Alber Kami - Kuga

Albert Camus - Kuga

Roman je kronika koja opisuje fiktivnu epidemiju kuge što je 40-ih godina 20. stoljeća zahvatila Oran. Pisan je u trećem licu iako ga zapravo piše jedan od sudionika zbivanja, doktor Bernard Rieux, pri čemu se koristi i bilješkama drugog važnog lika, Jeana Tarroua.

Uz njih dvojicu, značajni likovi su i kriminalac Cottard, zaljubljeni novinar Rambert, svećenik Paneloux te Joseph Grand, činovnik koji pokušava napisati knjigu. Od početka epidemije i invazije štakora pa do njezinog povlačenja, opisane su sudbine ljudi koji se pokušavaju nositi sa sveprisutnom bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Djelo se često tumači i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj okupaciji. Kuga je stvarana sedam godina: početna verzija bila je gotova 1943. a nakon mnogih prepravljanja objavljena je četiri godine kasnije. Za potrebe pisanja Kami je proučavao medicinske priručnike i razna književna djela u kojima je bolest opisana. Glavnu temu romana čine filozofska pitanja o apsurdnosti života, smrti, patnji, ljubavi i solidarnosti. Djelo je vrlo složeno i pisano na tradicionalan način za razliku od Stranca koji je, međutim, daleko popularniji.

Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Prema općemusudu bijahu pomalo neumjesni, izlazeći iz okvira običnog života. Na prvi pogled Oran jedoista sasvim običan grad, obična francuska prefektura na alžirskoj obali.Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismouočili čime se razlikuje od drugih trgovačkih gradova u drugim zemljopisnim širinama. Kakoda, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drveća i bez vrtova, gdje ne čujemo lepetkrila ni šuštanje lišća, grad bezbojan, čime je sve rečeno? Promjena godišnjih doba odražavase jedino na nebu. Proljeće se najavljuje samo drukčijom atmosferom i košaricama cvijećakoje mali prodavači dopremaju iz gradske okolice. To je proljeće koje se prodaje na trgu. Ljetisunce pali i žari isušene kuće i pokriva zidove sivkastim pepelom; živjeti se može tada samo usjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. 

Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kakovode ljubav i kako umiru. To je zgodan način. U našem gradiću (je li to učinak podneblja?)sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To će reći da se ljudi dosađuju i danastoje steći navike. Naši sugrađani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najviše sezanimaju za trgovinu, a glavni im je posao »činiti poslove«, da se poslužim njihovim izrazom.Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole žene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno,oni te radosti čuvaju za subotu navečer i nedjelju, nastojeći drugih dana u sedmici zaraditimnogo novaca. Podveče, kad napuštaju svoje urede, sastaju se u određeni sat u kavani, šećuistim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. Žudnje mlađega svijeta žestoke su i kratke,dok poroci starijih ne premašuju kuglaška društva, drugarske večere i klubove, gdje se igra zavelike pare, te čovjek gubi ili dobiva kako hoće karta.

Mozgajući o tom slučaju, Rieux odluči da počne svoje liječničke posjete vanjskim četvrtimagdje su stanovali njegovi najsiromašniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u timdijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazeći ravnim i prašnimulicama, kante za smeće što stajahu na rubu pločnika. U jednoj ulici kojom je tako prošaoRieux nabroji dvanaestak štakora bačenih na otpatke povrća i na neke prljave krpe.

Prvoga svoga bolesnika nađe u postelji; ležao je u sobi što je gledala na ulicu, a služila je kaospavaonica i kao blagovaonica. Bijaše to stari Španjolac koštunjava lica, izrovana borama.Pred sobom je na pokrivaču imao dva lonca, a u njima grašak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedeći, zabacio glavu, nastojeći da uhvati dah. Disao je kao da sumu pluća puna šljunka, poput svih starih astmatičara. 

