Ivan Goran Kovačić - Sedam zvonara majke Marije

Kratki sadržaj - U siromašnoj obitelji Jure Grešnika rodilo se osmo dijete. Glad, neimaština i dječji plač nagnaju Juru da napiše bratu u Americi pismo, u kojemu ga moli za pomoć. Kad dobije željno očekivani odgovor, Juri postade jasno da ni od koga ne može očekivati pomoći, naime, brat ga kratko i uvredljivo odbija. Upoznajemo potom staroga Roka, dugogodišnjeg zvonara župne crkve Majke Marije. Rok je svojeglav i mušičav starac, čudak kojega je posljednjih godina ostavio razbor, te je i pod misom znao kleti i galamiti. Nakon učestalih svađa sa župnikom, crkveni je odbor presudio u Rokovu korist. Župnik tada optuži Roka za krađu u sveto - hraništu. No brzo potom udari ga srčana kap na propovjedaonici te narod zaključi da je Rok božji ugodnik.

U selo dolazi novi župnik, mlad, lijep, okretan, ljeporječiv. Stari se Rok skruši pred njim te, nakon dva dana klečanja pred svetištem, umre. Mladi župnik povede svoju prvu veliku procesiju za blagoslov polja molitvom da padne kiša, budući daje vladala suša. U procesiji obeća da neće u selu biti zla vremena dok nitko od njih ne sagriješi. Nakon procesije tri je dana padala blaga kiša na njive i livade i podigla usjeve. Urod pšenice bio je bogatiji nego ikada prije i seljaci su bili prezadovoljni. Dođe tako bogata jesen. Djevojčice Jure Grešnika često su se igrale oko crkve, budući da je njihova kuća bila njoj najbliža. Crkva je odjekivala veselim dječjim smijehom i vikom jer su, otkada je umro stari Rok, djevojčice ulazile i u crkvu te se skrivale i skakutale po njoj.

U kasnu jesen posjetio je mladoga župnika visoki crkveni dostojanstvenik. Ugledavši sedam veselih djevojčica u bezbrižnoj igri i smijehu, zainteresira se za njih. Kad mu je župnik rekao da su iz siromašne obitelji, preporuči mu dostojanstvenik da njihova oca uzme za zvonara. Tako je Juru Grešnika neočekivano dopala velika sreća: po blagdanu Svih Svetih crkveni mu je odbor ponudio zvonarsku službu. To je značilo dobru godišnju naknadu u novcu ili namirnicama, ali i obveze, među kojima je najvažnija bila zvoniti na oluju. Na Jurin novi položaj odmah reagiraju seoske babe, lajavice i licemjerke, koje ga zavidno ogovaraju.

I dok svi pomalo zavide Juri na iznenadnom boljitku, on sam nije osobito sretan zvonarskom službom: mora rano ustajati, biti na ranoj misi u hladnoj crkvi, ponašati se pobožno, a svaki njegov pokret i riječ pomno paze stare babe, koje bi ga ogovarale po selu čim bi u nečemu pogriješio. S druge strane, zbog zvonarske službe nije pustio svoje seoske poslove: na proljeće je morao na njivu, u koševine, u šumu, ne bi li nekako priskrbio hranu za obitelj. Kako je posla više i više, Jura sve više zvonarskih poslova prepušta svojim kćerima. Dok on i žena rade na zemlji, Branka zvoni podne, zvoni za mrtvacima, uređuje i čisti crkvu. S njom su i njezine sestrice, koje skaču i igraju se po crkvi. Zlobne seoske babe sve glasnije negoduju protiv toga, rogobore po čitavu selu, okrećući tako seljane protiv Jure, izmišljajući na njega sve gore optužbe. Jedini glas razbora u selu je samac Adam Grba, koji im ima hrabrosti reći u lice da su licemjerke i prijetvornice što osuđuju Juru za daleko manje grijehe nego što su njihovi. U navali optužaba na Juru, seoski odbornik pozvao ga je jednom i upozorio da mu je prva dužnost zvonarska i da zbog radova na zemlji ne smije trpjeti njegova služba.

Ljeto je na svom vrhuncu, a ljetina je bogata kako još nikada nije bila. Župnik je poveo veliku procesiju na blagoslov njiva, a te nedjelje trebali su se pričestiti svi župljani za oprost. Tada se začela nesreća Jure Grešnika. Jedne je večeri, u trenutku slabosti, umjesto soli, kupio sebi cigarete. Nakon burne svađe sa ženom, pri čemu ju je i istukao, žena je pobjegla od kuće. Seoske babe likuju. Djevojčice se ne usude ništa moliti od smrknutog oca te u velikoj gladi uđu u sakristiju i pojedu hostije koje su bile pripravljene za sutrašnju veliku pričest. Kad je sutradan na misi otkrio da nema hostija, župnik je održao gromoglasnu prijeteću propovijed, u kojoj je pozivao onoga tko je ukrao hostije da svoj čin prizna i da se pokaje, a u protivnom Bog će se okomiti na sve njih. Kad je, na župnikov poziv, iz drugoga sela, gdje je bila kod sestre, došla Jurina žena i župniku zatajila da ju je muž istukao, on je zaprijetio da će čitavo selo zateći nesreća. Seoske babe su pobjesnile.

Ljeto je već odmaklo, zavladala je strašna žega. Ljudi se razišli po njivama i livadama, koseći i kupeći plodove svoga rada. Jurine su djevojčice same u selu jer su i njihovi roditelji otišli u polje, a one već znaju kada i kako treba zvoniti. Toga je dana od jutra pritisnula velika zapara. Seljaci su na njivama, Jura i žena otišli po voz sijena daleko od sela, a u selu ostale djevojčice same. Najednom podmuklo zagrmi, banuše krupni crni oblaci, nebo zaparaše munje. Ljudi po poljima se užurbali, životinje se uzbunile, gazdarice stadoše zapomagati, sve se uzbunilo. No zvon na oluju nije se čuo. Kad su se ljudi uzvikali tražeći da zvoni, potrča Branka sa sestricama i poče zvoniti. U taj čas udari grom u lipu kraj crkvenoga tornja, djevojčice se prestrašiše, pustiše užeta i pobjegoše u crkvu.

Strašna tuča uništavala je sve pred sobom: njive, stakla na prozorima, kućne krovove, voćnjake, vinograde... Kad tuča prestade, pođoše ljudi vidjeti što je ostalo. Po polju, voćnjacima i vinogradima odjekivao je plač i jauk nad uništenim i okljaštrenim blagom. U općem razočaranju i pometnji netko se sjeti Jure. Optužiše ga da je on kriv za tuču jer nije zvonio kad je trebalo. Navališe bijesni i neobuzdani seljani na njega, iskališe na njemu svoj jad. Pomahnitala rulja bacala je na njega otrgnute plodove vičući mu daje ništarija, nevjernik, svetokradica...

Bližila se jesen i urod se oporavljao. Šteta je ipak bila daleko manja nego se u prvi mah činila. Jedini glas razuma u općoj histeriji protiv Jure bio je onaj Adama Grbe. Upozoravao je ljude da ne može Jura biti kriv za tuču jer je ne pravi on. No sve je bilo uzalud: izbacili su Juru iz zvonarske službe, poharačili mu kuću, ostavili su ga bez ičega a djeca mu gladna. Sav je Adamov trud bio zalud. Crkveni je odbor presudio daje Jura kriv, baš kako je župnik rekao: sve će biti dobro dok netko od vas ne sagriješi. Ni Jurine djevojčice ne smiju se više igrati oko crkve. Zlobne seoske babe prijete i naslađuju se Jurinom nesrećom.

U kasnu jesen svi su seljani napunili hambare i ostave, blaga je bilo napretek, samo u Jurinoj kući vlada nesreća i strah pred zimom. Jura nije dobio nikakvu naknadu za zvonarsku službu, a ni sa zemlje nije mogao mnogo privrijediti. Oko Svih Svetih pošao je župnik kupiti lukno (crkveni porez) po župi, no ne s Jurom, nego s crkvenim odbornikom Lukom Lesom. U prvom sumraku tog jesenjeg dana potrčale su Jurine djevojčice krišom u crkvu, kako bi se tamo igrale dok su svi ljudi u svojim kućama. Kad začuše lagan zvuk zvona, požuriše do tornja misleći da im je to Brankica dala znak. No čekalo ih je jezivo iznenađenje: na užetu zvonika visio je njihov otac.

Od šoka im je mati te noći udarila glavom u zid i ostala u dubokoj nesvijesti. Jurino truplo nisu odnijeli u mrtvačnicu jer je bio samoubojica, nego su ga ostavili pod lipom, prekrivši mu glavu ponjavom. Babama, koje su ostale te noći uz njegovo tijelo, priviđalo se sve i svašta, dok nisu prestravljene pobjegle i ostavile truplo samo. Ujutro su crkveni i grobljanski odbor dugo vijećali gdje će pokopati Jurino tijelo. Babe nisu dale ni pomisliti da bi se pokopao unutar groblja, budući daje dignuo ruku na sebe. Nakon poduže rasprave, odlučiše da mu tijelo pokopaju duboko u šumi, tamo gdje više ne dopire zvuk crkvenog zvona. Iza podneva pođe duga povorka s lijesom u šumu, a crkveno zvono neprestano je zvonilo. Kasno popodne u planinama, povorka stane: zvuk se zvona više nije čuo. Tu pokopaše mrtvoga Juru Grešnika.

Predvečer se otpraviše Adam Grba i Martin Kablar k zvonarevoj kući. Svaki je nosio vreću kukuruza na ramenima. Predaše teret Brankici, budući da im je mati još bila bez svijesti, i rekoše da su im donijeli zvonarinu.

Vrsta djela - Sedam zvonara majke Marije je novela. Novela jest kraće prozno književno djelo sažeta izraza u kojem se radnja razvija najčešće oko jednog lika. Obično se na kraju novele glavna misao snažno ili naglo istakne, tj. poantira se ideja novele. Ivan Goran Kovačić je sedam svojih novela {Sedam zvonara majke Marije, Mrak na svijetlim stazama, Veliki osvetnik, Smrt u čizmama, Probuđeni djedovi, Novela s ratnih dopisnica, Vlak-harmonika) objavio 1936. godine u zbirci Dani gnjeva.

Radnja je većine novela smještena u Gorski kotar - upravo je Goran tom svojom zbirkom uveo Gorski kotar u hrvatsku književnost. U središtu su pozornosti svih novela moralna pitanja i pitanja socijalne pravde toga doba, a Goran usto ističe ljepote goranskih krajolika i čovjekovu duboku povezanost s prirodom.

Tema i ideja - Mnogo je pitanja koja postavlja ova novela: od pitanja socijalne pravde i nepravde, moralnih pitanja, problema odgovornosti pojedinca prema društvu, ali i odgovornosti društva prema pojedincu... Pričajući priču o zatvorenom krugu siromaštva i bijede Jure Grešnika, pisac ne proziva samo društvo kao krivca za njegovu neimaštinu. Juri se, naime, pružila prilika da nadvlada bijedu i iziđe iz nje. Za uspjeh je, međutim, trebalo platiti određenu cijenu: prvo, trebalo je biti jači od ljudske zavisti i zlobe, te drugo, trebalo je uložiti više napora i samodiscipline. Društvo je bešćutno prema Jurinoj bijedi (i vlastiti brat ga odbacuje!), no on sam nije iskoristio svoju životnu priliku.

I dok je seoska zajednica, sastavljena od zlobnih baba, licemjernih pripadnica franjevačkog trećeg reda, prilično ravnodušna prema siromaštvu i brojnosti obitelji Grešnika, čim se Jura izdigne nečim iznad njih, odmah se u njima budi zavist, zloba, jal te one čine sve kako bi Juru ocrnile i onemogućile mu boljitak. Možda je ovo najjače žigosan grijeh u ovoj noveli: ljudsko licemjerje.

