August Šenoa - Branka

Tako je sretno okončana priča o jednoj idealnoj Hrvatici i idealnoj hrvatskoj učiteljici koja nijednoga trena nije posumnjala u svoj izbor: - Idem orat tešku tvrdu brazdu, idem oplemenjivat svoj puk, mladice našega naroda.

Sadržaj - Branka Kunović živi s bakom u kućici blizu Petrove crkve u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Majka i otac nisu živjeli u sretnom braku. Očev nesolidan život uzrokovao je preranu majčinu smrt, pa otac, mučen grižnjom savjesti, odlazi u svijet. Poginuo je u Američkom građanskom ratu tako daje Branka odrastala uz svoju baku. Razvila se u lijepu, pametnu i skromnu djevojku, i završila učiteljsku školu. Njena najbolja prijateljica Hermina kćerka je uglednog zagrebačkog činovnika. Često se posjećuju, nemaju međusobnih tajni, zajedno izlaze u večernje šetnje Ilicom koja je puna mladeži. Dok Hermina sanjari o mladićima i o udaji, Brankine su ambicije drugačije: ona želi biti korisna svome narodu i domovini (zato je i završila učiteljsku školu) i smatra da svakoj ženi mora biti ideal raditi za dobro svog naroda.

Kako je siromašna i nema utjecajnih veza, nikako ne uspijeva dobiti posao u nekoj od brojnih zagrebačkih škola, pa ni u onima izvan Zagreba. U nju se zaljubio njezin nekadašnji kolega iz razreda Marić, mutan tip, prevrtljivac i potkazivač, koji se uvijek dodvorava onima na vlasti (a na vlasti su mađaroni, tj. pristaše mađarizacije Hrvatske). Branki je njegova politička prevrtljivost i pokvarenost odbojna i ne želi ni čuti za njega. Maricu je neshvatljivo da njega, državnog činovnika i uglednog mladog gospodina uvijek lijepo odjevenog i dotjeranog, odbija jedna siromašna građanska djevojka, k tome još i učiteljica, pa je svim silama pokušava prisiliti na udaju. Svojim utjecajem onemogućava njeno zapošljavanje: sve joj se molbe vraćaju s obrazloženjem da je mjesto već popunjeno ili da u tom i tom mjestu ne trebaju učiteljicu.

Branka je ipak zahvaljujući vlastitoj upornosti i Hermininu ocu uspjela dobiti mjesto učiteljice u siromašnom i zabačenom selu Jalševu. Već samo ime Jalševo nagovještava da će buduća učiteljica tu nailaziti na jalne (zavidne) ljude koji će joj zagorčavati život.

Sretna i puna ideala odlazi u nepoznato selo, no već na putu od zadnje željezničke postaje do Jalševa doživljava prvo neugodno iznenađenje: užasan prijevoz po dubokom snijegu i velikoj hladnoći na otvorenim seljačkim zaprežnim kolima, a prije toga i neljubazan doček šefa željezničke postaje, Mađara, koji ne zna hrvatski i mrzi sve hrvatsko. Još veće razočaranje doživljava u školi. Dočekuje je domaći učitelj Silić i njegova neuredna žena. Oboje su neprijateljski raspoloženi jer smatraju da je Branka oduzela Šilićevoj ženi mjesto; iako ta žena nije bila školovana za učiteljicu, svejedno je smatrala da u zaostalom selu i ona može poučavati djecu. Pokazuju joj školski stan, užasno neuredne i zapuštene prostorije u kojima drže stare stvari, kokoši i svinje, no Branku to nije pokolebalo. Najprije iznajmljuje urednu sobicu u seoskoj krčmi gdje ju dočekuje ljubazna domaćica, a zatim se upoznaje s načelnikom općine i njegovom suprugom aristokratskog porijekla. Načelnik je odmah prima k sebi na stan jer smatra da učiteljica ne smije stanovati u krčmi. Kao općinski glavar odmah uviđa u čemu je stvar: učitelj Silić, njegova žena i općinski bilježnik Sandor Mišoci vode svoju politiku: nastoje iz škole izvući što više koristi za sebe, a seosku djecu zadržati u istom stanju nezainteresiranosti za školu i učenje kao i dotad. Nova se učiteljica nikako ne uklapa u njihove planove.