U prvim radovima Kamija ova težnja nije očigledna, kao u kasnijim. Već u Kugi, likovi koji najbliže izražavaju piščevu misao karakterišu se izuzetno visokim moralnim stremljenjima. Svetiteljski ideal, ranije indirektan i neki teoretičari kažu prikazan u izopačenom vidu (Merso), sada se ispoljava neposredno i direktno, kao norma ljudskog ponašanja. Tarua interesuje kako se postaje svetac. Doktor Rije odgovara da će celog života učiti kako se postaje čovek. Etičko delanje je jasno, u prvom planu. Sasvim drugačije u odnosu na prethodna dela. Čovek apsurda je hteo potpunu realizaciju etičkog ideala, i u znak protesta protiv nemogućnosti da se to ostvari, postao je poročan. Sve ili niša, bila je njegova deviza, koju opet u Kugi proklamuje otac Panlu, koji to čini iz, doduše, religioznih pozicija, ali je moralna isključivost ista.Ta isključivost se u ovom romanu diskredituje, otac Panlu nije glavni lik romana i njegovi pogledi su izloženi kritici.

Zaključak je da kada su etički zahtevi filozofa apsurda postali manje isključivi, otvorila se mogućnost njegovog direketnijeg angažovanja na strani morala. Drama Pravednici, po mnogim mišljenjima predstavlja sledeću evolutivnu fazu etičkih problema kod Kamija. Njeni junaci se bore za odbranu izvesnog morala pribegavajući sredstvima koja nisu apsolutno prihvatljiva sa moralnog stanovišta. U izvesnim granicama dozvoljen je i akt ubistva. Ljudima pomažu pomalo grubljim sreddstvima revolucionarne akcije. Nasuprot tome etika junaka Kuge, izabrana je bez ubedljivih obrazloženja. Doktor Rije se ustručava da na mladića Rambera, razdvojenog od voljene žene utiče neoborivim argumentima u prilog ostanka u gradu (sreća pojedinca ili apstrakcija kuge). Ni sam nije siguran u ime čega treba prihvatiti neki određeni moral(upravo u poslednjoj glavi romana saznajemo da je on hroničar događaja).

On sam zna da svako angažovanje na moralnom planu dovodi do relativnih rezultata, to ga boli, jer teži rezultatu koji je apsolutan. U tome takođe može biti i motivacija sasatavljanja ovog izveštaja, jer Rije želi da ostavi spomen o nepopravivom nasilju koje je učinjeno ljudima. On stoji na terasi, na koju je nekada dolazio sa Taruom kako bi zaboravio, bar na trenutak na kugu i shvata da su mnoge žrtve već zaboravljene... ljudi su uvek isti - to je zaključak koji odzvanja.U Pravednicima se o moralnim idealima govori sa velikom izvesnošću.Kako isključivost moralnih zahteva opada, tako sigurmost u ostvarivanju moralnih ideala raste.

Zaključci u Kugi upravo u toj sceni idu više na stranu onoga što se u čoveku kapitalizuje i ostaje nakon velikih katastrofa. To je način na koji Rije razmišlja i to je potpuno u skladu sa njegovom opaskom - čitavog života nastojaću da naučim kako se postaje čovek. Na stranu te misli, ono što ostaje na kraju romana kao ideja hroničara jeste da čovek može puno naučiti i u vremenu zla i da u čoveku ima više stvari koje zaslužuju divljenje od onih koje zaslužuju prezir. Svestan da ne može da napiše hroniku konačne pobede, Rije barem hoće da ostavi trag o ljudima koji se bore protiv terora, elementarnog zla. To nas vraća na njegov razgovor sa novinarom Ramberom, koji vodi anketu o onome što se događa. Rije ga pita da li sme da napiše istinu u celosti, istinu bez ograde... Na kraju će je napisati sam.

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - grad Oran – alžirska obala

Vrijeme radnje - na početku romana stoji da je on napisan kao kronika, s naznakom da se događaji "dogodiše 194...".

