Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Sjećanje na Branku Đukić

Sjećanje na Branku Đukić

Sjećanje na Branku Đukić, Vasojevku koju su svirepu ubili Šiptari

 

Vasojevku Branku Đukić, svirepo su ubila 2. septembra 1975. godine dvojica šiptarskih bandita sa Kosmeta dok se vraćala iz Peći sa upisa školske godine jer im nije dozvolila da joj ukaljaju čast. Brankin otac je u sudnici bjelopoljskog suda viteški presudio Šiptaru ubici i sa svojom kćerkom se vinuo u legendu.

 

Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora. Ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Tomovića koju su zvali kućom spasa.

 

Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, ni kafane, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina. Idem prevojem, prema Ječmištu i podsjećam se narodne pjesme koja kaže: - Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije. I zaista: mramor do mramora. Zastao sam i čitam jedan natpis: - Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956 - 1975. godina.

 

Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proljeća, ljeta, jeseni njeni najbliži dolaze na mjesto gdje je ubijena. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe.Tu danas raste cvijeće, jagorčevina, bijela rada. Gledam cvjetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske.

 

Branka Đukić je ušla u legendu, u priču, u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarski tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin, listam sve to i kažem: Ubijena je jedna mladost, jedna ljepota, posječen cvijet jablan. Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ gorjem i mramorjem.

 

A bilo je ovako: godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta kući, svojima. Iznenada ispred Branke stala su dva Šiptara, prepriječili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla i krenula dalje. Kada su vidjele zvjeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice. Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.

 

Nije vjerovao da je to njegova Branka. Stao je kao bor pogođen od groma naspram mrtvog tijela svoga djeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijedila se krv, pravila crvene cvjetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući. Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nijesu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zvjerski ubili. Na Čakoru je njena krv procvjetala i danas rastu crveni cvjetovi, raste smilje i kovilje.

 

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom. Ušao je sa pištoljem u sudnicu neprimijećen, ćutao. Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advokat jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao. Nije sačekao presudu. Presudio je zločincu. Kasnije je rekao: - Drugačije nijesam mogao. Bio je u zatvoru. Pisane su peticije od naroda iz cijele bivše Jugoslavije da se pusti jer nije kriv. Branili su ga besplatno mnogi ugledni advokati, među kojima i Veljko Guberina i Milan Vujin. Sud je presudio. Rade je dobio osam godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine...

 

Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pjesma kaže: - Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije.

 

Ranko Deletić / Dan

 

Okružno javno tužilaštvo u Bijelom polju optužilo je Đukić Rada jer je „dana 4.12.1975. godine u sali za suđenje Okružnog suda u Bijelom polju, kada se veće povuklo, nakon završenog suđenja Hasanmetaj Rustema i Kurmehaj Ganija zbog ubistva Đukić Branke, ćerke okrivljenog, na podmukao način i iz bezobzirne osvete lišio života Hasanmetaj Rustema na taj način što je iz pištolja koji je skriven ispod pojasa uneo u sudnicu ispalio dva metka i usmrtio ga, čime je izvršio krivično delo ubistva iz čl. 135 st. 3 tač. 1 i 3 KZ".

 

Štampa je dala veliki publicitet jednoj neuobičajenoj drami – ubistvu ubice u sudnici. Đukić i cela njegova porodica molili su me da ga ja branim, a što sam prihvatio i to besplatno! I moj saradnik Vujin je učestvovao u tom procesu.

 

U ovom slučaju ništa nije bilo sporno, jedino sam napao optužnicu zbog kvalifikacije, tj. protiv bezobzirne osvete. Međutim, prvostepeni sud kvalifikovao je delo kako je tužilac tražio – da se radi o bezobzirnoj osveti i izrekao mu kaznu od osam godina. Odbrana je smatrala da je sud učinio veliku uslugu ocu ubice Radove ćerke, a što se videlo za vreme suđenja jer je dozvolio da otac vrlo oštro se obraća sudu i neprikladnom terminologijom napada miliciju i sud, te sam intervenisao zbog takvog istupanja.

