži. Njegove posljednje riječi bile su da je Pečorin bio u pravu kad mu je rekao da smatra kako će te noći umrijeti.

Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja nećemo moći nikad odgovoriti:

- I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ? (str. 151)

Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost? Vi tražite dokaze - predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak... Tko hoće da proba? - Hajde da se kladimo - rekoh u šali. - Kako? - Tvrdim da sudbine nema - rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika, sve što sam imao u džepu. (str. 153)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt? Zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoč njegovoj hladnokrvnosti, učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.

Imao je pravo! - Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu; instinkt me nije prevario - dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pečat skore smrti. (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu?

Da, šteta je tog čovjeka... Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem! Uostalom, valjda mu je tako suđeno... (str. 160)

________________

Mihail Jurjevič Ljermontov - Fatalist

Nekako me zadesilo da proživim dvije nedjelje u kozačkoj stanici na lijevom krilu. Tamo je bio pješadijski bataljun; a oficiri su se naizmjence jedan kod drugoga okupljali i večerom se kartali.
Jednom, kad nam je dosadio boston, bacimo karte pod stol i zasjednemo zadugo kod majora S... Razgovor je protiv običaja bio zanimljiv. Raspravljali smo o tome kako muslimansko vjerovanje da je ljudska sudbina zapisana na nebesima ima među nama mnogo privrženika. Svaki je pripovijedao razne neobične zgode pro ili contra.
- Sve to, gospodo, ništa ne dokazuje - reče stari major. - Ta nitko od vas nije bio svjedokom tih čudnih slučajeva, kojima vi potvrđujete svoje mišljenje.
- Dabome, nitko - rekoše mnogi - ali smo slušali od pouzdanih ljudi...
- Sve je to glupost! - reče netko. - Gdje su ti pouzdani ljudi koji su vidjeli popis, na kojemu je napisan čas naše smrti?... I, ako nam je doista suđeno, čemu nam je dana volja, razum? Zašto da odgovaramo za svoja djela?
U taj čas ustade neki oficir što je sjedio u uglu sobe, priđe polagano k stolu i pogleda sve mirnim i svečanim pogledom. Bio je rodom Srbin, što mu je i ime kazivalo.

Vanjština poručnika Vulića slagala se posve s njegovim karakterom. Visok uzrast i tamna boja lica, crna kosa, crne oštre oči, velik, ali pravilan nos - svojstvo njegova naroda, bolan i hladan smiješak, što mu je neprestano lebdio na usnama - sve se to nekako slagalo da mu poda izgled osobita čovjeka koji nije kadar da dijeli misli i strasti onih ljudi, s kojima ga je sudbina združila.

Bio je junačan, raspravljao je, malo, ali oštro, nikome nije povjeravao svojih duševnih i obiteljskih tajna; vina gotovo i nije pio, a za mladim kozačkim djevojkama - kojima je teško upoznati čare dok ih ne vidiš - nije nikad išao. Ipak se govorilo da pukovnikova žena nije hladna prema njegovim živim očima; ali on se ozbiljno ljutio, kad bi to tkogod natuknuo.

Imao je samo jednu strast, koju nije krio - strast za kartanjem. Za zelenim je stolom sve zaboravljao i obično je gubio; ali to, što nije nikad imao sreće u kartanju, samo je dražilo njegovu tvrdoglavost. Pripovijedali su da je jednom, za vrijeme ekspedicije, noću na jastuku držao banku. Sreća mu je strašno služila. Najednom planuše puške, zabubnjaše na uzbunu i svi skočiše te pograbiše oružje. "Postavi va banque!" - vikao je Vulić, ne dižući se, jednomu od najvatrenijih kartaša. - "Neka bude sedmica" - odgovori ovaj i otrča. Ne osvrćući se na opću vrevu, diže Vulić karte - bila je sedmica.

Kad se pojavio u četi, tamo se već žestoko puškaralo. Vulić nije mario za tanad ni za čečenske sablje - on je tražio svoga sretnog kartaša.
- Sedmica je bila! - viknu, kad ga je napokon ugledao u redu strijelaca, koji su stali potiskivati neprijatelja iz šume, i došavši bliže, izvadi novčanicu i lisnicu pa je pruži sretniku, ne mareći što je on prigovarao da to nije mjesto za plaćanje. Izvršivši tu neugodnu dužnost, srnuo je naprijed, povukao za sobom vojnike i do konca se s najvećom hladnokrvnošću borio s Čečencima.

