Vlatko Šarić - Rogan

Rogan je zbirka koja se sastoji od niza pripovijesti o raznim životinjama. Knjiga je podijeljena na 9 dijela, a svaki dio nosi naslov koji sadržava životinju s kojom ćemo se susresti u priči. U pričama, uz opise predivnih krajolika i staništa životinja, možemo pročitati opise pojedinih životinja, način njihova razmnožavanja te način brige za potomstvo. Uz to, prikazane su nam i neprekidne opasne borbe za preživljavanje i održavanje njihove vrste.

Njihov naizgled idiličan svijet sastoji se i od opasnih borbi u kojima samo najjači opstaju i tako vrše prirodnu selekciju najizdržljivijih, što pomaže poboljšanju i očuvanju vrste. Ova zbirka priča nije napisana samo da bi nas zabavila svojim zanimljivim pričicama o životinjama, već i da bi nas nečemu naučila. Sve informacije koje nalazimo u pričama su vrlo slične realnosti, osim što su same životinje malo personificirane, pa su s tim osobinama prikazane sličnijima ljudima, a sve kako bi se djeca, kojima su ove priče namijenjene, senzibilizirala naspram životinja. U vrijeme kada je ova zbirka pisana, nije bilo televizije niti kompjutera, pa su knjige poput ove bile jedini izvor dodatnog znanja o životinjama tadašnjoj djeci.

Djeca su tada puno bolje poznavala ove životinje jer su ih puno češće susretala uživo, katkad se čak i s njima igrala, ali nisu nisu mogli dobiti nikakve dodatne informacije o tim životinjama – kako se hrane, razmnožavaju, opstaju, koje opasnosti im prijete... – osim preko knjiga.

Ova zbirka priča im je bila utoliko zanimljivija jer je pisana za djecu. Priče u njoj su kratke i zanimljive, pune informacija i lako čitljive. U ovom nizu pripovijesti u glavnim ulogama susrećemo labudove, patuljastog miša, divljeg mačka, jarca, zečicu i starog jastreba, jegulju, hrčka, čavke i divlju patku. U svakoj priči nalazi se ilustracija Aleksandra Žiljka koja prikazuje životinju o kojoj je riječ u toj priči.

Bijeli divovi - Ova priča započinje opisom jezera koje se nalazi u šumi. Nekada davno tu se nalazio perivoj i dvorac, ali zbog rata, jedino što je ostalo bila je kamena pustoš i labudovi Bijelko i Bjelka. Jezero je labudovima pružalo obilje hrane do jeseni, kada je jako zahladilo. Labudovi su bili zabrinuti, jer su se sitne životinje koje su živjele u jezeru sakrile u mulj i oni nisu mogli doći do njih.

Bijelko i Bjelka nisu mogli letjeti, jer su im krila bila podrezana, pa se nisu nikada udaljavali od jezera. Međutim, jednoga dana odlučili su sići niz obronak gdje su živjeli ljudi, jer su mislili da će im oni dati hrane. Kada su ih ljudi ugledali, jedino što su u njima vidjeli bila je hrana. Došlo je do velike borbe između labudova i dvoje ljudi (oca i sina), gdje je sin napao labuda motkom, ali se labud obranio te zamahnuo krilom.

Dječak je bio ozlijeđen, te jedino što je njegov otac htio, bilo je spasiti njega, tako da su se labudovi jednostavno udaljili od njih. Iako nisu mogli letjeti, zamasi labudovih krila brzo su ih nosili u daljinu. Drugi dan je opet bilo jako hladno, a na jezero je došlo veliko jato divljih pataka koje se tu nisu dugo zadržavale, već su kretale na jug. Jednog dana tu su došle i divlje guske koje, kada su na nebu vidjele jato drugih gusaka kako lete prema jugu, odgovorile na njihov zov, te poletjele zajedno za njima. Labudove je isto tako povukla neka sila, te su i oni napokon brzo i snažno uzletjeli. Vratili su se tek na proljeće kada je jezero oživjelo. Labudovi su se zaljubili te su si međusobno počeli pokazivati znakove nježnosti. Već su prošle tri godine i labudovi su dozreli i postali spremni za svoje potomstvo. Počeli su graditi gnijezdo.