Možemo reći da je Juru u grob otjerala ljudska podlost i zloba, no isto tako, možemo reći da ga je otjerala vlastita slabost i nemogućnost samokontrole. Teško je nositi se s velikim životnim problemima, s porazom, pogotovu kad ti se selo zlurado smije iza leđa, teško je žrtvovati se iz dana u dan. No je li samoubojstvo izlaz iz toga, pogotovu kad se iza sebe ostavlja sedmero djece? Samoubojstvo nikako nije moralan čin, niti je to čin odgovorna čovjeka.

Pitanje odgovornosti u ovoj se noveli postavlja na više razina: odgovornost roditelja prema djeci, pojedinca prema društvu, društva prema pojedincu; odgovornost Crkve prema vjernicima, odgovornost čovjeka prema samome sebi. Svakako valja još naglasiti i suprotstavljanje zakona mase i zdravog razuma. Jedina dva čovjeka koja se ne povode za masom, koja razmišljaju svojim glavama i donose zrele, humane zaključke, jesu Adam Grba i Martin Kablar. Samo su njih dvojica svjesni daje masa vrlo rijetko u pravu, i da čovjek ima pravo na pogrešku. Samo njih dvojica na kraju pokazuju ljudsko lice, donoseći pomoć bolesnoj ženi i nejakim djevojčicama. Taj čin na kraju novele najsnažniji je piščev komentar i poruka.

Mjesto i vrijeme - Mjesto zbivanja pisac nam je priopćio u prepiski braće Grešnik. To je selo Grešniki, pošta Lukovdol, Gorski kotar, Hrvatska. Pisac je, dakle, radnju novele smjestio u svoj rodni kraj, jednako kao što je vrijeme zbivanja - suvremenost. Poznajući izvrsno svoj kraj i uočavajući psihologiju svojih suvremenika i zemljaka, Goran Kovačić stvorio je živo, zanimljivo i uvjerljivo djelo, smješteno u stvaran prostor i vrijeme.

Radnja same fabule, međutim, kreće se u razdoblju nešto dužem od jedne godine; glavni tijek radnje odvija se od blagdana Sviju svetih jedne godine do toga blagdana iduće godine.

Osnovna misao - Sirotinja je svakome teška, i Bogu i ljudima.

Problematika koja se obrađuje u djelu - Siromaštvo, vjera i praznovjerje, ljudska glupost, zloba i zloća.

Kompozicija djela
- Uvod: Upoznajemo obitelj Grešnik i njezine probleme.
- Zaplet: Zvonar Rok umire, a Crkveni odbor izabire Juru za zvonara.
- Vrhunac: Oluja uništava ljetinu, a seljani okrivljuju Juru.
- Rasplet: Jura se vješa o zvoničko uže.
- Završetak: Seljani pokapaju Juru izvan dometa crkvenog zvona.

Prepričana epizoda - Spustila se tuča. Teška zrna leda operušala su voćke, stukla vinograde i izrešetala kukuruz. Kad je sunce opet granulo, kroz polja je odjeknuo jauk ljudi. Ljetina je bila uništena i za to su okrivili zvonara Juru. On je izazvao gnjev božji jer nije posluživao u crkvi kako treba i jer je dao svojoj djeci da zvone umjesto njega dok je on radio u polju. Seljani su sav svoj bijes iskalili na njemu. Gađali su ga plodovima i polomljenim granama, razbili mu okna na kući i nazivali ga ništarijom, skrvnikom, svetokradicom i nevjernikom.

Likovi - Iako u noveli za mnoge likove saznajemo, nijedan ne upoznajemo. Sa svakim nas likom pisac upoznaje samo onoliko koliko on sudjeluje u radnji, tj. koliko je on važan za njezin razvoj. Ni glavni lik - Jura Grešnik - nije karakteriziran u potpunosti. I on nam je predstavljen postupcima, razmišljanjima ili riječima koje su bitne za razvoj radnje. U karakterizaciji glavnog lika jasno je određen njegov socijalni status, a razrađen je njegov psihološki lik, s naglaskom na etičkim (moralnim) osobinama. Jura, njegova žena i djeca, Rok, velečasni, Adam Grba, Martin Kablar...

Jura Grešnik - Iz pisma u uvodu novele upoznajemo Juru Grešnika kao siromašna seljaka iz seoceta u Gorskom kotaru. On je otac brojne obitelji - upravo mu se rodilo osmo dijete. Obitelj prehranjuje poljodjelstvom, a kako je to nedostatno, radi i kao nadničar, no zarada je slaba. Mi ga upoznajemo u času kad piše pismo bratu koji živi u Americi, moleći pomoć od njega. Zapravo nam se Jura sam predstavlja svojim pismom. Taj je piščev postupak vrlo uvjerljiv i dojmljiv. Snažnije od bilo kojeg opisa, o Jurinoj bijedi i očaju svjedoče njegove vlastite riječi: Dragi moj Brate menije noj gore. Djeca Razjazila usta kao pilići. Da im utolim Izgrćem krumpir Akad bi ga vidio Rekao bi to su lješniki. Pare niotkuda, kravu Dojim i na njoj Vozim Ako pođme drugom nanadnicu zasol i za šaku Palente Kotkuće sve poleti natrag kao kola niza strmac.

Ovo pismo zorno nam govori i o Jurinu obrazovanju: on je polupismen seljak, kojemu je olovka u ruci tvrđa nego motika: Dugo je gladio papir pred sobom, otpuhivao s njega palu prašinu i namještao među oteklim, tvrdim prstima odviše tanku i laku olovku. Posao župnog zvonara koji mu je neočekivano ponuđen, bio je ne samo prilika da se izvuče iz siromaštva i bijede, nego i da poboljša svoj socijalni status te se izdigne iznad većine suseljana. Stoga je čitava obitelj bila radosna kad je otac dobio službu: Te večeri je Jura Grešnik prvi put povukao za užad pod zvonikom, okružen radosnim gugutom svoje djece, koja su povlačila zajedno s ocem za okrajak užeta. Iako je čitatelj u sukobu Jure s licemjernim starim babama, svakako na Jurinoj strani, njegov lik ne možemo odrediti kao isključivo pozitivan. Premda nije karakteriziran kao zao čovjek, Jura je zapravo prikazan kao slabić.

Već u njegovu pismu na početku uočavamo njegovo emocionalno stanje i odnos prema djeci: A sada je brate došlo i najgore. Žena mi je pred tri dana rodila osmo dijete. Dreči se Nebiloga i neda joj maknuti od sebe. Hoćeš li u polje trče za tobom po putu. Jauču za materom. Da nije žene već bi ih po bio kao Miševe. Jura je očajan jer ne vlada situacijom. Kuća je puna gladne djece i on ih shvaća isključivo kao teret. U toj se situaciji ostvaruju starinski, tipizirani odnosi između roditelja i djece: otac je prema djeci strog i grub, ne komunicira s njima osim naredbama ili kaznama, a mati ih brani i štiti, pruža im barem malo ljubavi, topline i zaštite.

Dobivši posao zvonara, Jura se ponadao spasu, no vrlo brzo postao je nezadovoljan njime. Dva su uzroka njegovu nezadovoljstvu: prvi je odnos seoskih baba prema njemu, pun zavisti, zlobe, zlonamjernosti: Kada treba da prenese evanđelje, čini mu se da hoda po štakama. Nesiguran je. Zelene vještičke oči u klupama blistaju ispod vunastih rubaca, nadziru svaku njegovu kretnju. Na sve njihove podle komentare, podmetanja i izazivanja Jura se ipak uspijeva suzdržati: Podiđe Juru želja da otrovnice stare tresne po lajalu - ali uvijek sobom ovlada.

Drugi uzrok Jurinu nezadovoljstvu jest nastojanje da usporedno radi dva posla: zvonarski i seoski. Bilo je to prenaporno: Opomene se kako je pred dva sata ostavio vreli krevet. Podigavši se na rukama i nogama, nečujno se odmaknu od ženina tijela i cvokoćući zubima otrči kroz mrak, da prvi put oglasi službu božju, izbudi pijetlove po stajama i mlade parove pripoji u grč ljubavi. Usnuo bi na uzetima od umora da ga grmljavina u tornju ne osvješćuje, i da mu poluga razmahanih zvona ne povlači za sobom olovno tijelo i kruto ga obara natrag na noge. Zatim ode u štalu, baci volovima u jasle nekoliko rukoveti sijena, pogladi kravu, koja se bučno podiže s ležaja, i odvuče se k hrpi bujadi gdje klone dremovan do druge zvonjave. Bori se tako s teškim utegom sna i umora.

U tako teškoj situaciji, razapet između mnoštva napornih poslova i sve jačeg kruga zavisti i zlobe koji se stezao oko njega, Jura se slomio. On u sebi nije imao dovoljno snage, ni psihičke ni tjelesne, da izdrži takav pritisak. Kotač zla pokrenuo se onoga časa kad je podlegao svojoj žudnji, te umjesto soli za dom, kupio sebi cigarete: Čitav dan nije mogao do cigarete, a gospodari su prolazili mimo njega ostavljajući za sobom plavičast miris koji ga je draškao. Zagleda se u nebo. Iskrile se tisuće zvijezda, žario mjesec. Nametnu mu se čudna misao: ne, to se anđelima krijese užgane cigarete u zubima, a sveti Petar zadimio cigaru. Čovjek može naći svakakva opravdanja za onaj tren kad podlegne napasti.

Kad ga je žena zatražila sol, Jura je svjestan svoje pogreške, no nema dovoljno hrabrosti da je prizna, nego reagira tipično za slabića: Juru nešto podiđe, ubode i, željan svađe, promrsi: - Da, popušio, pa?! Nisam li zavrijedio?! U burnoj svađi koja je uslijedila, Jura tuče ženu. Težak prizor, koji govori o Juri, o ženi, o obiteljskom životu: Juri se smrknu pred očima, poleti k ženi, obori se na nju. Djeca zavrištala, zajecala razdražljivo, sitno piskutljivo, kao stotine zvoncadi, kao hiljade zvečaka.

Prizor nasilja muža nad ženom pisac opisuje samo jednom rečenicom, samo jednim glagolom: obori se. Odmah potom prikazuje reakcije djece, opet samo jednom rečenicom. Ova odsutnost teksta zapravo je najsnažniji piščev (a i čitate-ljev) komentar: kad čovjek tjelesno zlostavlja drugog čovjeka, preostaje nam samo bolna tišina.

No tragedija što je uslijedila bila je ipak prejaka kazna za Juru, koji nije bio ni gori ni bolji od većine svojih suseljana. Od časa kad ga seljaci napadaju kao krivca za tuču, čitatelj ne saznaje više ništa o Jurinim duševnim proživljavanjima. Iduće što Jura čini jest i posljednje: samoubojstvo.

I dok razmišljamo o samoubojstvu kao o kukavičkom i nemoralnom činu, kao o rezultatu potpunog beznađa duševne tame, kao činu neodgovornosti za one koje samoubojica ostavlja iza sebe, ne možemo a da ne prozovemo još jednoga krivca za tragediju obitelji Grešnik: to je selo - oholo i bezdušno selo, koje je oko Jure napravilo golem krug od šutnje, odbijanja, osude i odbacivanja.

Stari Rok - Časni starac bijele brade, trideset je godina služio kao zvonar crkve Majke Marije u selu. Posluživao je u crkvi, ubirao darove, čistio svetačke kipove. Pred kraj je počeo piti misno vino i pijan svetogrditi. Crkveni odbor uzeo ga u zaštitu. Stari župnik umre i dođe mladi župnik. Rok se obrijao, uredio i zatražio od novog župnika blagoslov. Dva dana klečao je nepomično pred svetištem, a treće jutro našli su ga mrtva, naslonjena na zid tornja.

Jezik i stil - Posebnost je ove novele osobit jezik i stil pisanja. Kovačićeva rečenica je dotjerana, domišljena, pomno sastavljena. Stoga su njegova djela zahtjevna za čitatelja, ona traže koncentraciju i pozornost, traže ne samo čitanje već i iščitavanje književnog djela. Jedan od stilskih postupaka koji tome pridonosi jest zgusnuto pripovijedanje. Pisac je iz tijeka radnje izbacio sve suvišno, sve što nije nužno potrebno za razvoj fabule, tako te tekst valja čitati temeljito, uvažavajući svaku riječ, jer upravo ona može pridonijeti obratu radnje.

