Hanibal Lucić - Robinja

Hanibal je pokazao svoje djelo Francisku i njemu se ono svidjelo te se obvezao da ga uzme pod svoju zaštitu, da se objelodani. Lucić želi da Francisko još jednom pohvali djelo, a ako ne, Lucić kaže da se neće kajati što se trudio ugoditi mu. Sam je Lucić prosudio da je njegovo djelo korisno za ljude (da bi ljudi gledajući različite vrline i mane bolje procijenili i sredili sami sebe i svoj život). Lucić ne može, a da ne zadovolji Paladinićevu želju. Želi da mu Paladinić pomogne da djelo bude upoznato.

Lucić je pisao na južnočakavskom dijalektu s primjesama štokavštine. Pjesme su uglavnom u dvostruko rimovanim dvanaestercima, primjerice pjesma U pohvalu grada Dubrovnika (Dubrovniče, časti, našeg jezika, Ka cvateš i cvasti, vazda ćeš dovika), s iznimnom drugom metrikom, primjerice u pjesmi Od kola u petnaestercu (Neharnu služim gospoju, zamani danke traću - Za virnu službu jer moju, neće mi dati plaću.). Lucićeva pjesnička zbirka "Skladanja izvarsnih pisam razlicih", izašla posmrtno u Mlecima 1556. sadržava dvadeset jednu ljubavnu pjesmu, jedan alegoričan sastav, dramu Robinja, pjesmu U pohvalu grada Dubrovnika, osam pjesničkih poslanica, dvije nadgrobnice (dva epitafa) i prijevod Ovidijeve heroide. U zbirci se ne nalazi 6 panegiričkih soneta na talijanskom jeziku

Književni rod i vrsta djela - drama u stihovima

Kompozicija djela - 3 čina + pozdravljenje i isklad (proslov)

Isklad - proslov

Banova je kći ostala sama s bratom kada su izgubili oca. Bili su plemenita roda i bogati. Ona je taman bila za udaju. Turci su ju zarobili, a budući da je ugarskom kralju bila draga kao prava kći, nudio im je zlato i novac da ju vrate, ali uzalud. Sluga Derenčin, banov nećak, volio je banovu kći i mnogo je pretrpio zbog nje; mučio se i znojio kako bi ju oslobodio. To neka bude pouka, kaže Lucić, onima koji žele nekoga osvojiti bez truda. Djevojkama poručuje da im je bolje pronaći vjernoga slugu nego imati prsten neizmjerna zlata.

Prvi čin - skazanje prvo

Derenčin zahvaljuje slugama, svojim prijateljima, što su mu pomogli tražiti njegovu ljubav (banovu kći), koja je toliko lijepa da su male cijene i vrijednosti svih stvari koje postoje. Gusari su došli u Dubrovnik, koji je sada u dobrim odnosima s Turcima, a u Dubrovnik ih je dovela pohlepa za novcem. Derenčin reče slugama da daju novce gusarima kako bi oslobodili Robinju, a onda neka ju odvedu na sajam kao da je nisu prodali da bi ju prerušen Derenčin ispitao. Zna da neće biti ohola jer je u nevolji, a njega neće prepoznati jer ga je vrijeme promijenilo. Pouzdao se u slugu Matijaša koji mu je potvrdio da mu je vjeran i da bi radije umro nego išao protiv njega. Derenčin zna da će dobiti dar od kralja, a slugama obećaje veći dio jer je njemu stalo samo do Robinjine ljubavi.

Drugi čin - skazanje drugo

Robinja se tuži na sav jad koji je proživjela, voljela bi da se nije rodila. Gusarima je stalo samo do novca. Dolazi Derenčin, ne dopušta da muče Robinju. Cijena je za nju bila samo 300 dukata. On je odlučio razgovarati s njom. Rekao joj je neka si ne želi smrt jer je još mlada, a i nadasve lijepa. Zamolio ju je da mu otkrije tko je i odakle je. Reče mu da je imala oca Vlaska koji je bio hrabar i vjeran pa mu je ugarski kralj dodijelio mjesto stražara u Beogradu, a kasnije je postao hrvatski ban. Poginuo je u zasjedi dok se borio protiv Turaka. Robinja je ispripovijedala Derenčinu o sebi jer je vidjela da razmišlja o njezinoj nesreći, a ona misli i da nije tek običan trgovac, no i ne želi znati tko je on. Poželjela mu je da mu se ostvare sve želje, da bud sretan ako ima voljenu, a sve zato jer vidi da ga je potresla njezina bol. Ugarski je kralj nju i njezinog brata primio pod svoje okrilje. Bratu je dao novac i imanje, te je naslijedio oca, a kad odraste, bit će ban.