Roman Kuga Alberta Camusa sastavljen je od pet dijelova. Autor nam je ispričao događaje koji su se dogodili za vrijeme nastanka kuge u gradiću Oranu na alžirskoj obali. Riječ je o gradiću koji broji samo oko dvjesto tisuća stanovnika. Odmah na početku romana saznajemo da se radi o kronici događaja i da je on napisan kao dnevnik. U djelo su uvrštene i bilješke Jeana Tarroua koji je bio jedan od likova u romanu.

Ime osobe koja je napisala cijelu kroniku događaja saznat ćemo tek na samom kraju romana iz razloga što, kako piše, htio je ostati objektivan do kraja. Roman se bavi životnim pitanjima, čovjekovom unutarnjom borbom koja se događa kada nastupi neka izvanredna situacija kao što je na primjer bolest. U takvim trenucima svi postupaju na drukčiji način, neki traže religiozno objašnjenje, neki znanstveno, neki bježe, a neki se mire sa sudbinom. Autor nam daje svoje mišljenje da čovjekovo postojanje nema smisla ako se on ne bavi pomaganjem drugima.

Sadržaj - Prvi dio romana nosi nam uvid u život grada. Saznajemo kako on diše te nam autor navodi i neke od detalja običnog i pomalo monotonog života u tom gradu koji je smješten na provinciji. Oran je grad u kojem se ništa uzbudljivo ne može dogoditi, a isto tako nastanjuju ga sasvim obični stanovnici. 16. travnja isto tako nije donosio nikakve događaje koji bi i u najmanjoj mjeri mogli biti uzbudljivi. Ali ipak to jutro postalo je za barem jednog stanovnika prilično neobično. Naime, toga dana ujutro, dr. Bernard Rieux ispred vrata kabineta pronašao je uginulog štakora.

Pozvao je pazikuću koji je tvrdio da u kući nema štakora. I nakon što je štakor uklonjen, nitko ovom događaju više nije pridavao previše pozornosti. Supruga dr. Rieuxa bila je bolesna pa ju je doktor ispratio u gorsko lječilište. Život se vratio svojem uobičajenom tijeku pa je doktor već sljedećeg dana krenuo u posjetu bolesnicima. Doktor je radio svoje svakodnevne uobičajene poslove te je sretao isto tako uobičajene ljude.

No, uskoro su se zaredali slučajevi uginuća štakora, postajalo ih je sve više te su ulice i trgovi postali preplavljene lešinama ovih uginulih životinja. Mladi novinar iz jednog drugog grada, Raymond Rambert, potražio je dr. Rieuxa zbog ankete koju je odlučio provesti, a njezina tema bila je kakvi su uvjeti života Arapa. Njih dvojica su između ostalog prokomentirali i veliki broj uginulih štakora, kao što su to činili i svi stanovnici u Oranu kada bi se susreli na ulici. U međuvremenu dr. Rieuxu je stigla majka kako bi se brinula o kući dok mu je supruga na liječenju.

Od tada pa nadalje ugibanje štakora je postalo toliko često da su se tom temom bavili svi, od vlasti u gradu pa sve do lokalnih novina i radija. Jednoga dana dr. Rieux je pri povratku kući primijetio kako se njegov pazikuća čudno ponaša. Ali kada su se pojavili prvi simptomi kao što su teško disanje i otekline na vratu i u preponama, dr. Rieux se već prilično zabrinuo. No, kako je taman iščekivao vijesti od svoje bolesne supruge, nekako je zanemario bolesnika s nadam da će mu se stanje uskoro poboljšati. Malo nakon toga, doktora je posjetio Joseph Grand koji je inače radio u općini te ga je obavijestio o tome kako je uspio spriječiti jedan pokušaj ubojstva. Zločin gospodina Cottarda je bio otkriven, a on se prepao odgovornosti te se pokušao ubiti vješanjem.

