Ivan Goran Kovačić - Moj grob

Srpnja 1943. se smatra datumom smrti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića tj. kao dan kad su ga četnici negdje u šumama države koja je tada bila podijeljena na frakcije i napaćena raznim nevoljama, mučki zaklali. Općepoznata je činjenica da je Kovačić kao pjesnik u starom smislu riječi (lat. vates lyricus - lirski prorok) naslutio svoju smrt u jednoj od najljepših antiratnih pjesama naše književnosti - poemi Jama, a mjesto svoga posmrtnog prebivališta u relativno kratkoj pjesmi Moj grob. Te su dvije Kovačićeve pjesme poznatije od uopće sve ostale njegove lirike i predstavljaju svoga autora kao nezaobilaznu ličnost u povijesti naše književnosti.

Od mnoštva vrijednih djela koje se može komentirati, svratio bih vašu pozornost na Moj grob, ne samo zato što je znano široj javnosti pjesmoljubaca, nego zato što se uz nju veže često onaj jednoznačan smisao te se taj isti nameće u školama i fakultetima kao apsolutna istina. Međutim, svima koji se iole razumiju u umjetnost (u užem smislu riječi) jasno je da u tumačenju iste nema nikakve apsolutne i jedine istine; ali, nažalost, unatoč toj činjenici nisam primijetio mnoga tumačenja koja bi se tematikom razlikovno bitno odmakla od standardnog i očevidnog poimanja pjesme kao navještaja budućeg Kovačićevog prebivališta. Ona većinom prve dvije strofe podrazumijevaju kao umjetnički opis mjesta groba, treću i četvrtu kao socijalistički prezir prema vjeri, a zadnje dvije kao goruću želju za mirom. Takva tumačenja ne osporavam, iako bi se i to u većoj ili manjoj mjeri moglo, već ću pružiti pogled iz druge perspektive.

Ima li se na umu problematika šire društvene zajednice u to doba, teško je zamislivo da u toj ratnoj stihiji pjesnik piše baš o umjetnosti, no onda je još i teže zamislivo da piše o sebi, tj. svom vlastitom grobu. Ipak, ovakava analiza ne pokazuje ništa budući da je Kovačić pjesnik koji stvara sukaladno onome što osjeća te svoju tematiku nije dužan nikom pravdati kao ono Stanko Vraz u doba preporoda. Stoga, umjetnost kao motiv pjesme, ako zanemarimo pogled na samu njenu fasadu, jednako je potencijalna tema kao i posmrtna raka.

Nadalje, uzevši u obzir kako pjesma može biti metaforična, tj. alegorična mada je i sam pisac nije možda kao takvu shvatio i zamislio, jasno nam se nameće umjetnost kao motiv.

U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Mrka planina ovdje lako može biti sam Parnas, prebivalište Muza u grčkoj mitologiji koje u kasnijim shvaćanjima postaje sinonim za umjetnost u širem smislu riječi. Zašto je pak ova planina mrka ostavljam čitatelju na volju da zaključi što i nije teško ako se samo povuče paralela između tadašnjeg i sadašnjeg stanja umejtničke scene. Hum kao motiv se usuđujem protumačiti kao njegov vlastiti spomenik, udio u planini umjetnosti, pri čemu urlik vuka stoji kao metafora za srodnu dušu (pisca, komentatora) iste jer vuk simbolizira snagu, krvoločnost, odvažnu nemilost, a odmah asocira i na sintagmu vuk samotnjak pri čemu je neminovna paralela sa Ujevićevim Visokim jablanima (Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista povrh mračne rulje...), a crnih grana šum bio bi zvuk njegovog, često melankoličnog opusa koji je već djelomično predstavljen pojmom hum.

