Friedrich Nietzsche - Volja za moć lektira

Friedrich Nietzsche - Volja za moć

Friedrich Nietzsche - Volja za moć

 

Društvene institucije, osim onoga malog udjela pomoći pojedincu u snalaženju u svijetu koji ga okružuje, uglavnom su poligon za uređenje odnosa moći. Ali kada to kažem, kao da ništa novo nisam rekao. O tome su jednako isto prije mene pisali i Horkheimeri i Weberi, ili možda neki drugi sociolozi i filozofi; ipak, poseban je trenutak kada to sami osjetite. Hladno promatrate što se to događa po mračnim dugim hodnicima institucije u kojoj pukim slučajem zarađujete svoj kruh. Na svakom koraku, kroz svaku rupicu u zidu mračnih ureda osjećate notorno preslagivanje moći između ljudi koji u njima sjede... Tako je i u mojoj instituciji. Ono što našu praksu preslagivanja moći čini malčice drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest što se u njoj formalizam pokazao kao naročito podesno sredstvo za tu zadaću.

 

Cvjetanje 'novog formalizma' u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.

 

U mafijaškom, neusporedivo okrutnijem, okružju jedno od sredstva za ostvarivanje moći predstavlja tzv. reketarenje; kod nas je to neki novi obrazac koji moramo ispuniti, u suprotnom... tko zna što nas čeka. Igre moći odvijaju se u pravilu oko donošenja ili ne donošenja novoga pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanju ili isključivanju profesora iz članstava u povjerenstvima i odborima, prihvaćanju ili neprihvaćanju studijskih programa i znanstvenih projekata itd. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima najmanje vremena posvećuje upravo neformalnim, kreativnim stranama svoga posla: stvaranju vlastite znanosti te prenošenju znanja studentima (općenito, vrlo malo vremena posvećuje se studentima), a zapravo, dvjema osnovnim funkcijama znanstveno-nastavnog osoblja koje se navode u statutima visokoškolskih ustanova (kao i u Zakonu o visokom obrazovanju). Sada shvaćate – to je stoga što one nisu stvarno uključene u odnose moći.

 

Kada to sebi ovako sročite poželite čovječanstvo (ili barem birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Jedno zrno neka pogodi jebeni čovjekov bitak koji se ogleda u težnji k moći, a drugo u formalizam ravno u njegovu zatupljujuću, beskrvnu, služinsku bit. Naprosto ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose. Ali eto, i gospodin Nietzsche mislio je da ne može.

 

Svoje se "ja" vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

 

Ipak i dalje stojite do uvjerenja kako je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je bitak tubitka (ukratko čovjeka) – isključivo volja za moć. U svojoj nikad amenovanoj istoimenoj knjizi trebao je napisati, u sebi predmnijevate, kako se to isključivo odnosi na bitak onoga 'se' kojega i Heidegger toliko trača u svojemu Bitku i vremenu – naše svakidašnje jalovo 'ja' koje se povinuje društvenim konvencijama, a nikada sebi i svojim porivima. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak 'pravoga' tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima do danas ostane nepoznat. U tom bi ga slučaju vjerojatno i danas zdušno tražili popunjavajući neke nove stranice povijesti filozofije, ne nekakvim ozbiljnim nalazima u vezi samoga bitka, koliko svojim, uvijek zanimljivim, 'ničeanskim' osobnostima...

 

Uspjeti u društvu, biti 'glavni' za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak, na nekom formularu. Inače, zašto bi sebi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog / iste zlostavljali u fizičkom smislu? I usprkos batina, dijete će uvijek iznova iskazivati svoju samovolju. Moć kao takva može biti samo formalna, jedino nasilje (a koje se u njezino ime često provodi) jest stvarno.

 

Premda je u Volji za moć najmanje upravo takve 'volje za moći', postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli", onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik prosječnom filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!

 

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u "tijeku", kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – "istine" nema.  

 

Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? 'Neodraslost' stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, ali nezreli mu naročito pribjegava jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je 'jedno': prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi 'samo za svoju dušu'; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela / izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek 'nosi sa sobom'. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju 'instituciju' (stvarateljski opus), 'formalizam' (stil), 'stremljenje slavi' (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).

