Lektire.me je internet stranica koja sadrži prepričana književna dela i njihovu analizu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da razumeju lektire, čitaocima da bolje razumeju dela koja čitaju, kao i da saznaju nešto više o piscima.
Anto Gardaš - Ljubičasti planet
Kratak sadržaj - Profesor Leopold, njegova žena, sin Miron i kćerka Ita, žive u selu Treskavcu. Miron ima dvojku iz fizike, a to je slavnom sveučilišnom profesoru atomske fizike i stručnjaku za svemirska istraživanja Leopoldu jednostavno neshvatljivo. Zato Miron mora ostati kod kuće i učiti fiziku, a profesor sa ženom i kćerkom ide u posjet Mironovu stricu. Kuća mu je na drugom kraju Treskavca. Navečer je Miron osjetio da se događa nešto čudno. Radio je odjednom prestao raditi, televizor se nije dao upaliti, a na kraju je nestalo i struje. Uhvatio ga je strah. A onda je sobu ispunila blještava svjetlost. Na livadi ispred kuće lebdjela je golema svjetlosna kugla što je naizmjenično isijavala žutu i plavu svjetlost. Nastao je snažan vihor, a voda iz rječice pretvorila se u vreli vodoskok. Uplašeni Miron otvorio je prozor i izjurio iz kuće, no uhvatio ga je zračni vrtlog. U zadnji se čas dočepao stabla jabuke i obgrlio ga. Sva stabla su se savijala od jakog vihora i najednom je čudan snop svjetlosti otrgnuo prestravljenog dječaka i on je osjetio kako prestaje misliti i osjećati. Snop svjetlosti ili čudna zraka uvukla ga je u svjetleću kuglu koja je pulsirajući i bljeskajući poprimila oblik tanjura. Kad se Miron probudio, oko njega je sve bljeskalo i treperilo.
Pomislio je da sanja, ali je ubrzo shvatio da je to stvarnost i opet se jako uplašio. Strašno se zaželio tate, a onda je gotovo vrisnuo od sreće. Na ležaju do njega mirno se opružio profesor Leopold. Davao je Mironu znak očima da bude miran i da šuti, jer ih svemirci promatraju. Ubrzo su se pojavila čudna žutolika bića. Bila su dvojica. Nešto su nerazumljivo piskutali i samo se smješkali. Nakon kraćeg umirivanja zarobljenika upozorili su Zemljane da pogledaju u veliki ekran. Na ekranu se pojavio i treći žutoliki. Začuo se njegov glas: Dobro došli na naš brod Stanovnici planeta Sanon i grada Kulahare salju vam pozdrave i žele iskrenu dobrodošlicu. Bio je to vođa svemirske ekspedicije, profesor i savjetnik u kulaharskom Institutu za meduplanetarnu suradnju. Bio je neobično ljubazan i ispričao se profesoru što su ga ugrabili zajedno sa sinom. Ime mu je bilo takvo da se ne može napisati našim slovima, a moglo bi se prevesti kao Onaj kojemu se zvijezde raduju. Malo, pomalo profesor Leopold i Miron udomaćili su se u svemirskom brodu. Za Mirona je sve bilo tako zanimljivo i uzbudljivo da je zaboravio na strah: hrana u obliku isjeckanog stiropora bez mirisa i okusa, pilule koje lebde ako se na vrijeme ne stave u usta, lebdenje u bestežinskom stanju. Savjetnik je objasnio profesoru Leopoldu da oni stižu sa Sanona, planeta izvan Sunčeva sustava, i da su došli po njega i Mirona jer su njihova računala pokazala da im samo njih dvojica mogu pomoći. Objasnio im je dalje kako su naučili njihov jezik te kakav je planet Sanon i njegova civilizacija: Sanoniti nikad ne umiru, žive vječno ako to žele, kultura i znanost im je daleko ispred zemaljske, njihovi brodovi krstare svemirom brzinom svjetlosti i dobro su proučili Zemlju i druge planete na kojima ima života.