 

Sad nam je bilo jasno zašto predsednik nije dozvolio prisustvo građana na suđenju (iako je bilo nekoliko stotina ljudi ispred suda) – da bi sprečio revolt.

 

Po žalbi odbrane Vrhovni sud Crne Gore je proglasio krivim Đukić Rada za krivično delo iz čl. 135 st. 1 KZ („obično" ubistvo) i izrekao mu kaznu od 5 godina zatvora, a kako je već izdržao pola kazne, bio je pušten kući.

 

Početkom februara 1979. godine Đukić Rade sa svojom braćom došao je kod mene donoseći gusle na kojima je bilo napisano: - Za ljudski postupak, za dokazivanje istine o tragediji naše Branke. 1975. godine, a u znak viječite zahvalnosti. Dragom V.G. darujemo ovaj stari instrument – srpske gusle. Rade i braća Đukići. Tom prilikom dali su mi i kasetu sa guslarskom pesmom o slučaju pokojne Branke.

 

Na Čakoru visokoj glavici,

Prije sviće, nego u ravnici

Prije sviće, a kasnije mrče

A oblake zaklanjaju smrče,

Tu se vuci i međedi legu,

Tudije su kosti od junaka

Mnogo prije dolaska Turaka,

A Čakor je od kad je svijeta

Međa Crne Gore i Kosmeta,

Po ovome strašnome brijegu

Nekad stare karaule bjehu,

A granica turska i kaurska

Tudije su agovali Turci,

Tuda su se vijali hajduci

Tudije je čuvena pustinja,

Od varoši Peći do Gusinja,

Sad tu ima djevojački Mramor

Skoro pobjen na planinu Čakor,

I slušajte pjesma kako kaže:

Za taj Mramor što ga vile straže,

Na Čakoru sa glavnoga puta

Izišla je Branka iz auta

Ide mlada od varoši Peći

A uživa u velikoj sreći,

I posmatra sa ove visine

Ravna polja gore i planine,

Da godine ove maturira

I onda će da fakultet bira,

Dan je lijep bez kiše i gliba,

Za sat može stići do koliba.

 

Misli sjutra da se natrag vrati

Al će danas životom da plati

Jer ovoga sačekaše đaka

Dva divljaka ka dva manijaka

Pitaju je „čija li si mlada"

„Ja sam Branka šćer Đukića Rada"

„Pa polako ne hitaj, djevojko,

Da putuješ s nama, Crnogorko

Kroz pustinju i ove bobije"

Al se na njih obazreti ne šće

No ka munja naprijed poleće

Al' da vidiš ljudske idiote

Poluđeše od njene ljepote

Obuze ih životinjsko svojstvo

Da se stidi deveto potomstvo,

Prijekijem putem otiskoše

I u šumi curu prestigoše

Nasrnuše na ljudsko dijete

Nit se boje suda, nit osvete

Toga jada niko nije gleda

Jedna ženska dvojici se ne da

Bože jedan dva ova ludaka

Nalećeše na ženu junaka

Pa kad njenu odlučnost vidješe

Od svoga se rada zastidješe,

Kad im njina snaga ne pomaže

Da urade što biti ne može,

jedan vadi iz džepa zbrojevku

Da prepane ljutu Vasojevku

A kad viđe da oružje vadi,

Djevojci se na zlikovce zgadi

Ženska glava muški govoraše:

„E pi na vas i oružje vaše

Od smrti se studenti ne plaše

Ne mislite da možete živu,

Obeščastit Đukića odivu

Vi ste neka razuzdana banda

Da vi znate moga oca Rada?

On će za vas grom iz neba biti

Jame nema đe će te se skriti"

Stalno ove nasrću nemani,

Al se muški Vasojevka brani.

 

I dva momka toboš na bijesu

Ali mogli uspjeti nijesu.

Da brđanku savladaju ovu,

No oružje da upomoć zovu.

Kako mogu pričat od sramote

Da im pištolj umalo ne ote

No da vidiš Đukića odive

Pa klikuje i mrtve i žive.