Nakon nekog vremena u gnijezdu se našlo 6 jaja na kojima je Bjelka sjedila 35 dana, a Bijelko čuvao stražu. Nakon 35 dana i nekoliko pokušaja krađe jaja, izvalilo se pet jaja, dok je jedno bilo mrtvo.
Bijelko i Bjelka su pomagali svojim mladuncima, ali su oni sami trebali naučiti kako se obraniti i čuvati od neprijatelja. Napao ih je orao, a zatim i lisjak, ali su ih uspješno protjerali. Jedino što je u borbi s lisjakom uginuo jedan mladi labud. Labudovi se nikada više nisu približavali ljudima, ali jedan lugar je pratio njihov život. Međutim, on nije bio jedini koji se zanimao za labudove. Tu je bio i onaj otac s kojim su se sukobili prije nekoliko godina. Želio je osvetu za svoga sina. U jedno predvečerje uz pomoć dvije tikvice koje je privezao ispod pazuha ušao je u jezero i odlučio da će ubiti labudove. Ali nije računao na lugara koji ga je vidio iz svoje čeke i koji mu je rekao da su labudovi pod zaštitom te da će svi znati tko je labudovima učinio nešto nažao. Labudovi su bili spašeni i opet krenuli na jug.

Bijelko i Bjelka su bijeli i krasni labudovi. Oni su krupni i snažni, ali svojim labuđim nožicama ne mogu dobro hodati, pa im hod izgleda nespretno. Imaju podrezana krila pa se dugo nisu usuđivali letjeti. Letjeti su naučili tek kasnije, kada su silom prilika to morali naučiti. Oni su snalažljivi i vrlo požrtvovni jednom kada su dobili svoje mlade. Dobro se brinu za svoje potomstvo. Kada treba, štite ih, ali ih ponekad ostave da se sami nauče boriti jer će im to koristiti u kasnijem preživljavanju.

Cijka - Priča započinje opisom gnijezda i njegova vlasnika, miša. Miš je imao šiljatu brkatu njušku i sićušnu glavu, s gornje strane bila je žućkastocrvena, a na vratu bijela. Dugačak je bio jedva veličine prsta pa ga je znanost nazvala patuljastim mišem. Miš je zapravo ženka pod imenom Cijka i imala je devet mladih mišića. Cijka ih je učila kako jesti hranu i kako opstati u prirodi. Miševi su imali veliku obitelj. Bio je tu prugasti miš, žutovrati miš i poljske voluharice i među njima nikada nije dolazilo do sukoba. Međutim, svi drugi grabežljivci su voljeli miševe i bili su im najveća poslastica. Tu su bili vjetruša klikavka, škanjac mišar, sove, ušare, tvorovi, lasice, lisice pa čak i domaće mačke. Cijka je već drugi dan ostala bez jednog mladunčeta kojeg je uhvatila rovka, ali za njih je to bio prirodan poredak stvari.

Kako su dani prolazili, miševi su postajali sve snažniji i krupniji. Jednoga dana, Cijka je ostavila svoju djecu i pošla u potragu za novim mužjakom kako bi savila novo gnijezdo. Ovoga puta je savila gnijezdo u šašu i opet je na svijet donijela 9 malih miševa. Iako je na sve strane bilo puno grabežljivaca, broj miševa, ali i voluharica sve je više rastao. Za ljude su miševi bili štetni jer su uništavali njihove usjeve, pa su ih se odlučili riješiti. Htjeli su ih zatrovati plinom, međutim u pomoć im je došla priroda, jer je počela padati kiša. Zbog kiše mnogo je miševa uginulo, a spasili su se samo oni koji su na vrijeme isplivali i uspeli se na stabljike. Nakon kiše, došla je nova opasnost, a to su bile ptice koje su došle sa sjevera. Cijka se uspjela spasiti jer se uspela na vrh ljeskova grma. Jednog dana, ukazala se gola zemlja i došlo je vrijeme gladi jer je sve bilo vlažno, natopljeno vodom. Cijki se sreća opet osmjehnula jer je naišla na rupu u kojoj se skrivao hrčak.