Osim općinskog načelnika i njegove žene te ljubazne krčmarice, na Brankinu stranu stao je i stari župnik, čovjek iz naroda, poštenjak i veliki domoljub. Uporna Branka ne obazire se na Silićeva podmetanja ni na tračeve koje širi njegova žena. Radi svoj posao sasvim drukčije od zatucanog staromodnog učitelja. Seljaci uviđaju da je nova učiteljica unijela živost među djecu, a djeca su oduševljena i rado idu u školu. Uz pomoć načelnika obnovljena je škola, uređeno dvorište po kojem su se do tada gacale guske, uređen je i učiteljičin stan te Branka u Jalševo dovodi svoju baku i one opet žive zajedno.

U njen život upliće se grof Belizar, odnarođeni plemić koji ima dvorac na brijegu iznad Jalševa i golemi posjed. Stari župnik često s njim razgovara te se iz njegove prošlosti saznaje da ga je majka potpuno otuđila od Hrvatske, čak je i svoj jezik zaboravio. Jednom zgodom slučajno je ugledao Branku kako na proplanku u šumici pjeva s djecom i podučava ih o njihovoj domovini i prirodnim zakonitostima. Duboko ga se dojmila mlada djevojka, njezin način rada, ljepota dječjih glasova i govor o ljubavi prema domovini. No Branku i dalje nastoje ocrniti Silić, Silićka, Mišoci i Marić. Silić dovodi svog rođaka, po karakteru i obrazovanju slična Maricu i taj rođak piše u novinama članak pun objeda o neobičnom načinu rada jalševačke učiteljice. Branku teško pogađaju te klevete. Protiv nje se podnose i lažne prijave školskim vlastima u Zagrebu, ali stari je župnik hrabri da ustraje u svom radu.

Na kraju godine, kad su djeca pred komisijom pokazivala znanje, Šilićevi su đaci loše prošli, a Brankini su oduševili sve članove komisije. To je bila velika Brankina pobjeda. Dolazi Marić i ponovno prosi Branku, no ona ga otjera davši mu do znanja da je prozrela njegove mutne poslove. Na kraju dobri župnik uspijeva razotkriti sve spletke protiv Branke, a zahvaljujući uspjehu u radu s djecom, dobiva poziv da se vrati u Zagreb kao učiteljica. Za nju je to velika čast, no ipak odlučuje ostati u Jalševu i nastaviti rad na prosvjećivanju zabačenog kraja svoje domovine. Toliko je zavoljela svoje đake da bi smatrala izdajom napustiti ih.

Pravo iznenađenje za nju bilo je kad ju je zaprosio grof Belizar. Nije mogla shvatiti da jedan bogati i učeni plemić želi uzeti za ženu običnu građanku. Na kraju se udaje za grofa koji se zahvaljujući njoj i njenom radu vratio svojoj pravoj domovini i svome narodu.

Vrsta djela - Branka je duža pripovijetka, no po današnjim kriterijima mogla bi se smatrati romanom. Kompozicijski se ne razlikuje od romana, ima razgranatu fabulu, mnogo likova a i po opsegu bliža je kraćem romanu negoli pripovijetki.

Tema i ideja - Tema Branke uzeta je iz Šenoina vremena, prema tome za ono doba bila je to suvremena tema, a mogla bi se i danas djelomično primijeniti na neke naše školske sredine i prilike. To je bilo vrijeme otpora germanizaciji i mađarizaciji, a Šenoa je uzeo baš prosvjetnu temu da preko lika mlade učiteljice, obrazovane i domoljubno orijentirane, upozori hrvatsku javnost da treba nastaviti borbu na kulturnom i političkom planu koju su započeli ilirci na čelu s Ljudevitom Gajom. Branka ujedno predstavlja i odjek u našoj sredini europskih strujanja glede ravnopravnosti žena u društvu. Žena je, osim toga, u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i otpora stranim pritiscima na naš jezik i kulturu imala ključnu ulogu: i kao majka koja svoje dijete uči materinski jezik i kao nacionalno svjesna intelektualka koja svojim djelovanjem širi interes za vlastite nacionalne i kulturne vrednote.

Mjesto radnje - Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jalševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jalševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visjela paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

Vrijeme radnje - Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

Osnovna misao - Ne živi i ne radi čovjek samo za sebe, već da pomogne i svojoj braći, i svojim bližnjima. Pravda i ljubav uvijek pobijede!

Kompozicija - pripovijetke je jednostavna.
Uvod - Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

Zaplet - Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

Vrhunac - Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom životu u tom mjestašcu.