Kad je poručnik Vulić došao k stolu, svi su umuknuli, očekujući od njega neku originalnost.
- Gospodo! - reče on (glas mu je bio miran, iako za ton niži nego obično) - gospodo, čemu puste prepirke? Vi želite dokaze? Predlažem vani da sami na sebi pokušate, može li čovjek po svojoj volji raspolagati svojim životom ili je svakome od nas unaprijed određen kobni čas... Tko hoće?
- Ja neću, ja neću! - zaorilo se sa sviju strana. - To je čudak! Što li mu je palo na pamet!...
- Da se okladimo - rekoh ja u šali.
- O što?
- Ja tvrdim da nema predodređenja - rekoh i prosuh po stolu dvadesetak dukata, sve što sam imao u džepu.
- Primam - odgovori Vulić muklim glasom. - Majore, vi ćete biti sudac - evo petnaest dukata, ostalih mi pet vi dugujete pa ćete mi učiniti ljubav ako ih ovamo dodate.
- Dobro - reče major - samo ne razumijem pravo o čemu se radi i kako ćete riješiti spor.

Vulić ode šutke u drugu sobu, a mi pođemo za njim. On priđe k zidu na kojemu je visjelo oružje, te skide nasumce s čavla jedan između pištolja raznoga kalibra. Još ga nismo shvaćali, ali kad je zapeo pištolj i nasuo baruta na prašnik, mnogi su nehotice kriknuli i uhvatili ga za ruku.
- Što radiš? Čuj, to je ludost! - povikaše mu.
- Gospodo! - reče on polagano i mirno, otimajući ruku - tko hoće za mene platiti dvadeset dukata?

Svi ušutješe i uzmakoše. Vulić izađe u drugu sobu i sjedne za stol; a svi za njim. On nam namignu da sjednemo oko njega. Mi ga šutke slušamo - u taj je čas zadobio nad nama neku tajanstvenu moć. Ja sam mu pozorno gledao u oči, ali on je mirno i nepomično dočekao moj oštri pogled i blijede mu se usne nasmiješiše; no premda je bio tako hladnokrvan, učinilo mi se da mu čitam pečat smrti na blijedome licu. Viđao sam - i mnogi su mi stari ratnici to potvrđivali - da je često na licu čovjeka, kojemu je za nekoliko sati umrijeti, neki čudan biljeg neuk- lonive sudbine, te će se vješto oko teško prevariti.

- Vi ćete sada umrijeti! - rekoh mu. On se naglo okrene prema meni, ali odgovori polagano i mirno:
- Možda hoću, a možda i neću... Zatim se okrene majoru i upita ga je li pištolj nabijen. Major se u zabuni nije mogao pravo sjetiti.
- Dakako, Vuliću - vikne netko - zacijelo je nabijen! - vikne treći.

Tako se učini još jedna oklada. Meni je dodijala ta dugačka ceremonija. Slušajte - rekoh - ili pucajte ili objesite pištolj, gdje je prije visio, pa da pođemo spavati.
- Tako je - uskliknuše mnogi.- pođimo spavati.
- Gospodo, molim vas, ne mičite se s mjesta! - reče Vulić i primače grlo pištolja k čelu.

Svi kao da se skameniše. - Gospodine Pečorine - dometnu on - uzmite kartu i bacite je uvis. Ja uzeh sa stola - sjećam se kao da je to bilo danas - crvenoga asa i bacih ga uvis. Svima stade dah, svi pogledi, puni straha i neke neodređene radoznalosti, poletješe od pištolja prema kobnom asu, koji je u zraku treptio i polagano se spuštao. U isti čas kad se dotakao stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!

- Hvala Bogu - viknuše mnogi - nije nabijen.
- Ipak, da vidimo - reče Vulić. On zapne opet pištolj, nanišani na kapu što je visjela iznad prozora; hitac planu - dim napuni sobu, a kad se razišao, skinuše kapu. Bila je probita nasred srijede i tane je prodrlo duboko u zid.