Zajedno su proveli zimu. Kada je došlo proljeće Cijka je izašla iz rupe i potrčala u najbližu brazdu. Pred njom je bilo novo proljeće.

Cijka je patuljasti miš, dugačak poput prsta. Ima šiljate brkate njuške i sićušnu glavu. Ima i hitre nožice pa uvijek uspijeva pobjeći opasnosti, koja je vreba iz svakog ugla. Cijka je snalažljiva i hrabra. Dobro se brine za svoje potomstvo, iako zna da će neprilike ponekad odnijeti nekoga od njenih potomaka. Zato se ona puno razmnožava, kako bi njena vrsta unatoč svim opasnostima opstala.

Paša - Priča započinje zvukom strašnog divljeg krika kojeg je ispustio divlji mačak po imenu Paša. Veljača je. Paša živi u spilji u koju nikad nije zakoračila ljudska noga. Nekada su na tom području živjele mnoge divlje mačke. Paša se upustio u borbu s jednim starim mačkom koji je je tu stanovao. Pobijedio je, pa je zavladao njegovim lovnim područjem. Došli su ljudi koji su progonili mačke i Paša ih se bojao. Cijela planina došla je pod novu lovnu upravu koja je odlučila da se od njih stvori uzorno lovište. Prvo su na red došle stupice, a zatim i otrovne meke. Paša je njuhom prepoznao ljude i micao se od njih. Isto tako zapamtio je miris željeza od stupica pa se i od njih micao. Otrovne meke nisu bile uspješne jer su ih divlje svinje odmah požderale i pocrkale. Došla je zima, pao je snijeg, pa su se tragovi lako mogli vidjeti u snijegu. Ljudi su došli sa psima kojih se Paša nije bojao.

Iako je šuma bila puna Pašinih tragova, nisu ga mogli uloviti jer je danju spavao u nepristupačnoj stijeni. Došlo je vrijeme da Paša proslavi svoju svadbu. Njegova prodorna pjesma je svima objavljivala gdje se nalazi, pa su ga i psi nanjušili. Paša se uspeo na drvo gdje se osjećao sigurno, zajedno sa svojom ženkom. Došao je lovac, prateći trag psa. Odjednom se čuje prasak. Paša je osjetio da ga je nešto zapeklo u vratu i vidio je kako tijelo njegove družice počinje padati u dubinu. Skočio je za njenim tijelom. Lovac nije znao da se na drvetu nalaze dvije mačke, pa nije očekivao da će mu Paša pasti ravno na glavu. Debeli šal ga je spasio od smrti, ali su mu ostali ožiljci po licu.

Paša je tako upoznao ljude, stupice i pse i klonio ih se. Danju nije izlazio i čuvao se zimskih noći obasjanih mjesečinom. Paša je čuo ženkin zov, ali na cijeloj planini mu nitko nije odgovarao. Nagon ga je potjerao u podnožje planine u blizinu sela, gdje su ujutro seljaci nalazili svoje mačke krvave i iznemogle. Nakon što je prošla godina dana, Paša se opet spustio u selo i na njegov zov došlo je njegovo potomstvo. To su bile mačke krupnih, debelih glava i sivkastosmeđeg krzna. Treće zime opet je došao u selo i vidio je da bijelih i šarenih mačaka gotovo i nije bilo.