 

Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi, želite da se drugi isključivo vlastitom voljom povinuju vašim idejama; bila bi to defacto posljedica vašeg utjecaja; drugi bi promjenu koju nudite iskreno željeli, a ne zato što bi na nju bili natjerani. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju... Eto, takva vam je huda umjetnikova volja za moć!

 

Tako vam, u ovoj Prostoriji s Kolom, nudim drugačiji pogled na svijet, ali koji bi se paradoksalno ponovno mogao opisati Nietzscheovim vokabularom. Nudim vam da se naučite opijati životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), nudim vam da postanete svjesni jedinstvenosti postojanja, i ovoga trenutka. Također, nudim vam i ovladavanjem bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja... I za Nietzschea je to bila volja za moć – jedino što ju je on nazivao umjetnikovom voljom za moći... i umjetnika opisao kao čovjeka koji bi najradije da mu svi „s posluha prave ljubazno lice"... Pa neka je... Očigledno je da se s tom ocjenom sada već možemo složiti...

__________________________________

 

Friedrich Nietzsche - Volja za moć

 

Perspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno... Tu 'zelenolivadsku' sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem 'Ti Treba Da'...

 

Pa i samo 'imanje duha' nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:


– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj 'Ti Treba Da' – Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu...? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života...
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi... – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru...
– Ha, ha, ha... – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, 'slavite', i ostanite 'neozbiljnim duhom'!


Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili 'proslavi' solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten "lijepom trenutku" čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova... Dakako, u svom životu, često smo... prečesto, stizali biti 'neozbiljnim duhom' – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina 'duhovnih pojedinaca' Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.

 

I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo... – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga 'dajete'?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li...? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:

 

Zapravo čovjek neće "sreću"... – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.

 

- A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti... – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti 'duhovnu skalameriju'. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:

 

Nema ni "duha" ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi "subjekt" i "objekt", nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

 

- Ili 'uzalud vam trud svirači' – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi 'duh'... dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh... – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi...O Umu i njegovim Igrama... – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako... htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični... Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:

 

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

 

Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate... sjedite i razmišljate... i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze... Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku...
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem... – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme... A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja 'braća po mlijeku' za vas učinila...
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog...
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta 'poveznica'... a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – ...Nije joj još vrijeme... i znate, pomalo je naporna...

 

Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene...
– Ma da... – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također...?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim... – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe... taj 'društveni strukturalizam' naprosto me počeo gušiti...
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni... – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate 'skočiti' na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih...
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda 'postati najmoćniji čovjek na zemlji'? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.

 

Svoje se "ja" vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

 

- Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu... Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi... Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili... Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života... Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta, naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu...

 

Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.

 

U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv 'Neboder' i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:

 

Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.

 

Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.

 

Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:

 

"KUĆA BITKA SAD JE PUSTA. UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA...!"

 

- Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?

Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.

 

Ulazak više nisam mogao odgoditi. 

 

Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.

 

U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala... Čemu? Zašto samo "ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe", kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), 'osuđeni' smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine...ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder... ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto...

__________________________________

 

Friedrich Wilhelm Nietzsche Njemački filzof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najutjecajniji mislilac 19. stoljeća. Rođen je 15. listopada 1844. u mjestu Rocken u Prusiji u obitelji bivšeg učitelja i potom luteranskog svećenika Carla Ludwinga i Franziske Oehler. Oni su se vjenčali godinu dana prije sinovljeva rođenja. Imali su još dvoje djece - kćerku Elisabeth (rođ. 1846.) i brata Ludwiga Josepha (rođ. 1848.). Glava obitelji Carl umro od bolesti mozga u srpnju 1849. kada je Friedrichu bilo pet godina. Godinu je dana Friedrich gledao oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u kršćanstvo. Naime, nije si mogao objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon očeve smrti obitelj se preselila u Namburg gdje su živjeli s očevim sestrama i majkom. Nesreći nije kraj jer Ludwig Joseph umire u siječnju naredne godine (1850.). Potom se školuje u internatu u mjestu Pforti (poznat po strogom vjerskom odgoju) udaljenom osam kilometara od Naumburga.