Jedno tri minute nije nitko mogao progovoriti ni riječi. Vulić je sasvim mirno presipao moje dukate u svoju kesu. Poveo se razgovor o tome zašto pištolj nije prvi put opalio. Jedni su tvrdili da je vjerojatno prašnik bio začepljen, a drugi su šaputali da je barut prije bio vlažan i da je Vulić poslije nanovo nasuo baruta, ali ja sam tvrdio da je ova posljednja pretpostavka neopravdana, jer ja čitavo vrijeme nisam skidao očiju s pištolja.
- Vi ste sretni u igri! - rekoh ja Vuliću...
- Prvi put od rođenja - odgovori on smiješeći se zadovoljno - ovo je bolje od banke i štosa.
- Ali zato malo opasnije.
- Što? Zar ste počeli vjerovati u predskazanje?
- Vjerujem; samo nikako ne razumijem zašto mi se učinilo, kao da vi sada svakako mora¬te umrijeti...

Isti čovjek, koji je malo prije tako mirno nišanio sebi u čelo, sad je najednom planuo i zbunio se.
- Dosta je - reče ustajući - naša je oklada svršena i vaša je primjedba, rekao bih, neumjesna...

On uze kapu i ode. To mi se učini čudno i - ne uzalud. Uskoro se svi raziđoše svojim kućama, govoreći kojekako o Vulićevim mušicama i zacijelo su me svi složno nazivali egoistom što sam se kladio s čovjekom koji se htio ubiti; kao da on bez mene nije mogao naći zgodnu priliku!...

Vraćao sam se kući pustim uličicama kozačke stanice; mjesec, pun i crven, kao rumenilo požara, počeo se pomaljati iza zupčastog horizonta kuća; zvijezde su mirno sjale na tamnomodrom svodu i meni se učini smiješnim kad sam pomislio da je nekad bilo mudrih ljudi, koji su mislili da se nebeska svjetlila miješaju u naše ništave sporove zbog krpice zemlje ili zbog nekakvih izmišljenih prava. Pa eto! Te svjetiljke, što su po njihovu mišljenju bile samo zato zapaljene da bi osvjetljivale njihove bitke i trijumfe, gore i sada onim istim sjajem, a njihove su se strasti i nade zajedno s njima odavno ugasile, kao vatrica, što je na kraju šume zapali bezbrižan putnik! Ali zato - koliku je snagu volje njima davalo uvjerenje da čitavo nebo i njegovi nebrojeni stanovnici gledaju na njih s učešćem, istina nijemim, ali stalnim!... A mi, njihovi jadni potomci, što se skitamo po zemlji bez uvjerenja i bez ponosa, bez naslade i bez straha, samo s onom nehotičnom bojazni što nam steže srce kad pomislimo na neizbježivi konac, mi nismo više sposobni za velike žrtve ni za blago čovječanstva, pa čak ni za vlastitu sreću, jer znamo da je ona nemoguća, pa nemarno prelazimo od sumnje k sumnji, kao što su naši djedovi padali iz zablude u zabludu - a nemamo, kao što su oni imali, ni nade ni one neodređene, ali goleme naslade, što je nalazi duša u svakoj borbi s ljudima ili sa sudbinom...

I mnogo mi se drugih takvih misli rojilo po glavi, ali ih nisam zadržavao, jer se ne volim zaustavljati kod bilo kakve nerealne pomisli. Pa i čemu to vodi?... U ranoj svojoj mladosti bio sam neki sanjar; njegovao sam naizmjence sad mračne, sad opet sjajne slike, što ih je stvarala moja nemirna i pohlepna fantazija. A što mi je od toga ostalo?... Samo umor, kao poslije noćne borbe s priviđenjem, i tužna uspomena, puna sažaljenja. U toj sam beskorisnoj borbi potratio žar svoje duše i stalnost volje koja je prijeko nužna za pravi život. Stupio sam u život, budući da sam ga već u mislima preživio, pa mi je postalo dosadno i gadno, kao kad čitaš lošu imitaciju davno poznate knjige.

Događaj koji se zbio te večeri obuzeo me dosta snažno i razdražio mi živce. Ne znam pouzdano vjerujem li sada u predodređenje, ali one sam večeri tvrdo u nj vjerovao. Dokaz je bio porazan i premda sam se rugao našim djedovima i njihovoj uslužnoj astrologiji, nehotice sam pošao njihovim tragom; ali sam se za vremena zaustavio na tom opasnom putu, pa kako se držim pravila da ništa odlučno ne odbacujem i da ničemu slijepo ne vjerujem, pustio sam metafiziku i stao gledati preda se. Takav je oprez bio baš potreban, jer umalo da nisam pao, spotaknuvši se o nešto debelo i mekano, ali naoko neživo. Sagnem se - mjesec je već svijetlio upravo na cestu - i što vidim! Preda mnom je ležala svinja, rasječena sabljom popola... Tek što je razgledah, kad začujem korake. Iz neke pokrajne ulice trčala su dva kozaka. Jedan priđe k meni i zapita me nisam li vidio nekog pijanog kozaka koji je tjerao svinju. Ja im rekoh, da nisam sreo kozaka, i pokazah im nesretnu žrtvu njegova bijesnog junaštva.