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

U drugoj se strofi nastavlja grob kao motiv u sinonimu raka, a imperativna rečenica u želji da se književna ostavština tumači, tj. okruži u skladu s prirodnim okolnostima datog vremena (zima-ljeto) što ovom prigodom i činimo, ali s napomenom da se ne mijenja njen originalan karakter, tj. da se ne narušava dublji tih karakter umjetnosti. Ovdje valja napomenuti kako je pogled iz moje perspektive, tj. komentar samo filozofija stvorena na temelju umjetnosti, pa bio to vihor ili snijeg povrh nje, ona je i dalje u svojoj naravi nepromijenjena, njen muk je trajno sačuvan. Također, počevši od razumijevanja huma kao Kovačićeve umjetnosti, treba reći da je i ta metafora samo potencijalna sinegdoha (pars pro toto) što će reći da stoji kao predstavnica umjetnosti općenito.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Ove dvije strofe pojme se često i opravdano kao cjelina pri čemu se ističe pjesnikov život kao takav, njegova orijentacija prema socijalizmu i protivljenje crkvi. Prvi stih je, po mom shvaćanju, atribucija umjetnosti kao vrhunaravne sile, načina izražaja iznad drugih. Toranj je najviša građevina u tadašnjem selu ili gradu te je stoga niski toranj ovdje oksimoron koji svoj smisao dobiva u vezi sa prethodnim stihom pri čemu je zvon tornja opće mišljenje većine, možda i aluzija na izdajice neke ideologije, konvertite na tadašnjoj političkoj, ali i književnoj sceni, one kojima nije bilo stalo do Kovačićeva idola Radića i njegova nastojanja da pomogne narodu. Četvrta strofa je nesumnjivo kritika naivnosti širih društvenih slojeva u vidu privremene vjerske ili neke druge zablude koja se u svojoj uskogrudnosti i privremenosti protivi univerzalnosti i sveobuhvatnosti umjetnosti.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Peta, pretposljednja strofa ponavlja motiv iz druge. Pjesnikova misao očito nije usmjerena k tomu da se zapusti, već da se dopusti nezavisan i svojevoljan karakter umjetnosti. Ističem i vrlo zanimljiv spomen trnovita grma što odgovara poimanju veze između umjetnosti i boli koja je na sličan način prisutna i kod ostalih velikih hrvatskih, a i umjetnika u svijetu uopće. Ideja besputa asocira na jedinstvenost umjetničkog izražaja koji se ne da prevesti u neku drugu vrstu izraza, a da se ne izgubi značajno na vrijednosti rečenoga i koji je težak za razumijevanje tako da se često umjetnost velikih stvaraoca može samo nazrijeti te djelomično, a nikad potpuno razumjeti kao što se može, npr. razumjeti šalu. Ironično je kako je baš ova pjesma postala u koncepcijama mnogih primjer za jednostavnu jednozančnost kad bi, bar mislim, ona sama htjela reći nešto sasvim drugačije.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.

Drag prijatelj u završnoj strofi je kolega pjesnik, umjetnik, ali i bilo koji drugi putnik namjernik koji na putovanju svoga života naiđe na umjetničko djelo i ima ga sposobnost osjetiti, gledati na njega sa strahopoštovanjem, ako ga već ne razumije u svoj kompleksnosti. Konačna je izjava zatim zbunjujuća jer zašto bi netko odsjekao pute drugima, srušio mostove pošto je sam prebivao na čudesnoj planini Parnasu bilo putem opusa Kovačića ili nekog drugoga. Međutim, već je otprije jasno da umjetnost treba ostati nedirnuta, a na svakoj je individui da ju na svoj način otkrije, sa svoga gledišta osjeti, a ljubomorno za sebe sačuva tragove koje mu je ostavila u duši, jer su oni, kao i ona, običnim jezikom neizrecivi, drugome gotovo nepojmljivi. Dakle, ne treba istim svojim putevima upućivati druge u tajnu stvorenog i stvaranja, a ja sam možda baš to, ironično, ovdje učinio tek toliko da pokažem i dio druge strane medalje, ako vam je ona od ikakve koristi i poticaja da i sami potražite ostale dijelove.

Autor Algon Cordy

__________________________________

Ivan Goran Kovačić - Moj grob

Do dana današnjeg ostaju polemični tonovi je li ovo vizionarska pjesma Ivana Gorana Kovačića, je li on svojom intuicijom uspio naslutiti svoj tragičan kraj i bezimenost svojega počivališta. Uz one, koji ovu pjesmu smatraju Goranovom vizijom vlastite smrti, ima i onih koji misle da je to slučajnost i koincidencija. ( Na primjer - Mišljenje da je Goran prihvatio poziv Vrhovnog štaba partizana i pošao s njima, vjerojatno bi ostao živ.). Ostaje onaj vječni kategorični problem: slučajnost ili nužnost. Ukoliko prihvatimo verziju ove dvojbe da ništa nije slučajno, morat ćemo se složiti s činjenicom da je u datoj situaciji Goran donio odluku koju je on, Ivan Goran Kovačić, jedino mogao donijeti u tome trenutku i tim okolnostima. U to se uklapaju i odluke koje je donosio ranije, a sve su išle u pravcu njegova tragična kraja. Sigurno je da on toga nije bio svjestan jer je intuicija dublja od svjesnosti te je ovaj osobni poetski iskaz vodila upravo ovakvome završetku života kako ga je pjesnik oblikovao u ovoj nesvakidašnjoj pjesmi.

