Moji snovi - moja realnost

Iako je ovo ljeto bez premca, definitivno ga bez oklijevanja mogu prozvati najboljim do sad, normalno da je postojalo dana kad sam umirala od dosade. Kad bi se pojavila ta dosada i kad bih bila prelijena i za obično sjedenje ispred kompjutera, smislila bih način kako protratiti vrijeme, a bez da pritom išta radim. Dakako, to uključuje samo mene jer upravo u takvim trenucima volim biti sama, točnije, uvijek volim biti sama, barem onda kad sam doma.

Onda se nastojim odvojiti od čitavog svijeta i provesti makar sat, dva sama sa svojim mislima. Isključim se iz virtualnog svijeta (msn, facebook i ostala ekipa), zatvorim vrata sobe, ugasim svijetlo i bacim se na svoj veliki krevet. Tu mrtvačku tišinu ponekad eventualno ubijem nekakvom glazbom jer mi ona dodatno pomaže opustiti se, a zatim slijedi pravo čišćenje uma. Uvijek nastojim ne razmišljati ni o čemu, pustiti da se moj um isprazni jer sam prelijena i za nekakva dubokoumna razmišljanja. S vremena na vrijeme tako nešto mi zaista i uspije, vrijeme prođe brzinski, no češće se dogodi baš suprotno. U svojoj glavi počnem skakati s jedne zamisli na drugu, bude se moji snovi i moje želje za koje želim da su već sljedeće sekunde ostvareni.

Često razmišljam o svojoj budućnosti. Zapravo, mislim da bi prikladnija riječ bila "strahujem" jer sam u takvim situacijama više no pesimistična i sve češće se uhvatim u misli da ništa neće biti onako kako sam ja to zamislila. Možda da nije ovakva krizna situacija u državi, to silno stezanje remena zbog kojeg već odavno ne osjećam želudac koliko je stegnut, a i silni, po meni, apsurdni novodonešeni zakoni, ne bih se toliko bojala za vlastitu budućnost jer mi ništa od toga ne ulijeva previše optimizma.

Uvijek sam sebe zamišljala, a vjerojatno i hoću sve dok će ti snovi ostati neostvareni, kao nekoga tko će se moći pohvaliti da je u životu napravio nešto korisno. Doduše, sve ono što ja zamišljam korisno bi bilo za mene. Znam, ovo je zasigurno zvučalo sebično, ali jednostavno nisam osoba koja bi se više posvetila drugima i tuđoj koristi nego samoj sebi. Razmišljam na način da kako bih uopće mogla pomoći drugima, ako je moj život u rasulu i ja nisam njime zadovoljna?

Toliko bih toga htjela učiniti od svog života da tom popisu trenutno uopće ne vidim kraja. Istina, mlada sam i ne mogu očekivati da će sve doći samo tako lako, ali s obzirom na kako stvari stoje ne znam hoće li to sve uopće i doći.

Ono što najviše želim je baviti se pisanjem. Uživam pisajući i prenoseći svoju maštu na papir, time kao da oslobađam svoje snove i uspijevam se dodatno uživjeti u njih. Nastojim što bolje uvijek opisati svoje misli i osjećaje jer želim da i oni koji to čitaju osjete ono što i ja.

Mislim da bi mi vrhunac života bio kad bih objavila svoje knjige, ali zaista, mislim da tad ne bi bilo sretnije osobe od mene. Doduše, ne tražim da se one ikome svide, ali bilo bi uistinu lijepo držati vlastitu knjigu u rukama, a ne čitati je preko laptopa ili hrpe papira.

Već sam ih nekoliko puta pokušala objaviti, no znate onu "Uzalud vam trud svirači"? Eh, baš tako. Možda je to zato jer jednostavno nisam poznata široj javnosti i ne pišu drugi knjige umjesto mene, no o tom potom.

Upravo zbog toga mislim da je mogućnost o objavljivanju knjige vrlo mala. Smatram da mladi ljudi koji žele nešto napraviti u svom životu u Hrvatskoj za to nemaju šanse. Danas te nitko ne cijeni ako nemaš hrpu love u džepu, koju, naravno, ionako dobivaš od staraca.

Baš iz tih razloga razmišljam i o odlasku iz Hrvatske. Normalno, to bi bilo vjerojatno i teže nego objavljivanje knjiga jer tko meni uopće i garantira da bi mi život u nekoj drugoj državi bio bolji? Tko kaže da bi mi, primjerice u Kanadi, u koju sam silno zaljubljena, bilo nešto lakše? Tko kaže da bi mi u Londonu, u koji silno želim otići, život bio lagodniji? E pa ja to kažem, točnije, moji snovi!

Oduvijek mi je bio san pisati za neke svjetski poznate novine, ali ne kako bih dobila slavu i hrpu novaca već zato što bi onda radila ono što volim, a ljudi bi, duboko se nadam, to onda i cijenili.
Uvijek sam govorila kako mi nije bitan novac, a tako i zaista mislim. Važnije mi je da radim ono što volim i što želim i da kasnije ljudi to cijene, a ne da radim gluposti, dobivam hrpu novaca, a ljudi me prikazuju kao površnu jadnicu. Užasavam se takvih pomisli!

Nastojim ići pravim putem i uživati u onome što radim jer ako je suprotno to onda nema prevelikog smisla. Trudit ću se iz petnih žila ostvariti većinu svojih snova jer ako nešto sigurno imam to je onda upornost.