August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba lektira

August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba

August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba

 

Vani je zima. Sjever siječe nemilo motajući krupne pahuljice po ulicama, snijeg dokoljena, s krova vise ledene svijeće. Kruta i ljuta, prava i zdrava je zima. Ja sjedimu svojoj sobi sam kraj plamteće peći, sjedim sam i prebirem malu žutu knjižicu.Malena je, ali puncata i mojemu srcu mila. To sijeva, to gori, to plamti, gotovomisliš da plamen iz požutjele hartije liže. Deset puta proštio sam te vrstice i opet ihčitam. Tu ima duha, ima srca. A znate l' tko je napisao tu malu siroticu? Nesretni » jezični doktor« , kako Kranjci fiškalu vele, nesretni Franjo Prešern. A znate li čija je bila? Prešernova. No je l' čudo da mi je mila? Gle, među žutim listovima icvijetka! Karanfil je, mislim, ili je bar bio. Ubogi cvijetak! Kako je stisnut, kako ježut! I nije šala. Dvadeset godina drijema u tom papirnatom grobu. Nekad da, nekad je sjao i cvao. Milota ga je gledati bilo. I ja sam ga vidio. Koli rumen, koli pun,kako se je milo zibao o vjetriću, kako je na njem treptjela rosa. Takav bijaše - protekla tomu prošle jeseni dvadeseta godina - a cvao je u Kranju na Prešernovugrobu. Bože moj! Kako se to mijenja u svijetu! Da, i mi smo kao i cvijeće: pupolj,cvijet, uvelina - djevojka, žena, baba, da mi prostite. Gledam ga i gledam.

 

Pripovijetka Karmfil s pjesnikova groba poprima tipični obrazac radnje romantizma - ljubav između djevojke i mladića koja je onemogućena zbog trećeg (anti)junaka. Priča o dva mladića koji se zaljubljuju u istu djevojku je shematizirana i već odavno potvrđena formula. Iako Šenoa unosi novitete u obradi i pristupu pripovijetke ona ipak nije u potpuno stirealistička kao ni romantičarska.

 

Pripovjedač djela, sam Šenoa sudeći po informacijama koje nam iznosi i koje odgovaraju njegovim biografskim, je na razini djela, tj. homodijegetički. Tako on ne iznosi priču nepristrano, nije distanciran od likova i radnje, već pripovijeda tako da se osjeti njegova sveprisutnost i komentira postupke likova te se obraća čitatelju da se objasni:

 

Oprostite mi te karakteristične opaske sa školske klupe.
I ja, materin slatki mazunak, imao sam vrlo homeričan pojam o svijetu.

 

U priču nas uvodi postavljanjem određenog prostora i vremena iz kojeg nas vraća dvadesetgodina unazad, što kasnije opravdava završetkom da dobije zaokruženu cjelinu. Opisom sebe samog i Alberta u studentskim danima nas ostavlja bez izbora vlastitog doživljaja likova, nego nam nudi onakvu sliku kakvu on ima, a na nama je da ju bez prigovora prihvatimo. Naravno, opisom sebe samog opravdava činjenicu zašto se smatra kompetentnim da izlaže tu pripovijest - on je ipak zagrebački sin, intelektualac koji je superioran nad drugim ličnostima izaslužuje imati slobodu da nam objasni kako "stvari stoje". Tako Alberta ne doživljavamo kaoistaknutu ličnost, već Šenou.

 

Albert je predstavljen kao tipični romantičarski lik koji kao razlog bježanja u prirodu (u kranjske gore) ima neostvarenu ljubav prema ženi. Njegova senzibilnost je a priori određena njegovom lektirom. Nakon te zanesene ljubavi pripovjedač i Albert odlaze iz grada na selo i tamo upoznaju Nežu. Ona je tipični lik žene koja je pametna, opijena poezijom Prešerna i narodnošću, srčana, hrabra, dobra, lijepa, radišna, bljedunjava, uglavnom stereotipna:

 

... al kako je sitno koračala, kako se nježno ponašala, ručicama mahala, a drobna usta nasmijeh skupljala, bijaše toli nježna, toli fina, toli tankoćudna...

Obrvice crne, tanane, ravne, pri kraju zavinute, usta - puna maslina, palac široka, a crneoči, oh te oči kao u ptice, nestašne, mile pjevice.

