Virginia Woolf - Gospođa Dalloway

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - 1923. godina

Mjesto radnje - London

Gospođa Dalloway je moderni roman spisateljice Virginie Woolf. Neki ga još nazivaju modernim romanom struje svijesti. Da bi razumijeli taj tip romana moramo reći da se radi o romanu koji se ne orijentira na radnju ili karakteristike glavnih likova već na što boljem približavanju čovjekove svijesti.

Kratak sadržaj - Clarissa Dalloway pedesetdvogodišnja je žena i supruga bogatog pralamentarnog zastupnika. Radnja započinje 1923. godine kada jednog toplog lipanjskog prijepodneva, ona odlazi kupiti cvijeće u londonski Bond Street. Navečer će Clarissa pripremiti zabavu na koju će doći samo probrano imućno društvo najvišeg staleža u gradu.

Nakon što je stigla kući, očekivao ju je gost. Naime, stigao joj je u posjetu Peter Walsh koji se nakon pet godina vratio iz Indije. Inače, Peter je dugo godina bilo zaljubljen u Clarissu u mladosti, no ona nije bila zainteresirana i odbacila je njegovu ljubav.

Kasnije, nakon što je čavrljao s Clarissom, Peter odlazi u Renet's Park gdje ga obuzimaju sjećanja. Prisjeća se mladosti i vremena kada ga je Clarissa odbila. U parku se u to vrijeme nalazio i težak psihički bolesnik Septimus Warren Smith koji je u društvu svoje supruge Rezije, Talijanke. Smith je opsjednut samoubojstvom i mislima o smrti.

Stigla je večer i party kod Clarisse je u tijeku. Stigao je na party i cijenjeni londonski psihijatar Sir William Bradshaw. On je svima prenio vijest o samoubojstvu Septimusa Warena Smitha. Clarissa, kada je čula kako je prošao jedan mladić, najednom osjeti veliku sućut i žalost, iako ga nikada nije upoznala. U to isto vrijeme, njezin suprug, Richard Dalloway gleda njihovu sedamnaestogodišnju kćer Elizabeth s velikim divljenjem.

U cijelom romana ne postoji neka posebna radnja. Autorica je više fokusirana na unutrašnjost likova, na njihove misli, sjećanja i monologe. Tako se za vrijeme cijelog romana događa malo toga. Clarissa se sprema u grad kako bi kupila cvijeće i pripremila sve za večerašnji party.

Autorica Clarissu vodi ulicama londonskog West Enda i tako je spojila u jednu cjelinu njezina vanjska zapažanja s unutrašnjim monologom u obliku misli, sjećanja i maštarija. Tako se upoznajemo s Clarissom, saznajemo sve o njezinoj vanjštini, ali još više o njezinim mislima, nadama i strahovima. Prikazani su njezini jaki osjećaji prema čovjeku čije se ljubavi pomalo boji. Ipak, ona se prepušta uobičajenom, sigurnom životu.

Virginia Woolf nam je kroz prikaz Clarisse prikazala i dio Londona, gospodski West End, kojim redovito koračaju osobe iz uglednih obitelji. Ona prikazuje velik broj likova, prebacujući se s jednog lika na drugi. Likovi se nadovezuju jedan na drugi i tako čine cjelovio djelo. Isto tako, spisateljica nam kroz velik broj likova pokušava oživjeti ovaj veliki grad. Autorica nam je kao kontrast liku gospođe Dalloway dala lik Septimusa Warrena Smitha koji je mračan, zatvoren i pun negativnih misli i osjećaja.

Cijeli ovaj roman satkan je od osjećaja, misli, patnje, boli, a uz to prikazuje nam šetnje po londonskim parkovima i ulicama tijekom jutra ili večeri i tako se upoznajemo s gradom kao i s likovima koji se vežu s Londonom.

Vrhunac romana je svakako trenutak vizije koji doživi Clarissa kada sazna za smrt mladića Smitha kojeg nije niti poznavala. Pod velikim dojmom oko smrti mladića koji se da bi izbjegao bolnicu baca kroz prozor, ona doživi viziju o davnom trenutku o kojem zavisi cijeli njezin život. Autorica nam prenosi Clarissinu spoznaju u obliku monologa, odnosno dijaloga koji Clarissa vodi sa sobom.

