Ivan Slamnig - Barbara i tutti quanti…

Barbara i tutti quanti... knjiga je izbora iz Slamnigovih poetskih i proznih djela. Objavljena je 1999. godine u izdanju Školske knjige, a naslov duguje stihu iz antologijske Slamnigove pjesme Barbara. Knjiga se sastoji od pjesničkih zbirki Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Limb, Analecta, Dronta, Sed scholae, Relativno naopako, Tajna, dviju novela Frižider i Truncatio ili Marina kruna, radiodrama Plavkovićev bal na vodi i Firentinski capriccio i književnoznastvenih djela Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio europskog književnog kretanja i Pjesma kao faktor kolektivne svijesti.

Slamnigova je poezija značajna po duhovitoj igri riječi, uporabi žargona i intoniranosti ironijom, a proza po temama o ratnom iskustvu dječaštva. Filozofija njegova pjesništva iščitava se u nakani da pokaže kako je poezija više stvar zakonitosti jezika nego kategorija mišljenja, kako ona ne prihvaća filozofeme tipa "kategorijalno" ili "slikovno". Već u najranijoj Slamnigovoj fazi ističu se pjesme čvrsto građenog stiha koje svoje temelje zasnivaju u fundusima hrvatske versifikacije. Pjesma "Iz prijevoda nenapisane kineske lirike" uvodi metodu apokrifnosti poetskoga kazivanja koja će se u hrvatskom pjesništvu masovno rabiti dva desetljeća nakon toga. U najranijim stihovima Slamnig započinje i svoj humorno-paradoksni poetski diskurs, koji će kasnije biti razvijen do specifičnog znaka i obilježja u poslijeratnome hrvatskom pjesništvu.

U književnom životu javlja se pedesetih godina, u doba nastupa krugovaške generacije. Njegovo ime najprije se vezuje uz poeziju, a u njoj se dobro vidi spoj s tradicijom. Tradicija je često i tema njegovih pjesama, dok mu je doživljaj svijeta posve uronjen u naše vrijeme. Mogli bismo reći da je temeljna snaga njegova opusa izniknula upravo iz proturječja. Kao vrijeme stanovitog masovnog otklona od poetike socijalističkoga realizma u Jugoslaviji presudna je upravo ta prva polovica pedesetih, a Slamnig je jedan od onih koji će se široko predstaviti kao kreator novih poetičkih obzora, puštajući samo da se razvije ono što je započeo u ranoj mladosti. Oslobođenjem od staljinističke dogme otvorila su se vrata onome što je on zagovarao u svojoj književnoj objavi.

Pročitaj više...

___________________________________

Ivan Slamnig (1930 - 2001) rođen je u Metkoviću. Ratne godine proveo je u Zagrebu, a objavljivati je počeo odmah nakon fakulteta. Stručni interesi bili su mu usmjereni na komparativnu književnost (niz godina bavio se komparatistikom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu). Od početka shvaćajući domaću književnu tradiciju kao dio širega konteksta, on je trajno sačuvao interes za ono što je u nacionalnom opće i ono što se u općem može prepoznati kao vlastito.

U književnom životu javlja se pedesetih godina, u doba nastupa krugovaške generacije. Njegovo ime najprije se vezuje uz poeziju, a u njoj se dobro vidi spoj s tradicijom. Tradicija je često i tema njegovih pjesama, dok mu je doživljaj svijeta (a ne samo tradicije) posve uronjen u naše vrijeme. Mogli bismo reći da temeljna snaga njegova opusa izniče upravo iz proturječja. Naime, u svojem opusu on spaja međusobno vrlo udaljena tematska područja (npr. u pjesmi Evanđelisti). Uvijek se u odnos/opreku donosi neka velika tema i prizeman stil, ili obrnuto - neznatna, obična tema biva stilskim sredstvima uzdignuta. Prisutna je i napetost između smiješnog i ozbiljnog, stranog i domaćeg, starog i novog. To su obilježja koja prožimaju čitav Slamnigov opus.

Otkako mu je 1956. izašla zbirka pjesama Aleja poslije svečanosti, objavio je 9 knjiga pjesama i nekoliko izbora iz svoje poezije, a 1990. Antun Šoljan priredio je njegove Sabrane pjesme. Svoje mladenačke pjesme sakupio je već kao zreo pjesnik u zbirci Analecta (1971). Već u toj najranijoj fazi vidljivo je nastojanje da svoj izraz zaodjene u zanimljivu formu.

Kritičari osobito naglašavaju njegovu proturječnost pa ga opisuju i kao učenog pjesnika (poeta doctus), ali i kao pjesnika koji se igra (poeta ludens). Argumenti se mogu naći i za jedno i za drugo: njegova poezija je poezija učena čovjeka, i znanje djetinjastoga intutivca. Vjerujući da je u igri sadržana spoznaja te da u spoznavanju ima igre. To znači da učen pjesnik - i onda kada se igra - zadržava smisao za prave probleme, ali zadržava i svijest o tome da ih se ne može riješiti ozbiljnim i teškim sredstvima. On, dakle pribjegava igri da ironizira i predmet i sebe sama, iznoseći na vidjelo dublju i tragičniju komponentu ljudske situacije: da se problemi ne mogu riješiti i da o njima možemo tek kazati nešto lijepo, zanimljivo i zabavno. Da ćemo - ma što govorili - uvijek govoriti - relativno naopako.

Ivan Slamnig - Bolja polovica hrabrosti

Ivan Slamnig - Priča o Zvjezdani