Goran često koristi neizravne citate: u tijek pripovijedanja umeće razmišljanja svoga lika, no ne označuje ih kao upravni govor, nego su oni dio pripovjedačeva teksta. Ipak, čitatelj je siguran da je to govor ili razmišljanje lika, a ne pripovjedača. Neizravne citate nalazimo na početku novele, kad Jura piše pismo bratu i razmišlja o najstarijem sinu, zatim u portretiranju zvonara Roka, u Jurinu razmišljanju o teškoćama zvonarskog posla te u noći u kojoj babe bdiju uz mrtvo Jurino tijelo. Osobito su lijepi i zanimljivi opisi prirode u ovome djelu, iz kojih je vidljiva piščeva ljubav prema goranskom kraju. Fabula pokriva razdoblje jedne godine: pisac opisuje prirodu svoga zavičaja u sva četiri godišnja doba. To su kratki, ali snažni i slikoviti opisi.

Rječnik ove novele valja promatrati u okviru cjelokupnoga stvaralaštva Ivan Goran Kovačića. Goran istražuje jezik, eksperimentira u njemu, često sam stvara nove riječi. I u ovoj noveli možemo pronaći riječi koje su Goranove kovanice, novotvorenice (birčevina, galičiti, koševina). Osim toga, on ponekad koristi i već postojeće riječi u novom značenju. Stoga je ova novela zanimljiva i s jezične strane: potiče nas na istraživanja u jeziku.

Dojam o djelu - Pripovijetka je tužna. Govori o teškom životu seljaka s mnogo djece i njegovoj borbi da ih prehrani. Težak život još mu više zagorčavaju suseljani.

________________________________

Ivan Goran Kovačić - Sedam zvonara majke Marije

U nedjelju ujutro sjedne Jura Grešnik za stol s olovkom u ruci. Dugo je gladio papir pred sobom otpuhivao s njega palu prašinu i namještao među oteklim, tvrdim prstima odviše tanku i laku olovku. (Da mu je prvenac Branko kod kuće, on bi samo preletio pisaljkom po papiru!) Stade se već ljutiti i gužvati rubove arka te zamalo da ne skoči u vežu i iskali se na ženi. Mogla je prokletnica da dokraja istraje u borbi s njime, pa ne bi Branko po opetovnici otišao u šegrte, daleko od njega! Ionako je njegovo srce malone odmekšalo i prionulo za sinovlji ostanak.
Opotio se i nabogohulio. Napokon zovne ženu i pročita joj pismo:

Dragi brate!
Javljam ti da sam po kosio do plota i daje kodnas suša. Zemlja je rupičasta poput rešeta kroz koje jesve Propalo štosmo posijali i Zasadili. Blago samo slini i neće ko ni strvina da Mahne repom na muhe, njive zjape žedno na hiljade usta, sjenokošesu tamne kao garišta a sijeno je Pusto i kržljavo poput dlake. Volovi ga mogu U gubicama ponijeti kući. kukuruzi Su do koljena a Klipovi se na njima kese Mrtvački. Vodu ljudi voze u Bačvama iz Riblja, ali Treba zato imati Volove i Kola i vinske bačve! ti znaš kako je daleko do kupe cestom. Voda za dva Dana o bljutavi i zalegne se uskoro crvima. žene Kukaju i strežu Pitku vodu na vrelima po čitave noći, a kaplje Kap pokap kaodaje Rakija. Vinogradi nisu bolesni Ali su grozdovi patuljasti i rijetki. Ozrnali se sitno kao borovica.
Dragi moj Brate menije naj gore. Djeca Razjazila usta kao pilići. Da im utolim Izgrćem krumpir Akad bi ga vidio. Rekao bi tosu lješniki. Pare niotkuda. kravu Dojim i na njoj Vozim Ako pođem drugom nanadnicu zasol i za šaku Palente Kotkuće sve poleti natrag kao kola niza strmac.
A sada je Brate došlo i Najgore. Žena mi je pred tri dana Rodila osmo dijete. Dreči se Nebilo ga i neda joj ma knuti odsebe. Hoceš li u polje trče zatobom po putu. Jauču za materom. Danije žene vec bi ih po bio kao Miševe.

Dragi moj brate imam još tebe Jedinog nema nade Ni odneba ni od zemlje. Smiluj se djeci pa ot kini odsvojih usta. Znam da i kod vas necvatu pečeni Hljebovi Ali tisi već dvadeset godina tamo i svi kažu Koji dođu kući da dobro Živiš.

Dragi moj brate toma Ovoj osmoj sirotici na djelismo tvoje Ime pa se i Ti sjeti nas tvoj brat

j u r a

Materi navreše suze i odlazeći za poslom krišom ih otirala i šmrcala u djetinju krpu. Muž sjedne još smrknutiji natrag za stol i ispiše pažljivo adresu kakovu je dobio od Amerikanaca:

Mr.
Thomas Greshnick
100 W. 10 th street
Johnston city
Ill
U. S. A.

Otkako je poslao pismo, Jura se češće propitkivao kod trgovca, koji dijeli seosku poštu, da li je za nj stigla kakova pošiljka. Stare vještice koje redovito primaju dolare od sinova i kćeri, a okrutne su kamatnice čitavom selu, ismijavahu njegovu brižljivost. Neke od njih bocnuše ga: - Jura, ne bi li ti, kažeš, još deveto poštom poslali, a?! Ali najednom pročita trgovac među dobitnicima amerikanskih listova i Juru.

Mr.
Juraj Grešnik selo Grešniki
Post Lukovdol
Gorski kotar
Croatia Europe

Jura odbrza kući, vikne uzradošten ženu i razdrlji grozničavo veliku kuvertu, crnu od žigova. Počeo je čitati visoko, drhtavim grlom. Ujedanput prelomi mu se glas potamni, utihne. Donja mu usnica uzdrhtala i pomodrila. U grčevito stisnutoj šaci drpao je list.
Brat mu odgovori ukratko:

Dragi Jura!
Pišeš mi da imaš osmero djece.
Dragi brate, pljuni preko praga, a ne u kuću, pa ih više nećeš imati!
Toma

***

Stari Rok, zvonar župne crkve Majke Marije, već trideset godina užiže svijetnjake nažigačem, dodaje župniku škropilicu s blagoslovljenom vodom, prostire oltarnike i oprašuje sjedobrade Božje ugodnike po žrtvenicima. Neće se oni naljutiti na njega, bili nam na pomoći sada i u času smrti naše, ako im otare nos prljavim otarkom i opraši svete postole - jer je i Rokova brada bijela i časna. Čini se kao da je sišao s oltara svoga nebeskog zaštitnika i ushodao se hramom da izgrdi sramotnike, okudi pretvorice i opadnike, da naruži spletkaruše i suložnicama pokaže metlom vrata kuće gospodnje. On prima darivaoce i obećava hvale svetačke. Sveti Ilija, ti ćeš poštediti njive Valenta Muhe, poklonika Tvojega! Sveta Agato, čuvaj svinju Magde Mlač, pokornice Tvoje, koja je donijela Tebi u slavu zdravo, debelo pile; i (ako se krme po Tvojoj milosti, zagovornice naša, iskoji i utovi) mora Magda Mlač na čast Tebi donijeti o kolinju jednu nožicu ili rebarce. Sveti Rok, čuj me i usliši me, Ti, koji dopuštaš imenjaku svome nedostojnom, crvu zemaljskom, da Ti očisti presvetu obuću Tvoju prije nego drugim svecima, da utamani pauka nečistog što skvrni Tvoju bradu prečasnu. Sveti Roče, ugodniče Božji i rajski imenjače moj, čuvaj bika Mike Fabca iz Močila, kuće broj 34. (Da se ne bi, ne daj Bože, zabunio i štitio onoga gada, onu propalicu i nevjernika iz Jadrča koji Ti nikad ne donosi poklon nego ismijava sljednike zapovijesti Gospodnjih; a Tebe - potari ga Sveti križ - stoput na dan sruši s prijestolja Tvojega!) Sveta Lucija, Sveti Toma, Sveti Franjo, Sveta Ano, Sveta Marijo, majčice Božja! - On nagoviješta već trideset godina godove svetačke i prebire sitno čekićima na velikom zvonu o objavi Uskrsa i Božića, na dane slave i dike Gospodnje. A za djelatnika trnu na golemom nebeskom lusteru ustreptale zvijezde od njegove zvonjave o pozdravljenju sunca. U gorama i na oranicama zaustavlja o podne težake da založe. Svakoga sumraka probudi u poljima hiljade cvrčaka, i njihovi srebrni praporci pozvekuju prateći raspjevalo zvono kao ministrantska zvonca za podizanja. Zadnji glasovi tuže s tornja za pokojnicima i neutješljivo oplakivanje sa zvonika razveseljuje srca nasljednika tim dulje što više novčića, spuštenih njihovom rukom, zvecka u Rokovim džepovima.

Posljednjih godina ostavi staroga razbornika rasudljivost, ili - kako tvrdi ženski svijet župe - opsjednu ga đavao. Za svete mise, dok bi se u općoj šutnji čuo samo glas svećenika i brujanje ministrantskih odgovora, on stane iznenada iz puna grla kleti lemozinu koja se negdje zavrgla; ili počne ružiti kojega od prisutnika da mu je dužan zvonarinu i kako ga prikratio za dar o Trim Kraljevima. Čuli su ga često župljani gdje za vrijeme čišćenja crkve razgovara sa svecima u molitvi i naziva župnika svetokradicom, jer je - Bože, očuvaj nas od kuge, glada i rata - potajice prodao drva iz župne zajednice i prisvojio crkvene prostirke! - Oružnike ću mu dovesti, sveti Roče, oružnike!... Oče naš, koji jesi na nebesima... Cigan! Nije znao ni da se okrene pred oltarom dok mu nije Tvoj imenjak preponizni pokazao... Neka se sveti ime Tvoje i neka dođe... A sada u litanijama spominje neke svece golobradce koji nisu spodobni ni za vaše šegrte... sveti Ilija, sveti Petre, sveti Matija, sveti Luka... Fuj, lopovi, prevaranti, lupeži idu u crkvu i kleče, prokletnici, gnusnici, idolopoklonici, sinovi đavolji... Na čast majčici Božjoj snježnoj, majčici Božjoj bistričkoj...
A župnik ga optužio pred krštalnicima da neprestano ispija pričesno vino i onda pjan svetogrdi. Pobitanžio se! Ne može da bude takav čovjek crkvarom!

Ali crkveni odbor uze Roka u zaštitu. - Neka ostane - rekoše - do jeseni; pa kada primi crkvarinu, uzet ćemo novoga zvonara.

Velečasni se usprotivi i prijavi žandarima krađu u svetohraništu. Međutim, za par dana udari ga srčana kap na propovjedaonici, i umre.
- Rok je Božji ugodnik! - zaključe na sprovodu ukopnice, potvrde svjećonoše i pobožnici pod nosilima.

***

Ispod iskićenog slavoluka uđe novi duhovnik kočijom u župno selo. Mlad i okretan iskoči iz vozila, preleti ružama osut put i skrušeno klekne pred crkvom.

Drugi dan stari Rok okreše brkove i obrije bradu. Ponuždi se pred novodošlim župnikom i zaište blagoslov. Videći skrušenika, podigne mladi svećenik ruke i obrati k nebu oči. Zajecaše bogomoljke.
- Rok nam navijestio da je novi svećenik u milosti nebeskoj!
- Kako je lijep zaručnik crkve Marijine! - zažagori u grupama.