 

Dok je pripovjedač već razvio osjećaj za nacionalnu pripadnost, Albert je zanesen stranim autorima i književnošću. Sve se naravno mijenja kad im Neža dade Prešernovu knjižicu pjesama da obrani svoj obraz od optužbe da ne pozna poeziju. Albert počinje drugačije doživljavati svoje slavenstvo kojeg se prije sramio i krio. Buđenje osjećaja pripadnosti i ideje slavenstva u njemu nije samo ideološka ideja već je povezana i sa samom Nežom. Naime, obojica, Šenoa i Albert, zaljubljuju se u Nežu koja im je ujedno vodilja ka prihvaćanju slavenstva i pronalasku sebe i okoline kojoj obojica pripadaju, ali i žena u koju su obojica zaljubljeni. Ta ambivalentnost je potrebna da se istakne njena simbolična uloga majke i žene. Odlazak na groblje predstavlja odmak od stvarnosti i približavanje transcendentalnom.

 

Njena želja da kameni grob ukrasi cvijećem na neki način oživljava samog pjesnika i njegove pjesme. Na tom su se grobu obojica zakleli da neće izdati svoj narod i pleme što predstavlja vrhunac radnje. Nakon posjeta groblju obojica se zaljubljuju u Nežu u kojoj pronalaze ženu drugačiju od malih gospođica u gradu. Kako bi riješili sukob među sobom oni odluče otići na jezero, izvor Save kako bi Neža odlučila prema kojem gaji osjećaje. Naravno, prije odlaska ona ipak otkriva tko joj se sviđa, a naš pripovjedač odlazi mirne duše na izlet s prijateljem. Neža mu je odala da je on taj u kojeg je zaljubljena prije puta jer ona na kraju mora umrijeti da bi pripovijetka imala zaokruženu cjelinu, junak je onaj koji je uskraćen za sreću. Odlazak iz Kranja Šenoa koristi kao priliku za lirsku digresiju.

 

Priroda u kojoj su se našli poprima mističan ugođaj, on odgovara piščevom stanju. Taj put služi kao retardacija radnje, ali i kao pokušaj uživljavanja u prirodu, jer tek sad nakon pročitanih stihova Prešerna oni mogu shvatiti tu prirodu. On je utoliko realističan što spominje ime mjesta, ali sam doživljaj i učinak tog mjesta je u potpunosti romantičan. Njega ta priroda fascinira, i to toliko da mu se pričinja lice Neže. Njegov doživljaj tog okoliša ravan je samom stanju pripovjedača - on je zaljubljen, vinut u visine. Ta lirska digresija produbljuje samu simboliku Neže kao osobe koja je odgovorna za buđenje svijesti i osjećaja prema zemlji i majci:

 

Bilo je da vidimo zlatnu maglu, a kroz nju da trepti lijepo lice slavenske vile - licedjevojčice Neže.

 

Na povratku u Kranj obojica su zastala u krčmi. Tamo su se susreli dvojicu mladića i dvije djevojke. Njih četvero je počelo na francuskom ogovarati naše junake, pa je pripovjedač odreagirao zajedljivom primjedbom. Nakon par čaša vina grupice su se spojile i počele pričati. Pričalo se o Hrvatskoj, pjevalo i recitiralo. Krajnji rezultat je da su oni, dva studenta, uspjeli četvero ljudi vratiti na pravi put. Otvorili su im oči onako kako je to njima omogućila Neža. Oni su poput pravih romantičara prenijeli ideju u narod, da se ne srame svog podrijekla te da i dalje glasno i jasno recitiraju i pjevaju domaće pjesnike. Kada su se vratili kući dočekala ih je neugodna vijest: Neža je mrtva. Njena smrt toliko i ne čudi jer je tako trebalo biti. Ona je predstavljala ideologiju, bila simbol buđenja svijesti i duha, bila je u službi pokretanja radnje, stvorila zaplet da bi glavni likovi doživjeli promjenu i jače tu promjenu cijenili ako ona umre. Zato ju smatram aktuelnom. Njena prošlost nije nam poznata i predstavljena kao nešto važno, nema motivsku podlogu te stoga služi samo da aktivira glavne junake. Ona je ideja, nije prava žena iako izgleda kao takva.

