Friedrich Nietzsche - Tako je govorio Zarathustra

Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede, jer je 'nekakav umjetnik' koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o 'našoj braći', istinskim stvaraocima / stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo i doslovno prognalo. Ali morate toga biti svjesni, ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.

Umjetnika je kao govana - reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.

Istinskim stvarateljima, izgleda, križ je uopće živjeti u ovom dobu, u ovom društvu. Ali upravo ta zanemarenost istinskih stvaratelja, tog pogleda na život, govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete to što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda "najdubljeg" Nietzschea...

Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ "preziranje" i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca... i u tom nalaziš svoju propast.  

Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja... ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim... Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.

Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi 'naš svijet' – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili 'svojih pet minuta slave' u medijskoj čeljusti kakvog 'svečitajućeg' časopisa ili portala, jer biste, 'dovraga, pa nije zabranjeno', ako je ikako moguće "živjeli od svoje umjetnosti".

Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom 'čitateljem-svežderom', živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe u sebe usisati prije nego što toga postanete svjesni.

Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu 'koga briga' – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.

I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg 'nečitanja', nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve moguće druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što 'književno diše' uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja...

Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar i živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama... (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen 'nečitanja' u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)

Nakon što sam završio s pisanjem otvorio sam širom prozor i pogledao u pravcu Tetkinog Ljetnikovca. Snijeg se topio s krova ektaplazmične zgrade u koju se smjestila iste vrste Prostorija s Drevnim Kolom Duha Svijeta. Kap po kap, i Kolo je postalo vlažno. Tako je uvijek kad pretjeram s kritikom. Tetka nije imala takvih problema. Njezino vječno umjetno sunce odbijalo je i svaku pomisao na zimu, a kritika u Ljetnikovcu bila je dopuštena; premda se na nju nitko nije osvrtao. Bilo je vrijeme da je posjetim. Imao sam joj puno toga za reći, ... možda i ona meni... Okrenuo sam se i pošao prema izlaznim vratima...

______________________

Friedrich Nietzsche - Tako je govorio Zarathustra

Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam.

Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Nekako mi se čini da se u današnje vrijeme više ne može reći da filozofski kabinet reprezentira sobu u kojoj sjede i raspravljaju filozofi već više ured u kojem svoje papire, dokumentaciju i sl. ostavljaju ljudi koji samo predaju filozofiju. Jedan od njih, a dobro sam ga zapamtio je i prof. S. Nikada nisam mogao sebi predstaviti da on istinski filozofira iako to vjerojatno čini. On, vjerojatno, i u vlastitim mislima se drži ozbiljno kao što to čini u susretu s drugim ljudima. Iza lica, za koje se mora priznati da bi se moglo lijepo oblikovati u kamenu za kakvu statuu, vjerojatno se ne nalazi ništa doli baza podataka filozofske literature.

S takvim stavom o filozofiji i današnjim filozofima koji se kriju iza vrata filozofskog kabineta našeg fakulteta na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima kojeg beskrajno volim. Studente i sve zainteresirane se poziva da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne potrebe za njim, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati. Doći tamo i započeti deklamaciju, primjerice, o temi „vječnog vraćanja jednakog" i da se onda neki klipan, a tu ulogu može na sebe preuzeti i profesor, javi i kaže kako je tu sve jasno jer „vječno vraćanje jednakog" znači to i to, to mi ne treba u životu. Ne nerviram se kad presvlačim bebu a ona se dere, cool sam i kad žena viče na mene, mnoge formalizme života samo obavljam kako obavljam i tragično ne doživljavam ni kvar automobila, ni ponovno upaljeno crveno svjetlo na semaforu, ali ako mi neki nadobudni student filozofije koji je za filozofiju čuo od ljudi koji mu je tek predaju te započne prema svome secirati jednu takvu životnu dubinu koju je predstavljao Nietzsche kako svojim životom tako i djelom, onda mi doista navre na usta gađenje na ovo vrijeme.