Dva dana klečao je Rok nepomično pred svetištem i savijao se do tala govoreći: - Blagoslovljeno ime njegovo!
Nitko se ne usudi da ga smeta.
Treće jutro našli su ga kruta i hladna, poklečke naslonjena na toranjski zid.
Mladi župnik održi svoju prvu propovijed i rasplaka vjernike Rokovim primjerom:
- Gani srca naša, Ti koji si nad oblacima, da nam nikada ne zaklone Tvoje lice, kako bi uzmogli slijediti usku stazu kojom je pošla duša Rokova! Onda, kršćanska braćo, nikada neće biti oluje, tuče, ni zla vremena, i bilo kakove nesreće u ovoj župi; dok budem, milošću Previšnjega, ja među vama, i dok nitko od vas bogumrsko ne sagriješi! Amen.
I, zaista, proroštvo se ispunilo!
Te iste nedjelje velečasni priredi veliku procesiju da blagoslovi žedna polja, usahla vrela i žute livade. Stade pod nebo, koje su nosila četiri momka, i povede divnim grlom drhtavu pjesmu.
Nebo je gorjelo u suncu.
Ali kada procesija krenu kući, osvanu iznenada laki oblaci, zastru vrelo sunce: jarosno oko Božje; i orose polja, tiho kao malo prije molitveni šapat vjernika.
- Bog ga uslišao! Bog nam odgovara!
Kod razlaza pričali su nebonoše kako se velečasni stužio nad žalosnim usjevima, a niz obraze potekle mu suze te kapahu na zemlju. - Onaj čas pomrkne nebo i zakiša.
Tri dana sipila je blaga porosica. A četvrto jutro ustavi se dažd. Podigli se raskinuti oblaci kao krošnje nebeske i sunce, zlatna jabuka, zablista među njima.
Ozelenješe livade, uspravi se kukuruz, okrupnja krumpir i sočne jagode u grozdovima. Nabreknu mati zemlja kao dobra rodilja. Potoci zažuborili, vrela se natočila, a Kupa nabujala i zagrabila snažno lopatice mlinskih točkova. Okrenuli se žrvnjevi i samljeli ranicu raž, dok su dosada žitelji siromaški tucali zrnevlje u koritima, da se prehrane.
Sazrenule naskoro njive, ožutjeli voćnjaci. Granu bogata jesen!

***

Djeca Jure Grešnika igrahu se povazdan na brežuljku oko župne crkve, jer njihov je dom najbliže svetištu. Sve sedmero su djevojčice, jedna drugoj do ramena, a jedini brat im Branko živi tamo daleko, za planinama, kuda pokazuje prstićem trogodišnja Tuga kada je tko upita za bracu. Deset godina stara Branka čuva sestrice: Zorku, Ankicu, Nevenku, Tugu, a na rukama nosi šesnaestmjesečnu Tončicu.
Kao lastavice što oblijeću jabuku na tornju, lete i cvrkuću djevojčice igrajući se okolo zidina Majke Marije. Mala Tončica zagrca se u smijehu kada je koja od sestrica hoće da dohvati, dok je Branka podiže na rukama, odmiče u trku ispred njih i sakriva se s Tončicom u naručju za zvoničke stupove.
Od svih igara najradije bi se djeca igrala "raja".
Jedna od njih bila bi paklenik, đavao koji traži sakrivenu žrtvu; a kada je otkrije, bježi ova u raj, da se spasi. "Spas" je nisko spušteno uže maloga cinkuša koje mora "duša" da dohvati. Tako bi cinkuš svaki čas kroz dan sitno zajecao, a djeca bi se strčala i nagrnula pod zvonik u strepnji da ih vrag ne zarobi.
Utrčavala bi u crkvu pod klupe, sjedala u mrak ispovjedaonice i sakrivala se uvrh kora, iza orgulja. Gledali ih strogo sveci s pilama, mačevima i kopljima u ruci. Ovo nije igraonica! Sad ćemo vam otpiliti glavu, odsjeći uho, grešnice, nestašnice! Gledaju isto tako kao Rok dok je vikao na njih kada su htjele samo malo, samo malo da zavire izbliza u male anđele koji prše po oltarima, dižu nestašno nožice i hvataju jedan drugoga u letu.
- Koji je od njih vražić? - kopkalo dugo u maloj Tugi, ali se nije usudila zapitati Branku, koja stavlja prst na napućena usta i ušutkava Tončicu što pokazuje na sliku svetog Alojzija i glasno brblja: tata! tata!
A Nevenka bi snivala čitave noći kako se igra s anđelima i leti oko oltara. Probudivši se ujutro, posezala bi ručicom za svojim lopaticama i onda se prikradala do oltara da vidi gdje rastu anđelima krila - ali anđelići su letjeli visoko, previsoko da bi ih mogla dirnuti rukom ili pogledati izbliza.

O podne odlazile bi kući, jer se onda mati i otac vraćaju s polja. Mati stavi na stolić zdjelicu repe ili zelja, pa komadić kruha ili krumpira pred svaku.
Tuga bi redovito ostajala gladna, jer Branka ima najveću žlicu, a Nevenka jede brzo kao zec. Kad su opet roditelji otišli na njive, ona se pitala: bi li se koji od anđela nasitio jednim krumpirom? Onda odluči da u podne neće otići na objed, nego će ostati u crkvi sakrivena, da vidi. Ali stari Rok je uvijek baš o ručku dolazio pod zvonik da odzvoni, obilazio oltare, skidao paučinu i tako strašno vikao na anđele u crkvi kao otac na njih kada se svađaju o kruh.
- Sigurno je jedan od anđela ostao gladan! - zaključi Tuga.
A kada je Rok umro, ona zaboravi da to istraži, jer su sada nesmetano ulazile u crkvu i bez bojazni skakutale okolo bradatih svetaca koji su tako ljutito sijevali očima, i sigurno bi se izderali na njih - kao Rok - da nije na velikoj slici o pročelju (kako im rastumačila mati) dragi Isus, okružen dječicom, digao ruku govoreći: Pustite k meni malene!
- A starog Roka zato više nema jer nije slušao dragoga Isusa, pa ga Bog pozvao preda se! - rastumači Zorka sestricama.
U kasnu jesen posjeti g. župnika visoki crkveni dostojanstvenik. "Vaša presvjetlosti" govorio mu velečasni i strepio da se ne ukalja duga haljina gostova sa crvenim optocima, o pasu usko stegnuta širokim svilenim pasnikom, također crvenim, koji mu lijepo padao niza suknju.
Dolazeći iz šetnje u crkvu, opaze Jurinu djecu kako se igraju i ređaju uza zid jer ih je "davao" zarobio.
Župnik se nađe u neprilici i požali što nije izvidio stanje crkve prije nego su k njoj svratili.
- Ta su djeca tako slična! - udivi se dostojanstvenik.
Župnik odahne:
- Da, Vaša presvjetlosti, to su djeca jedne matere!
- Kako su lijepa! Ne čine li vam se, kada su ovako poređana, sitna i jedno drugom doramče, kao pisnici na orguljama? Bit će da su im glasovi takovi! Divan kor anđela!
Velečasni potvrdi i pozove blago najmanju:
- Tugo, dođi ovamo!
Brankica i sestrice, zbunjene u igri, klecnu koljenom i pozdrave.
Tuga pođe prestravljeno spram g. župnika, netremice gledajući u njega, zaprepaštena prisustvom gospodina s crvenim pojasom.
- Daj, Tugice, zapjevaj onu lijepu pjesmu.
Dijete malo porumeni, pa onda plaho podigne ustreptali glasić:

Ticice lijepo pjevaju,
Nocu na gnijezda sjedaju;
Takova tica jesam ja,
Sto pjeva zdlavo Malija!

- A onu o tvom braci!
Mala sigurnije zapjeva novu pjesmu.
- Lijepo, lijepo, Tugice! - reče Njegova presvjetlost i podigne dijete.
Na povratku zanimao se uzvišeni gost za dječje roditelje.
- Imaju samo oca i mater, Vaša presvjetlosti!
- I slabo žive?
- Mati, Vaša presvjetlosti, često plače, jer muž u ljutosti saziva pomor, a djeca su zdrava kao drijen. I pametna su!
Dostojanstvenik prekine župnika:
- Vi nemate zvonara?
- Ne, Vaša presvjetlosti! Ljetos je stari zvonar umro, a po običaju ovoga kraja župljani biraju zvonara o Svim Svetima. Zasad vrše tu službu krštalnici, naizmjence.
- Dakle, nastojte da bude otac ove dječice zvonar!
Tako po Svim Svetima crkveni odbor pozove preda se Juru Grešnika i ponudi mu zvonarsku službu.
- Pet dinara po kući godišnje ili namirnica u toj vrijednosti. Pet dinara po novokršteniku i pokojniku. A što ti je dužnost, znaš! - reče Luka Leš, odbornik.
- Pazi da zvoniš na oblake. Ako zanemariš zvono, razjarit ćemo Boga, i pobit će nam tuča ljetinu!
- Onda nema zvonarije, nema plaće!
- Nema plaće! - slože se ostali.
- Rekao je velečasni, posvetilo mu se ime, kada je k nama došao: Nikada neće biti tuče, ni zla vremena, i bilo kakove nesreće u ovoj župi, dok budem, milošću Previšnjega, ja među vama - i dok nitko od vas bogumrsko ne sagriješi! opomene prisutne drugi odbornik.
- Ne zvoniti u znak pokornosti i straha pred Božjom svemogućnosti, za vrijeme srdnje Njegove, velik je grijeh!
- Velik grijeh!

Te večeri je Jura Grešnik prvi put povukao za užad pod zvonikom, okružen radosnim gugutom svoje djece, koja su povlačila zajedno s ocem za okrajak uzeta.
- Bom! bom! - zvonila je brbljajući mala Tončica u Brankinu naručju i radosno pljeskala ručicama.
Lako je biti zvonarom - govorili Juri bogomoljci na ranim misama. - Kod kuće odeš u štalu, uzmeš dojilnicu i muzeš, natežeš pusto vime - a mlijeko poput rose jedvice poprska dno. Odeš li malo pod zvonik, potegneš za užeta bez žurbe, polako, kao pod najpodatnijom muzarom (jer si siguran da ti neće kablicu prevaliti, mlijeko isuti) - a s jeseni otkidaju se desetače od ruku vjernika kao lišće s grana: kaplje milo sitniš - da ne trebaš u to doba u crkvi kod pričesti posezati za zvončićima, nego samo zazvekećeš potresavši punim džepovima dinara i dvodinarki!
- Mati Božja sedam žalosti - dodavale bi snebivljive trećoretkinje krsteći se lijevom i desnom: - Na rešeto, Jura na rešeto više dočekaš pod zvonikom! Ogazdit ćeš se zvonarijom, mili!
Podiže Juru želja da otrovnice stare tresne po lajalu - ali uvijek sobom ovlada.
Opomene se kako je pred dva sata ostavio vreli krevet. Podigavši se na rukama i nogama, nečujno se odmaknu od ženina tijela i cvokoćući zubima otrči kroz mrak, da prvi put oglasi službu Božju, izbudi pijetlove po stajama i mlade parove pripoji u grč ljubavi.

