Ivan Slamnig - Bolja polovica hrabrosti

Pripovjedač Flaks sastaje se sa svojim starim prijateljima: Zitom, Bertijem, Herclom i drugima. Prisjećajući se mladih dana, odlučuju organizirati izlet u Brestovje, što će Flaks iskoristiti i za prikupljanje starih natpisa iz 19. stoljeća, budući da piše doktorsku disertaciju iz filologije. U posjetu Ziti upoznaje njenu sestričnu Anitu s kojom ima kratak flert, ali i njezinu tetu koja piše roman koji mu daje na čitanje (priča je smještena u južnu Hrvatsku, a prati priču djevojke Ane koja se uda za mladog liječnika Vojka.

Nakon što ovaj umre neposredno nakon izbijanja rata, ona svakodnevno odlazi na njegov grob i na groblju zamjećuje mladića. S vremenom se počinje pitati dolazi li na grob svom pokojnom suprugu ili da bi opet vidjela tajnovitog mladića). Nakon povratka iz Brestovja i polemičkog razgovara s tetom o razvoju priče u njenom romanu, Flaks odlučuje da prihvati ponuđen posao profesora engleskog jezika u Brestovju. Otputuje još iste večeri.

Temeljna pitanja u romanu su odnos umjetnosti i moći te odnos književnosti i zbilje. Prvi odnos prikazan je kao odnos autora i čitatelja: starija gospođa daje pripovjedaču svoj roman na čitanje, a ovaj počinje osjećati kako ga taj odnos pomalo zarobljava. Imamo zapravo dva pararelna romana koji i značenjski korespondiraju - junak počinje prihvaćati i njezine probleme, svjetonazor i sve ostalo. Zato ima potrebu da pobjegne. Književni se tekst tako pokazuje kao neka vrsta stupice, mreža u koju autor lovi svojega čitatelja i podčinjava ga svojoj volji. Tako se otvara i pitanje književnosti i zbilje: što može zbilja u književnosti i književnost u zbilji. Ono što pripovijeda kazivač u prvom licu prikazuje nam se kao zbilja, a ulomci iz gospođina romana postaju književnost. Književnost se pokazuje jačom od zbilje, ali se kazivač ipak odlučuje za zbilju - za autentičnost - i zato mora pobjeći. Osim toga, pripovjedačica piše starinski, na način proze 19. stoljeća, pa se na taj način dijalog književnosti i zbilje pretvara i u dijalog suvremenosti i tradicije. Tako se Bolja polovica hrabrosti pokazuje kao naš prvi postmodernistički roman.

Flaks - glavni lik, ujedno i pripovjedač. Već na razini pripovjedača Slamnig je učinio veliku novost. Umjesto društveno tipičnog lika, karakterističnog za tradicionalnu hrvatsku prozu, stvarnost se u boljoj polovici hrabrosti prikazuje iz perspektive nereprezentativnog lika – društveno marginalnog intelektualca Flaksa. Po nekim svojim crtama (sklonost neobaveznom životu, slobodi i dokolici) ovaj se tridesetogodišnji profesor jezika uklapa u tipove junaka karakterističnih za tzv.prozu u trapericama.

Zaključak - Romanopisac mladom naratoru Flaksu suprotstavlja stariju ženu, gospođu Matildu, koja piše prozu u tradiciji i maniru hrvatskog romana iz prošlog stoljeća. Među junacima se razvila prepiska u kojoj se sukobljavaju dva vida kulturne tradicije, literature i doživljaja književnog jezika. Ovo je djelo parodija, slamnigovski cinična, ironična, gdjekad i sarkastična ideala tradicionalnog romana, navlastito hrvatskoga i to onog iz XIX. stoljeća koji je u svojoj društveno - analitičkoj funkcionalnosti težio da modelira totalitet društvenih odnosa.

Ivan Slamnig - Bolja polovica hrabrosti - verzija 2

________________________________

Ivan Slamnig - Bolja polovica hrabrosti

Pored svih ludističkih obilježja koje Slamnig kao pisac ima, Bolja polovica hrabrosti nameće se i kao roman koji je ozbiljno postavio pitanje dvaju jezika u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Radi se o romanu građenom na kompoziciji "romana u romanu", u kojemu se jezik mladoga pripovjedača sukobljava s jezikom proze koju piše starija Matilda, pa djelo zapravo počiva na opreci naš jezik - njhov jezik, od kojih je jedan utemeljen u govornom standardu (uz uvažavanje dijalekta kao medija i realiteta, ali i s ograđivanjem od seoskog govora), a drugi je mjestimice arhaizirana "jednolična hrvaština" s kojom se suodnosi nimalo slučajan dulji citat iz djela K. Š. Gjalskoga. Tako je opozicija dvaju svjetova ostvarena dosljedno kao opozicija dvaju jezika.

Po prvi puta Slamnig je napisao roman čvrste strukture koji je na nekoliko mjesta sjajno potvrđivao model proze koji je Flaker zamislio u svojoj Prozi u trapericama . Na jednom mjestu izražava i svijest o literarnosti, pa čak i o internacionalnom značenju književnih struktura, pa prema tome i "mlade proze". Zapravo svijest o pripadnosti književnog djela jednoj nadređenoj, europskoj stilskoj formaciji. U romanu je jasno izražena svijest o tome da je europska književnost "cjelina s mnogobrojnim organskim vezama" pa se "novo djelo može uklopiti među postojeća".

Bolju polovicu hrabrosti (kao i prozu u trapericama u cjelini) karakterizira i mnoštvo anglizama, koji se neprestano sudaraju sa "starim" germanizmima, koji pak redovno ističu vezu sa starom malograđansko - obrtničkom civilizacijom i kulturom.

Njegove pripovijesti odreda su pisane u prvome licu, a dob kazivača uglavnom prati piščevu vlastitu dob. Može se primijetiti napetost između svijeta djece i svijeta odraslih te između pojedinca i okoline. Zanimanje za dječje viđenje stvari slaže se ludičkom komponentom u pripovijedanju. Svim njegovim novelama Priča o Zvjezdani, Zafrkavanje Frane, Noć na brodu, Neustanovljeno umorstvo svojstvena je izuzetna gibljivost stila, bogatstvo asocijacija i vještina oblikovanja fabule.

________________________________

Ivan Slamnig (1930 - 2001) rođen je u Metkoviću. Ratne godine proveo je u Zagrebu, a objavljivati je počeo odmah nakon fakulteta. Stručni interesi bili su mu usmjereni na komparativnu književnost (niz godina bavio se komparatistikom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu). Od početka shvaćajući domaću književnu tradiciju kao dio širega konteksta, on je trajno sačuvao interes za ono što je u nacionalnom opće i ono što se u općem može prepoznati kao vlastito.

U književnom životu javlja se pedesetih godina, u doba nastupa krugovaške generacije. Njegovo ime najprije se vezuje uz poeziju, a u njoj se dobro vidi spoj s tradicijom. Tradicija je često i tema njegovih pjesama, dok mu je doživljaj svijeta (a ne samo tradicije) posve uronjen u naše vrijeme. Mogli bismo reći da temeljna snaga njegova opusa izniče upravo iz proturječja. Naime, u svojem opusu on spaja međusobno vrlo udaljena tematska područja (npr. u pjesmi Evanđelisti). Uvijek se u odnos/opreku donosi neka velika tema i prizeman stil, ili obrnuto - neznatna, obična tema biva stilskim sredstvima uzdignuta. Prisutna je i napetost između smiješnog i ozbiljnog, stranog i domaćeg, starog i novog. To su obilježja koja prožimaju čitav Slamnigov opus.

Otkako mu je 1956. izašla zbirka pjesama Aleja poslije svečanosti, objavio je 9 knjiga pjesama i nekoliko izbora iz svoje poezije, a 1990. Antun Šoljan priredio je njegove Sabrane pjesme. Svoje mladenačke pjesme sakupio je već kao zreo pjesnik u zbirci Analecta (1971). Već u toj najranijoj fazi vidljivo je nastojanje da svoj izraz zaodjene u zanimljivu formu.

Kritičari osobito naglašavaju njegovu proturječnost pa ga opisuju i kao učenog pjesnika (poeta doctus), ali i kao pjesnika koji se igra (poeta ludens). Argumenti se mogu naći i za jedno i za drugo: njegova poezija je poezija učena čovjeka, i znanje djetinjastoga intutivca. Vjerujući da je u igri sadržana spoznaja te da u spoznavanju ima igre. To znači da učen pjesnik - i onda kada se igra - zadržava smisao za prave probleme, ali zadržava i svijest o tome da ih se ne može riješiti ozbiljnim i teškim sredstvima. On, dakle pribjegava igri da ironizira i predmet i sebe sama, iznoseći na vidjelo dublju i tragičniju komponentu ljudske situacije: da se problemi ne mogu riješiti i da o njima možemo tek kazati nešto lijepo, zanimljivo i zabavno. Da ćemo - ma što govorili - uvijek govoriti - relativno naopako.

Ivan Slamnig - Barbara i tutti quanti... 

Ivan Slamnig - Priča o Zvjezdani