Lektire.me - sastavi je internet stranica koja sadrži primere sastava, pismenih zadataka i eseja za osnovnu i srednju školu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da što bolje i kvalitetnije napišu sastav na određenu temu.


Mi i stvarnost

Mi i stvarnost

Mi i stvarnost

 

Život je po mom mišljenju oduvrk predstavljao neki nevidljivi, beskrajno dugačak mosto koji svi moramo preći. Ipak, susedne mostove ne vidim, kao i svoj naravno, opis jednog života. Neki mostovi su ukrašeni cvećem, kao i u stvarsnosti, a neki su poput grada bez struje - mračni. Dragi moji, naša je stvarnost zbunjena, još smo jako mladi. Već nas više ne mogu kroz most voditi roditeljo, polako ćemo polaziti sami, oni će biti tu, ali godinama, kako je i prirodno, sve dalje od nas.

 

Od života treba uzeti maksimum! Moramo iskoristiti svaki trenutak kao da je poslednji. Ni jedan neiskorišćeni trenutak se neće vratiti, ovo se dešava sada, i više nikada. Život je jedan, moramo ga proživeti na svoj način, kako mi želimo. Naravno da ništa u životu ne može ići glatko. Greške se često dešavaju. Ako se nisu do sada desile, desiće se kad-tad. Nama je u krvi da svi budemo po malo sebični, da mislilo samo na seve. Zar se do sada niko nije zapirao da li i mi seve dajemo životu koliko nama život daruje sebe? Moramo dobro promućkati glavom. Živeti slobodno, bez ograničenja je najlepše. Zna se da ipak postoje neke granice koje svi moramo poštovati ako želimo koliko - toliko uspešan život u određenim poljima. Živeti život punim plućima ne znači rušiti i lomiti sve redom, svesno zagađivati okolinu i prkositi zakonima Majke prirode. Mnogi su tu čuvenu rečenicu „Živeti život punim plućima" shvatili pogrešno.

 

Budimo iskreni, svako od nas želi da živi takav živor, danas je danas, ne mislim na sutra, ali koliko je to zapravo ispravno? Sve zavisi od karaktera i želja svake osobe. Treba iskoristiti svaki mogući trenutak. Treba iskoristiti svaki mogući zagrljaj, savet, gram ljubavi. Droga? Čemu to? Čemu uništavanje i zagađivanje raznih travčica zarad nečega što donosi samo smrt? Zar je to nešto dobro što je čovek izumeo? Naravno da nije. Čumu „alkohola poplava"? Zar je to uspeh? Zar je uspeh posle takve poplave „stojati na nogama", zar se time treba dičiti? Zna se do koje je doze određeno piće zdravo, nešto za cirkulaciju, nešto za krv, Ali to je samo za one starije ljude, u jako malim količinama! Zar je ovo naša stvarnost? Neki moj komšija, Bog da mu dušu prosti, imao je 74 godina kada je, kako to redom ide, uro. Ćerka mu ima porodicu u inostranstvu. Posle par godina želela je da svoju porodicu dovede na godišnji odmor u Srbiju, pošto ima kuću, morala je samo da dođe par dana pre njih da je očisti, jer je ipak niko nije previše sređivao tih pr godina. Kada je došla, i videla šta je videla, dobro je da je živa ostala! Kapija gotovo da više ne postoji, vrata odvaljena, a u kući...

 

U kući je tek katastrofa! Od špriceva i raznih otpataka nije mogla da hoda. Vili su ubodeni po kauču, slomljene flaše, smeće, izmet, čega nije bilo?! Zar je ovo naša stvarnost? Zar svako ko je na odsustvu mora da doživi ovakav šok kada želi da obiće svoju, ostavljenu imovinu. Ili da se ipak ne vraća u ovu Srbiju? Ne samo u Srbiji, na Bakanu je tako, u Italiji, Kaliforniji, svugde je tako. Zar je ova „civilizacija" negativno uticala na ljude?


Zar svako ko je na odsustvu mora da doživi ovakav prizor kada se vrati? Pored lavine emocija što dolazu u kuću svog preminulog oca, koga više nema, što će dodirnuti stvari koje je on dodirivao pre smrti, pored sećanja na njega, morala je da vidi ovo! Pa lep doček dragi moji zemljaci! Moramo se promeniti iz korena, svi mi. Najbolje su ljudi živeli bez drušvenih mreža, nezdravih pića, jela, zračenja, bolesti zavisti... Njima je bilo najlepše. Mi umesto da svojoj deci i deci naše dece priuštimo što bolju budućnost, mi im pravimo sve oru i goru stvarnost, a da ne pričam o budućnosti.


Iskreno, plašim se kako ću ja proživeti svoj život i da li ću biti zadovoljna njime, a o mojoj deci i daljim generacijama ne bih ni da razmišljam. Logično je da stanovnici nekadašnje zelene planete više ni malo ne mare na to da više ova naša, jedina planeta više nije zelena koliko mora da bude! Bez tog zelenila nema ni nas! Ubijamo sami sebe! Svesno! Zar su ovo želeli naši preci? Zar je ovo bio njihov cilj, kada su u to vreme izgovarali reč ,,budućnost mog deteta"? Dobro razmislite. Ako sam ovim tekstom samo jednoj osobi makar malo promenila svest o očuvanju planete i stvarnosti, moj je rad i više nego uspešan u ovom nerazumnom svetu.

loading...
2 glasova
Koristio vam je ovaj sastav? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovaj sastav na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Mi i stvarnost

Najpopularniji sastavi

Moja draga osoba

Moja draga osoba   Postoji mnogo ljudi koji ispunjavaju moj život, koje volim i kojima se divim. To su moji roditelji, moja baka, ujaci, ali i moja… >

Moja škola

Moja škola   Škola, to je ustanova čiji je osnovni zadatak prenositi znanje na mlade ljude. To su zgrade u čijim se prostorijama odvija nastava.… >

Moji snovi

Moji snovi   Ne postoji čovjek koji ne sanjari ili barem mašta. Snovi mogu biti različiti; počev od snova o uspjehu, preko ljubavnih snova pa do… >

Moja soba

Moja soba   Razmišljajući o svojoj sobi, ne želim ju opisati kakva je ona materijalno jer se bitno i ne razlikuje od soba mojih vršnjaka. Svaka soba… >

Iskreno o sebi

Iskreno o sebi   Iskreno o sebi. Ne znam što ne mogu da napišem par rečenica o sebi, a uvek brzo donosim zaključke o drugima. Ostavljam olovku,… >

Sastavi na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u