Usnuo bi na užetima od umora da ga grmljavina u tornju ne osvješćuje, i da mu poluga razmahanih zvona ne povlači za sobom olovno tijelo i kruto ga obara natrag na noge. Zatim ode u štalu, baci volovima u jasle nekoliko rukoveti sijena, pogladi kravu, koja se bučno podiže s ležaja, i odvuče se k hrpi bujadi gdje klone dremovan do druge zvonjave. Bori se tako s teškim utegom sna i umora. Odzvoni drugi put. Sada već stižu prve babe i po klupama šušketaju zrnjem krunica kao miševi lješnicima po crkvenim rupama.
Mora svakoj tiho nazvati Isusa.
Prolazeći crkvom između njih, mora pokleknuti pred svakim oltarom, pred svakom slikom.
Mora umočiti ruku u svaku zdjelicu sa svetom vodom. - Zvonar, a svetogrdi! - govorile bi zlovoljno da tako ne čini.
Mora dobro paziti da se ne prenagli, jer mogao bi u žurbi pred glavnim oltarom površno oboriti glavu i tek dotaći se šakom prsa - a one budno prate zelenim okom koliko će pasti odmjerenih udaraca. - Zvonar, a nevjernik! - crnile bi ga inače na izlasku, ogovarale po kućama.
U sakristiji obuče gospodina župnika, stegne mu tanku suknju u pojasu, izravna lijepe nabore. Tada pod modrim smrznutim jagodicama prsta osjeti toplu, debelu odjeću, u kojoj neće velečasni zadrhtati makar mu kod svake riječi za molitve izlazi iz usta vidljiv dah. Gospodin župnik kleči na debelom ćilimu, i još mu podmetne svileni jastučić, da ne ozebe. A on ne smije da se približi velečasnom na sag. Ledene mu se koljena. Kada treba da prenese evanđelje, čini mu se da hoda po štakama. Nesiguran je. Zelene vještičke oči u klupama blistaju ispod vunastih rubaca, nadziru svaku njegovu kretnju. Golijen mu pucketa, ali on ga mora sviti s teškom knjigom u naručju. - Stari Rok je koljenom udario o stepenicu da je zatutnjilo! - padali bi u protivnom slučaju prigovori vjernica.
Dobacuju mu župljani:
- Svi mi uzimamo sebi da tebi damo u jesen. Kao gospodin šetaš crkvom. Neprestano si u blizini milosti Gospodnje i moći Svetootajstva. Moliš mnogo i gradiš stepenice svojoj duši u raj - a molitve su ti plaćene!
Sluga ima jednoga gospodara, a njemu stotine zapovijedaju. I oni najljeniji i najnevredniji u selu mogu ga pozvati na red, mogu mu reći: ja te plaćam; mogu ga ražalostiti, mogu ga ismijati. Onaj sluga smije da se otrese na konje, na govedo, na psa, na mačku, smije da kletvom iskali svoj bijes zbog nepravde.
A on mora nazivati blago Isusa i odgovarati smjerno na molitve kad ga obuzima drhat jarosti i gnjeva.

***

Mati jedanput u mjesecu presvlači žrtvenike, preodijeva male anđeliće, svece i svetice. Blistaju od bijelosti ukrućeni kaležnjaci, svetački oprsnici, oltarnici, trpežnjaci i sitno načipkane koprene, te se ne razlikuju od pjene sapunice. Oprane zavjese, vrpce, upleci, svilene haljine i dugačka providna povlaka s kipa Majke Marije - sniježe se na kupu nalik na oblak kojim Ona plovi u nebo.
Jednom se Tuga rasplakala nad haljinicom nekoga anđela: - Mama ga više voli nego mene. On je ljepše obučen! - Kad je mati iz grcavih riječi uplakanog djeteta razabrala što se zbiva u maloj glavici, tješila ju: Tugice, Majka Marija je mati svima anđelkima. Ona ih oblači. A kad budeš tako dobra kao anđelak, i molila se mnogo Majčici Božjoj, dobit ćeš i ti još ljepšu opravicu od ove.
Otada je Tuga svake večeri dugo ponavljala u krevetu par naučenih molitvenih rečenica i ustrajno se krstila.
Ipak nije već anđeliće onako jako voljela.
Ni svetaca se nisu više plašile. Gledale su kako otac pere vodom njihova mrka lica i metlicom im oprašuje haljine - a oni samo šute i strpljivo podnose. Otac ih nazuva i razuva kao pokojnog djeda koji je bio nemoćan od starosti, pa se neprestano ljutio na sebe, na njih i zvao Boga da ga k sebi uzme, da umre.
- Naš se tata ne boji ni svetoga Ilije ni svetoga Petra! - oholila se Nevenka u djetinjem društvu.
Za studene zime ne mogu djevojčice Jure Grešnika van, dok druga djeca vrište spuštajući se na saonicama niza seoski put. Slušale su kako otac tiho kune i s mržnjom izgovara imena svetaca, vrativši se gladan, promrzao i ukočen iz crkve.

Grdna bijela neman pružila šapetine s dugačkim ledenim kandžama u selo, položila ih preko pećina i krovova. Kitnjast, igličast rep savila po vrhovima šuma. Ali, eto, potegnu silna sunčeva vojska zlatne mačeve, baci s visine dugačka usijana koplja i tisuće sitnih, plamenih strelica sasu na strašnu grdosiju. Provali krv: zagrgoli po putovima, zašumi po livadama, zabuči niz planinske proplanke i strmine gorske.
Odjednom zacvrkutaše oko toranjske jabuke laste, a vrapci počeše krasti slamke ispred štala, s gnojišta. Zorka dobila novu zadaću. Učila je napamet: Proljeće je.
Na brežuljcima pozdravljale toplo sunce fanfare žutih jaglaca.
Iz Šepčićeva tora iskočili bijeli kovrčasti jaganjci i zazveketali sitnim praporcima o vratu.
Čudile se njihovoj igri snježne georgine u cvijetnjaku, pruživši radoznalo visoke, tanke vratove preko niskog plota.
Matica Cvrčak, nazvan Pištalica, opet je klečao kod ploče, jer je orahovom fućkalicom smetao obuku.
A Toša Tičar, Maglica - ustao u praskozorje, pogledao iz svoje samotne kolibe plavo nebo, zasukao hlačnice do koljena, zadjenuo za klobuk zelenu grančicu - i odlutao u bijeli svijet.
I Jurina djeca pridružila se lastavičjem cvrkutu. Poletjela oko tornja, navalila pod zvonik, potegla za tanko uže, i na jecaj maloga zvonca pocikivala radosno.
Ali već drugi dan, prije odlaska s majkom u polje, pozvao otac ozbiljno Branku preda se i naložio joj da potiče vatru i pristavi objed - a što je najglavnije, neka otrči u župni dvor, neka pogleda na sat i onda odzvoni na vrijeme podne. - Poslovi se nagomilali. Ja nemam vremena, mati još manje - dosta je bilo igre.
- Zorice, ti otjeraj Svilenu na pašu. Nemoj se zaigrati, pa da ti kravu poljar izagna iz kvara! A ti, Ankice, obazri se za pilićima. Juče je jastreb Mikićima pred samom kućom ugrabio pače. Čuvaj Tončicu! Ne misli samo na cvijeće u polju! - naređivala je strogo mati s motikom o ramenu.
Otac je na puna kola đubra bacio plug i ornice, a mati posla iza voza, da zakrene zaviračem u nizdolici.
- Bogumila trgovčeva - pomisli Branka - šivat će danas haljinicu svojoj bebi.
- Da sam još makar tako mala kao Tuga ili Tončica - željela je Zorka - ne bih morala na pašu.
Po dalekim prisojima i dolinama izvlače orači teške plugove. Sijačice mašu desnicama širom njiva. A volovi se mučno pomiču uzduž brazda.

***

Iz dana u dan nakupljaju se poslovi. Zvonar odlazi sa ženom na njive, u polje, u koševine. Izbiva preko dana, a crkvene poslove prepušta djeci.
Branka zvoni podne, "zadnje glasove" za mrtvacem. Naviješta blagdane. Redi crkvu: otire prašinu s klupa i klecala. Zorka odnosi na smetnici uhrpano smeće. U čabru donosi vodu za odapiranje čaša, očađenih tuljaka, kamenih ograda i oltarskog stepeništa. Mala Tončica četveronoži po pločama brblja nerazumljivo i praska skupljenim ustašcima. Zavlači se u ispovjedaonice, gmiže u mračne zakutke. Ostale sestrice igraju se oko crkve, ulaze na prstima u lađu, penju se na prodikaonicu, na kor, u toranj, smiju se, vode razgovorke, pocikuju. Bivaju sve glasnije, sve nestašnije.
Uzbjesne pričesnice, Božje skrušenice. Uzbučaše Bogobojaznice:
- Žene drage, zirnite malo u crkvu, odškrinite vrata, za ime Božje!
- Gazdama reci, Bara, gazdama. U krčmi paze da li su čaše čiste, hulnici, lupeži, da li su stolnjaci prostrti, samo da mogu pozvati kelnericu preda se, da zadirkuju, da je osmotre, poglade razvratnicu; a hram Božji, a svetice nebeske djevice rajske - deseta im briga!
- Za pet rana Božjih, Mare, ne štiti gnusnice. Gle Boženu! Dobro kaže Bara - one su krive, one! Zašto muža ne privežu za kuću?! Ali da - i njima je mila čašica! I u njih je kosmat jezik, krv prljava.
- Slatke moje, djeca crkvom gospodare. Derčad skvrni oltare, onečišća svetinje. O Bože, o Bože! Zvonara imamo, a on đubre prevrće, krmku podastire. Žena mu odlazi ispod vimena kravljega pred lica svetačka. Ona mijesi tijesto za hostiju.
- Ne spominje velečasni uzaman s poštovanjem ime Rokovo. Rekao mi neki dan: Draga Mare, vi znate - je li on ikada ostavio crkvu, je li ikad zapostavio svjetovnim stvarima?! - Nije, velečasni, nije nikada - potvrdila sam. - Nikad nije odlazio u krčmu, nego je naglas napadao besramnike i suložnice, i spletkaruše i pretvorice. Upadao im grdnjama usred lažnog molitvanja, tjerao ih iz hrama Božjega. A ovaj - odlazi s njima u gostionicu, kune krišom kod kuće i kroza zube promrsuje kletve za volovima, kao da je Mata Gorse, kao da nije zvonar Majke Marije. Sveta Bogorodice odvjetnice grešnika - pa da nas ne zapustiš, pa da nas ne kazniš!
- Djeca mu se hvale po kućama kako njihov otac ne strahuje ni pred Bogom ni pred svetim Ilijom!
- Isuse blaga i ponizna srca!
- Smiluj nam se, Gospodine!
- O babetine, lajavice, čađava vam duša, garava jezičina. Kreposnice - u mladosti hodate noću na brst u šumu, iza kućnih uglova za strancima zviždukate, a sada prevrćete očima, pretvornice, pocikuše stare.

Nije li vam dosta što ste Roka u ludilo natjerale?!
- Grba, grbavo ti ime, nakazo.
- Gade, trčao si za nama, nametao se, dosado.
- Aha! Krivo ti još i danas, nevoljo. Trčalico sirotinjska, naprosio se po čitavom kotaru - a nijedna se ne nađe da otrijebi gamad u tvom usinjaku, u buharnici pustoj; da s tobom srče smrdljivo kozje mlijeko, gladnice, dobjeglice!
Adam Grba, samac, okrene se prezrivo.
Iza krupnih lipa izvirivala rasplašena dječica.
Odbornik Luka Leš nagovori još iste večeri zvonara:
- Gadovi su babe, dragi Jura, ali valja da i sam priznaš: tako se dalje ne može. Nego ti gledaj da uzmeš težaka na pozajmicu, ili da ti dade koja kuća nadničara u ime zvonarije. Božji su poslovi, dragi, važniji, njihovo je prvenstvo. Predbacuju da točno ne uzvraćaš kod obreda - a ti nauči. Odbit ćeš i velečasnoga od sebe, koji ti je toliku milost iskazao. Znamo svi mi, teško je gledati kako usjeve korov zagušuje, kako zalisci grozdove zasjenjuju a kukuruz žuti neokopan. Hiljade poslova, hiljade briga. Ali, dragi, zato te postavismo crkvarom - da za nas Bogu služiš, da mu ugađaš, a mi da mirne savjesti vršimo zemaljske radove. Upamti proročanstvo koje je velečasni izrekao - na tebi leži odgovornost.
I to je - zausti Jura istiha, upre oči u podnice i zanijemi.
Kada je prijekornik otišao, zvonar gurne grubo nogom Tugu - koja se držala njegove hlačnice i promatrala crkvenog oca - opsuje teško i nestane u noći.
Za njim je poletio dječji vrisak, skočio mu na pleća i kao kobac zabo oštre pandže u vrat, u hrptenicu.

***

Uzbujala ljetina. Gospodarice miluju očima sočne zelenike u kojima se zazelenio prijesad. Zašumjela po dragama jezera lana i konopalja. Pošuškuje kukuruz o bokovima brežuljaka. Na poljima talasa vjetar kao more oklašene usjeve: dižu se i padaju teški valovi u svijetlotamnim prelivima gubeći se unedogled. Gospodari se utruđuju uzbudljivim šetnjama kroz vinograde u kojima su mladice visoko šiknule, a na gustim grozdovima otrunio se cvijet te bubre jagode. Mirišu bujni travnici, i savijaju se do tala oplođene grane po voćnjacima.
Susretnu se zadivljene gazde:
- Sreću Bog daj!
- Dao Bog, susjede, pozlatila nam se muka, eto, posrebrio plug i motika!
Negdje u hladu krošnje kosac klepa kosu, i padaju odmjereni odjeci kao da srce zemlje radosno udara.
Baka prigrnula u tople večeri unuke pred vratima i raspričala se blagosiljući:
- Oh, dječice, ne pamtim takove godine. Nego pričao mi djed, dok sam bila sićušna kao vi, mili, da je jednom urodila godina tako te su morali ubirati zelene jabuke da plod prorijede, jer grane stadoše pucati od obilja, mladice se kršiti, a potpornji se žitko svijali kao lukovi. Spominjali starci da su gdjegdje i zlatne jabuke i srebrni grozdovi iznikli.
Okomile se žene na muževe:
- Dao Bog, dao Bog! Ali može On i da uzme. Ne valja vam pamet ko ni jelo nezasoljeno, mlakonje. A tko vam prorekao sreću, tko? Tko vam ju izmolio? Po vašoj duši - koprive bi zastrle oranice. Ne molite, ne darujete, gnusovi. Kletva, tuđa žena, gadna riječ - to su vaše putnice!
- Udri, Magda, udri! Velečasni o svecima govori klupama - a, gle, kako mirišu njegove molitve po poljima, kako zore na trsovima i krošnjama! Da nije njega, ugodnika kukali bi po kućama, naricali iznad njiva.

Uplete se i Luka Leš:
Dogodi se, dragi, da trn rodi - a žena pametnu reče. Mimoišao nas mraz pobitan - razvili se cvijeci, ocvali, oplodili. Kišica natopila korijen koliko treba, i sunašce podgrijalo poželjno. Močaline nije bilo da nam muku sagnjili, žega nam je nije sažgala. Evo, zori, buji - ali možda (očuvaj nas, Bože i sveti Ilija) kojom nesrećom zgriješimo, a led nedozrelo u zemlju zabije ili pokosi vihor. Treba Boga umilostiviti, udobrovoljiti, dragi!
Martin Kablar pridometne:
- Na župnikova usta!
- U, đavle! - otegnu žene koreći.

Prve nedjelje obiđe procesija njive u Rodinama, Pod selom, u Srednjoj drazi. Župnik poskropi usjeve u znaku križa i izmoli s narodom molitve zahvalnice.
Sljedeće nedjelje imale se pričestiti sve župljanke i mnogo vjernika.
Te sedmice, u očekivanju velikog odrješenja, začela se nesreća Jure Grešnika.
Jedne večeri, odzvonivši Zdravomariju, pruzio se umoran po crkvenom zidu. Čitav dan nije mogao do cigarete, a gospodari su prolazili mimo njega ostavljajući za sobom plavičast miris koji ga draškao. Isprevrtao je džepove, ali ne nađe ništa, jer je juče par opušaka i džepne istresine smotao u novinski papir. Dolje, pod zidom, pada svjetlo dućanskih vrata, i čuju se glasovi gdje traže cigarete, duhan. - Da zaište?! Rekli bi mu sigurno: - Prosjačiš kao da si mutan Komparov! - Ili: - Imaš službu, kupi! - Zbilja - dosjeti se - imam u džepu dinar! - Trgnuo je odlučno glavom i svrnuo pogled od dućanske svjetlosti, koja buknu kao požar. Zagleda se u nebo. Iskrile se tisuće zvijezda, žario mjesec. Nametnu mu se čudna misao: ne, to se anđelima krijese užgane cigarete u zubima, a sveti Petar zadimio cigaru.
Skoči sa zida, uleti u dućan i baci novac na banak.
Kad se vratio kući, žena ga zaište so.
Popušio sam! - odvrati mirno. Popušio?! - žena problijedi.
Juru nešto podiđe, ubode i, željan svađe, promrsi:
- Da, popušio, pa?! Nisam li zavrijedio?!
Žena vrisne, zaplače i sasu brzorečicu:
- Popušio, popušio, zavrijedio. A djeca gladna. A čime ću začiniti? Jaja još topla od gnijezda prodala sam jajčaru za sol - a ti popušio. Zavrijedio! Ja sam dinar privrijedila! Ja!
- Začepi!
- Začepi ti djeci da ne vrište od gladi. Posoli im duhanom, nahrani ih dimom, raspikućo!

Padne kletva.
- Kuni, psuj, gade! Raznio si nas na bablje jezike. Viči, proklinji, zvoni - neka čuju odbornici, neka zna velečasni!
Juri se smrknu pred očima, poleti k ženi, obori se na nju.
Djeca zavrištala, zaječala razdražljivo, sitno piskutljivo, kao stotine zvončadi, kao hiljade zvečaka.
Mati pobježe od kuće.
Branka podranjuje da odzvoni pozdravljenje jutarnje. Branka kuha i odlazi k ocu u polje.
Proču se selom da je zvonar isprebijao ženu.
- I pravo joj je - složno govorile žene. - Prenemaže se kada je upitaš kakav je muž. Dobar, siromah moj, dobar! Eto ti dobroće, budalo!
Dopro glas i do župnika: spremao se da u nedjeljnu propovijed uplete zvonarov slučaj.
Nevenka, Tuga i Ančica bile su jako gladne. Pred materom mogle su i zaplakati i zaiskati, a otac samo šuti mrk ljutit, opor.
U subotu, pred veliku pričest, uđu one u crkvu kriomice, ušuljaju se u sakristiju i stanu prevrtati ladice s ljubičastim, crvenim, plavim i zlatnim vrpcama, misnim haljinama, ministrantskim odjećama. Tražile su otkitke hostija koje im često davao otac napekavši pričesni kruh.
Velika kliješta s četiri okrugla pečata odlijevala su četiri bijela otiska, nalik na srebrnike. To je za pričesnice i pričesnike. A druga kliješta za pečenje misne hostije, u znak lomljenja hljeba, otiskivahu veliki okrugli pečat. Kada bi mati na utopljenu zdjelicu izlila tanki sloj tekućeg tijesta te ono stade bijeljeti - nestrpljivo bi čekale da otac oslobodi lijepe forme, a slasne, ljepljive odlomke pruži njima.
- Joj! - vrisnu Ančica ugledavši mrtvačku glavu na molitveniku.
- Ona ne vidi - reče mirno Nevenka i oturi lubanju u zakutak.
Tuga radosno cikne te pozove sestrice. Našla je hostiju.
- Ne smijemo sve pojesti. Sutra je pričest - opominjala je Ančica.
- Strina Bara i kuma Magda nisu gladne - odvrati Nevenka i nastavi jesti pohlepno.
Sutradan doveze se župnik iz Vrbovskog da bude na pomoć kolegi. Uranio narod i hrpimice pohitao u crkvu. Pred ispovjedaonicama stajahu troredi pokajnika, a odriješeni ponikli pred oltarom.
Već su zadnji skrušenici padali na klecalo pred odrješiteljima kad se zaprepašteni Luka Leš prišulja uhu velečasnoga i odšapta drhtavo:
- Velečasni, nemamo hostije. Ni za misu!

Župnik uzrujano ustane. Ostavi začuđena vjernika s grijehom na jeziku i othita u sakristiju.
- Jura, pa što je to s vama, za Boga dragoga?!
- Velečasni, netko je pokrao sve hostije.
- Nije istina, lažete; izbili ste ženu, pa nije imao tko da napeče.
- Velečasni, hostije su ukradene.
- Isuse! - velečasni padne ničice.
Svi prisutni u sakristiji kleknu oborivši glave.
- Šta je?
- Što se dogodilo?! - šuštao je šapat lađom.
- Hostije nema!
- Hostije su pokradene! - javljalo se od usta do usta.
- Bože!
- Isuse!
- Marijo! - dizahu pokajnici oči u nebo.
I sveci po oltarima obratili k Bogu pogled, zaprepašteni. Kipovi ugodnika i svetica skameniše se od presenećenja.

***

Po podne, za večernjice, užesti se g. župnik pred oltarom i iskali jad u govoru:
-Za taj grijeh stići će vas golema kazna!
Grešniče, na onom svijetu jest ćeš žeravku, pit ćeš žeravku! Lijegat ćeš na žeravku, hodat ćeš po žeravici! U očima bit će ti žeravka, u ušima bit će ti žeravka! U nozdrvama imat ćeš žeravke! Žeravka bit će ti sunce, žeravka bit će ti mjesec! Žeravka bit će ti kruh, žeravka bit će ti voda!
Grešniče, spasi dušu na ovome svijetu!
Ti, koji si počinio svetogrđe, odaj se, pokaj se, skruši se, udari se u grudi - da spasiš sebe i svoju braću od jarosti Božje, od srdnje Njegove!
Pali vjernici ničice, duboko sagnuti, i moljahu se pokorno sa suzama u očima. Ali nijedan se ne mače da bi kazao: Ja sam!
Gospodin župnik uzme zličicom par zrnaca tamjana iz tamjanika i prosu na žar kadionice. U oblaku mirisava tamjana otpjeva blagoslov i nađe smirenje.
U sakristiji, okružen crkvenim ocima, obrati se zvonaru strogošću suca:
- Recite istinu, Jura; je li vaša žena napekla hostije?
- Da, velečasni!
- Dobro, naredite neka dođe sutra u župni ured.

A crkvenim ocima govorio je nasamo:
- Kaže li žena da ju je izbio muž, morat će priznati da nije napekla hostije! Onda pada krivnja na zvonara! Na ovom svijetu sudit ćemo mu mi, a na drugom položit će obračun Svemogućemu. Ne prizna li zvonarica, i ako ne saznamo za krivca - Bog će se oboriti na nas!
Žene plakahu u crkvi, naricahu pred crkvenim vratima. Muškarci ušutjeli uokolo svetišta. Sa zebnjom u srcu pomišljahu na prerodna polja i vinograde.
A dan bijaše blistav i radostan.
Branka otrčala u drugu župu po majku.
Otac potjera rano djecu da legnu, pa se i sam sruši premoren u postelju.
Čitavu noć sanjale su Ančica, Nevenka i Tuga strašne sne: otvorile su ladicu u sakristiji, a u njoj zablista, zažari hiljadu žeravica kao hiljadu paklenih očiju. Isule se žeravke same po kamenom podu, zavlačile im se u odjeću, skakale na njih. Kušale su da pobjegnu, ali zažareni ugljen pekao im stopala, prljio kožu, palio ih u nosnicama, žario u ustima i ušima. Plakale su, vrištale, zvale mater kričljivo.
Izbudiše bukom oca. On se izdere na njih, a djevojčice se pripiše ustreptale, zagrcane jedna uz drugu i tako probdiju groznu noć.
U zoru prispjela žalosna majka, a one padnu pred nju i dršćući priznadu grijeh. Mati ih pomilova, ušutka i nahrani.
Otac ode zarana mučke s kosom u sjenokos i ne vrati se do podneva.
Kada je mati ušla u župni dvor i nazvala tiho Isusa, velečasni se dobroćudno smješkao. Ponudi joj stolicu:
- No, Grešnikova, priznajte otvoreno zašto ste pobjegli od kuće?
- Velečasni, oboljela mi naglo sestra u Bosiljevu.
- Ali prije toga ste napekli hostije?
- Da, velečasni!
Kada se u župi pročulo za zvonaričino zatajenje, razjariše se bogomoljne domaćice:
- Unizit će nas pred Bogom, đavoli!
- Hoće, ljudi, hoće! Čuli ste velečasnoga?!

***

Blista ogromni nebeski brojčanik, i pomiče se po njemu zlatna sunčeva kazaljka nad poljima i šumama, nad njivama i selima.
Izmlaćeni su snopovi ječma i raži. Požnjevena i ovršena je pšenica. Spremišta su krcata.
Mlinovi: dobri zmajevi, mašu uz Kupu mokrim krilima, gutajući vreće žitka. Nadaleko se čuje kako melju ujednačeno, teškim zubalom.
- Nažderat će se, siromasi, za sedam godina! - obraćaju se blaženo mlinari nosačima i nosačicama.
- Dao Bog da se i bačve naloču. Spremamo im goleme trbuhe! - odgovaraju sa smiješkom vinogradari.
Sela su tiha i pusta.
Gospodari kose i suše sijeno u gorama. Pred podne polaze žene u košenice, s teškim košarama na glavi. Na njivama saginju se pljetvarice i kopačice pod žarkim suncem. Gazde obilaze sa štrcaljkom od trsa do trsa i galiče. Modre im se poprskani šeširi. Plave se ogaličeni vinogradi po bočinama - kao da su komadi neba na njih popadali.
Stoka je na paši ili preorava strnokos za heljdu i repu. Ili izvlači u šumi iz draga vlake. Ili je u Vrbovskom na kiriji.
Bijelost seoskih kuća u suncu zazima oči, a teška ljetna sparina umara. Zakevta pas u hladu. Zakvoca kvočka u krleci. Zaplače probuđeno dijete u mokrim pelenama, samo zatvoreno u pustoj kući.
I zvonar se iskrada sa ženom u polje. Ili zar da pusti lipsati kravu bez krme, uvenuti kukuruz koji je dobro pokazao? Nema tko da ga nadzire; a ako bi i došao netko da upita za nj, upućuje djecu neka kažu: - Otišli su u drvnik sutra peru crkvenu rubeninu! - ili: - Otac oprašuje župnikov vinograd, a mati otišla s ječmom u mlin. - Znadu i djeca da pozvone za mrtvacem ili, Bože sačuvaj, ako se grdni oblaci navuku.
Sedam djevojčica raduje se seoskoj osami.
Znadu, nema bojazni da će netko povikati na njih i raspršiti ih s mržnjom. Nema nikoga koji bi im dogrđivao u igri i presijecao vesele pjesmice brojanice koje odlučuju na koga će pasti red da bude vražić:

Tri mesara buhu klala,
buha tu, buha tam -
pa izišla ipak van!
en ten tini
savaraka mini
savaraka tika taka
bija baja
bum

A najradije bi, ovako nesmetane, kazivale onu kiticu zbog koje su stara Magda i Mare vikale za njihovom materom da i djecu uči huliti; a njih bi razgonile: - Iš, gnusnice, u štalu s tim, a ne pred crkvu! - Tu pjesmicu govorile bi inače tiho, sa strepnjom - a sada je izvikuju bučno. Poredavši sestrice uokrug, izbacuje Nevenka slog po slog i uzgred prelazi kažiprstom od jedne na drugu:

Mare pere na potoku,
Pero jaše na kokotu.
Kupila mu zelen trak,
prišila mu na škrljak.
Ode k misi ko junak,
dođe kući ko bedak!

- Tugica je vražić! - viknu prhnuvši pod toranj i povuku za uže.
Prosu se brecavo radosni smijeh zvonceta.
Omara biva iz dana u dan sve teža, sve nesnosnija. Dani postaše sparni kao u kuhinji. Zrak oteža, disanje se uspori. Narojile se muhe, pa obadaju tromo blago, dosađuju umornim ljudima.
- Frče se lišće kukuruzno kao cigareta. Nedostaje kiše pa ako ne zadaždi, ote nam se glavna hrana od usta! - tuže gospodari.
Na blijedom, žarkom nebu blistaju sijevci od vrućine.
I toga dana granu vedro jutro.
Još u sumraku porazbježali se težaci i težakinje sjenokošama i njivama. Jedni, da zgrnu sasušeno sijeno i otavu. Drugi, da osumpore lozu vinovu kako bi - ne bilo je - bolest predusreli. A treći, da popuču konoplje i razgrnu ih po rosištima, da okisnu. Ili odoše prorijediti repu, neka okrupnja.
Zvonar i zvonarica ujarmili marvu i otišli po voz sijena, daleko od sela.
Najednom, tek što se odjutrilo, pritisnu strašna zapara.
Podmuklo grunu grom iza gora.
Banuše naglo crni, krupni oblaci.
Pomrknu, stmuri se iznenada.
Munje zablistale zmijoliko i stadoše cijepati nebo.
Kao mravi u mravinjaku, pred olujom užurbali se ljudi po poljima. Težaci potrčali bezglavo, težakinje uprle bjesomučno, gospodari se uzvikali, a gazdarice stale izbezumljeno zapomagati.
- Isuse Kriste!
- Sveti Ilija! Sveti Roče!

Podiže se vihor i stade kršiti grane, savijati krošnje, krčiti voćke.
U selu zagakale guske, uskokodakale se kokoši, zakreštale kvočke, zavrištala djeca.
Bogobojazne bake kleknule na pragove i podigle k nebu sklopljene ruke, poprskivale svetom vodicom kroz prozore. Druge su vračale bacajući na put kroz vrata sjekire, prevrnute stolice i živo ugljevlje.
- Majčice Božja, smiluj se!
- Sveti Ilija, poštedi nas! - obraćale se Bogu i svecima, blaženima i sveticama.
- Zašto ne zvoni na oluju?! - bjesnjele gazde po njivama.
-Zvon! Zvon! Ne čuje se zvon! - povikaše težakinje, zaplakaše gospodarice.
A u selu Branka potrčala pod zvonik sa sestrama. Potegoše za užad: zagrmio zvon Majka Marija, zakriknuo Sveti Ilija, zajecao sitno Sveti Rok. Zinuli panično i teškim klatnima, kao jezičinama, usklatili ždrijelom.
U ogromnu lipu kraj tornja udari grom. Liznu plamen i otkrši se pola vrška, te se s bukom surva pred crkvu.
Djeca zavrištala, pustila užeta i pobjegla u hram.
Sasu se grad.
Krupna, gusta tuča šibala je plodne njive, razbijala stakla na prozorima, kršila grančice, obarala plodove. Tukla su teška zrna leda po krovovima, koturala se niz putove, odskakivala od tijela udarajući bolno po plećima i glavama. Goveda okrenula tvrda čela vihoru i sagnula glave.
Strašna buka, lomljava i kršenje ugušivahu jauk i vrisak po poljima, naricanje po kućama.
Istom brzinom minu oluja.
Izgrmjelo se. Ispadalo. Izbjesnjelo.

Sunce veselo prosinu preostale oblačiće i rasvijetli sela i tužnu okolicu.
Po putovima grgolji žuta mutna vodurina valjajući okršene mladice, noseći oklaćene plodove. Bijele se kupovi leda uz plotove i pod kapovima. Djeca zagalila hlačice i rukave te grabe dlanovima ledene bonbone i krišom ih unose u kuću na pregršti.
Operušane i okljastrene voćke, izrešetani kukuruzi i pobijeni vinogradi snuždili se žalosno.
Jauci odjekivahu s njiva, plač se širio kroza sela.
Vraćali se promočeni vozovi sijena, istučeno blago i skršeni ljudi.
Vinogradari otrčali u vinograde. Ostadoše osupnuti gledajući u boli zelene grozdove na zemlji i prebijene odvode krcate grožđem.
Gospodarice naricahu izaglasa u šljivicima i jabučnjacima berući s tla hrpe zelenih jabuka i krušaka, nedozrelih šljiva i bresaka.
- Gdje je Jura?! - zavikao netko.
- Držite ga, ljudi! On nas je upropastio!
Otrčalo nekoliko bijesnih gospodara od volova i upravilo k zvonarevoj kući. Za njima jurnule žene, zatapkala djeca.
Jura je upravo ispalčio volove.
- Ha, lopove! Ti si zvonio po šumi i sjenokoši! Za to te plaćamo, gade!
- On nas pobio! Upropastio nas, uništio, izrod!
- Zavrijedio je da ga rastrgamo! - vikale su žene, prijetili muškarci.
Na Juru se prospu zeleni plodovi i oblomljene grane:
- Evo ti plaće, ništarijo!
Porasla buka. Podigla se vika.
Padali su plodovi po zvonaru, razbijali mu okna na kući, udarali po crijepu i ulijetali u sobu.
- Ništarija!
- Skvrnik!
- Svetokradica!
- Nevjernik!
- Evo ti plaće, evo ti zvonarije! Nažderi se! Naloči se! - Pružala je rulja Juri otkinute grančice i odvode s grozdovima.

***

Bližila se jesen, a prirod se oporavljao.
- Ljudi, kako možete ovako ludovati: zvonar nas je upropastio! Zar nije onda uništio i sebe?! Popljuvali ste ga, izgrdili, poharčili mu kuću. Evo, jesen se pomolila, a on nema čime da utaži dječju glad. Promislite: da Jura znade praviti led, ili bilo koji od nas, da je ta moć u njegovim rukama - ne bi li ga prosuo radije na one gospodske glavurde koje nama kroje? Stiglo nas je zlo u obilju, ali, eto, neće nam ipak nedostajati zelenila, ni palente, pa i vina bit će toliko da nam noge otkažu poslušnost. A njega, jadnika, bacili ste ni kriva ni dužna iz službe. Da si je makar privrijedio žitka, da mu niste i to priječili - ne bih rekao! - savjetovao Adam Grba crkvenjacima.
- Adame dragi, zaludu ti muka. Nećeš valjda kazati da je naš velečasni krivo rasudio! Istina je, nije onako zlo kako smo predviđali, ali mnogo je tu, dragi, pozlatila njegova molitva. Rekao je lijepo: Koga kara Bog, onoga i miluje. Toče mu se riječi kao biser. Anđeli bi prignuli uši da ih poslušaju, nekmoli mi smrtnici. Dragi, promisli i ti dobro rasudljiv si čovjek, na glasu razumnik, pa vagni: opominjao sam Juru, ne idi u polje, budi kod kuće, blizu crkve, jer ljudi su te i odabrali da za njih Bogu ugađaš, da Ga ne razjare, pa da mogu skrbiti za sebe, a tebi će tvoje namaknuti kako je dogovoreno. Ali on nije poslušao. Uz to je psovao krišom! A tko će biti za to Bogu kriv nego mi, dragi?! - uzvrpolji se Luka Leš.
Stari crkvenjak Janko Troha, bivši općinski pandur, podupre osudu:
- U mojoj mladosti pazile su i svjetovne vlasti na psovače. Da! u mojoj mladosti, ako bih koga čuo gdje spominje ime Gospodnje uzalud, otkresao bih mu službeno: Javno psovati Boga, sveca, anđela, krst, grob, vjeru, majku Božju - strogo je zabranjeno, te se prekršitelji imadu kazniti po ces. naredbi od 20. IV. 1854. globom od 140 kruna, odnosno zatvorom od 1-14 dana. Koliko puta je Mata Gorše sjedio! Kolike sam ja tako uhvatio za ovratnik i dovukao ih pred bilježnika. A danas, kada su ološale ljudske odredbe, da mi kao izvršitelji Božjih zakona griješimo - bilo bi svetogrdno. Da! svetogrdno.
- Popovi, popovi prave grad. Pitajte vi ludoga Vilka. Veli on: "Župnik svaki dan pravi tuču u župnom dvoru, pa ako zaboravi pritvrditi prozor ili začepiti ključanicu - pobjegne mu tuča na polja i harači!" - podvali Martin Kablar.
Odbornici ušute smrknuti i raziđu se.

