Putnici

Zima. Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nježne pahulje se lede na mom licu. Osjećam, stigla je. Okrutna pojava koja mi neće dati da bezbrižno prelazim planine. A dug je moj put. Veoma dug. Protežu se oko mene gore i vrleti, uzdiše vjetar koji mi tjera pahulje u oči. Tišina oko mene kilometrima. Čuje se samo lagani korak mojih pratilaca, koji idu pored mene u svojim starim, otrcanim kaputima. I oni uzdišu. Ali idu sve dalje i dalje. Ne predaju se...

Oko nas je bijeda i pustoš. Ugledah jednog dječaka pored sebe i spazih glad na njegovom licu, u njegovim pokretima. Izvukoh iz svoje ispucale torbe nekoliko zaleđenih riba i dadoh mu ih. - Uzmi! - rekoh. - I jedi svaki dan po jednu, jer drugačije nećeš preživjeti ovu tešku stazu koju moramo preći. On me pogleda nježno. Shvatila sam da je htio da se zahvali, ali znam da nije imao snage za to. Učinilo mi se da vidim osmijeh u uglovima njegovih usana.

Kao da sam vidjela osmijeh... Mi i dalje koračamo, jer drukčije se ne može. Škripi i puca bijela podloga pod našim nogama. Naveče nas, onako umorne, hvata san, ali za nas nema spavanja. Mi moramo dalje, jer znamo, onaj ko zaspi, ostaće za nama i već do jutra (a možda i prije) biće mrtav. Znamo da moramo dalje. I idemo...

Koračamo tako, a ispred nas se pojavljuju putevi koji su, čini nam se, sve duži i duži. Ali, život se nastavlja. Pod beskrajnim nebeskim svodom plove po bijeloj pučini izgubljeni putnici brojeći otkucaje svoga srca. Jaki smo i uspjećemo, sigurna sam. Naš cilj je tu, iza brda... Znam, čak ga i vidim...