Kada se doktor za njega pobrinuo, odlučio je i pogledati kako se osjeća pazikuća. No, on se osjećao sve gore i gore, a doktor je nazočio strašnom prizoru. Naime, on je umro u strašnim mukama. Nakon toga, u radnju se uključio novi lik, Jean Tarrou. On je bio došljak koji je dane provodio ne radeći ništa osim što se zabavljao sa španjolskim plesačicama. Tarrou je svoja zapažanja o ljudima i životu u tom gradu zapisivao pa možemo vidjeti slike života ljudi iz toga kraja. S vremenom su svi postajali sve više zabrinuti zbog ugibanja štakora, a pojavio se i sve veći broj bolesnika.

Ipak, kao da se nitko nije imao hrabrosti suočiti s bolešću pa su se tako sve radnje odvijale jako sporo. Analize su se čekale danima, isto kao i akcije koje su trebale biti organizirane. Samo je stari liječnik, doktor Castel, koji je neko vrijeme bio proveo i u Kini, progovorio o pravom stanu stvari. On je zaključio da je posrijedi kuga. Nitko nije vjerovao da se radi o kugi. Naime, odavno kuge više nije bilo u civiliziranom svijetu. Grad je stavljen u izolaciju i zatvoren je.

Život u gradu se totalno promijenio. Priča ide dalje prateći nekoliko likova koji su se borili za život u gradu u kojem je postojala velika stopa umiranja. U početku je sve teklo uobičajeno, no s vremenom stvari su se morale prilagoditi bolesti. Tako više nije bilo niti uobičajenih pokopa, a neke su obitelji stavljene u karantenu. Ljudi se različito bore s ovom smrtnom bolesti. Jedini žele što proživjeti sve više lijepih trenutaka jer im se smrt čini bližom, dok neki pokušavaju pobjeći iz grada konstantno se boreći sa stražom. Raymond Rambert odjednom shvaća da je zaljubljen u ženu koja se nalazi izvan grada te panično želi pobjeći k njoj.

Od doktora Reuixa tražio je potvrdu da je zdrav kako bi mogao napustiti grad, ali doktor mu to nije htio izdati. Novinar smatra da nitko ne zna kako se on osjeća jer to nije njegov grad te isto tako misli da može otići. Ipak, sam sebi priznaje da se ne radi o tako velikoj ljubavi već o vlastitom dobru. Kada vidi da je i dr. Reuix odvojen od supruge, posrami se te odluči ostati. Čak pristupi i službama koje pomažu bolesnima, a koje je organizirao Tarrou. Cottard, koji se pokušao ubiti u ovoj situaciji vidi sreću jer kuga je zaustavila sva uobičajena događanja pa tako i njegovo uhićenje. Mnogi se građani priključuju liječniku Rieuxu pa tako i Rambert i Tarrou. Sve je postalo drukčije, vrijednosti su se okrenule i ono što je prije malo tko zapažao, sada je postalo značajno.

Nevolja uvijek zbližava ljude, a pošto svi žive na granici života i smrti, svatko se preispituje, sebe i svoj život. Umiranje je sve učestalije, a ljudski životi se sve više isprepliću. Službe za pokope rade velikom brzinom, zdravi ljudi izbjegavaju bolesne, a česti su i sukobi sa stražom na izlazu iz grada. Postoji i podzemlje koje se bavi krijumčarenjem ljudi. Njihovu pomoć zatraži Rambert kako bi što prije izašao iz grada, ali to mu ipak ne uspijeva te do kraja ostaje zatočen u gradu.

Dr. Rieux koji je i sam bolestan, sve se teže nosi s mnogobrojnim zadaćama i problemima, a tako često i zaboravi na sebe. U ovoj neizdrživoj situaciji ljudi se sve više jedni drugima povjeravaju. Tako se i liječnik povjerava Rambertu govoreći mu o svom ocu, kako je otišao od kuće i kako je htio spasiti svaki ljudski život. Siječanj, devet mjeseci nakon prve pojave kuge, donio je novosti.

