Heroji za naš ponos

Ondje gdje drugi oklijevaju, boje se, skrivaju, Oni, heroji jurišaju bez dileme, straha, svjesni cilja. Cilj znači sloboda. Sloboda znači opstanak svih. Opstati znači biti živ. Po svaku cijenu pobijediti neprijatelja, po cijenu života.

Velika je ljubav pred licem heroja, ljubav prema domovini, voljenom gradu, porodici, budućnosti. Želja da se sačuva osmijeh djeteta, umiri nemir djeda, brige nene i majke, nesigurnost žene, strah uplakane djece. Taj front iz pozadine bio je najjače oružje našim zlatnim ljiljanima. Samo naoružani ljubavlju mogli su jurišati na tenkove. Trebalo je vremena da osvoje naoružanje od neprijatelja i odgovore istim sredstvima. Polja pokošenih života nisu mogla osujetiti njihovu snagu da istraju. Svjesni da su njihove straže bedemi grada, domovine, morali su biti nepobjediva živa prepreka za neprijatelja. Granate su zatrpavale rovove nabrzaka iskopane, jame su gutale saborce, a oni nastavljali dalje.

... Sjećam se. I moj otac je bio heroj. Gledala sam ga kako se sprema za liniju, brije, pere, oblači čistu košulju, hlače, čarape, tiho i smireno, da ga smrt ne zatekne nespremna. Tiho se oprosti s majkom stežući joj rame, umjesto ruke. Kad mene ili brata pomiluje po kosi, licu, podigne u naručje, osjetim s koliko otpora brani suzama da mu zamute pogled, neki čudni blagi osmijeh pokloni mi da budem hrabra, dok se on ne vrati.

Ne znam koliko hiljada takvih očeva se nikad nije vratilo svojoj kući, koliko je očiju posljednji put opraštajući se od ovog svijeta, zamišljalo oči svoje djece. Nisu ih slučajno prozvali ljiljani, zlatni ljiljani.

Dok budem živa divit ću se herojima kakav je bio moj otac, koji nije branio samo Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubica. Branio je Sarajevo, glavni grad nedjeljive Bosne i Hercegovine.

Nažalost, moram reći da herojima koji su preživjeli rat nije odato ni skromno priznanje, bar skromna zahvalnost. Oni žive tiho među ljudima opterećeni bremenom svakodnevnice. Istina je da smo skloni zanemarivanju prošlosti i onoga što se dogodilo, ali se nadam da veo zaborava ne smije prekriti ljiljane koji su nam omogućili miris života, radosti, nadanja. Oni su naš najveći ponos, stub našeg postojanja i jedina svijetla tačka u vremenu punom neizvjesnosti. Neka se nikad ne zaboravi: heroji su ponos za sve nas !!! I nikada ne smijemo koračati pognute glave, jer sjećanje na hrabre heroje ne dopušta nam da ikada budemo poniženi. Oni koji su položili svoje živote u temelje prkosne Bosne i Hercegovine nastavljaju da žive s nama, u našem sjećanju. Uz Njih svi smo heroji!

Priredila Hodžić Naida IV-4