Jedan nepoznati čovjek napravio je nešto što ona nije smjela i ona osjeća prema njemu divljenje, ali i zavist jer u isto vrijeme shvati koliko je njezin život prazan. No, nakon toga ugleda staricu preko puta sebe kako vodi miran život i kreće na počinak. Tada osjeti prolaznost života, značenje onih malih stvari koje čini život i pozitivna, vesela strana tada pobjeđuje onu mračnu. Zaključuje da je, iako je izabrala sigurnost, bezbrižan život koji vodi kao supruga bogatog činovnika, monotoniju i pomalo dosadan život, ona ipak važna, lijepa i u središtu pozornosti kao dama na primanju u svojoj kući.

Osjeti spokoj i smirenost, pobjedu nad mračnim stranama smrti i vrati se svojim gostima.

Likovi - Clarissa Dalloway, Richard Dalloway, Peter Walsh, Septimus Warren Smith, Sir William Bradshaw, Elizabeth

Clarissa Dalloway – prikazana je na početku romana kao dama iz visokog društva, udana za bogatog činovnika. Ima u životu sve što poželi. Na pragu je života, a život je posvetila svom suprugu i brizi za njihovu kćer i kuću. Lijepa je, pazi na odjeću, voli se lijepo odjenuti. Bori se s mislima o svojim osjećajima prema Peteru. On je bio jako zaljubljen u nju, no ona ga je odbila jer na neki se način bojala snažnih osjećaja, osjećaja nesigurnosti... Odabrala je siguran život, iako ima snažan karakter i temperamentna je, ona bježi od sebe i ne želi si priznati koliko duboko bi ta strast prema Peteru mogla otići. U njezinom sadašnjem životu nema ništa uzbudljivog, sve je monotono, ali ona se osjeća sigurno. Na kraju je zaključila da ipak vodi lijep život kao dama priznatog i bogatog činovnika. Osjeća se važnom i u centru je pozornosti. Sretna je jer je odabrala takav život.

Septimus Warren Smith – je oprečni karakter liku gospođe Dalloway. Dok ona razmišlja o svom životu, njegovim putanjama i vrednostima, Septimus razmišlja o smrti. Gospođa Dalloway razmišlja o poboljšanju kvaliteta života, a on razmišlja kako da ga okonča. Ipak, sam čin samoubojstva ovog lika poveznica je između njega i gospođe Dalloway.

Ovaj čin potakao je gđu Dalloway da krene da analizovati svoj život. Ona se divi činu samoubojstva kao sačuvanju određenog kvaliteta života koji je nedvojbeno krenuo da opada. Septimus je veteran iz Prvog svetskog rata i pati od neke vrste post - traumatskog stresnog poremećaja. Priviđa mu se njegov mrtvi prijatelj i to ga dovodi do ludila. Za sebe smatra da ne može da ima ikakavih osećanja, ali zapravo mu je život ispunjen strahom. On se oseća posve otuđenim od sveta, pa čak i od sopstvene supruge. Ovo je još jedan primer različitosti između njega i gospođe Dalloway, koja je svoj smisao pronašla upravo unutar društva, kao njen visokovredni član.

__________________________________

Engleska spisateljica i osnivačica feminističke književne kritike, Virginia Woolf rodila se 25. siječnja 1882. godine u Londonu. Pripadala je skupini britanske inteligencije zvanih "Bloomsburyjevci", grupi izvanrednih pisaca i umjetnika, među kojima je bio i filozof Bertrand Russell.

Odlikovali su se tolerantnom ironijom i isticanjem upotrebe individualnog iskustva u svom stvaralaštvu. Svakako je jedna od velikih inovativnih i modernih spisateljica 20. stoljeća. Napajala se Joyceovim "Uliksom" i novim proznim oblikovanjem tijeka svijesti. Godine 1912. udala se za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa, s kojim je ostala, i to vrlo bliska, do kraja svog života. Otada već datiraju prvi psihički lomovi i napadaji dubokih kriza koji su je pratili cijeli život.

Virginia Woolf uspjela je stvoriti skladnu i produbljenu pripovjedačku cjelinu, gdje je govoreći o beskrajnom moru pojedinosti iz svakodnevice, naglasak stavila na svijest o sebi, na subjektivno promatranje života i na osebujno doživljavanje smrti. Smrt je po njoj potpuni gubitak svjesnosti, tako da zapravo ima veliki broj mrtvih koji samo misle da su živi. "Zagledajte iznutra u život i on ni izdaleka ne izgleda takav kakvim ga prikazuju realistički pisci... Život nije niz simetrično poredanih svjetiljki na kolicima, nego prozračna aureola, poluprovidno velo koje nas okružuje od početka do kraja naše svijesti. Nije li zadaća romanopisca da predoči taj promjenjivi, nepoznati i neograničeni duh, kakvo god zastranjenje ili složenost on pokazivao, s koliko je god moguće manje primjesa stranog i vanjskog?"