Paša je bio divlji i strašan mačak koji se nije bojao ljudi ni pasa, ali se klonio njihovih stupica i nastojao je ostati ne uhvaćen. Bio je hrabar i snažan, što je dokazao protjeravši bivšeg vladara planine i zauzevši njegovo mjesto. Paša je i osvetoljubiv. Nakon što su mu ljudi ubili družicu, on je zauzeo sve mačke u seli, zbog čega je u narednim godinama cijelo selo bilo prepuno njegovih potomaka.

Rogan - Svibanj je. U klekovini se nesigurno miče jedna životinja. Krupna životinja posve svijetle dlake pazi na tek okoćenog jareta. Majka divokoza je krupna životinja, izdužene glave preko koje teku dvije crne pruge. Već nakon samo nekoliko koraka mladunac počne čvršće hodati.

Orlovi su mu najopasniji protivnici. Zajedno s majkom Lisom kreće na točilište koje je omiljeno mjesto cijelog krda divokoza. Kako su napredovali, jarić je postao sve življi. Počeo se igrati s ostalim jarićima. U krdu su bile samo koze sa svojim mladuncima, a na čelu je bila koza vodilja.

Nakon samo dva mjeseca jarić je postao hitar, snažan i uvijek raspoložen za igru. Najviše je uživao u skakanju na planinu. Nakon tri mjeseca života počeli su mu probijati rogovi, te je dobio ime po njima – Rogan. Za sve jarce i divokoze čovjek je bio ubojničko biće kojemu se trebaju sklanjati s puta.

Jedan stari jarac ih je zviždukom upozoravao na opasnost. Jarci su živjeli na glavnom putu na Triglav, dolina Vrata. Došla je jesen i Rogan se već davno odviknuo od majčina mlijeka. S dolaskom prvih ledenih kiša, Roganu je izrasla tamna, gotovo crna dlaka. U stadu se pojavio divojarac i počelo je vrijeme svadbi. Svakog dana se pojavljivao novi suparnik i tako je vrijeme svadbi prošlo.

Ljudi im nisu smetali, jer je uprava lovišta izradila plan odstrela i ove godine su odlazili u druge doline. Došla je zima, pa su se životinje spustile u dolinu zbog hrane. Stare koze su ponovno potražile zaklon u klekovini zbog novih mladih. Rogan i njegovi vršnjaci ostanu sami. Stigla je i treća jesen.

Rogan je izrastao u lijepog jarca kojemu su se ispružili rogovi. Postao je izuzetno hrabar, brz i vješt. Nakon jedne borbe odlazi iz krda, povukavši se u stijenje. Živio je tako slobodno, a kada je u jesen došlo vrijeme prska, spustio se u dolinu i otjerao ostale jarce. Lovci su ga stalno pratili i čuvali kao najveće blago. Došao je 8. mjesec, mjesec lova na divokoze. Ove godine u popis jaraca koji je donio lovac Janez ušao i Rogan. Jedan lovac je odmah krenuo u lov. Nije htio odustati. Postavili su mu zasjedu, ali Rogan ih je čuo i odjurio niz planinu. Rogan se povukao u klekovinu, a na kraju je izbio na južnu stranu Stenara, gdje su ga svi mogli primijetiti. Lovac je bio neumoran, a lovočuvar Stane ga je pomno pratio kroz dvogled. Njemu je Rogan bio prekrasan i želio ga je zadržati u svom području.

Tri lovca (Stane, lovac i France) krenula su u lov na Rogana. Rogan je slutio da mu se primiču i uznemirio se. Stane je htio da Rogan pobjegne, pa je tiho šapnuo „Bježi, bježi!" Naglo se uspravio i počeo mahati rukama po zraku. Rogan ga je uočio i odjurio u suprotnom smjeru. Trčao je prema Triglavskim jezerima.