Ali Sanoniti su se sada prvi put suočili sa smrću. Sada im prijeti istrebljenje. Veliki planetoid s nepoznatim bićima dospio je u Sanonovu orbitu, a Sanoniti su počeli misteriozno nestajati ili se pak pronalaze njihova mrtva tijela koja je vise nemoguce oživjeti. Sanon bi uskoro mogao ostati bez stanovnika. Jedino profesor Leopold svojim znanjem i iskustvom može pomoći Sanonitima, naravno, u suradnji sa sanonskim svemirskim stručnjacima. Sanoniti su s velikim oduševljenjem dočekali svemirski brod i goste s njima daleke Zemlje. Priređen je velik doček s najuglednijim ljudima planeta i uz izvođenje sanonske himne. Sanon je neobičan planet. Ovijen je oblacima ljubičaste pare koji plove po svijetlom nebosklonu, livade s mahovinastom travom prošarane su cvijećem, a drveće nosi raznobojno lišće. Rijeke su modre s ljubičastim nijansama. Grad Kulahara u koji su profesor Leopold i Miron došli ima pokretne ulice. Kuće su sagrađene na tračnicama i mogu se premještati tako da se vrlo lako može dobiti širok prostor po želji. Kad je Miron naučio sanonsku djecu igrati nogomet, preko noći su bile sklonjene kuće iz jedne ulice i napravljeno nogometno igralište. Ulicama voze aerobusi koji se mogu spuštati ili dizati prema želji svojih vozača. Djeca se voze samovoskama, vozilom veličine dječjeg stopala. Stali bi na samovoske i upravljali pritiskom nožnog palca na određenu tipku. Ulice su imale posebno označene staze za samovoske slične biciklističkim stazama na nasim cestama. Planet Sanon zanimljiv je i kao zajednica. Cijeli je planet zapravo jedna država bez granica, vojske i policije. Sanoniti su uvijek veseli i najcešće se izražavaju smijehom. I djeca u školi imaju smijanje kao nastavni predmet i često se priređuju međuškolska natjecanja u smijanju.
Muškarci su golobradi pa je brada profesora Leopolda izazivala veliko zanimanje. Nikako nisu mogli vjerovati da se ne može skinuti. Sanoniti ne poznaju mržnju, rat, ubojstva, nasilje, krađu i laganje. O tako nečemu niti su kad čuli niti se nešto slično kod njih događalo. Kad je jednom Miron pokušao nešto slagati, osjetio je kako ga pecka na jeziku i kako se jezik počinje kočiti. Shvatio je da na Ljubičastom planetu laž jednostavno ne postoji, da je za njegove nove prijatelje laž pojam koji oni jednostavno ne mogu shvatiti. Na Sanonu nema ministarstva rata ni policije, ali postoji ministarstvo smijeha, igara, ptićjeg cvrkutanja, blagdanske radosti, cvjetnih mirisa, sunčeve svjetlosti, svježeg zraka, duginih boja te razni savjetnici, kao npr. savjetnik visokih tonova, lijepih osmijeha i slični.