Rasplet - Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

Likovi

Glavni likovi: Branka, Hermina, grof Belizar, župnik jalševački, gospodin Šilić

Sporedni likovi: Brankin otac, Brankina baka, gospodin Marić, Herminin otac i majka, školski izvjestitelj, mesarica, Šilićeva supruga, grofova majka, načelnik Jalševa i njegova supruga, bilježnik Šandor, blagajnik, zakupnik Izraeličanin, liječnik...

Pozitivni likovi: Branka, Hermina, Herminin otac, grof Belizar, župnik, mesarica, Brankina baka

Negativni likovi: gospodin Marić, učitelj Šilić i njegova supruga, bilježnik Šandor

Branka - Bilo joj je oko sedamnaest godina; po jedrini, po licu bi bio tkogod možda rekao, da je starija, ali čovjek se pri takvom računu lako prevari. Branka je bila gradsko čedo, ali nipošto bljedolik drhtav stvor, pun migrene i fantastičnih sanja, već djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Ona je uistinu bila neobična djevojka, gotovo bi se moglo reći čudo od djevojke, jer nije bila na ono brdo tkana, kao što druge gradske gospođice." Mislim da nam je pjesnik htio dočarati jednu posve neobičnu djevojku, koja je znala "gotovo" sve. Od sviranja glasovira pa sve do francuskog jezika i povjesnica, ali u to se trebao uložiti veliki trud.

Brankina ljubav prema domovini - A narodu želim služiti, nato sam se zaklela, na to me srce vuče. Hoću da radim dva - tri puta više, nego što mi je dužnosti, hoću da radim umjesto drugih žena, koje su žalibože zaboravile, da su hrvatske žene. - Mislim da je pisac Brankom htio reći, koliko on zapravo voli svoju Hrvatsku, te da onaj koji se rodi u hrvatskoj treba je i poštovati, a ne da bude poput grofa Belizara koji zaboravi svoje "korijenje", ali ga Branka spasi.

Moralna karakterizacija Branke:

Dobra i poštena

- Samo Branka, najpametnija, najpoštenija djevojka, proniknuta svetim žarom za svoje znanje, za svoj narod...

Plemenita, poštena, puna ljubavi

- Srce me vuče među narod , među djevojke naše, da sijem ondje sjeme plemenitosti, poštenja, ljubavi.

Vrijedna

- Vazda joj je pred očima lebdio zadatak: da mora na svoje noge stati, da se mora sama skrbit za svoj život. Da se ustrajnu radu priuči, da lakše steče sredstva za višje naobraženje, počela je zarana radit za strance, pače više neg je od potrebe bilo.

Idealista

- Branka bijaše djevojka oštroumna, logična i ozbiljna, al kraj svega toga ponešto idealistkinja.

Iskrena

- Da gospodine i ja sam samo iskrena. Ja gorku istinu nisam mogla, nisam htjela zaodjenuti u slatke, dvojbene riječi.

Domoljubna

- Takova žena bit će i bolja Hrvatica, jer stekav si naukom i radom samosvijesti, vidat će bolje rane svoje domovine, biti odvažnija, pa će i u kolu svoje obitelji radit za svoj dom, za svoj narod, uzgajat će djecu nekim svetim zanosom, nu, bit će prava hrvatska majka, koja će muža si bodrit na junaštvo, nipošto zavlačit ga u kukavštinu. U Zagrebu, u srcu naše domovine ima toliko hrvatskih obitelji kojih veže samo neka vanska sveza nipošto ljubav za posvećeno kolo domaće zadruge, ljubav za narod i domovinu, ljubav za sve čovječanstvo i što je u svijetu lijepo i plemeniti.

Ne želi biti ničiji rob

- Zar nije robovanje kad moraš obijat i ova i ona vrata po gradu, kad moraš drhtat od hira svakoga razmaženoga gospodskog čeda, kad ne imaš nad njim vlasti, jer rekneš li oštriju riječ, rasrde se roditelji, otkažu ti.

Poštuje svoju mrtvu majku

- Majko! Slatka majko moja! Pogledaj na me, na jedinicu svoju! Putnica sam, polazim u svijet, rastajem se s tobom, tvojim milim grobom! Kunem ti se da ću biti poštena, vrijedna dovijek, da će mi srce ostati plemenito do groba!