Rogan je bio hitar i snažan snažan jarac koji na kraju priče pokazuje svoju hrabrost i vještinu. Pratimo njegov život od kad je bio bespomoćno jare sve dok nije narastao u najljepšeg i najjačeg jarca planine. Kao mali volio se igrati sa svojim vršnjacima. Kanije je postao vješt u bijegu pa je uspio pobjeći lovcima koji su ga htjeli ubiti.

Tiel i Sivka - Sivka je postarija zečica, a Tiel stari jastreb. Jedne zime smrzla se oranica. Snijeg je padao, a nad Sivkom je kružio Tiel. Jednog dana, Sivku su uočile vrane. Ona se pokušala obraniti, ali joj je svaki udarac zadavao užasnu bol. Tiel je ugrabio jednog od glavnih grabežljivaca i rastrgao ga. Sivka je prespavala nekoliko dana i oporavila se. Jednog dana su ju opazile šojke i napale. Odjednom jedna sjena je ugrabila šojku. Odnos između Sivke i Tiela postao je čudan. Sivka je bila pod njegovom zaštitom. Čim se Sivka negdje pojavila, Tiel je bio tik uz nju i sve vrane i šojke bi pobjegle. Sivka je pokušala doći u doticaj sa svojom vrstom, ali joj se nitko nije usudio prići od straha prema jastrebu Tielu. Zato je počela mrziti Tiela.

Međutim, jednog dana, Tiel je zakliktao, te mu je došla njegova ženka s kojoj je odletio. Kada je Tiel otišao, do nje je doskakutao stari zekan, kojeg je navela na zečje igre.

Sivka je bila stara zečica koja se nenadano našla pod zaštitom starog jastreba Tiela. Tiel je čuvao Sivku koja je uživala njegovu potpunu zaštitu, iako nije bila sigurna da li je želi. Zbog Tielove prisutnosti svi su je drugi zečevi iz straha izbjegavali. Kada je Tijel otišao i Sivka je pronašla svog sudružnika.

Putnik - Na dubini od 500 metara unutar Sargaškog mora, golemog prostranstva na zapadu Atlantskog oceana, pokraj Bermuda, lebdjele su milijarde sitnih organizama – ribljih ličinki čija su tijela titrala i treperila. Planktoni su glavna hrana mladih jegulja koje su se izdužile i spljoštile. Život je za njih igra na sreću, jer ne mogu pobjeći svojim neprijateljima. Kad jegulje odrastu, kreću na put, na istok, prema rijekama gdje ih nosi Golfska struja. Kada su blizu Europe, jata se dijele. Jedni odlaze na sjever, a drugi prema najbližoj obali, gdje se raspršuju i neke skreću u Jadransko more. Tu opet mijenjaju oblik – izdužuju se i sužuju, ali gube i na težini. Skliska je mlada ženska, duga oko 10 cm, kojoj je ikra omiljena hrana. Nakon što ju je štuka htjela pojesti, naučila je da se mora čuvati. I ona se promijenila, postala je nezasitni grabežljivac. Putovala je dalje.

Došla je do jezera, gdje je danju mirovala u mulju, a noću odlazila u lov. U jezeru je boravila 5 godina. Svakog proljeća, ribe oko nje su slavile svadbu. Nakon šeste godine, osjetila je nemir. Izgubila je volju za jelom. Leđa su joj potamnjela, a trbuh postao bjelji. Opet je krenula na put. Vratila se u Sargaško more. Za vrijeme puta već su se u njoj počela stvarati jajašca. Kada je ispustila jajašca, njen je život završio. Ugiba tiho i nezapaženo.

Skliska je na početku priče ona je mlada ženka, koja s vremenom mijenja oblik. Prvo je riblja ličinka, zatim joj se tijelo izdužuje i postaje spljošteno. Kasnije se izdužuje i sužuje, te gubi na težini. Pred kraj života leđa joj postaju tamnija, a trbuh dobiva bijelu boju. Skliska je živahni plivač, a omiljena hrana joj je ikra. Nakon što se nastanila u jezeru, postala je grabežljivac. Ona je hrabra, snalažljiva i odvažna.