- Gle ti razbojnika! - reče drugi kozak. - Kad se napije šire, odmah razbija sve na što se namjeri. Pođimo za njim, Jeremjejiću, treba ga svezati pa onda... Oni se udaljiše, a ja nastavim svoj put s većom opreznošću i napokon sretno stignem do svoga stana. Stanovao sam kod nekog starog narednika kojega sam volio zbog njegove dobre ćudi, a osobito zbog njegove ljepušne kćerke Nastje.

Ona me, kao obično, čekala na vratašcima, ogrnuta krznom. Mjesec joj je obasjavao mila ustašca, koja su pomodrila od noćne hladnoće. Kad me je ugledala, nasmiješila se, ali meni nije bilo do nje: "Zbogom, Nastja!" - rekoh i prođoh pokraj nje. Ona htjede nešto reći, ali samo uzdahnu.

Ja zatvorim za sobom vrata svoje sobe, zapalim svijeću i bacim se na postelju. No ovaj put morao sam dulje nego obično čekati da mi dođe san. Već je na istoku štalo blijedjeti kad sam zaspao, no očito je na nebesima bilo zapisano da se te noći neću naspavati. U četiri sata ujutro udariše dvije šake o moj prozor. Ja skočim: što je?... "Ustaj, obuci se" - vikalo mi je nekoliko glasova. Brzo se obučem i izađem. "Znaš li što se dogodilo?" - zapitaše me u jedan glas tri oficira, što su bili došli po mene; bili su blijedi kao smrt.
- Što?
- Vulić je ubijen.
Ja se skamenim.
- Da, ubijen! - nastaviše oni. - Pođimo brzo.
- A kuda?
- Doznat ćeš putem.

Pođosmo. Oni mi ispripovjediše sve što se zbilo, a pri tom su koješta govorili o čudnom predodređenju koje ga je izbavilo od neuklonive smrti pola sata prije nego što je zapravo umro. Vulić je išao sam tamnom ulicom - pa ga je napao pijani kozak, koji je posjekao svinju, ali bi možda bio i prošao pokraj njega da nije Vulić najednom stao i pitao ga: "Koga ti tražiš, brajko?" - Tebe! - odgovori kozak, udari ga sabljom i rasiječe ga od ramena pa gotovo do srca... Ona dva kozaka, što sam ih ja susreo i što su progonili ubojicu, podigoše ranjenika, ali on je već izdisao, pa je izrekao samo tri riječi: "On ima pravo!" - ja sam jedini shvaćao tamno značenje tih riječi. One su se ticale mene. Ja sam nehotice jadniku prorekao sudbinu; moj me instinkt nije prevario - ja sam jasno pročitao na njegovu promijenjenom licu pečat bliske smrti.

Ubojica se zatvorio u pustu kolibu na kraju mjesta. Mi pođemo onamo. Mnoštvo žena trčalo je plačući prema onoj strani; kadikad bi po koji kozak što je zakasnio izletio na ulicu i u žurbi pripasivao kindžal, pa nas u trku prestigao. Zbrka je bila strašna.

Napokon stignemo i pogledamo. Oko kolibe, kojoj su vrata i kapci bili iznutra zatvoreni, stoji gomila. Oficiri i vojnici živo se razgovaraju; žene tule i nariču. Među njima udari mi u oči značajno lice neke starice, na kome se ogledavao bezuman očaj. Sjedila je na nekoj debeloj gredi, laktima se naslonila na koljena, a glavu poduprla rukama. Bila je to ubojičina majka. Njene su se usnice na mahove micale... Jesu li šaptale molitvu ili kletvu?

