Moj djed

Moj djed je bio velik čovjek. Njegovo izborano čelo izgledalo je poput izoranog polja namočenog prozirnim kapljicama kiše. U velikim smeđim očima, koje su natkrivale obrve guste kao borova šuma, vatra života gorjela je sve do prije šest godina. Snažne ruke pokazivale su svu muku težaka. Na desnoj šaci nije imao dva prsta - nestali su uz prasak granate. Na snažnim mišićavim nogama vidjeli su se tragovi surove prirode: crveni ožiljci koje je načinila drača parajući njegove, milijun puta iskrpane, smeđe hlače.

Nevjerojatna tvrdoglavost i upornost dvije su glavne osobine moga djeda, pa ni s osamdeset godina nije izbjegavao motiku i lašun. Djed je bio i zidar, vrsni zidar. Sam je svojoj obitelji sagradio veliku kuću. Obožavao je sam raditi i mrzio je kad bi ga netko učio pameti. Posebno je vješt i dobar bio u lovu. Preciznijeg strijelca njegov kraj nije poznavao. Sam samcat izrezbario je svoju dugu karabinku. Uvijek je govorio da optički i laserski nišani uništavaju gušt u lovu. Napamet je znao gdje su brlozi veprova i gdje zečevi piju vodu. Mirna ga ruka niie nanustila ni nekoliko godina nriie smrti.

Djed je bio dobar i u tumačenju povijesti. Znao je gdje su Turci i Mlečani lomili štitove. Svaku kulu u okolici moj je djed poznavao i o njezinoj povijesti pričao, a ljudi su ga s užitkom slušali. Najviše od svega volio je svoju ženu, djecu i unuke. U njima je vidio radost života, zbog njih se znoj cijedio s njegova čela. Djedove bi se oči ozarile kada bi vidio svoje unuke kako svaku njegovu riječ upijaju poput spužve. Zapravo, moj je djed čovjek koji se u jednom sastavku ne može opisati. Njega ste morali vidjeti, upoznati.

Jako sam sretan što sam baš po djedu dobio ime. Ispunit ću njegovu najveću želju: potrudit ću se da ga ne osramotim i da ponosno nosim njegovo ime i prezime, koje će ljudi prepoznati.

_________________________________

Moj djed

U staroj kući koja se nalazila u polju među njivama živeo je moj deda. Dvorište te kuće je veliko, možda najveće u selu, jer se od poslednjih seoskih kuća širi sve do penušavih talasa Morave. Sećam se dede kako je uvek sedeo zagledan u tu daljinu prema Moravi i nešto mrmljao sebi u bradu. Obično je govorio u letnjim danima o suši i izgorelim kukuruzima, o seljcima koji ne znaju da poštuju darove moravske zemlje, a najviše o građanima koje nije briga ni za kišu, ni za sušu, jer jedino znaju da je skupo.

Plašio sam se tog sedog starca ispod čijih su gustih belih obrva sjajile nebesko plave oči. Nisam podnosio ni miris štale koji me je gušio dok me je radosno grlio kao svog najstarijeg unuka, niti njegove hrapave seljačke prste požutele od ručno motane cigare koja mu je večito dimila između njih. Kako sam rastao, tako mi je dedino cupanje na kolenu bilo sve draže, a kad sam i to prerastao, obožavao sam njegove priče o porodičnoj prošlosti. Obično bi deda zakoračio u praznu kuću, čiji bi pod od dasaka zaškripao pod njim. Par trenutaka kasnije osetio bih divan miris sveže kruške ili dunje i znao sam da dedina priča počinje.

Dede više nema. Ali i danas kad uđem u dedinu staru kuću, zakrcka pod, a njegova kapa obešena o naslon drvene stolice kao da hoće da me podseti na sve njegove priče. Dunje više ne mirišu, ali šum moravskih talasa mi donosi setne priče mog dede, a oči vide najlepše dane mog detinjstva.