Ja znam tvoja i svoja prava

Dobila sam opet tvoje pismo... Kažeš da si dobro, ali da si malo tužan, jer mi nismo zajedno. Šta da ti napišem, šta da ti pošaljem, kada znaš...

Da ti na ista pitanja ponovo odgovaram, nema smisla! Prolaziće kao i uvijek dani, vrtjeće se kao lud, taj blijedi neprozirni krug... bićeš mi i biću ti sve dalji i dalji drug.

Ali ono što stvarno počinje da brine, to je kako da dođem do istine?! Očigledno tvoje oči ne vide ono što pisma ne mogu, izgleda da tvoje srce ne zna ono što pismo ne priznaje! Na ovom listu hartije pišem riječi ljubavne i šaljem ti signale nehajne, pritisnute pečatom duše zaljubljene. Voljela bih da te vidim i pogledam u oči... da ti kažem da će mi u duši vladati tama sve dok ti drhtajem trena ne smislim, kažem, pa možda i slažem svoja i tvoja prava. Imam pravo da ti mrsim kosu, imaš pravo da mi brojiš pjege na nosu. Imam pravo da ti plašljivo pomilujem ruku, imaš pravo da ostaviš tračak toplote na mome struku.

Imam pravo da kradem slatke tajne iz tvoga džepa, imaš pravo da prebrojiš sve vlasi mog smeđeg repa. Imam pravo da ispletem nježnost oko tvoga vrata, imaš pravo da zvuke ljetnje kišice pošalješ na moja vrata. Imam pravo da sa tobom ćutke razmjenjujem misli. Imaš pravo da me voliš, da od silne radosti i čežnje poletiš i u niskom letu da me nježno poljubiš...

Po koji put ti pričam isto? Voljeti, shvati, voljeti i biti voljen znači osjećati se čisto!

Pogledaj oko sebe, još uvijek ima ljubavi na ovom svijetu. Nisu toliko slabe njene niti ako se punim srcem veselo i hrabro pletu. Čekam prvi dašak vjetra da ti pokušam poslati ono što mi srce već dugo taji. I prolaziće dani ponovo, sad dugo više neću znati ni šta je kod tebe novo...

Da li sad zbog već snažnog vjetra nema tvog pisma, nema ni poštara? Uzalud ću tako čekati, na istoj strani kao i ti spavati, ni o čemu osim o tebi misliti, ponekad plakati... češće voljeti.

Napisala Nikolina Grbić