Rada oca dozivaše svoga

I Đukiće đe god ima koga,

Mrtva brata iz groba doziva

jer je muka dodijala živa,

„Đe ste danas ne bilo vas Bože,

Da mi iko na nuždi pomože,

Crni vrane, što ćutiš na grani,

Sleti jadan te me kljunom brani.

 

Il se, hajde, niz planinu vini

Tamo đe su Đukića katuni,

Te im kaži i pleme pobuni,

Da na Čakor planinu izađu

Da me mrtvu ili živu nađu".

Razbojnici neobične ćudi

Uradiše što ne rade ljudi.

Prepali se junačke osvete

I ubiše nevino dijete,

Nadaše se kad Branku ubiju

Ovo sramno djelo da prikriju,

Nju što im je u obraz pljuvala

Kakve ženske majka joj kukala.

Tu vječito dobi bolovanje,

I propade njeno školovanje.

I sva njena budućnost i nada.

Što na putu od pogani strada.

 

Nagorkinja od Meteha Rada

Što smisliše majka im kukala

Da zbog stida i zbog nemorala

Te domove svoje iskopaše

I u ropstvo sebe zakovaše.

A kako im na pamet ne dođe

Da je ona od junačke rođe,

Da to nije tankolozovoina,

No plemići od trista godina

Da im neće tako lako proći

No da će im crni petak doći.

Vidjelo se na mjestu zločina

Da je bila ženska veličina,

Da se muški sa njima nosila,

Dok je nije munja pokosila,

Priznali su krvave ubice

I da im je pljuvala u lice,

Da je htjela da ih razoruža

Ova gorska otkidena ruža,

Kaurkinju ovu kad ubiše

Šta bi sa njima kud se izgubiše?

Pobjegli su kroz Babinu goru,

A žrtva im osta na Čakoru

da se priča dokle je Čakora

Istorija Brankina mramora,

Istinu je slavni Njegoš reka:

„Čast i bruka žive dovijeka"

Da vjerovat neće pokoljenja

Da je bilo ovavih stvorenja...

 

Kad zanoći u planini Branka

Crna joj je snijevala majka

Viđela je zmiju nesprimnicu,

da je zakla za ruku desnicu

Te je noći snijevao Rade

Da od zlata jabuku imade,

I ona mu u rijeku pade

Gazio je kroz mutnu rijeku,

Gleda ljude jelu đe sijeku

Prisluškiva da ga neko zove,

Sa Čakora iz šume borove.

Pas mu svu noć pored tora vije

To mu jutro kokot pjeva nije,

Pa kako je opučila zora

Krenu Rade putem do Čakora,

Rekao bi da ga nešto vuče

Đe je Branka poginula juče,

Kad je bio na prve bogaze

Kuda ljudi i konji prolaze,

Kod dva bora dva njena vrsnika

Mrtva Branka al nema krvnika,

Koji ovdje krv njenu proliše

Da im Rade zubima kidiše

Jedva Rade prepoznade Branku

Na crnome jutru i uranku,

U krv kosa ogreznula gusta,

Ubio je metak pored usta,

Prosut mozak po jelovu granju

Što bijahu navalila na nju,

Zaklali su preplašenu žensku

Ni za pare ni za ljubav vjersku,

Nit od kakve muke i nevolje

No da gadne strasti zadovolje.

 

Na zlo Rade nagazio prvi

Šćer ispravi iz prosute krvi

Pa ka junak i ka Crnogorac

On je mrtvoj govorio Branki,

Ka što zbore ljudi junaci:

„Jesu li te sine namučili",

I šta li su mene poručili?

U slobodnoj državi i zemlji

Da ti mozak kupe roditelji,

Tvojijeh mi velikijeh muka

Ako mi se ne osuši ruka,

Krvnike će vlasti prokopati

A ja ću im kuću iskopati".

A za sprovod da vi pričam, brate,

Ljudi takve žalosti ne pamte

Tu ličnosti dolaze poznate,

Mudri ljudi od sebe polaze

I na jade ovakve dolaze...