Zuban - Na početku upoznajemo Zubana koji sprema zrnje od klasa u kesice ispod obraza. Kada je napunio kesice do kraja, odlazi prema kupinovu grmu. U svoju rupu sprema sve svoje zrnje.

Ima puno neprijatelja, od lisica, kuna, zerdava pa sve do jastreba i sokola. Jednom se sukobio i s psom. Skočio mu je ususret i zario zube u njegovu njušku. Na njegovom području bilo je mnogo drugih hrčaka koji su svi redom bili svadljivi i svaki je držao svoj dio zemlje. Zuban je skupljao sve: lan, grah, kukuruz, pa čak i mrkvu. Jednog jutra su ljudi došli s bačvam vode na polje te su uz pomoć cijevi koje su gurali u rupe, istjerali hrčke i ubijali ih lopatom. Zubanova jama bila je jako duboka i u nju je moglo stati mnogo vode. Jama se nikako nije htjela napuniti, pa su ljudi morali ići po još vode. Za to vrijeme Zuban je pobjegao i pronašao novi dom u klekovini.

Zuban je bio hrabri mali hrčak. Leđa su mu bila crvenkasto žuta, obrazi i šape bijeli, a trbuh crn. Iako je hrčak bio malen je i zbijen, on je ipak čvrsto građen, a očvrsnuo je bježeći od silnih grabežljivaca koji su ga htjeli pojesti. Poput svih hrčaka i on je bio svadljiv, ali i izuzetno snalažljiv, pa je uspio pobjeći čak i od poplave kojom su ga ljudi htjeli istjerati i potom ubiti.

Crne sestrice - Sjajka i Crnko su čavke koje očekuju potomstvo, pa su morali sagraditi gnijezdo. Sjajka je sama gradila gnijezdo i često je nailazila na mnoge probleme, jer nije bila jedina čavka koja je gradila gnijezdo. Crnko joj je priskočio u pomoć i počeo pratiti Sjajku dok je prikupljala materijal koji joj je bio potreban za gradnju gnijezda. Sve je bilo dobro dok Sjajka nije naišla na debelu crvenu vunenu nit. Sjajka nije mogla proći neopaženo, pa se nekoliko čavki bacilo na Sjajku kako bi joj otele vunu. Prepirka se čak nastavila i na zemlji. Sjajka je bila ljuta i nije htjela ispustiti svoju nit. Nekoliko je puta pozvala i Crnka u pomoć, ali on se nije htio upustiti u borbu. Na kraju tog natezanja nit je pukla, a veći dio ostao je Sjajki. Kad je završila gnijezdo, u njega je snijela svojih šest jaja i sjela na njih. Rijetko je odlazila od njih pa joj je Crnko donosio hranu. Sedamnaestog dana na jajima je popucala ljuska i oni su se brzo izvalili jedan za drugim. Došlo je vrijeme kada je za mladunčad trebalo pronaći i nabaviti dovoljno hrane. Sjajka i Crnko su zajedno otišli u potragu za hranom. Opasnosti za mladunce nije bilo, ali jest za odrasle ptice. U istom kraju su ljudi uzgajali fazane, a brinuli su se i za trčke.