Pojavili su se štakori i mačke te je bio očito da je bolest pomalo jenjavala. Ljudi nisu mogli vjerovati da epidemija slabi, kao da su naučili živjeti s njom, a i prestali su se radovati lijepim i dobrim vijestima. Malo nakon toga, stigla je vijest da je u gorskom lječilištu umrla Rieuxova supruga. Iako je bila zaštićena od kuge, daleko od grada, nije uspjela preživjeti svoju bolest. U zadnjem naletu bolesti, umro je i Tarrou što je jako uzdrmalo dr. Rieuxa. On je izgubio mnoge ljude u svom životu, ali dobio je bitku koja se ticala svih ljudi zajednice. Bolest je odnijela i Granda koji je kasno shvatio da je njegov životni poziv pisanje jer je bezuspješno tragao za savršenim rečenicama za svoje djelo.

Umro je i sin gospodina Othona, a on se odlučio promijeniti i od tada prisustvovati zajedničkom radu. Nakon prestanka kuge, Cottard je sam izazvao svoju sudbinu. Došao je u sukob s policijom i tako je bio ubijen. Kraj romana donosi nam razmišljanja dr. Rieuxa. Osluškivao je ponovnu radost i buku na ulicama svoga grada, ali smatrao je da se nikada ne može znati kada će bacil kuge ponovo uzeti maha i tako promijeniti mnogobrojne ljudske sudbine.

Likovi - dr. Bernard Rieux, Raymond Rambert, Joseph Grand, Rieuxova supruga i majka, pazikuća, Cottard, Jean Tarrou...

Bernard Rieux – glavni je lik romana preko kojeg nam je autor prenio svoja razmišljanja i poruke. Liječnik je koji osjeća veliku odgovornost prema ljudima iz zajednice, a tako često zanemaruje sebe. On se na profesionalan način suočava s bolesti, radi ono što se od njega očekuje i ne pokazuje nimalo osjećaja prema situaciji i ljudima. Time je želio ostati profesionalan do kraja. On stalno preispituje sebe i svoja etička načela. On kao liječnik vjeruje u znanost, a u jednom trenutku preispituje i vjerovanje u Boga. Smatra da bi ga vjera u Boga već odavno odbacila od borbe za čovjeka. Njegovo povjerenje u ljude je golemo i to je ono što mu naposljetku i donosi prijatelje i pomagače. Nakon što je izgubio suprugu i dobrog prijatelja i dalje je zadržao mirnoću. Shvaća da je ljudski život krhak, ali on se stalno ponovno obnavlja i traje. On ne bježi od bolesti kao neki likovi u knjizi, njegova zadaća je briga za ljude bez obzira na situaciju. Autor ovim likom koji je izrazito human i promišljen želi dati do znanja da su to ljudi koji su posvećeni svom pozivu, a za dobrobit društva i ljudi spremni su zanemariti i sebe. Ljudi poput dr. Reuixa primjer su smislenosti čovječanstva.

__________________________________

Alber Kami (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04.01.1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično nepismena. Njegova majka je bila španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao član pješadijske divizije tijekom Prvog svjetskog rata. Kami je kao dijete živio u jako lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923. kao državni stipendist, upisuje gimnaziju (Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je vratar sveučilišnog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo kraj njegove nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, uključujući i posao privatnog učitelja, prodavača automobilskih dijelova i meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju na Sveučilištu u Alžiru obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu (Néo-Platonisme et Pensée Chrétienne). Iste godine osniva kazališnu družinu Théâtre du Travail (Radničko kazalište) gdje piše i režira, ali čak i glumi. Družina se održala do 1939. godine. Tijekom ovog perioda intenzivno čita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa. Sljedeće godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u Alžiru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i naličje.