 

Školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osjećao kada je bio sam. U svjedodžbi piše da je bio marljiv, uzornog ponašanja te da je s lakoćom učio i pokazivao interes za vjerski odgoj. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studij teologije u Bonnu kaneći postati svećenik kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug. Poktraj godine odustaje od svećeničkog zvanja i posvećuje se studiju klasične filologije. Na studiju prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka prije pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu u dobi od 24 godine (1869.). Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj od javnih kuća koje je posjećivao. Godine 1870. sudjeluje u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po švicarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Međutim misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija osamljuje ga pa mnoge prijašnje osobne i filozofske simpatije (npr. Schopenhauer) napušta. Jedno se vrijeme bavio glazbom i prijateljevao s Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom kršćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu s njime prekida sve odnose.

 

Niz godina bavio se prirodnoznanstvenim problemima, a uz eminentno filozofska djela, pisana izvanredno lijepim njemačkim jezikom, piše i pjesme. Vidno bolestan (cijeli život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u mirovinu 1879., te se seli u švicarske Alpe. Zimi iz s Alpa silazi na talijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije (1882.) sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Opisao ju je kao "bistru poput orlice i oštru poput lavice". Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te su godine (1882.) njih troje zajedno obilazili Italiju i živjeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela dijeliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je 'odveo' i time strašno povrijedio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje utjeha za životna razočaranja.

 

S Alpa silazi u Torino (1888.), a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzetu patnju za grijehe svijeta. Tada se počinje potpisivati se kao Dioniz ili ponekad Razapeti. Trećeg siječnja 1989. dva policajca su prišla Nietzscheu i optužila ga za remećenje javnog reda i mira što je na njegu psihu imalo razoran učinak. što se točno dogodilo nikada nije utvrđeno, ali navodno je Nietzsche nazočio bičevanju konja na gradskom trgu. Kako bi spriječio bičevanje potrčao je ka konju te zagrlio konja oko vrata kako bi spriječio zlostavljanje. Potom se srušio na tlo. Ovaj događaj bio je prilično iznenađujući jer se znalo da je Nietzsche protiv sućuti. U nekoliko narednih dana poslao je kratka pisma brojnim prijateljima koji su potom zaključili da ga trebaju smjestiti u psihijatrisku klinku u Baselu. S vremenom njegovo duševno stanje postajalo je sve gore te je njegova majka odlučila sina premjestiti u klinku u njemačkom gradu Jena gdje su ga doktori proglasili umobolnim. Kako nije bilo napretka u liječenju Franzisak je u svibnju 1890. odlučila sina kući u Naumburg.

 

Posljednje je godine života bio na skrbi svoje sestre Elisabet u Weimaru. Umro je pomračena uma u Weimaru 25. kolovoza 1900., a njegova djela tiska i djelomično grubo krivotvori (osobito pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Kako je u drugoj polovici 20. stoljeća otkrio K. Schelcht ona je mnogo pridonijela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljavala u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i sam Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smiješno jer je Nietzsche mrzio bilo kakav nacionalizam. Dapače bio je jedan od prvih pravih Europljana.

 

Bio je strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemorlanim sredstvima te da nisu drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Stoga je on smatrao kako se umjesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrijednosti. Pred kraj života pozvao je Vatikan i kralja Italije da na smrt osude njemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim, ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazati će kako je Nietzsche na vrijeme osjetio dah antisemitizma koji će preplaviti Njemačku.

 

Izabrana djela - Rođenje tragedije (1872), Tako je govorio Zaratustra (1883-1885), S onu stranu dobra i zla (1886), Genealogija morala (1887), O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878), Antikrist (1888), Sumrak idola (1888), Ecce Homo (1889), Volja za moći (1901).

 

Friedrich Nietzsche - Antikrist

Friedrich Nietzsche - Tako je govorio Zarathustra

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Friedrich Nietzsche - Volja za moć

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u