Snažan lirizam i jezična virtuoznost glavne su joj odlike. Stvara senzibilne i introvertirane likove koji stalno preispituju smisao života i osobno postojanje; meditacija je to o protoku vremena i života. Virginia se pita što uistinu protječe, vrijeme ili mi u vremenu. Vrijeme nije brza rijeka u kojoj se gubimo, već statični ocean u kojem se mi ljudi krećemo poput riba. Makar je V. Woolf u svojim romanima kreirala svijet ograničen na englesku višu srednju klasu, ona je itekako stvorila univerzalnu tvorevinu u kojoj se lako prepoznaje suvremeni čitatelj. Najznačajnija njena djela su: "Gospođa Dalloway" (1925.) u kojem se cijela radnja vrti oko jednog dana, oko pripremanja zabave, i u tom jedinom danu prizvani će biti iz prošlosti događaji: odbijena prosidba, brak, prijatelji... Usprkos svemu ona otkriva da je svaki trenutak značajan, da jedino u sadašnjem trenutku mi živimo i postojimo. Ostavlja nam otvoren prostor da se zapitamo jesmo li u današnjem danu ostvarili sav potencijal, jesmo li uistinu bili u njemu ili nam je jednostavno „procurio", u nekom maglovitom snoviđenju razmišljanja o jučer ili sutra. U "Svjetioniku" (1927.) je opisan izlet gospođe Ramsay, kojoj prolaze mnogobrojne misli glavom, dok svjetioničarevom sinu plete čarape. Djelo "Valovi" (1931.) je nalik poemi u prozi, a "Diaries" je veliki dnevnik slavne spisateljice izdan posthumno, od 1977. - 1984. godine u pet svezaka. Njezine zbirke kritika i eseja su sedamdesetih godina bile izuzetno popularne. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, gdje govori o zapostavljenosti žena i njihovoj nemogućnosti da se izraze podjednako u životu i u umjetnosti. Po njoj "pravi umjetnik nadrasta spol". U svojoj raspravi "Vlastita soba" (1929.) se najneposrednije, i iz osobnog iskustva, bavila pitanjem odnosa među spolovima. Mnogi to djelo nazivaju prvim manifestom moderne feminističke svijesti. Po njoj, čak ni ideja spola nije čvrsta i nepromjenjiva, već je ideološki strukturirana. O tome svjedoči pojava seksualne privlačnosti među bićima istog spola, o čemu je, nošena osobnim iskustvima, pisala u "Orlandu" 1928. godine.

Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena.

Žene su zbog svog neravnopravnog društvenog kao i materijalnog položaja podložne djelovanju podsvijesti i frustracija, smatra ona. Zato se kod njih često javlja "rascjep svijesti" jer potiskuju osjećanje otuđenosti i neprihvaćanja. Takav unutarnji raskol žive njezine junakinje koje se pod utjecajem svoje hipersenzibilnosti i raspoloženja mijenjaju, oblikuju. Time je Virginia Woolf među prvima pokrenula pitanje značaja i smisla onoga što će se kasnije nazvati žensko pismo. Za svog života nije lako plovila prostorom i vremenom. Njezini su romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje muške populacije tako da je poslije rata pogrdno nazivana primjerice: "snobovska plava čarapa". Tek sedamdesetih godina je rehabilitirana, kada se na valu feminizma potvrdila kao istaknuti borac za ženska prava. Mučena napadajima duševne bolesti koji su se znali pojavljivati kao slušne i vizualne halucinacije te dubokom depresijom, Virginia Woolf počinila je samoubojstvo utapljanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu, 28. ožujka 1941. godine.

U oproštajnoj poruci napisala je svom suprugu Leonardu:

Najdraži, sigurna sam da ponovno ludim. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno od ovih groznih razdoblja. I neću se oporaviti ovaj put. Počinjem čuti glasove i ne mogu se koncentrirati. Stoga radim ono što se čini kao najbolja stvar. Podario si mi najveću moguću sreću. Ti si bio u svakom smislu sve što netko može biti. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije prije nego što je došlo do ove strašne bolesti. Ne mogu se boriti više. Znam da ti kvarim život i da bi bez mene mogao raditi. I ti hoćeš, ja znam. Vidiš ja ne mogu ni ovo napisati kako treba. Ne mogu čitati. Ono što želim reći jest da tebi dugujem svu sreću svog života. Ti si bio potpuno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. Želim to reći - svi to znaju. Da me je itko mogao spasiti to bi bio ti. Sve me je napustilo osim sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu ti nastaviti kvariti život više. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije nego što smo bili mi. V.