Hermina - Uniđe mlada plavuša, visoka, vita, ponešto blijeda, ponešto uvinuta nosića i drzovita lica, po tijelu i odijelu, po držanju i vladanju prava protivština Branki. Domaća djevojka bila je obučena u priprostu vunenu haljinu, a preko prstiju unakrst je privezala čipkan rupčić; kosa joj je sprijeda glatko pričešljana uz čelo, a straga svita u jednu pletenicu, u kosu je zataknula cvijet, na prsima joj visi križić od bjelkosti. Ni časka nije mogla mirovati. Naslonila se leđima na ormar, bacila svoj "Musik" na stolac, prebacivala stojeći sad lijevu nogu preko desne, sada desnu preko lijeve. Sad je strugala jednom peticom po podu, sad rt druge postolice zabadala u zemlju. Pjesnik nam je htio poručiti da je Hermina jedna posve drukčija osoba od Branke, prikazana je kao suprotna "slika" Branki. Branka je bila siromašna, a Hermina iz bogate obitelji, imale su čak i drukčija razmišljanja u vezi njihovih zanimanja.

Marić - je jedan od najnegativnijih likova u romanu. Završio je učiteljsku školu, ali ne želi biti učitelj jer je to slabo plaćeni posao. Politički je prevrtljivac koji je uvijek spreman raditi za one koji su na vlasti. Postaje doušnik i špijun koji prokazuje vlastima nepoćudne ljude, pa čak i izmišlja optužbe protiv onih koji su mu se nečim zamjerili. Zaljubljen je u Branku, no kad ga ona odbije zbog njegova lošeg karaktera, zagorčava joj život na svakom koraku, računajući da će se ipak udati za njega kad se osjeti bespomoćna i nezaštićena. Njegov karakter potpuno je oprečan Brankinu.

Grof Belizar - odnarođeni je plemić, zbog majke koja mrzi Hrvatsku, ali ne i novac koji izvlači iz Hrvatske. Zaboravio je čak i hrvatski jezik. Živi u Beču. Kada ga majka na prijevaru hoće oženiti pokvarenom plemkinjom, potpuno se osvješćuje. Vrlo je obrazovan, dobro se razumije u gospodarstvo i od zapuštenog dvorca Jalševo, koji je majka zbog svoje nesposobnosti gotovo upropastila, stvorio je uzor dobrog imanja koje donosi velike prihode. Na kraju je zahvaljujući starom župniku i Branki naučio hrvatski jezik. On predstavlja neku vrstu princa iz bajke koji ženi lijepu siromašnu građanku.

Jelševački župnik - pravi je Brankin dobri duh. Veliki je domoljub, protivnik stranih utjecaja i zagovornik ilirskih ide^a.. Za razliku od drugih likova koje opisuje izravno, župnikov lik Šenoa uglavnom prikazuje preko Brankinih pisama Hermini i kroz njegovo djelovanje u obranu Brankina rada. Već pri prvom susretu s Brankom prikazan je kao dobar i simpatičan čovjek: Mogu ti reći da me se je ta lijepa staračka glava s umiljatim posmijehom pod dugom srebrnoli-kom kosom osobito dojmila.

Šilić - je primjer lošeg seoskog učitelja. Po vanjskom izgledu više je nalik skitnici i propalici nego učitelju: Na pragu pojavio se ovisok trbušast čovjek dosta glupa lica, kuštrave kose, čupave brade. Imao je na sebi zamrljan dlakav kaput, urešen sa više raznolikih zakrpa... Kosa bijaše mu nečešljana, lice obijeljeno Učilom kao mukom (brašnom), samo je iz njega virio šiljati nos...

Već sam njegov izgled nagovještava kakav je to čovjek i učitelj: škola mu je neuredna i zapuštena, đaci prljavi i uplašeni, često upotrebljava šibu kao poticaj za učenje, škola je često zatvorena, a rezultati njegovih đaka su slabi. U svemu mu je slična i supruga: neuredna je, zapuštena, lijena, slabo obrazovana, a htjela bi biti učiteljica iako su joj vlasti to zabranile. Tipična klepetuša, okomila se na Branku šireći laži o njoj kao nemoralnoj osobi.

Mišoci - podrugljivo zvan "vitez de birsa" (vinski vitez, pijanac), propali je sitni zagorski plemić mađarskog imena Sandor. Općinski je bilježnik i svoj položaj koristi da bi pljačkao seljake skupo im naplaćujući pristojbe i pravne savjete, a istodobno za mađaronsku vladu radi kao doušnik, naročito pred izbore. Neuredan je, glup, bahat: Debeo je kao da je žirom pitan, na nabuhlom licu ima malu bradicu, ali je osuta crvenim pjegama; žute oči gledaju prezirno na svijet, šiljasta glava s tupim nosom ni da bi se maknula na debelom vratu...