Za vrijeme govora i svega

Tu se bješe silan narod slega,

Tu se kuka i tu se leleče

A majka joj u kukanju reče:

„Kuku mene moja šćeri Branka

Kako će te prežaliti majka

Prosto što se lani iskopasmo

I jedinka sina ukopasmo,

Ni ovo mi nije mnogo manje

No našega doma iskopanje.

To nas danas nađe od ološi

Iskraj Peći, čuvene varoši".

A tri sestre ka tri omorike

Pod udarom žalosti tolike

Suze im se kotrljaju s lica

Ostale su bez brata jedinca

Branka im je mjesto brata bila

Sad ostale ka tice bez krila.

Posle ovog jada i propasti

To uzeše u postupak vlasti,

U Bijelo Polje na suđenje

Tu bi čudo i iznenađenje,

Milicija pretresa na vrata

Dok evo ti vode dva dželata

Uvedoše dva zlikovca mlada

Dva krvnika ponosnoga Rada

Jedni traže da ih oslobode,

Drugi da ih na vješala vode

Al krvnike Rade poprečuje,

Za suđenje neće ni da čuje

Jer sumnjaše u sudsko vijeće

Da ih na smrt osuditi neće,

I o tome ne vodi računa,

No on s njima da se obračuna

No junački obraz da opere

Kako preže i kako poluđe

Da s oružjem u sudnicu uđe

Ovaj ljuti Kremeštak Čakorski,

A svijetli obraz crnogorski.

Junak brate i čovek po svemu

Krv gorštačka uzavre u njemu

Iz potaje oružje poteže

Ko zna levor okle mu je bio

Gavran mu ga pod krilom unio

Sinu Rade kao živa munja

A tetejac trže ispod gunja

Ali ne šće od Meteha Rade

Da krvnika u sudu ukrade

No kroz narod i veliku masu

Po šaržera u prsi mu sasu

Drugom osta život ka o koncu

Potrevi se greška u tetejcu

U cijev mu osta čaurica...

Viknu masa iz jednoga glada:

„Aferim ti ispod Koma soju

Ti ispuni svetu dužnost svoju!"

 

Napomena:Objavljeno prema knjizi Branka Jokića Zapisi o Velici i Veličanima, u kojoj je, kako naglašava autor, pjesma preuzeta iz knjige Epske pjesme Vasojevića, Komovi, Andrijevica, 2004. Ime autora nije navedeno.

 

Postavlja se pitanje: odakle Šiptari na Čakoru? Upravo zato što je poznato da ih nikada ranije nije bilo u Velici... Odgovor se može naći (i) u Upravi za nekretnine Crne Gore: prema tamošnjim posjedovnim listovima, jasno je da su mnogi Veličani prodali posjede (livade i pašnjake) u Bjeluhi, svojim susjedima iz Peći, Brolića, Dečana i Skića (jedan Šiptar je vlasnik i povelike imovine u Volujaku). Uz to, Veličani, koji su živjeli u Metihiji, poslije Drugog svjetskog rata, prilično nadmeno i prijeteći, pozivajući se na „bratstvo–jedinstvo" i na „dobrosusjedske" odnose s Šiptarima, koji su navodno „bolji nego sa ovdašnjom braćom", kao i na „svoje pravo" da korišćenje čakorskih pašnjaka mogu „ustupiti kome hoće" nasilno, a savakako uz materijalnu nadoknadu, u čakorske i bjeluške katune i stanove, naseljavali su Šiptare, koji su imali velika stada ovaca, goveda i konja, pa je planina, koja je od vajkada pripadala samo Veličanima, postajala tijesna. Zbog toga je bilo i oštrijih međurođačkih svađa, jer su se Šiptari ponašali ne samo kao „svoj na svome", nego su pravili i razne incidente (krali stoku, plašili čobane i planinke, itd.). Sve je to, na kraju i rezultiralo i ovim zločinom.

 

loading...
1 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Sjećanje na Branku Đukić

Najbolji citati

Najpopularniji sastavi

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sloboda

Sloboda   O lijepa, o draga , o slatka slobodo... rekao je davno naš poznati pjesnik Ivan Gundulić. Zaista, sloboda jeste lijepa, draga i slatka no… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u