***

Zvonareva djeca ne smiju da se igraju oko crkve naočigled vjernicima:
-Nećete više obješenjačiti pred kućom Božjom! Dosta nas stiglo zarad vas, kopiladi! - govore trećoretkinje u grupama kada ih opaze.
Mati mnogo plače.
Vide sestrice kako razgovara s ocem te joj suze kaplju na pregaču:
- Zima je pred vratima, a djeca su gola i bosa. Ti si u krpama i bez obuće. Naskoro nećemo imati što da založimo.
Tuga je odlučila da neće cijelu zimu iz kuće, samo da se može mama obući.
Minu berba. Uzavreo mošt.
Ljudi počeli kršiti kukuruz i dovoziti kući pune vozove klipova, a na njima se žute okrugle bundeve.
Svako veče odlaze momci kojoj djevojci na bijeljenje, perušanje kukuruza, a slasne, krezube klipove mekanog zrnevlja prevrću na žeravici i zaslađuju vesele razgovore, zalivene mladom rakijom.
Odavna su već tukačice prebile tukačama i isjeckale trlicama sasušene konoplje.
Tako stižu daždivi Svi Sveti, kada se pričinjaju tužni obronci, mokre, izrovane njive, izlokani putovi i crne vrtace kao rake i grobovi, a čitava je zemlja nalik na groblje osuto zlatnim vijencima popadalog lišća.
Iza Svih Svetih blisnulo nekoliko sunčanih dana, pa velečasni odluči da u pratnji crkvenog oca Luke Leša, koji vrši poslove zvonara, pokupi lukno.
Ujutro upregnu odbornik konja, sjedne do gospodina župnika i zapute se u donji dio župe po bir.
Cio dan metali su dočekljivi župljani nadarbinu u kola, nukali velečasnog i odbornika zakuskom, moštom i rakijom govoreći:
- Dobar je Božji blagoslov, velečasni. Kaznio nas Bog ali i pomilovao! Evo, u ime Njegovo!
Odborniku dodavahu:
- Pazite ljetos koga ćete izabrati zvonarom! Skoro nas uništio ona nesreća Jura. Skoro nam obratio sav trud i muku u ništa!
A velečasni bi dijelio obilno blagoslov opraštajući se.

***

Sumrak se šuljao u župno selo i obavijao ga u tamnu jesenju koprenu.
Nevenka, Tuga, Zorka i Ančica potrčale su od kuće k crkvi da se igraju, jer sad su ljudi u domovima.
U tornju jedva čujno zabruja zvono.
- Branka je dala znak!
- Branka je prva dotrčala i uhvatila se "spasa". Prevarila nas! - pomisle veselo djevojčice i jurnu pod zvonik.
Nevenka vrisne jezivo:
- Tata!
Tuga, Zorka i Ančica zavrište, zacvile, zaridaju kao ranjene.
- Tata! tata! - vikala je Nevenka iza glasa.
Strahovit vrisak uzbuni obližnje seoske kuće.
Neki seljani dotrčali pred crkvu.
- Što se derete! - vikao je zaduvano Janko Troha.
Kada je došao bliže, ustukne: na zvoničkom užetu visio je Jura Grešnik.
- Nož! Dajte nož! - derao se van sebe na dolaznike.
Netko skoči, podigne pod obješenikom prevaljeno klecalo i prereže uže.
Martin Kablar dočeka u naručaj teško, ukočeno tijelo i polegne ga na kameni pod.
- Vode! vode!
Skinite mu uže s vrata! - padali su povici u ženskom zapomaganju i dječjem dozivanju majke.
- Isuse Bože! Marijo! - govorila je stara Magda jednolično. - Koliki grijeh, koliki grijeh!
Adam Grba izdere se na nju bijesno, i žene ušute.
Čulo se samo kako tiho i iznemoglo cvile djeca u mračnom kutu.
- Gotov je! - reče muklo Martin Kablar, a djeca ponovno zavrište.
Začu se sve bliži jauk Jurine žene, koja je bježala do crkve.
Gospodin župnik i Luka Leš ulazili su u selo s punim kolima birčevine.
- Lijepa noć, dragi naš velečasni! - reče sa smiješkom pripiti odbornik i stade pjevušiti viknuv na konja.
Na nebu, žalosno kao svijeće, palile se prve zvijezde.

***

Sinoć odniješe zvonaricu obeznanjenu kući.
Noću skoči u bulažnjenju s kreveta i udari glavom u zid. Dugo su vrištala djeca u noći nad majkom ne mogavši je dozvati k svijesti i poleći u krevet. Tek pred zoru podigla je susjeda i krvavo joj tjeme isprala vodom. Obrezala kosu unaokolo i stavila melem. Ali mati se ne pomače iz duboke nesvjestice.
A samoubici prebaciše ponjavu preko glave i preniješe ga pod lipu da prenoći, jer u grobljanskoj mrtvačnici mogu ležati samo poginuli sa svetim sakramentima. Govoruše začele šaptati prepirući se da li smiju užgati svijeću onome koji je samovoljno položio na se vlastitu ruku. Napokon se slože i utisnu mu više glave neblagoslovljenu svijeću da se pakleni tihohođa ne prikrade truplu.
Ipak su čuvarice koješta vidjele.
Oko ponoći zastrli oblaci zvijezde i zašumnjele crne krošnje sablasno. Vjetar je prigašivao plamen svijeće koji su žene s mukom zaštićivale dlanovima da ne utrne. Ponjava na obješenikovu licu bubrila je i podizala se dok je nije jedan jači vjetreni zamah zbacio s lica i prehitio na svijeću.
Nakesi se samoubičino lice.
Pomrkne svjetlo.
Babe zakrešte, vrisnu i strovalivši se niza zid odjure kući.
- Obesvećenje! obesvećenje! - ponavljala je stara Magda i kazivala ženama kako se glava dizala, i onda najednom skočio vampir, bacio ponjavu na svijeću i grohotom se nasmijao.
- Hu, hu, hu! - odjekuje još uvijek od crkvenih lipa.
A pod njihovim krošnjama leži strahovito sam i ostavljen Jura Grešnik, nabuhla, pomodrela lica, podrugljivo isplazivši jezik. Oblak mu bacio crnu koprenu preko glave, i samoubičino lice kao da se ublažilo, prelilo čudesnim smiješkom. Nedaleko od njega crni se ždrijelo zvoničkog ulaza, te se čini - kao da je toranj zinuo u čudu. - Hu! hu! - plašila je sova s lipe, ali zvonar se nije bojao, dalek, nepokretan, nepomičan, neosjetljiv! Njegovo srce nije moglo ni da mrzi.
- Gle! gle! - drhtala je praznovjerica stisnuvši se k ženama.
- Gospode, pomiluj! Gospode, pomiluj - lipa se njiše!
- Past će na toranj!
- Survat će hram Božji!
Baba Mare šane:
- Trebalo bi vampiru kolcem probosti srce!

***

Kada svanu dan, potrče radoznalice do lipa.
- Evo, evo da je istina! - tvrdila je Magda muškarcima, podigavši ponjavu s prevaljene svijeće.
- I ruku je pomakao, nije bila tako daleko od trupla! - Gle, i list mu se prilijepio na potplat!
Janko Troha razastre ponjavu na lešinu:
- Sve će to oblasti utvrditi službeno, a vi - razmaknite se. Da! To stoji u zakonu.
Crkveni otac Lesac raspršivao je radoznalu djecu.
Pridolazili su članovi crkvenog i grobljanskog odbora:
- Treba lešinu što prije pokopati!
- Treba obavijestiti kotarsku oblast!
Mrtvozornik bijaše seoski starješina, a tu svjetovnu dužnost vršio je također Janko Troha.
Ovaj se sagne i izjavi:
-Po § I, nalazim da je pokojnik počinio samoubojstvo, kojemu su uzroci nepoznati, a počinio ga u ubrojivom stanju.
Crkvenjaci se slože s razgledačem, a Troha izda "mrtvačku razglednicu".
-Sada treba da izvršimo ukop! - zaključi Luka Leš. - Grobljanski odbor neka odluči gdje ćemo iskopati raku.
Odbornici zanijemiše u neprilici.
- U groblje ne može! - izlane napokon jedan od njih.
Skočiše babe:
Kako možete i spomenuti groblje!
Adam Grba htjede da se obori na odluku grobljanskog odbora, ali ga Martin Kablar povuče iz grupe:
- Ostavi, Adame! To je njemu ionako svejedno! Pođi do mene, pa će nam žena zgotoviti štogod toplo.
A Luka Leš obrati se Trohi.
- Janko, ti ćeš znati paragraf koji o tome govori!
- Da! Znam jednu naredbu broj 18681, koja kaže: ako nastane spor između političke i crkvene vlasti u pogledu ubrojivog ili neubrojivog stanja - imade politička oblast takov slučaj prijaviti kr. zemaljskoj vladi, koja će glede toga raspravu provesti s ordinarijatom. A ako se prizna ubrojivo stanje dotičnika, imade se odmah obaviti definitivni pokop van groblja. Da! Ali kod nas nije bilo toga spora, i odluka je pravomoćna.
- Ljudi, što bulaznite, nije on samo počinio samoubojstvo, on je ujedno izvršio svetogrđe! Crkveni oci, prosvijetlio vas Duh Sveti! U mojoj mladosti pričao mi djed kako se ubio čovjek svojom rukom, pa ga župljani sahranili tako daleko od crkve da se nije moglo čuti zvono. O, pamet vam se ukisala, navalit ćete na nas još goru nesreću!
- Urazumi ih, Magda, kaži im! Ne daj, zaboga, da opet stradamo! - navalile žene.
- Znali su naši stari što čine - nadoveže grobljanski odbornik Lesac - i ja se toga sjećam. Kazivali starci kako su nosači uprtili lijes i nosili ga tako dugo kroza šume dok se mogla razaznati zvonjava. Tamo ga pokopaše. Odonda, kažu, plodilo i rodilo izobila!
Vijećao odbor nekoliko časaka, povukavši se od mase, i onda dade Luka naredbu da se spremi čamov lijes i odrede nosači.
- Trud i dangubu razgledaču, rakaru i nosačima, kako naređuje zakon, isplatit će općinska blagajna - izjavi starješina.
Odmah iza podneva donese stolar lijes posut blanjevinom. Polože u nj lešinu i začavle pokrov.
- Treba požuriti. Tko zna gdje ćemo stati! Jak je glas zvona.
Četiri težaka uprte lijes na brzo zbijenim nosilima.
Zagrmi zvono.
Iza truge pođe golemo mnoštvo žena, staraca, muževa, djevojaka i momaka.
Povorka je ulazila u šumu, korak po korak, i svi naprezahu uši, pazeći kako pada jačina zvonjave.
Kasno popodne, duboko u planinama naredi Luka Leš da povorka stane. Zvono je zanijemilo.
Rakar baci svijetlu lopatu s ramena i zasiječe u mekanu šumsku crnicu kraj puta.
- Samo duboko iskopaj, zbog zvjeradi! - opominjali ga odbornici.
Vrh visoke jele opazila vjeverica svjetinu, podigla se začuđeno na stražnje nožice i preplašena odbacila se preko vršaka.

***

U sumraku vraćali se ukopnici domovima. Adam Grba prebaci na se vreću kukuruza i svrati k Martinu Kablaru.
- Hajde, Martine!
Kablar iziđe iz kuće sa ženom, također noseći teret na ramenu.
Krenuše zvonarevoj kući.
Uđu u hodnik i otvore sobna vrata.
- Brankica - reče Martin Kablar - evo, donijeli smo vam zvonarinu. Da sprtimo!
Branka se podigne od materina kreveta i, razumjevši, zajeca.
Zvonarica ležaše bez svijesti, tek od časa na čas trgne rukom ili bolno nategne lice.
Martinova žena podijeli djeci kolače iz kotarice.
- Branka, ne plači, tata je imao veći sprovod od velečasnoga. I zvono je za njim dulje zvonilo! - tješila je Tuga, pružajući joj dobiveni kolač.
Kablarova žena zarida i ogrli dječicu.

________________________________

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana Brod na potoku, Božji bubanj, ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme Ognji i rože i knjigu kritika Eseji i ocjene, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i roži, uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz 2. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Ivan Goran Kovačić - Jama

Ivan Goran Kovačić - Moj grob

Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Ivan Goran Kovačić - Odabrane pripovijetke

Ivan Goran Kovačić - Smrt u čizmama