Sanoniti nisu poznavali bolest jer im je medicina bila na takvoj razini da su sve bolesti iskorijenili, a nove se nisu pojavljivale jer bi ih u času otkrili. Ljubičasti planet je planet savršene sreće, mira i ljubavi, a svoj način života i razmišljanja Sanoniti su htjeli proširiti na cijeli svemir, naravno i na Zemlju. Profesor Leopold i Miron stanovali su u kući Savjetnika koji ih je svemirskim brodom dovezao na Sanon. Prijevod njegova sanonskog imena glasio bi Onaj kojemu se zvijezde raduju. Savjetnik je imao suprugu i dvoje djece blizanaca, dječaka Pima i djevojčicu Pam. Miron se s njima ubrzo sprijateljio i pomalo se zaljubio u Pam. Čak je odlučio i da će je oženiti. A Pam je bila još više zaljubljena u njega. Miron se s njima danonoćno igrao, učio od njih sanonske igre i pokazivao im igre djece sa Zemlje. Kroz igru je upoznao Ljubičasti planet, ponašanje djece i odraslih, prirodu i način života Sanonita. Njihova znanstvena dostignuća dosegla su savršenstvo. Miron je čak jednom prilikom mogao promatrati svoj dom, vidio je mamu i sestricu Melitu kako tužne sjede pred kućom i srce mu se steglo. Inaće je uživao u vožnji samovoskama, plivanju, cvijeću koje se smije poslije kiše, a posebno ga je oduševila životinja slična konju s dvadeset i četiri noge, zvala se haragu i uživala je kad bi djeca na njoj jahala. Haragu je Mironu i blizancima priskočio u pomoć kad ih je povukao riječni brzac i spasio ih od sigurne smrti. Za to vrijeme profesor Leopold svakodnevno je išao u institut zajedno sa Savjetnikom i tamo su skupa tražili rješenje kako otkloniti opasnost koja je prijetila s planetoida. Zlokobni planetoid mogao se sa sretnog Sanona vidjeti golim okom. Dok su se Miron, Pam i Pirn jednom igrali, na riječnom otočiću, pojavilo se strašno čudovište. Imalo je oblik veiike kutije, a umjesto glave na vrhu joj je bilo nesto kao rupa iz koje bi svaki čas izvirila neka čudna naprava i opet se uvlačila. Čudovište je umjesto ruku imalo mnoštvo dugačkih pipaca i njima mlataralo oko sebe. Djeca su se prestravila, pobjegla u spilju čiji je ulaz haragu zagradio svojim tijelom. Čudoviste se udaljilo, ali djeca su ostala u spilji sve dok ih nisu pronašli roditelji. U međuvremenu novine se pune izvješćima o neobićnim pojavama u raznim sanonskim gradovima: negdje je nestalo električne energije, drugdje je sve rastinje povenulo, na trećem mjestu zaleđeni oblaci u komadima su padali na grad, u nekim gradovima stanovnici su patili od iznenadnih napada ukočenosti ili bi zapadali u hipnotička stanja. Sanonite je obuzeo veliki strah. Trećeg dana nakon događaja na rijeci Pirn i Pam nisu se vratili iz škole. Potraga je bila bezuspješna, od blizanaca ni traga ni glasa. Čudovišta su odnosila i druge Sanonite, a oni se jednostavno nisu znali obraniti. Nisu ni organizirali napad na ta čudna bića jer u njihovoj svijesti nije postojao pojam nasilja niti su uopće shvaćali da netko drugome može nanijeti zlo. Savjetnik i profesor Leopold sve su pripremili za posjet zlokobnom planetoidu koji uništava život na Sanonu. Izgrađen je specijalno oklopljeni svemirski brod, a profesor Leopold izradio je napravu koja može paralizirati sve živo. Prema kompjutorskim proračunima i Miron je morao poći, premda to njegovu ocu nije bilo po volji jer se pribojavao za sina. Brod je konacno poletio u spasilačku misiju. Spustili su se na taj neobični i grozni planetoid pun nekakve magle koja se pretvarala u živo biće i napadala sve što se kreće.
Planetoid je zapravo bio umjetni satelit s mnoštvom podzemnih prostorija i hodnika u kojima su radili roboti potpuno slični čudovištu koje je Miron vidio na rijeci. Što se zapravo događalo? Bića s dalekog planeta koja su neuništiva i vječna, a sazdana su od zgusnutog elektriciteta, putovala su svemirom u želji da šire mir i ljubav gdje god postoje razumna bića. Napravili su umjetni satelit i robote pomoću kojih su istraživali svaki planet kojem bi se približili. Tako su istraživali i Sanon prije negoli stupe u kontakt s njegovim stanovnicima. No dogodila se nepredvidiva nevolja: kod robota se počela razvijati svijest, pobunili su se i zarobili svoje gospodare. Čak su se počeli i razmnožavati i već imali nekoliko novorođenčadi - robotica. Kako bi mogli preživjeti, morali su se hraniti, a hranili su se tako što su hvatali Sanonite, isisavali im intelekt, tj. razum te tako postali tehnički obrazovani na najvisem stupnju. Čak su napravili i tvornice u kojima su konzervirali intelekt i tako čuvali zalihe za budućnost. Kad pohvataju sve Sanonite, krenut će na druge planete. Nakon niza vrlo opasnih pustolovina, Miron je uspio pronaći Pima i Pam, koji još nisu došli na red da im se oduzme intelekt, a vidio je i ostale Sanonite ranije ugrabljene. Bili su živi, ali niti su što osjećali niti išta shvaćali.