Godine 1935. Kami se pridružuje Komunističkoj partiji Francuske koju je gledao kao načina da se bori protiv nejednakosti između Europljana i "urođenika" u Alžiru.

Godine 1936. je osnovana Alžirska komunistička partija, koja se zalagala za neovisnost Alžira. Kami se uključio u aktivnosti Alžirske narodne stranke (Le Parti du Peuple Algérien) što ga je dovelo u nevolje s njegovim komunističkim suradnicima. Kao rezultat ovoga, 1937. je proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Nakon toga, Kami se više povezao s francuskim anarhističkim pokretom. Anarhist Andre Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga anarhističkih studenata (Cercle des Etudiants Anarchistes) 1948. kao simpatizera koji je bio upoznat s anarhističkom filozofijom. Nakon ovog događaja, Kami je nastavio pisati za neke anarhističke časopise kao što su Le Libertaire, La révolution Proletarienne i Solidaridad Obrera. Camus je anarhiste podržao kada su izrazili svoju podršku radnicima iz istočnonjemačkog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je i 1956. godine kada su anarhisti podržali radničke proteste u Poznanu i mađarsku revoluciju.

Godine 1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937. do 1939. piše za socijalistički list Alger-Républicain. Za taj list je napisao i članak o seljacima iz grada Kabile gdje je jako detaljno opisao loše uvjete u kojima se oni nalaze, no mnogi pretpostavljaju da ga je taj članak koštao posla. Godine 1939. u Alžiru mu izlazi druga knjiga, ponovo zbirka eseja, Pirovanje. Tu i sljedeću godiniu provodi kao novinar za list Soir-Republicain. Dana 1. rujna 1939. započinje Drugi svjetski rat i Camus se prijavljuje u francusku vojsku, no biva odbijen zbog lošeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom.

Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom i matematičarkom. Iako je volio Francine, Kami se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je neprirodnom. Čak i nakon što im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance, Catherine i Jeana, Kami se i dalje šalio kako brak nije za njega. No, iako u braku, Kami je imao mnogo afera od kojih je najpoznatija ona sa španjolskom glumicom Mariom Casares. Iste godine Kami počinje raditi za list Paris-Soir. U prvoj fazi Drugog svjetskog rata, u takozvanom Lažnom ratu, Kami je bio pacifist. No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Kami je bio svjedok svim događanjima. Dana 15. prosinca 1941. Kami je svjedočio egzekuciji Gabriela Périija što je iskristaliziralo njegov revolt prema Nijemcima. Nakon toga se, zajedno s cijelom redakcijom Paris-Soira, seli u Bordeaux. Iste godine završava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u Parizu. Godine 1942. Camus se samo nakratko vratio u Oran i po povratku u Francuski počeo se uključivati u pokret otpora.

Tijekom 1950-ih, Kami je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima. Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje primanju Španjolske, kojom je tada vladao Francisco Franco, u tu organizaciju. Godine 1953. javno prosvjeduje protiv komunističke represije Sovjetskog Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj 1953. Već tri godine nakon ovoga, ponovo prosvjeduje, ovaj put protiv gušenja protesta u Poznańu 1956. te nasilnom gušenju mađarske antikomunističke revolucije iz 1956.

Alber Kami preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no odlučio se za automobil.

Romani - Stranac, Kuga, Pad, Sretna smrt, Prvi čovjek

Novele - Progonstvo i kraljevstvo

Eseji - Naličje i lice, Pirovanje, Ljeto, Razmišljanja o giljotini, Prometej u paklu

Drame - Kaligula, Nesporazum, Opsadno stanje, Pravednici, Rekvijem za redovnicu (adaptacija romana Williama Faulknera), Bjesovi (adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog)

Filozofska djela - Mit o Sizifu, Pobunjeni čovjek, Kronike I, Kronike II, Kronike III,

Alber Kami - Apsurdno stvaranje 

Alber Kami - Mit o Sizifu

Alber Kami - Stranac

Alber Kami - Stranac i apsurd