Primjer je odnarođena čovjeka koji se priklanja onome tko mu više plati; prezire hrvatskog čovjeka, seljaci su za njega glupa marva, a Brankinu idealističku zanesenost radom na prosvjećivanju naroda smatra mlaćenjem prazne slame i glupošću.

Sušta je suprotnost načelniku općine protiv kojeg neprekidno rovari, a u dosluhu je sa Šilićem jer obojica zapravo pljačkaju državu i nastoje selo zadržati u zaostalosti samo da bi lakše mogli obavljati svoje mutne poslove.

Jezik i stil - Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom Senoina vremena. Ima popriličan broj riječi koje danas djeluju arhaično, no upravo te starinske riječi daju ovome djelu posebnu draž: pače, u taj par, mladica, stara korenika, postolice, toli, hora, hasniti, pedagogički...

Dojam - Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu. Šenoina Branka ostat će zauvijek književnim dokumentom o prilikama i neprilikama školstva na našem selu u vremenu, kad je plemstvo već izvršilo svoju ulogu i prodavalo se Pešti ili Beču, građanski stalež sve više zauzimao svoje mjesto u javnom životu, a patriotizam se iživljavao u priči o romantičnoj vezi grofa, koji se vraća "narodu, iz kojega je nikao" i njegovu braku s poštenom građanskom učiteljicom, koja je iz iskrenoga idealizma pošla na selo. A sve to, dano toplinom i snagom Šenoina pera - je razlog, da Branka i danas ima mnoštvo svojih zahvalnih čitatelja.

________________________________

August Šenoa je rođen 14. novembra 1838. u Zagrebu, u sitnoburžoaskoj porodici. Otac, biskupov poslastičar i ponemčeni Čeh, želeo je da od svog sina stvori dobrog i poslušnog austrijskog činovnika. Šalje ga u Pečuj kod jednog kaluđerskog reda, gde je počeo da stiče prva znanja. U to vreme u Hrvatskoj činjeni su otvoreni pokušaji germanizacije.

To je najpre vršeno u obrazovanju uz pomoć dirigovanih nastavnih programa. Misleći da će mu sin i u ovim školama postati veran austrijski činovnik, otac Šenou upisuje u gimnaziju u Zagrebu. Međutim, družeći se sa vršnjacima Hrvatima mladi Šenoa je postao "ljut Hrvat". K tome su doprineli još i izrazito patriotski orijentisani profesori među kojima su bili Adolf Veber Tkalčević, pesnik i pripovedač, Antun Mažuranić, brat pesnika Ivana Mažuranića i Matija Mesić, istoričar.

U početku se kolebao između publicistike i književnosti. Pisao je novinske dopise i članke, pozorišne izveštaje i književne ocene, pripovetke i lirske pesme. Šenoa nije posedovao pesnički talenat koji bi našoj poeziji dao nešto izrazito i novo. On je, uglavnom, nastavio tradiciju ilirskih pisaca. Najviše je negovao rodoljublje i ljubavnu poeziju. U njima toplinu osećanja i iskrenost misli potiskuje retoričnost. Rodoljubiva poezija mu je prigodan, svečana u tonu, retorična i patetična. U tom pogledu karakteristična je pesma Budi svoj.

U pesmi "Crnogorska štampara" Šenoa opeva hrabrost Crnogoraca, a u pesmi Munja od Gabele peva o ustaničkoj hrabrosti hercegovačkih junaka. Sa širokim nacionalnim vidicima opevao je i oslobodilačku borbu bugarskog naroda. Šenoa je pisao i balade,i romanske i epske pesme za koje je uzimao motive iz narodnog predanja. Ove pesme su romantičarsko - fantastične, ili nacionalno - istorijske sadržine.

Pravi stvaralački talenat Šenoa je pokazao u prozi u romanu i pripoveci. Od 1871. kad objavljuje prvi veliki roman Zlatarevo zlato, pa do smrti, iz njegovog pera je izašao čitav niz romana i pripovedaka: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Povjestice, Prijan Lovro, Barun Ivica, Mladi gospodin, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba, Vladimir, Branka, Prosjak Luka, Kako došlo tako prošlo i drugi.

August Šenoa je umro 13. decembra 1881. u Zagrebu.

August Šenoa - Čuvaj se senjske ruke

August Šenoa - Kako došlo tako prošlo

August Šenoa - Kanarinčeva ljubovca

August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba

August Šenoa - Povjestice

August Šenoa - Prijan Lovro

August Šenoa - Prosjak Luka

August Šenoa - Seljačka buna

August Šenoa - Zlatarevo zlato

August Šenoa - Zlatarevo zlato - esej