 

Osobno mi je veoma zanimljiva komplicirana povezanost između Prešerna (pjesnika sa čijeg je groba ubran karanfil), nje i pripovjedača. Utjecaj Prešerna na Nežu se reflektira na pripovjedača koji pak od nje dobiva karanfil, a on je ubran s njegova groba. Taj karanfil predstavlja i Prešerna i Nežu. Naime, usamom naslovu nam je dana implikacija onoga što je važnost djela, ono što je ideja i simbol. Taj cvijet nalazi se na njegovom grobu, a njega je posadila Neža. Isti taj cvijet je Neža postavila unutar pripovjedačevog srca. Zvuči otrcano, ali metaforički rečeno to je tako. Ona je preko cvijeća komunicirala s Prešernom, sad Šenoa priča s njom preko istog tog cvijeta:

 

Još je živ onaj Hrvat kojeg si poljubila, još blagosivlje tvoju uspomenu, jer si ga povratila slavenstvu, još čuva kao sveti zapis Prešernove pjesme, a među njima drijema godine i godine, međi njima drijemat će još dugo, dugo karamfil sa pjesnikova groba!  

 

Na samom početku pripovjedač nas uvodi u radnju preko opisa vanjskog i unutrašnjeg (hladne zime i tople peći) te tako naglašava dominantnu ideju o prihvaćanju nacionalnoga, a odbacivanje i negodovanje izvanjskoga i tuđega. Šenoa je očito imao više na pameti pišući ovu pripovijest što svjedoči izravno obraćanje čitatelju u želji da se objasni i opravda. On na početku objašnjava situaciju i razlog zašto priča to što priča te nam time odmah postavlja određen pogled na stvari koji mi moramo prihvatiti da bismo mogli pročitati i iščitati ono štose od nas traži. Zanimljiv mi je odnos između ljubavi i smrti, dvije krajnosti koje su veoma bliske. Naime, sam nagovještaj se javlja već u naslovu, kasnije se ponovo pojavljuje posjetomna groblje, da bi se na kraju ipak ostvario. Čak je i karanfil mrtav, osušen kao Prešern i Neža,a opet tako živ jer i dalje budi iste osjećaje i misli, poseže za istim konotacijama.

 

Dovodi u vezu život i smrt te ih na neki način izjednačuje. Zapravo predstavlja vrijednost nečijeg života nakon smrti, utjecaja mrtvih na život živih.

________________

 

August Šenoa - Karamfil s pesnikovog groba

 

Karamfil s pjesnikova groba romantična je proza autobiografskoga karaktera, koja se smatra standardnom kratkom pripoviješću Augusta Šenoe. Složena od uspomena i sentimentalnog, živog osjećaja kraja i narodne kobi, ova pripovijest toplo evocira bratstvo slovenskog i hrvatskog naroda. Novela je objavljena u Vijencu u dva, tri nastavka 1878. godine. Šenoa ju naziva "đačkom pričicom" i pričom o zabludjeloj ovci", dok je to zapravo romantička zgoda s realističkim posljedicama.

 

Ako se upitamo što je to što je Šenou potaklo da ispriča tu zgodu iz svog života, trebamo znati da je 1878. godina vrijeme neposredno uoči okupacije BiH, Sanstefanskog mira i Berlinskog kongresa, a sva se ta zbivanja ponekad i izravno spominju u Šenoinu Karamfilu:

 

... čevrljajući o kakvu vis-a-visu s ozbiljem s kakvim diplomati raspravljaju istočno pitanje

 

Put se u njoj dijeli na dva dijela: prvi je dio pretežito privatne naravi, prikazuje uglavnom "viteško" nadmetanje mladih putnika za ljubav djevojke dok drugi dio govori o javnom i općenitom životu. U drugome je dijelu smisao i pouka cijele zgode.

 

Odlazak dvojice prijatelja u Bohinj ima dvostruko značenje: to je način da se radnja uspori, da se prijatelji odvoje od voljene, pročiste svoje osjećaje i učine mogućim najefektniji rasplet; dok s druge strane boravak na jezeru osvjetljava drugo, javno lice Prešernove poezije, ono što se njemu događalo događa se i junacima priče te postaje životna pouka.