Pjesma Moj grob napisana je 1937. godine. Uz polemiku o viziji pjesnikova tragičnog završetka, dosta prijepora izazvali su i središnji stihovi pjesme u kojima pjesnik odriče svaku mogućnost dopiranja zvonjave crkvenoga tornja ili molitve za spas do njegova počivališta. Radi li se ovdje o ateizmu, antiklerikalizmu ili nečem trećem odgovorio je akademik Vlatko Pavletić. U tumačenju ovih stihova aludira na poveznicu između jedne Goranove pripovijetke iz ranijeg perioda u kojoj je djevojka Joana, zbog svojih stavova i zalaganja za društvenu pravdu, optužena kao grješnica te je poslije smrti morala biti pokopana toliko daleko da do njezinog groba ne dopre nikakav crkveni zvon. Goran kao ogorčeni protivnik nepravde, ponižavanja, zla koje čovjeku oduzima njegovu čovječnost, ne želi u svom ljudskom ponosu bilo kakvo sažaljenje ili molitvu koja bi značila odricanje od ovih načela.

Pjesma se sastoji od pet dvostiha, a napisana je u vezanom stihu jedanaestercu. Rima je parna (aa, bb...) i stalna tijekom cijele pjesme. Rimovane riječi su jednosložne.

Dramatičnu uzburkanost i panteističku snagu elementa prirode pjesmi je dao izbor riječi i stilskih izražajnih sredstava te duboko proživljenih osjećaja iz kojih izbija skrivena energija u svim svojim mnogobrojnim pojavnostima. Tako je uz vuka imenica urlik, uz snijeg pridjev visok, uz travu glagol šikne, uz besput pridjevi strm i nedostupan. Ovakav izbor riječi, osim zadnjeg dvostiha, govori o ekspresivnosti i snazi pjesnikovih emocija, o njegovoj sklonosti k mračnom, ali i onom gromoglasnom, pa i razornom elementu prirodnih sila. Izvornu snagu prirode duboko u sebi je osjećao i s njom se gotovo panteistički stapao. Uz naglašene osjećaje izolacionizma, nepristupačnosti i zatvorenosti pojavljuju se u zadnja dva stiha, sa svojim blagim tonom koji smiruje, osjećaji koji širom otvaraju srce dragim ljudima, prijateljima, emocije prihvaćanja i dopuštanja.

U kompozicijskom smislu pjesma je strukturirana tako da je osnovni motiv (hum) centripetalno vezan s perifernim motivima. I vuk, i crne grane, i silan vihor, i visok snijeg te ostali motivi kompozicijski su u stalnom uzročno - posljedičnom odnosu prema grobu.

Cijela je pjesma građena na vizualnoj pjesničkoj slici, osim dvaju onomatopejskih riječi (šum i šikne), s dosta eliptičnih izraza (Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg). Temeljnom ugođaju pjesme pridonosi izbor pjesničkih sredstava i postupaka osebujnih i znakovitih, rekli bismo goranovskih, po čemu je i prepoznatljiv. Već ranije spomenuta gusta uporaba imenica i atributa iz tamnog i "burovitog" osjećajnog spektra daju pjesmi posebnu izražajnost i snagu. Znakovito je da se u sadržaju pjesme pojavljuju dva epiteta s inverzijom imenice i atributa u prvim i zadnjim stihovima. (... planini mrkoj i ... prijatelj drag... ). Ove su dvije inverzije markirajuće linije i granični izrazi između onih silovitih s jedne i smireno intoniranih stihova s druge strane. Panteistički suživljen sa silinom prirodnih elemenata pjesnik je uporabio i kontrast (... Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg.) koji sam po sebi svojom oprekom dočarava silinu i dramatiku prirodnih pojava.