Profesor Leopold uspio je paralizirati čudovista - robote s obzirom da su i oni bili živa bića, ali je paralizirao i sebe i Savjetnika i djecu a sve to na nagovor bića s dalekog planeta što su došla širiti mir i ljubav. I dok su profesor i društvo bili paralizirani, tvorci robota uništili su pobunjene robote. Kad su se profesor i društvo probudili iz paraliziranog stanja, sve je bilo gotovo. Uspjeli su se sastati s tim bićima što se sastoje od zgusnutog elektriciteta; kako ona imaju sasvim drukčiji oblik od ljudskog, bez problema su se pretvorila u dvojnike svojih posjetitelja. Miron je s velikim zanimanjem gledao Mirona II, ali ga nije smio dodirnuti jer bi ga elektricitet opekao, a možda i usmrtio. Na Sanon su vraćeni i svi oteti Sanoniti, vraćen im je i oduzeti intelekt i opet su postali normalni kao i prije. Spasitelji Ljubičastog planeta dočekani su s oduševljenjem i slavljeni kao veliki junaci. Miron je bio presretan, naročito zato što je spasio svoje velike prijatelje Pima i Pam, a presretni su bili i njihovi roditelji. Na Sanon se vratio normalan život najsretnijih stanovnika svemira. Došlo je vrijeme rastanka. Na kraju su se dogovorili da Pam i Pirn sa svojim tatom posjete Mirona u njegovu domu i da upoznaju Mironovu mamu i sestricu Melitu u Treskavcu. Tako je bilo ostali su u gostima kod Mironovih roditelja tri dana. Miron i profesor Leopold bili su na ljubičastom planetu 30 dana, za to vrijeme završila je škola a Miron nije ispravio dvojku iz fizike, ali je prestao lagati.
Vrsta djela - Znanstveno Fantastični Roman
Mjesto radnje - počinje na zemlji , pa svemir, ljubičasti planet.
Vrijeme radnje - Budućnost
Tema - suradnja zemljana sa stanovnicima drugog planeta.
Ideja - na zemlji i u svemiru treba vladati mir.
__________________________________
Anto Gardaš (Agići kod Dervente, 21. svibnja 1938. – Osijek, 10. lipnja 2004.), književnik. Piše romane, bajke, priče, pjesme i igrokaze, a među njegovim pjesništvom se ističu samostalne zbirke haiku poezije. Od 1947. godine, kad je s roditeljima doselio u Velimirovac kod Našica, živio u Slavoniji, a od 1974. u Osijeku. Osnovnu školu završio u Velimirovcu, gimnaziju 1958. u Našicama, a diplomirao 1968. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je potom u Đurđenovcu, Koprivnici... Od 1973. bio je stalno zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i predsjednik Ogranka DHK slavonsko - baranjsko - srijemskoga.
Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se: Postelja gospođe Jelene, Ljubičasti planet, Duh u močvari, Zvijezda u travi, Miron na tragu svetog Grala...
Anto Gardaš - Filip dječak bez imena
Anto Gardaš - Igračke gospođe Nadine
Anto Gardaš - Izum profesora Leopolda
William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >
Ivo Andrić - Prokleta avlija Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >
Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >
Meša Selimović - Derviš i smrt Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >
Dobrica Ćosić - Koreni Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >