Marija Jurić Zagorka - Kći Lotršćaka

Grad Zagreb i njegova prošlost zauzimaju važno simboličko mjesto u Zagorkinim popularnim romanima. Tko je čitao njezinu Gričku vješticu, Kći Lotršćaka ili Jadranku, uvjerio se da grad Zagreb nije samo pozadina romanesknog zbivanja, već gotovo mitski junak čija romantizirana prošlost izbija iz svake stranice. - Nije bilo dana u kojem ne bi bar malo vremena posvetila proučavanju prošlosti Zagreba. Taj stari, danas pomalo i zaboravljeni Zagreb, ona je izvanredno poznavala. U mladosti je obilazila historijske arhive u Budimpešti, Beču i nekim drugim gradovima te tamo uspijevala doći do nekih rukopisa iz prošlosti Zagreba koji ni danas našoj javnosti nisu dovoljno poznati, a još manje istraženi, navodi Bora Đorđević u knjizi Zagorka - kroničar starog Zagreba. Dakle, kad bismo trebali izdvojiti nekoliko prepoznatljivih simbola zagrebačke kulturne topografije, spomenik Zagorki kiparice Marije Ujević zasigurno bi zauzimao jedno od istaknutih mjesta upravo zbog te povezanosti Zagorke i grada.

Grička djevojka Manduša biva javno osramoćena javnim priznanjem svećenika da je nezakonito dijete starog Plemenščaka, zbog čega su propale i njene, već objavljene zaruke s mladim ptičarom Boltekom. Na Griču se treba izvršiti javno smaknuće mladog Divljana, ali  u posljednji tren, Manduša (ionako već javno osramoćena) izjavljuje da će ga uzeti za muža, a prema tadašnjem zakonu, u tom slučaju osuđenika moraju pustiti. Manduša i Divljan kojega svi zovu antikristom se vjenčaju i ona odlazi s njim, a da ga zapravo uopće ne poznaje. Divljan je vođa družine rakara, nekolicine momaka koji su za gričku gospodu lovili rakove, a kada je rakova ponestalo, Gričani su to osudili kao neposluh i oduzeli im sva prava, zbog čega  su se oni odmetnuli. Sada po Turopolju vrše pravdu, otimajući od bogataša i dijeleći kmetovima, zbog čega je i Divljanova glava ucijenjena.

Manduša se teško snalazi u takvom životu te moli Divljana da joj ostavi njeno djevičanstvo, iako ga je uzela za muža, na što on pristaje te je tretira kao sestru. Nakon pokušaja bijega i skorog utapljanja u močvari, Divljan je spašava i ona se oporavlja u dvorcu starog plemenitaša Pogledića kojemu je bahati Brandenburg oteo kćer Dodolu pa ju Divljan, izbavlja iz Lukovačkog dvorca u kojemu gospodari zla Rosanda, zvana "lukovačka veparica", nakon čega se on i Pogledićev sin Živko, iz zahvalnosti pobrate. Naposljetku Mandušu ipak uspijeva ugrabiti kanonik Šimun koji je zaljubljen u nju, ali kad shvati da ona voli samo Divljana, živu je zazida u kuli na osamljenom rječnom otočiću. Tu bi Manduša umrla od gladi i žeđi da je nije svaki dan kroz rupu u zidu hranila i pojila luda Marta, koja je mislila da udovoljava duhu  i tako okajava svoje grijehe. Nakon dva mjeseca bezuspješne potrage za Mandušom, Divljan je pronalazi na rubu smrti, pretvorenu u živi kostur i izgubljena razuma. Nakon podulje njege, Manduša se ipak oporavi i oboje se vrate na Grič otkuda je nekoć bila protjerana.

Tek na kraju, razrješuje se klupko sudbinskih koincidencija: Mandušina majka je zapravo luda Marta (kojoj je Šimun poslije poroda rekao da je rodila čudovište, nakon čega se obitelj nesretne djevojke odrekla te je ona ostatak života provela kao pustinjakinja u šumi, želeći okajati svoju tobožnju pokoru), a kanonik Šimun je Divljanov otac koji je njegovu majku (ne priznavši je za ženu) predao Turcima koji su je obeščastili, a ona je prije smrti proklela Šimuna užasnim prokletstvom po kojemu će ga vlastiti sin zadaviti. Zavjet, da će to i izvršiti, zadao je Divljan majci nad njenim grobom. Zato je Šimun čitavo vrijeme progonio Duvljana kao toboženjeg antikrista, htijući spriječiti izvršenje prokletstva. Ono se ipak obistinilo: ljubomoran na Mandušinu i Divljanovu sreću, on noću potpali Grič, ali, Divljan ga ugleda kako bježi te ga uhvati htijući ga zadržati da ne pobjegne. Od straha i groze, Šimun je izdahnuo u Divljanovim rukama. Tako se izvršilo prokletstvo, Divljan je nakon prisege svjedoka da nije namjerno zadavio Šimuna pušten na slobodu i on i Manduša živjeli su sretno.

O djelu - U ovoj knjizi glavne likove čine Divljan, Manduša, Šimun, dok su ostali sporedni. Radnja se pretežno vrši na Griču i jednim dijelom u Turopolju. Prevladavaju osjećaji između Divljana i Manduše te ima puno opisa okoline, grada i dvorca. Knjiga mi se sviđa jer nema dosadnih dijelova i jer govori o prošlim zbivanjima. To je legenda koja spada među najpoznatije i najljepše legende u Hrvatskoj.

________________________________

Marija Jurić Zagorka hrvatska je književnica i prva hrvatska novinarka rođena 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom "Egy Percz" (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Za vrijeme je rada u Obzoru izvještavala o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprotstavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske.

Kad su dvojica čelnih ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.), sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Svoj je prvi roman Roblje objavila 1899. u listu Obzor kao podlistak, a prvi se put u književnosti javlja 1886. crticom Pod sljemenom koja se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivat će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji ju proglašavaju "luđakinjom" i "muškobanjastom babom". Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Najpoznatija djela: Evica Gupčeva, Grička vještica (ciklus od 7 romana), Gordana, Jadranka, Kći Lotrščaka, Kraljica Hrvata, Kneginja iz Petrinjske ulice, Mala revolucionarka, Nevina u ludnici, Plameni inkvizitori, Roblje, Tajna krvavog mosta, Vitez slavonske ravni.