Jedina se usporedba javlja u tematskom intermecu središnjih stihova, a vezana je uz prirodnu pojavu (oblak) i ljudsku tvorevinu (tron) koji u pjesmi predstavljaju simbole čovjekova uzdignuća i moći. Pjesnik ovdje u narativnom obliku odbija sve što je ljudski stvoreno; kao da želi ostati u čistom, nedirnutom ozračju prirode, odbijajući svaki ljudski trag pa i molitvu za spas. Nakon ovoga tematskog intermeca nešto tiših tonova, javlja se neobična zvučna metafora šikne u kojoj se vraća onoj dramatici iskaza. Uz još dva epiteta slične ekspresivnosti (...Besput da je do njeg nedostupan, strm...), u samo jednom trenutku ton je stišan do spokoja kao planinska bujica koja se našla u svojemu nizinskom toku . Prozorčić svoje distanciranosti i izolacionizma od ljudskih utjecaja pjesnik je za tren širom otvorio epitetom u inverziji (...Nitko da ne dođe do prijatelj drag...).

U ljudskoj komunikaciji veoma frekventan pridjev drag kao da je dao do znanja tko su ti prijatelji koji mogu ući u intimu ove panteističke zajednice - prirode i čovjeka. To su obični, iskreni, prijateljski nastrojeni ljudi, slični onoj čistoj, nepatvorenoj prirodi. No, i to je moguće samo na kratko jer ta veza pjesnika i prirode mora ostati nedirnuta, iskonska (... I kada se vrati nek poravna trag...).

Dramatičan, gotovo uzavreo ritam, prepun uzleta koji smjenjuju jedan drugi u većem dijelu pjesme (osim zadnjih stihova), odraz je jakog senzibiliteta i posebne pjesnikove intime. Ovakvom eruptivnom ritmu pridonosi kratkoća rečenica s dominacijom ekspresivnih pridjeva i imenica jakog intenziteta koji se javljaju u određenim vremenskim intervalima (urlik vuka, vječan vihor, trnovit grm), rečenica bez predikata (... Nad njim / nek se čuje / urlik vuka).

Posebnu ulogu u ritmičkoj strukturi pjesme odigrala je jednosložna rima koja se na kraju stiha periodično javlja kao trenutak, kao odjek i stalni je obrazac u cijeloj pjesmi. Jednosložnom je rimom pjesma dobila na lakoći i tečnosti ritmičkoga slijeda. U ritmičku strukturu pjesme uklapa se i dosljedan dvostih, kao i promjena intenziteta i tempa iz dramatike u smirenost u zadnjim stihovima pjesme. Varirajući mnoštvo elemenata stila (kontrast, epitete, iznenadne obrate, ponavljanja, ekspresivne imenice i pridjeve, dinamične jednosložne rime, izostavljene glagole u eliptičnim rečenicama), iz pjesme je nikao specifični ritam iz kojeg izviru "uzvitlane", duboko proživljene emocije.

Tko god može napisati ovakvu pjesmu, tko poželi da mu čak i grob bude zaštićen od svakog ljudskog utjecaja, morao je imati prenaglašen senzibilitet i duboko razočaranje u ljudske odnose, neizmjernu osjetljivost za ljudsku nepravdu, za bol koji ljudi nanose jedni drugima. To je rezultiralo osjećajem zatvorenosti, tolikog izolacionizma da se i poslije smrti želi ostati netaknut bilo čime ljudskim. Zaštitu od zla i bola, od ljudskog dodira, pjesnik je vidio u gotovo začahurenoj nepristupačnosti i skrivenosti, ali i onom zaštitničkom, pa i opasnom elementu prirodnih sila kao čuvarima te nedostupnosti, (urlik vuka, visok snijeg, trnovit grm, besput neprobojan, strm). Ostavljena je tek jedna pukotina pristupa kroz koju može ući toplina dragih ljudi, iskrenih prijatelja. To je pukotina koja kazuje da pjesnik nije potpuno izgubio vjeru u ljude, čudesnu moć prijateljstva, snagu koja popravlja svijet. Tako smo dobili poruku da dragi prijatelji brišu svaku izoliranost, uljepšavaju život, postaju čežnja i san koji trebamo sanjati kao ljudi zajedno s pjesnikom.

Autor Željko Petrin

________________

Ivan Goran Kovačić - Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag -
I kad se vrati, nek poravna trag.

__________________________________

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana Brod na potoku, Božji bubanj, ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme Ognji i rože i knjigu kritika Eseji i ocjene, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i roži, uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz 2. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Ivan Goran Kovačić - Jama

Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Ivan Goran Kovačić - Odabrane pripovijetke

Ivan Goran Kovačić - Sedam zvonara majke Marije

Ivan Goran Kovačić - Smrt u čizmama