 

Realistički intonirani dijelovi priče odvijaju se u 3 gostionice, u Brežicama, obračun mladića s lokalnim nemškutarskim uglednicima, u kranjskoj okolici – mladići posrame svoje nacionalno neosviještene vršnjake i u kranjskoj "Staroj pošti" (tu živi Neža zajedno sa stričevom obitelji). Novela je strukturirana prema temeljnom raspoloženju koje pripovjedača obuzima nakon što uzima u ruke dragu knjižicu Prešernove poezije. Raspoloženje je sinteza nekadašnjeg i prošlog događaja što Šenoa intonira na kraju svojom varijantom traženja izgubljenog vremena ("Uminuše ljeta i ljeta.").

 

Lik je Neže simbol, pripada i jednom i drugom suparniku pa je njezina smrt romantičko melodramatsko rješenje, a turobna priča o Neži i njezinu karanfilu okvirena je crninom na polasku i na povratku. Simbol krasne smrti predstavljen je kroz stihove:


Vrućica je spopala. Sad je mrtva, mrtva. Da, mrtva. Među šest svijeća ležaše na odru pod bijelim vijencem Neža. Bijaše blijeda, no, kako je već smrt. Ali kanda se je smiješila, milo smiješila - kao vila - kao zvijezda. Nas dva mladića plakasmo kao djeca.  

 

August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba - verzija 2

__________________________________

 

August Šenoa je rođen 14. novembra 1838. u Zagrebu, u sitnoburžoaskoj porodici. Otac, biskupov poslastičar i ponemčeni Čeh, želeo je da od svog sina stvori dobrog i poslušnog austrijskog činovnika. Šalje ga u Pečuj kod jednog kaluđerskog reda, gde je počeo da stiče prva znanja. U to vreme u Hrvatskoj činjeni su otvoreni pokušaji germanizacije.

 

To je najpre vršeno u obrazovanju uz pomoć dirigovanih nastavnih programa. Misleći da će mu sin i u ovim školama postati veran austrijski činovnik, otac Šenou upisuje u gimnaziju u Zagrebu. Međutim, družeći se sa vršnjacima Hrvatima mladi Šenoa je postao "ljut Hrvat". K tome su doprineli još i izrazito patriotski orijentisani profesori među kojima su bili Adolf Veber Tkalčević, pesnik i pripovedač, Antun Mažuranić, brat pesnika Ivana Mažuranića i Matija Mesić, istoričar.

 

U početku se kolebao između publicistike i književnosti. Pisao je novinske dopise i članke, pozorišne izveštaje i književne ocene, pripovetke i lirske pesme. Šenoa nije posedovao pesnički talenat koji bi našoj poeziji dao nešto izrazito i novo. On je, uglavnom, nastavio tradiciju ilirskih pisaca. Najviše je negovao rodoljublje i ljubavnu poeziju. U njima toplinu osećanja i iskrenost misli potiskuje retoričnost. Rodoljubiva poezija mu je prigodan, svečana u tonu, retorična i patetična. U tom pogledu karakteristična je pesma Budi svoj.

 

U pesmi "Crnogorska štampara" Šenoa opeva hrabrost Crnogoraca, a u pesmi Munja od Gabele peva o ustaničkoj hrabrosti hercegovačkih junaka. Sa širokim nacionalnim vidicima opevao je i oslobodilačku borbu bugarskog naroda. Šenoa je pisao i balade,i romanske i epske pesme za koje je uzimao motive iz narodnog predanja. Ove pesme su romantičarsko - fantastične, ili nacionalno - istorijske sadržine.

 

Pravi stvaralački talenat Šenoa je pokazao u prozi u romanu i pripoveci. Od 1871. kad objavljuje prvi veliki roman Zlatarevo zlato, pa do smrti, iz njegovog pera je izašao čitav niz romana i pripovedaka: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Povjestice, Prijan Lovro, Barun Ivica, Mladi gospodin, Ilijina oporuka, Karamfil s pjesnikova groba, Vladimir, Branka, Prosjak Luka, Kako došlo tako prošlo i drugi.

 

August Šenoa je umro 13. decembra 1881. u Zagrebu.

 

August Šenoa - Branka

August Šenoa - Čuvaj se senjske ruke

August Šenoa - Kako došlo tako prošlo

August Šenoa - Kanarinčeva ljubovca

August Šenoa - Povjestice

August Šenoa - Prijan Lovro

August Šenoa - Prosjak Luka

August Šenoa - Seljačka buna

August Šenoa - Zlatarevo zlato

August Šenoa - Zlatarevo zlato - esej

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u