Htjeli su zaštititi njihova gnijezda od kradljivca jaja, pa su tako fosforom otrovali jaja. Čak su i na jaje crvenom olovkom i napisali: "Pazi! Otrov!". Međutim, čavke nisu znale čitati. Sjajka i Crnko su naišli na jaja i progutali njihov sadržaj. Otrov je odmah djelovao i tako su umrli. Mali ptići su ostali sami, jer se njihovi roditelji nisu vratili. Ptićima je pomogla Kljunka, ali i cijelo jato. Brzo su rasli i napredovali. Mlade čavke su pratile Kljunku na svakom koraku. Jedna od mladih čavki se odvojila od svog jata i jednog dana ju je ugrabio jastreb. Trebala je biti poslušnija i uklopiti se u jato. Mlade čavke su odrasle i trebale su za sebe izboriti mjesto u jatu. Nakon međusobnih borbi, ptice su se smirile i uklopile u jato. Hrane su imale u izobilju jer je bila jesen. Došla je zima i hrana je postala sve oskudnija. Zima je najveći neprijatelj čavki. Jedno jutro, smrt je pokupila svoj danak i skoro pola jata je uginulo. Tako se napravila prirodna selekcija gdje su preživjeli oni najjači.

Sjajka i Crnko su dvije čavke koje savijaju gnijezdo za svoje potomke. Tjeme, hrbat, krila i rep su im sjajne crne boje, a trbuh i prsa su sivkasto crne boje. Perje im je glatko i čvrsto priljubljeno uz tijelo. Oni su bili hrabre ptice koje su se brinule za svoje potomstvo, sve dok nisu otrovani fosforom iz jaja.

Šarka - Čovjek je jednom naišao na divlju patku koja je pokušavala zadobiti njegovu pozornost kako bi ga odvratila od njezine mladunčadi. Svoje pačiće je povela prema vodi. Imali su puno neprijatelja: jastreba, lisice, tvora, škanjaca... Šarka je bila nepovjerljiva prema ljudima, jer je morala pobjeći u lokvu nakon što su ljudi počeli kopati kanale. Jednog dana doletio je patak i bilo je vrijeme svadbe. Patak nije bio vjeran suprug, ali Šarku to nije smetalo jer se morala brinuti za svoje potomstvo. Dok je još sjedila na jajima, Šarka je imala nekoliko problema. Prvo je jedva pobjegla jastrebu, nakon toga je njezin gnijezdo pronašla šojka koja nije uspjela potjerati Šarku od njezina gnijezda.

Međutim, Šarka nije mogla cijelo vrijeme samo sjediti, jer je morala okrenuti jaja i pronaći malo hrane. Jednog dana su dva pastira tražila ptičja jaja. Šarka se odmah uplašila, ali dječaci su naišli na šuplji hrast i misleći kako se unutra nalazi gnijezdo gurnuli ruku unutra. Tamo se nalazilo osinje gnijezdo. Šarka je uspjela prebroditi sve opasnosti. Nakon što su se mladi osušili, Šarka ih je kljunom pogurnula kako bi sišli s drveta. Krenuli su na put do vode. Na putu su opet susreli neprijatelje čaplju i zmiju. Šarka i njena djeca sretno su stigli do vode. Tu im je život bio lijep, jer je tu živjelo nekoliko pačjih obitelji. U jesen su došli ljudi i psi. Šarka je povela mlade u trsku i rogoz na mjesto gdje su bili najgušći, a 2 psa su završila u živom pijesku. Došla je i zima, a Šarka i njena djeca su još uvijek bili na okupu.

Šarka je divlja patka, koja je ujedno hrabra i požrtvovna majka. Sve bi učinila za svoju djecu, koju pokušava dovesti do vode gdje će biti sigurni. Putem susreću mnoge opasnosti, ali svejedno uspiju u svome naumu.

__________________________________

Vlatko Šarić rođen je 1898. godine u Zagrebu. Studirao je u Beču, Parizu i Frankfurtu. Godinama je pisao prikaze iz životinjskog svijeta, a 1935. godine je pokrenuo lovački tjednik "Zelena pošta".

Prva zbirka pripovijesti iz životinjskog svijeta izdana je pod imenom Bibi. Kasnije je još objavio knjige Šumski svijet, Borac iz Indije, Priroda nam priča, Osvajači i druge.

Umro je u Zagrebu 1986. godine.