Međutim se trebalo na bilo što odlučiti i uhvatiti zločinca. Ali nitko se nije usudio navaliti prvi. Ja priđem k prozoru i pogledam kroz pukotinu na kapku. Bio je blijed i ležao je na podu, držeći u desnoj ruci pištolj, a okrvavljena je sablja ležala kraj njega. Vatrene su mu oči strašno strijeljale unaokolo; kadikad bi zadrhtao i uhvatio se za glavu, kao da se nejasno sjeća što se sinoć dogodilo. Ja nisam vidio mnogo odlučnosti na tom nemirnom licu, pa rekoh majoru da ne bi bilo loše kad bi naredio da se razbiju vrata i da kozaci provale, jer je bolje ako se to učini sada, nego poslije, kad se sasvim razabere.

Uto priđe stari kozački kapetan k vratima i zovne ga po imenu, a on mu se odazove.
- Sagriješio si, brate Jefimiću - reče kapetan. - Nema ti druge, predaj se!
- Ne predajem se! - odgovori kozak.
- Boj se Boga! Ta nisi prokleti Čečenac, nego pošten kršćanin. E, kad te grijeh već zamamio, nema ti druge - svojoj sudbini nećeš umaći.
- Ne predajem se! - vikne kozak strašno i čulo se kako je škljocnuo zapeti kokot.
- Ej, strino - reče kapetan starici - govori ti sa sinom, možda će tebe poslušati... Ta samo ljuti Boga. A evo i gospoda čekaju već dva sata.
Starica ga pozorno pogleda i mahne glavom.
- Vasilije Petroviću - reče kapetan prišavši k majoru - on se neće predati - ja ga znam; a ako razbiju vrata, posmicat će mnogo naših. Ne bi li bilo najbolje da zapovjedite neka ga ustrijele? Na kapku je široka pukotina.

U taj mi čas sinu čudna misao. Namislim da iskušam sudbinu kao Vulić.
- Počekajte - rekoh majoru - ja ću ga živa uhvatiti.

Naredim kapetanu da povede s njim razgovor, i postavim kraj vrata tri kozaka, spremna da ih razbiju i da mi priskoče u pomoć kad im dadem znak - a ja obiđem oko kolibe i približim se kobnom prozoru. Srce mi je jako udaralo.
- O ti đavole - vikao je kapetan - rugaš li nam se, što li? Zar misliš, da te nećemo svladati?
- On stade iz sve snage udarati po vratima, a ja primaknem oči k pukotini i stanem pratiti kretnje kozakove, koji se nije s te strane nadao napadaju... Najednom strgnem kapak i bacim se kroz prozor s glavom prema dolje. Hitac mi planu upravo iznad uha, tane mi probi epoletu; ali dim što je napunio sobu nije dao mom protivniku da nađe sablju što je kraj njega ležala. Ja ga uhvatim za ruku; kozaci provališe i ne prođe ni tri minute, a zločinac je već bio svezan i odveden pod pratnjom. Svijet se razišao; oficiri su mi čestitali - a imali su bogme i zašto.

Poslije svega toga kako ne biti fatalist? Ali tko zna zasigurno je li o nečemu uvjeren ili nije?... I kako često držimo uvjerenjem obmanu osjećaja ili pogrešku! Ja volim o svemu sumnjati, ali to ne smeta odlučnosti karaktera, naprotiv, što se mene tiče, ja idem uvijek smionije naprijed, kad ne znam što me čeka. Ta gore od smrti neće se ništa dogoditi - a smrti nećeš umaći.

Vrativši se u tvrđu, ispripovjedim Maksimu Maksimiču sve što mi se dogodilo i što sam na svoje oči vidio. Zaželio sam čuti što on misli o predodređenju. Isprva nije shvaćao tu riječ, ali ja mu je protumačim kako sam mogao, a on mi onda reče, mahnuvši značajno glavom:
- Pa jest, dabome! To je prilično čudna stvar! - Uostalom, ti azijski kokoti često zataje ako su loše namazani ili ako dosta jako prstom ne povučeš. Moram reći da ne volim ni čerke- skih pušaka - one su nekako nezgodne za naše ljude, malen im je kundak - jedva trepneš okom i opalio si nos... Ali zato imaju dobre sabije - svaka čast!

Nato se malo zamisli, a onda reče:
- Da, šteta bijednika... Đavo ga je tjerao da se noću razgovara s pijanim čovjekom!... Uostalom, to mu je očito bilo napisano već onda, kad se rodio!...

Nisam više ništa mogao od njega izmamiti; on uopće ne voli metafizičke prepirke.

________________________________

Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora.

Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine - mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi - mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na "na najvišem mjestu" glasio je: - Tako mu i treba!

Mihail Jurjevič Ljermontov - Junak našeg doba