Ona je zimi živjela u gradu u zlatnoj kući, a ljeti je kraj Dunava uživala u perivoju. Odgajala ju je udovica, majka Jelena, i razmazila ju. Nosila je zlatne haljine, jela zlatnu hranu; dvorkinje su ju zabavljale plešući i pjevajući, a potom bi se ispod voćaka odmarale. Tako je jednom usnula da je košuta i hoda planinom pazeći da ju ne vide vukovi, no ubrzo su ju opkolili; probudila se vičući. Ubrzo su došli gusari i zarobili ju. Margitu su ubili jer je vikala i bila glasna, a njezina je krvava glava pala pred Robinjine noge. Robinja se uplašila i bila poslušna, ali sada žali što nije dala da i nju ubiju. Vodili su ih po pustinji, hodala je bosa i bila obučena u tamno ruho. Kada su prelazili preko rijeke, pogledala se u vodu i vidjela blijede obraze; bilo joj je teško. Kada joj je poginuo otac, Turci su ih počeli stizati i tjerati. Sada, otkad je robinja, jede i pije travu i vodu. Derenčin joj reče da, iako je ubogo odjevena, vrat, lice i grlo su joj bjelji od bijele ružice i bijelih ljiljana.

Pita ju tko su oni za koje kaže da su ju lažno dvorili i pjevali laskave slatke pjesme; jesu li plemenita roda? On joj obećaje da će ju osloboditi. Robinja kaže da će on zbog toga vladati gradovima i postati knez, te dobiti mnogo novca. Govori mu da su joj se udvarali oni koji su bili blizu kralja. Tako je i Derenčin, sina bana Derenčina (viteza), činio sve da bi dobio njezinu ljubav, ali ona je bila kamena srca. Smatra da je njegova služba bila lažljiva. Derenčin joj odgovara da je naljutila Boga jer je bila ohola i nezahvalna dok je imala sreću. Tako je Bog Adama i Evu izgnao iz raja, a kralja Nabukodonozora je zbog oholosti pretvorio u životinju. Derenčin smatra da ona hvali mladića koji ju voli samo da ga muči jer, premda je imao mjesto kraj kralja, nije ju osvojio.

On joj priznaje da je zavolio djevojku plemenita roda, ali je ona bila ohola i nije ga voljela. Vjerno joj je služio, bio pravedan, a pati. Radije bi sebi poželio zlo nego da ona izgubi ijednu vlas kose. On suosjeća s mladićem koji voli Robinju, ali shvaća i nju. Oslobodit će Robinju zbog nje same, ali i radi sebe, da ga mine tuga. Obećaje joj da će ju odvesti kući i osloboditi ako pristane biti Derenčinova. Ona mu priznaje da je voljela Derenčina, ali mu to nikada nije pokazala jer nije htjela biti uzrok kraljeva protivljenja. Rekla je da se Derenčin trebao povjeriti kralju, a ona bi pristala biti njegova. Derenčin ju oslobodi i uvodi u svoj dom, te naređuje dubrovačkim dvorkinjama da joj služe. Odvest će ju brodom u Senj. Razbojnicima poruči da će im jednom reći s kim su trgovali.

Treći čin - skazanje treće

Pera je bila zadužena da opere, obuče i uredi Robinju. Jako je hvalila Robinjinu ljepotu Mari i Anici. Rekla je da se Robinja i Derenčin neizmjerno vole, a priprema se i pir. Ispričala im je kako su u suton ona i ostale dvorkinje bile uz Robinju i došao je Derenčin. Lijepo je govorio, a ona se rumenjela u licu. Obećala je biti Derenčinova, a onaj koji ju je otkupio ima vlast da joj zapovijeda. Naveo ju je riječima da ga prepozna. Bolje ga je promotrila i počela plakati kad je shvatila da ju je Derenčin oslobodio, a on ju je tješio. Na pir dolazi gospoda donoseći darove. Vlastelin govori da je običaj u Dubrovniku, ako dođe ugledan čovjek, da mu se raduje i lijepo ugosti. Hvali Derenčina kao hrabra i brza junaka koji je protjerao Turke, slomio 5 svezanih kopalja...

Hvali Robinjina djeda, bana Majera Blaža, koji je bio kršćanski zaštitnik, potjerao je Turke, bio visoka rasta, razuman, širokih pleća. Derenčin je također bio hrabar i spasio Robinju iz ropstva te zaslužio da bude njegova. Grad se diči ovim pirom, svi im se pokoravaju i daju darove. Derenčin im reče, ako dođu u Budim, vratit će im dug. Knez ih zamoli da opet jednom posjete grad kada budu dolazili poslom. Derenčin se svima zahvali na gostoprimstvu.

Sadržaj - Radnja se zbiva u Dubrovniku. Kćerku bana Vlaška, poginulog u borbi s Turcima, i unuku Blaža Majera, oteli su turski gusari. Ugarski kralj, koji ju je volio kao kćerku, obeća veliku nagradu onome tko je spasi i vrati majci Jeleni. Mladi Derenčin, unuk bana Derenčina (kojega su Turci zarobili, mučili i ubili), obuzet ljubavlju, odluči pronaći otetu djevojku. Nalazi ju na turskom brodu u dubrovačkoj luci, gdje je Turci prodaju za 300 dukata. Pristupa joj prerušen u trgovca i moli ju da mu ispriča o nesreći koja ju je snašla. Ona mu pripovijeda i sjeća se mladog Derenčina koji je u nju bio zaljubljen, a ona mu nije uzvratila ljubav, iako joj je bio drag. Pita se zašto ju nije pokušao pronaći i osloboditi ako su njegovi osjećaji iskreni. On, i dalje neprepoznat, obeća djevojci da će ju otkupiti od gusara, ali pod uvjetom da se uda za mladog Derenčina. Ona pristaje i on ju, plativši otkup, vodi u obližnju kuću da se odmori.

Već je idućega dana pripremljena svadba, a ugledni Dubrovčani, i knez osobno, donose im darove. Jedan od dubrovačkih vlastelina izriče pohvalu mladom Derenčinu i oslobođenoj Robinji, slaveći njihovo podrijetlo.

Likovi

Robinja - oteli su ju turski gusari. Silno je željela da ju netko spasi i bilo joj je jako žao što nije uzvratila ljubav Derenčinu.

Derenčin - jako voli Robinju i prerušio se u trgovca da ju oslobodi.

O djelu - Lucićeva Robinja je prva drama hrvatske književnosti koja jest drama u onom smislu u kojem se drama i danas shvaća: kao djelo koje obrađuje sasvim ozbiljnu temu, kao tekst s jasnom kompozicijom, zapletom i raspletom, s psihološki profiliranim i individualiziranim likovima.

Ovo je prva hrvatska drama svjetovnog sadržaja, prva drama s tematikom iz suvremene hrvatske povijesti i "prvi pokušaj moderne, kompleksnije i psihološki nijansiranije dramske obrade..."

________________________________

Hanibal Lucić (1458 - 1553), hrvatski pjesnik i dramatičar, pripadnik je jedne od najuglednijih vlastelinskih obitelji s otoka Hvara. Njegov književni opus svjedoči poznavanje antičke i onovremene talijanske književnosti. Lucićeva književna ostavština nije velika, ali je veoma značajna. Preveo je Ovidija (Pariž Eleni), napisao nekoliko poslanica, neveliki ljubavni kanconijer i dramu u stihovima Robinja. Lucić je pisao na južnočakavskom dijalektu s primjesama štokavštine. Pjesme su uglavnom u dvostruko rimovanim dvanaestercima, primjerice pjesma U pohvalu grada Dubrovnika (Dubrovniče, časti i našega jezika - Ka cvateš i cvasti, vazda ćeš dovika), s iznimnom drugom metrikom, primjerice u pjesmi Od kola u petnaestercu (Neharnu služim gospoju, zamani danke traću / Za virnu službu jer moju, neće mi dati plaću.).

Lucićeva pjesnička zbirka Skladanja izvarsnih pisam razlicih, izašla posmrtno u Mlecima (1556.), sadržava dvadeset jednu ljubavnu pjesmu, jedan alegoričan sastav, dramu "Robinja", pjesmu "U pohvalu grada Dubrovnika", osam pjesničkih poslanica, dvije nadgrobnice (dva epitafa) i prijevod Ovidijeve heroide. U zbirci se ne nalazi 6 panegiričkih soneta na talijanskom jeziku.

Hanibal Lucić - Jur nijedna na svit vila 

Hanibal Lucić - Jur nijedna na svit vila - esej