Zimina tužbalica

Valkire što jašu preko nebesa, šum bijelih krila, sive ledene oči iza oblaka i sumrak što proždire boje i tonove... Na zgrčenu zemlju pala je pahulja... zatim još jedna... zatim još jedna... Sav raj smrznutih heruvima je zaplesao nad ledenim paklom slabosti i mržnje. U tihom, laganom valceru, djevičanski leptiri plaču za nama. Okrećući se po drevnom taktu, pjevaju sjevernjačke tužbalice, pa iznemogli od borbe sa sudbinom, neumoljivom vladarkom naših istina, padaju u ambis nijemi od plača. Vazduh je ispunjen treperenjem kao kad nariču vile... Sve je okružila pjesma, strašna, moćna, čarobna... Blistavi glas čarobnice ispod sivog plašta odzvanja pod zatvorenim svodom. U svaki joj je ton utkana po jedna suza. Bijeli leptiri igraju oko nje, posrću ali igraju, pa onda slijeću na blijede obraze, umiru joj na rukama samo da bi čuli još malo – umiru da bi živjeli u njenoj kosi, u njenim očima, u njenoj pjesmi. I pjeva čarobnica, ta ledena Lorelaj lišena svojih zaspalih mornara; pjeva i kaje svoje ledene, zamrzle snove odbačene od svih, nedosanjane, iskidane, potrgane, obezglavljene – od njih je sašila haljinu. Njen glas je zaustavio rijeke, njihove nimfe okovao mrazom; ubio je male ptice došavši im do srca i ispunivši im poglede, al' njihove duše i dalje lebde u oblacima, nemoćne da odu na jug dok pjesma ne prestane i ne vaskrsne umrli Apolon.

Još uvijek pjeva ukleta čarobnica – pjeva i sjeća se. Pjeva o izgubljenim nadama, grijehovima predaka, nedorečenim bajkama i neispjevanim pjesmama; o bolu dubokom, strašnom, neizmjernom, o sivom sumraku i još sivljim zorama, o uvelim ružama nekih davnih ljubavi... Pjeva o svom ledenom usudu, o tužnoj besmrtnosti bez nade u spas, pjeva o smrti na bijelom odru i glas joj se pokida u bezbroj komadića leda. Skide umornu koprenu i pođe nesrećna vila, a za njom se podiže roj bijelih leptira. Prođe ispod luka svojih obnevidjelih sjećanja i, u isti mah, slomljena i gorda, izgubi se u daljini, u sivilu sopstvene duše. Iza nje je išao roj malih pahulja... Valkire su davno prešle nebo, vjetar je, u svojoj obijesti, rastrgao šumove bijelih krila i bacio ih sebi u lice, tuge su ispile sivi ledeni pogled i poprimile boju snježnih oblaka... Samo je sumrak ostao da proždire boje i tonove, ali i on će proći, kao i sve, kad stigne prokleta i konačna tama...