Ne kažem da možda griješim, vjerojatno i griješim u pogledu barem jednog profesora na našem Odsjeku filozofije koji vjerojatno jest filozof u pravom smislu riječi i koji razumije da se zagonetna Nietzscheova ideja o "vječnom vraćanju jednakog" nikada do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sam Nietzsche s tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.

Tu najdublju od svih, "misao misli" prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.

Sada razmišljam o tome kako mu je ta "misao misli" prvi put pala na pamet. Možda dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca na Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno se pogledavajući na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je doista u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o "vječnom povratku jednakog", a tako misli upravo čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji u tom trenutku nisu još bili ni rođeni. Ali nebitne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što se želi ovdje istaknuti jest to da je njegov pokret potpuno nebitnog sagibanja nad lavorom hladne vode pa barem u nekom obliku "zapamtila" i njegova okolina: drveni stup o koje je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod njegovim nogama, uvijek isti krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina).

Zbog toga se ne čini nerazumnim želja francuskog pisca, esejista, što god, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti na Sils Mariju i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog toga želim i posjetiti Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.

Napisao Magičar

__________________________________

Friedrich Nietzsche - Tako je govorio Zarathustra

Ah, gdje su se na svijetu zbivale veće ludosti nego kod supatnika? I što je na svijetu nanijelo više patnje od ludosti supatnika? Teško svima koji ljube, a još se nisu vinuli na visinu što je iznad njihove sućuti! Tako mi je vrag nekoć govorio: - I bog ima svoj pakao: to je njegova ljubav prema ljudima. A nedavno sam ga čuo kako govori ove riječi: - Bog je mrtav; od sućuti prema ljudima umro je bog.

Upravo zbog ove rečenice "Bog je mrtav",i "umro je Bog", Nietzsche i njegovo djelo postigli su kultni status i to ne samo u svjetskoj književnosti, nego i u filozofiji, razvoju ljudske misli i mnogo, mnogo dalje nego što je to on i sam mogao zamisliti. Njegovo djelo, voljeli su ili vole poneki anarhist, komunist, ateist, obožavali su i obožavaju fašisti, nacisti i današnji skinheadi i neonacisti. Sve ovo nam govori da je došlo do mnogih zabluda i nesporazuma oko razumijevanja njegova djela i sve to nam daje za pravo da se upitamo, tko je zaista bio Friedrich Nietzsche i što je u stvari želio poručiti sa djelom Tako je govorio Zaratustra?

U kontakt sa ovim djelom, došao sam kad sam od poznanika, tada već bivšeg skinheda, (ali i dalje sa ukorijenjenim desničarskim svjetonazorom), čuo o Nietzscheu, i njegovoj viziji nadčovjeka, koju su zdušno prihvatili nacisti za svoju ideju Arijevske rase. Dakako, znamo da su na njihove ideje utjecale mnoge stvari, ali navodno, i Nietzscheova knjiga je bila jedna od nadahnuća. Kada sam tog poznanika upitao da li je pročitao knjigu, odgovor je naravno bio ne, ali drugi skinheadi su mu tako rekli (koji također vjerojatno nisu čitali ovo djelo ili ga sigurno nisu razumjeli). Ništa u naprijed ne osuđujem, pa sam se prihvatio čitanja te knjige. Već nakon nekoliko stranica, doživio sam veliko iznenađenje, jer sam shvatio da sam u ruke primio vrhunsko remek djelo, djelo kakvo do tada (a ispostavilo se i kasnije), nisam primio u ruke. Kao prvo, dojmilo me je to, što je knjiga pisana kao jedna poezija, cijelo djelo je djelovalo kao jedna velika pjesma. Takvo pisanje se zove „pjesmotvor", odnosno filozofiranje-pjesnikovanje. Takvo pisanje, ujedno i olakšava čitanje, jer doista pomalo djeluje kao da čitate veliku pjesmu. Sa druge pak strane, nekim ljudima je poprilično naporno čitati takvo štivo. Nietzsche nije pisao samo običnu filozofsku priču. Daleko od toga. Nietzsche je pričao o putovanju čovjeka i njegove duše, o metafizici, o životu iznad života, o primitivnom čovjeku i njegovom putu kako da se izdigne iznad svoje primitivnosti da bi došao do samospoznaje, da bi došao do nadčovjeka!!! Ovo je djelo je bunt! Bunt protiv ljudske gluposti, naivnosti i primitivnosti. Bunt protiv samoga sebe (čovjeka) i svojih primitivnih i plitkoumnih potreba i želja. Bunt protiv boga kakvog su poznavali ljudi toga doba i bunt protiv morala!

Čovjek je nešto što treba biti prevladano: i zato trebaš ljubiti svoje kreposti – jer od njih ćeš propasti; Stvarati nove vrijednosti – to niti lav još ne može: no stvarati sebi slobodu za novo stvaranje – to može moć lava; S vašim vrijednostima i riječima o dobru i zlu vi provodite nasilje, vi procjenjivači vrijednosti: i to je vaša skrivena ljubav i sjajenje, drhtaj i prelijevanje vaše duše. 

Doista, u ovom dijelu postoji jedna duboka i fundamentalna poruka o nekom nadčovjeku ili Übermensch. Ali do tog čovjeka se ne dolazi načinom koji su si protumačili određeni ljudi sa određenim političko i psihičko nastranim idejama. Nietzsche nam šalje iznimno duboku poruku. To je poruka za koju ipak moramo imati trunku svijesti o sebi i životu. To je poruka o poniranju u tamne pećine koje leže duboko u nama. Jer u toj tami, okovan i zapostavljen leži nadčovjek, o kojem upravo i piše Nietzsche.

Ali da bi mogli pravilno tumačiti njegovo djelo i razumjeti poruku koju je želio poslati, prvo bi trebali znati nešto o njegovom životu. U biti, njegovo djelo i poruku koju je želio poručiti, možemo sažeti u samo jednu jedinu rečenicu koja je napisana na kraju ove recenzije, ali krenimo od početka. Nietzsche je bio vizionar, mistik, genijalac i luđak. Bio je vegetarijanac i humanist. Ovo djelo je završeno 1885. godine. Iako je negirao boga i općenito vjeru, u to vrijeme, takav stav više nije bio nikakva novost. Da podsjetimo. Već je Karl Marx, davno prije Nietzschea podigao glas bunta protiv vjere. Marx nije bio jedini a niti prvi buntovnik u tim vremenima, bilo je tu mnogo filozofa i znanstvenika koji su javno izražavali svoje stavove i misli koje nisu bile u skladu s crkvom (Darwin, Spinoza, Engels, Bakunjin, itd). Dakle, Nietzscheve ideje nisu bile nešto novo, ali ih je izrazio na svoj osebujan način.To je bilo vrlo zanimljivo povijesno razdoblje za filozofiju i razvoj ljudske misli. To je bilo doba, kada je crkva izgubila svoju moć i više nije mogla javno proganjati i ubijati ljude. I konačno, čovjek je imao slobodu progovoriti. Došlo je do velike pobune protiv crkve i Boga. Čovjek se je počeo okretao materiji i ezoteriji. Počelo je novo doba filozofije. Tad su se počeli javljati veliki filozofi koje će kasnije imati jako veliki utjecaj na povijest. Pobune su se javljale i u samim crkvenim redovima (Spinoza), a Nietzsche im se pridružio. On je radio na razotkrivanju lažnih vrijednosti i zabluda koje su se nalazile u crkvi i vjeri. I na tome je radio do kraja svog života. U određenim krugovima ljudi (koji se čvrsto drže svojih plitkoumnih uvjerenja), postoje zablude oko Nietzschea i njegovih djela. Postoje vjerovanja da je on bio antisemit, tvorac ideje o nekoj nadrasi i tako dalje. No to su samo mitovi. Njegov život i njegova filozofija, ipak nam prikazuju njegovo pravo lice. On nikada nije bio nacionalist ili antisemit. Nikada nije ništa govorio protiv židova ili ljudi drugih nacionalnosti ili vjere, čak dapače, javno je pozivao (Vatikan) da se osude progoni židova. Već sam taj proglas, dovoljno govori o njemu. Kao da je predvidio što će se relativno brzo nakon njegove smrti dogoditi!

Ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa svom moći svoje kreposti! Vaša darežljiva ljubav i vaša spoznaja neka služi smislu zemlje! Tako vas molim i zaklinjem. Još se korak po korak borimo s gorostasom slučajem, i nad cijelim čovječanstvom vladao je dosad još nesmisao, bez-smisao. Vaš duh i vaša krepost neka služe smislu zemlje, braćo moja: i neka vrijednost sviju stvari bude od vas iznovice postavljena! Zato trebate borcima biti! Zato trebate stvarateljima biti! 

U biti, njegova sestra, Elisabeth, je predstavljala brata kao idejnog tvorca neke nadrase, antisemita i sličnih ideja. Za njega, tadašnji moral i vjera, su bili potpuno neprihvatljivi i bili su stalno podložni njegovim kritikama. Bio je veliki kritičar vjere i općenito društva, no nije bio niti čisti materijalist. Uvidio je da vjera i znanost imaju neke sličnosti i tu je pozivao na oprez. Neke njegove filozofske teorije su manjkave, kao što je vjerovanje da „čovjeka u životu tjera želja za moći", i time je želio dati jednu drugačiju tezu o ljudskoj evoluciji za razliku od Darwina kojemu se divio. No, danas znamo da ljudsko djelovanje u životu, ipak nije gonjeno isključivo željom za moći. Imao je neke seksističke izjave što je gotovo sigurno uzrokovano time što ga je jedna velika ljubav (Ruskinja), odbila kad ju je zaprosio, od čega se možda i nikada nije opravio. Unatoč nekim njegovim svojeglavim idejama, ne može mu se poreći veliki utjecaj na književnost, filozofiju i razvoj ljudske misli. O njemu se može još mnogo toga napisati, ali ove crtice će biti dovoljne da se razumije da je u biti Nietzsche bio humanist i vizionar nekog boljeg čovjeka, nadčovjeka – Übermensch!

Doista. Ako se neki dijelovi izvuku iz konteksta, doista ih je moguće potpuno krivo shvatiti – Nietzsche je pozivao na rat, na rat protiv čovjeka! Jer, samo ako se pobijedi i porazi čovjek, tek tada možemo probuditi nadčovjeka! Borba protiv čovjeka, odnosno protiv samih sebe je jedini rat i jedina borba koju imamo i moramo obaviti.

Braćo moja u ratu! Stubokom vas ljubim, jesam i bio sam vama jednak. A najbolji sam vam neprijatelj. Dopustite mi zato reći vam istinu; Svojega neprijatelja trebate naći, svoj rat trebate voditi i za svoje misli; Ne savjetujem vam rad nego borbu. Ne savjetujem vam mir nego pobjedu. Vaš rad neka bude borba, vaš mir pobjeda; Rat i odvažnost učinili su više velikih stvari nego ljubav prema bližnjemu!  

Čovjek tada a i danas, velikim djelom živi u nesvjesnom stanju što je uzrokom nerazumijevanju same biti života pa tako i ovih misli i poruka. Čovjek je sve krivo shvatio. Za usporedbu, ono što je Nietzsche želio poručiti, to se kod muslimana zove džihad! Ta riječ je također potpuno krivo shvaćena, izokrenuta i okaljana zbog čovjeka o kojem govori Nietzsche. Fundamentalno značenje te riječi je unutrašnji rat, borba protiv unutrašnjeg đavla, džihad je poziv na sveti rat protiv samoga sebe! Ali čovjek je sve krivo shvatio, ne samo njegovo djelo, nego i sve ostale svevremenske poruke, što se najbolje može vidjeti na fundamentalnim porukama koje počivaju u srcu svake vjere.

No najgori neprijatelj što ga možeš susresti vazda ćeš biti ti sam sebi, sam vrebaš na se u špiljama i šumama.

I upravo je o tome pisao, o unutrašnjoj borbi!!! On je vjerojatno cijeli život vodio unutrašnje borbe. Imao probleme psihičke naravi (doživio je mentalni slom), neuredan život (posjećivao javne kuće), a imao je i fizičke bolesti (navodno sifilis i rak mozga). Tokom vremena, očito je uvidio sve ludosti društva (a i svoje), i postao je veliki kritičar društva i morala! On je svakako jedna od osoba koja je imala puno toga napisati o unutrašnjim borbama. Kao što kaže jedna izreka – ponekad se prvo moramo izgubiti da bi se našli. Tako je bio slučaj i s njime. Bio je izgubljen, pa je našao svoj put, ali na kraju, čini se da je ovaj veliki teret, a to je život, za njega bio prevelik i pretežak.

Vratite, poput mene, odletjelu krepost natrag k zemlji – da, natrag tijelu i životu: da podari zemlji njezin smisao, ljudski smisao!

Govorio je o ljubavi prema onome koga najmanje poznajemo, prema onome tko nam je najudaljeniji a to nije nitko drugi doli mi sami, našem Ja.

Tiskate se oko bližnjeg i imate za to lijepe riječi. No ja vam kažem: vaša ljubav prema bližnjemu je vaša loša ljubav prema vama samima. Bježite k bližnjemu pred samima sobom i rado biste od toga načinili krepost: ali ja prozirem vašu 'nesebičnost´; Htio bih da ne možete izdržati sa svim mogućim bližnjima i njihovim susjedima, tada biste morali sami iz sebe stvoriti svojega prijatelja i njegovo prekipjelo srce; Vaša loša ljubav prema samima sebi čini od vaše samoće tamnicu; Braćo moja, ne savjetujem vam ljubav prema bližnjemu: savjetujem vam ljubav prema najudaljenijem. 

Nietzsche je bio vizionar i mistik, on je gotovo došao do ruba same spoznaje istinske biti čovječnosti, ali nije uspio izdržati teret društva. Imao je viziju o nekoj novoj Zemlji, o Zemlji koju će nastanjivati probuđeni čovjek, a njega je zvao nadčovjek. Taj nadčovjek je uzdignut iznad svojih primitivnih i životinjskih žudnji, uzdigao se iznad potrebe plitkoumnih ideja, on je postao svjestan sebe i života. Sam Nietzsche je dio života proveo u zadovoljavanju plitkih želja (posjećivanje javnih kuća), a jednim djelom, kad je sazrio, u borbi protiv unutrašnjeg primitivnog čovjeka i traženju smisla života i našeg postojanja. Za njega, Bog nije postojao, ali je bio svjestan, da čovjek uvijek u nečemu traži smisao postojanja. I tako je krenuo putem filozofije metafizike.

Da bi stvaratelj sam postao djetetom koje se novo rađa, mora htjeti biti i porodilja i porodiljina bol; Uistinu, kroza stotinu me duša vodio moj put i kroza stotinu zipki i porođajnih bolova. Mnogo sam oproštaja već uzeo, poznajem zadnje sate što paraju srce.

No, čitajući dalje njegovo djelo, dolazimo do prave i fundamentalne poruke.

Vaša ljubav prema životu mora biti ljubav prema vašoj najvišoj nadi: i vaša najviša nada mora biti najviša misao života! No vašu najvišu misao trebate dopustiti da vam zapovjedim – a ona glasi: čovjek je nešto što treba biti prevladano. Tako živite svoj život poslušnosti i rata! Što vrijedi dug život! Koji ratnik hoće biti pošteđen! Ne pošteđujem vas, ljubim vas stubokom, braćo moja u ratu!; Krvava znamenja su zapisivali po putu kojim su hodili, a njihova ludost učila je da se istina dokazuje krvlju. No krv je najlošiji svjedok istine, krv će zatrovati najčišći nauk još do zaslijepljenosti i mržnje srca.

Na kraju krajeva, Nietzsche je imao viziju. Imao je viziju čovjeka koji će se uzdići iznad primitivnih nagona, iznad svoje gluposti, pohlepe, plitkoumnosti. Takvog čovjeka je nazvao nadčovjek! On je pisao rječnikom koji se je mogao razumjeti jedino očima filozofske metafizike, očima duhovnosti. Potrebno je, da se odmaknemo od mehanicističke filozofije da bi razumjeli njegove riječi i da bi spoznali pravu bit njegove poruke. Tada a i danas, prevladava neduhovnost što je prouzrokovalo mnoga pogrešna tumačenja ove knjige. Tako, ako ste slučajno imali kakve predrasude po pitanju Nietzschea, vrijeme je da ih odbacite. Ovo je vrhunsko remek djelo svjetske književnosti koje je imalo vrlo duboke i dalekosežne utjecaje na filozofiju i razvoj misli. Nietzsche, je pisao svojim posebnim stilom, koji i nije toliko čest. A još k tome, pisao je o dubokoj ezoteriji, pisao je o dubokoj filozofiji i misteriji ljudske duše i života! On je pisao o tome kako transcendentirati čovjeka kako bi došli i spoznali nadčovjeka. Ako ste ljubitelj knjige, jednostavno vam se ne smije dogoditi da vam ovo djelo ne dođe u ruke! Nietzsche, je bio duša koja je upala u nepoznati svijet, osjećao se je kao izgubljeni stranac, kao da je pao sa druge planete. Ljudsko ponašanje mu je bilo čudno i strano njegovom umu i duhu. Taj teret je za njega bio preveliki, nije ga izdržao, umro je u mukama. Ali, uspio nam je ostaviti svevremensku poruku za one koji će biti spremni da ju prime i razumiju.

Tisuću staza ima kojima se još nikada nije išlo, tisuću zdravlja i prikrivenih otoka života. Neiscrpljen i neotkriven još uvijek je čovjek i čovjekova zemlja. Bdijete i osluškujte, vi samotnici! Iz budućnosti stižu vjetrovi s tajanstvenim lepršanjem krila, a finim ušima pristiže dobra vijest. Vi današnji samotnici, vi što se izlučujete, vi trebate jednom biti narodom: iz vas, koji ste sebe sami izabrali, izrast će izabrani narod – a iz njega nadčovjek. Uistinu, zemlja će još postati mjestom ozdravljenja! I već se oko nje obavija novi miris, koji donosi spas – i nova nada.; A to je veliko podne kad čovjek stoji na sredini svoje staze između životinje i nadčovjeka i svoj put k večeri slavi kao svoju najvišu nadu: jer to je put k novom jutru. Tad će onaj koji zalazi sebe sama blagoslivljati što je onaj koji prelazi, a sunce će mu njegove spoznaje stajati u podnevu. Svi su bogovi mrtvi: odsad hoćemo da živi nadčovjek – to neka jednom na veliko podne bude naša posljednja volja!  

U konačnici, cijelo ovo djelo, mogli bi svesti na samo jednu jedinu rečenicu koja nam odlično dočarava ovu svevremensku poruku: - Čovječe spoznaj sama sebe.

Velimir G.

__________________________________

Friedrich Wilhelm Nietzsche Njemački filzof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najutjecajniji mislilac 19. stoljeća. Rođen je 15. listopada 1844. u mjestu Rocken u Prusiji u obitelji bivšeg učitelja i potom luteranskog svećenika Carla Ludwinga i Franziske Oehler. Oni su se vjenčali godinu dana prije sinovljeva rođenja. Imali su još dvoje djece - kćerku Elisabeth (rođ. 1846.) i brata Ludwiga Josepha (rođ. 1848.). Glava obitelji Carl umro od bolesti mozga u srpnju 1849. kada je Friedrichu bilo pet godina. Godinu je dana Friedrich gledao oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u kršćanstvo. Naime, nije si mogao objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon očeve smrti obitelj se preselila u Namburg gdje su živjeli s očevim sestrama i majkom. Nesreći nije kraj jer Ludwig Joseph umire u siječnju naredne godine (1850.). Potom se školuje u internatu u mjestu Pforti (poznat po strogom vjerskom odgoju) udaljenom osam kilometara od Naumburga.

Školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osjećao kada je bio sam. U svjedodžbi piše da je bio marljiv, uzornog ponašanja te da je s lakoćom učio i pokazivao interes za vjerski odgoj. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studij teologije u Bonnu kaneći postati svećenik kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug. Poktraj godine odustaje od svećeničkog zvanja i posvećuje se studiju klasične filologije. Na studiju prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka prije pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu u dobi od 24 godine (1869.). Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj od javnih kuća koje je posjećivao. Godine 1870. sudjeluje u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po švicarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Međutim misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija osamljuje ga pa mnoge prijašnje osobne i filozofske simpatije (npr. Schopenhauer) napušta. Jedno se vrijeme bavio glazbom i prijateljevao s Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom kršćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu s njime prekida sve odnose.

Niz godina bavio se prirodnoznanstvenim problemima, a uz eminentno filozofska djela, pisana izvanredno lijepim njemačkim jezikom, piše i pjesme. Vidno bolestan (cijeli život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u mirovinu 1879., te se seli u švicarske Alpe. Zimi iz s Alpa silazi na talijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije (1882.) sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Opisao ju je kao "bistru poput orlice i oštru poput lavice". Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te su godine (1882.) njih troje zajedno obilazili Italiju i živjeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela dijeliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je 'odveo' i time strašno povrijedio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje utjeha za životna razočaranja.

S Alpa silazi u Torino (1888.), a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzetu patnju za grijehe svijeta. Tada se počinje potpisivati se kao Dioniz ili ponekad Razapeti. Trećeg siječnja 1989. dva policajca su prišla Nietzscheu i optužila ga za remećenje javnog reda i mira što je na njegu psihu imalo razoran učinak. što se točno dogodilo nikada nije utvrđeno, ali navodno je Nietzsche nazočio bičevanju konja na gradskom trgu. Kako bi spriječio bičevanje potrčao je ka konju te zagrlio konja oko vrata kako bi spriječio zlostavljanje. Potom se srušio na tlo. Ovaj događaj bio je prilično iznenađujući jer se znalo da je Nietzsche protiv sućuti. U nekoliko narednih dana poslao je kratka pisma brojnim prijateljima koji su potom zaključili da ga trebaju smjestiti u psihijatrisku klinku u Baselu. S vremenom njegovo duševno stanje postajalo je sve gore te je njegova majka odlučila sina premjestiti u klinku u njemačkom gradu Jena gdje su ga doktori proglasili umobolnim. Kako nije bilo napretka u liječenju Franzisak je u svibnju 1890. odlučila sina kući u Naumburg.

Posljednje je godine života bio na skrbi svoje sestre Elisabet u Weimaru. Umro je pomračena uma u Weimaru 25. kolovoza 1900., a njegova djela tiska i djelomično grubo krivotvori (osobito pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Kako je u drugoj polovici 20. stoljeća otkrio K. Schelcht ona je mnogo pridonijela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljavala u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i sam Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smiješno jer je Nietzsche mrzio bilo kakav nacionalizam. Dapače bio je jedan od prvih pravih Europljana.

Bio je strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemorlanim sredstvima te da nisu drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Stoga je on smatrao kako se umjesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrijednosti. Pred kraj života pozvao je Vatikan i kralja Italije da na smrt osude njemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim, ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazati će kako je Nietzsche na vrijeme osjetio dah antisemitizma koji će preplaviti Njemačku.

Izabrana djela - Rođenje tragedije (1872), Tako je govorio Zaratustra (1883-1885), S onu stranu dobra i zla (1886), Genealogija morala (1887), O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878), Antikrist (1888), Sumrak idola (1888), Ecce Homo (1889), Volja za moći (1901).

Friedrich Nietzsche - Antikrist

Friedrich Nietzsche - Volja za moć