Viktor Car Emin - Mali od foguna

Vrsta djela - pripovijetka

Fogun – kuhinja na palubi lađe

Glavni lik pripovijetke Mali od foguna jest Grum, mjesni čudak, koji pripovijeda svoje zgode. Naime, s 11 godina, zbog siromaštva, morao je otići raditi na brod. Majka mu je bila udovica i nije imala mnogo pa joj je tako htio pomoći. Grum svoje doživljaje priča trojici ili četvorici koji ostaju anonimni, oni su u ovoj pripovijetki nebitni. Oni jedva čekaju čuti priču o snu o kojoj se govori da je njegova najbolja priča. Kroz lik Gruma prikazan je život pomoraca koji je vrlo težak. Prepušteni su sami sebi. Posada u svakom trenu mora biti spremna. Nikad se ne zna kad će oluja. Na brodu je prisutna hijerarhija uloga te podjele zadataka. Mali od foguna mora 24 sata biti na raspolaganju koliko god da je umoran i koliko god da je sati.

Kratak sadržaj - Pripovijetka započinje opisom Gruma. Opisuje se njegova brada, zubi, jezik, lice. Djeca ga se nisu bojala iako on nije bio ljubazan prema svima, a posebno nije volio đake jer je smatrao da su "pomuzla svu pamet svijeta".

U njegovoj milosti bijahu samo njih trojica ili četvorica koji su mu poklanjali otpatke cigareta kojima bi punio lulu. Često su ga molili da im ispriča pokoju priču, ali to nije volio. Bio je pun doživljaja. Postojala je neka priča iz njegova djetinjstva koju je bio doživljaj slušati, priča o snu, ali nije im htio ispričati, stariji su im rekli za nju. Neki dan Grum sjedne na klupu, gleda u more i jarbole i promrmlja kako nema više mornara jer nemaju nikakve prave škole. Trojica ili četvorica ga slušaju te ih on pita znaju li što je "mali od foguna".

Ispriča im kako je već s 11 godina morao na brod zaraditi za kruh. Majka mu je bila udovica siromašna kojoj je bilo teško jer nema čime prehraniti sina. Sam je pronašao brod, a majka mu je pripremila stvari koje će ponijeti na brod. Prije negoli je otišao majka ga je čuvala i branila od svega i često mu pričala razne priče o moru. Nije mu bilo svejedno kad je morao otići, ali nije bilo spasa na kopnu.

Svaku rečenicu koju kaže, uspoređuje sa životom svojih sugovornika, jer njima je bilo puno lakše. Kad je stigao na brod, bio je sam, bez ikog svog. Rugali su mu se kako izgleda jer je bio neuhranjen i siromašno odjeven. Na brodu su mu svi zapovijedali od kapetana do najmlađeg momka. Čak su ga i tukli, bio on kriv ili nedužan. On shvaća da je to bila tako jer je tako moralo biti, na brodu se "govori nekim drugim jezikom".

Tim načinom stvoreni su pravi mornari. Priznaje da je plakao u početku. Često je mislio na majku i svog mačića Mučića. Posada na brodu rugala mi se kad bi vidjela da plače. Zaželio je da i on nekom zapovijeda pa je odlučio zapovijedati sebi. Tada je odlučio da će prestati plakati. Druga odluka bila je da će prestati povraćati kad je oluja ili kad su valovi veliki. Treća je bila da će prevladati strah od visine kad mora na jarbol. Sve je uspio i otada je bio nov čovjek.

Sljedeće o čemu im priča je izgled foguna. Kaže im da sigurno nije onakav kakvog ga zamišljaju, već je to najtamniji i najvlažniji dio broda. Daske su njegov krevet. Razlikovao se od drugih što su njega uvijek mogli svi probuditi u vrijeme spavanja, a drugi su svi mogli spavati u komadu.

Sugovornici su sretni jer su se dotakli teme sna pa im možda ispriča tu čuvenu priču kako ga je san prevario. Grum krene pričati kako ih je jednom oluja tukla 8 dana i bio je premoren te je otišao leći u "gavun", rupu u brodu u kojoj se čuva ugljen. Svašta je sanjao u gavunu. Naposljetku se probudi i ode do prozora te čuje kako posada priča o njemu. Nitko ga nije mogao pronaći. Zabrinuli su se jer je prošlo 24 sata otkad ga nema.

Grum nije mogao vjerovati što čuje, je li moguće da je toliko spavao? Nije znao što će napraviti jer ne može reći da ga je prevario san, jer san na brodu ne smije nikoga prevariti, a pogotovo ne maloga od foguna. Posada ga traži i hvale ga međusobno.

Nakon nekog vremena, Grum čuje samo zvono. Ali ne ono koje označava promjenu straže, već neko neobično. Ode do prozora i vidi da mornari stoje u dva reda, pogrbljeni i potišteni. Dolazi kapetan s križićem i govori im kako se dogodila nesreća te su izgubili "maloga".

Došlo mu je da im se pokaže, ali u jednom trenu padne, vjerojatno od gladi ili slabosti i vikne: "majko moja mila". Kad je otvorio oči, oko njega su bili svi mornari. Svi mu se smiju i govore kako je uskrsnuo. Taj dan nije dobio batine, ali sutradan jest.

Svojim sugovornicima kaže da je sada dosta pričanja i da ga ostave dva dana na miru. Ali oni su se pred njim pokazali već – sutradan.

Grum – bijaše čudan s još čudnijom bradom: žućkasto-siva, dugačka, krupna. Sa 11 godina otišao na brod kako bi zaradio za kruh i pomogao majci koja je bila siromašna udovica. Bilo mu je teško rastati se od nje, ali znao je da to mora učiniti. Na početku mu je na brodu bilo teško, često je plakao, ali je jedan dan odlučio da tako više ne može i počeo je sam sebi "naređivati". Obavljao je doslovno sve što je trebalo i morao je biti dostupan svaki tren. Znao je dobiti i batine, ali i to je prihvaćao kao školu za prave mornare. Danas je star čovjek koji priča svoje doživljaje i svi ga rado slušaju. Nije si baš dobar s ljudima, ali ako mu ponudiš ostatke cigarete, rado će ti ispričati pokoju dogodovštinu.

___________________________________

Viktor Car Emin bio je cijenjeni hrvatski publicist, književnik i prevoditelj. Rodio se 01. studenog 1870. godine u Kraj kod Mošćeničke Drage. Poznat je po tome što je na autentičan način prenio misli starih hrvatskih mornara i kapetana te ih tako sačuvao od zaborava i gubitka.

Radio je u školama u Opatiji te u Istri, no, 1929. godine morao je pobjeći u zaklon u Sušak zbog toga što se istaknuo po svojim protutalijanskim aktivnostima. Nakon što je završio Drugi svjetski rat, vratio se u Opatiju gdje je ostao sve do svoje smrti. Umro je 17. travnja 1963. godine. Svoje političko zalaganje kao protivnik fašizma prenio je i u svoje romane, drame i pripovijetke u kojima je uvijek iznova naglašavao hrvatski identitet Hrvata u Istri. Prikazao je socijalne prilike u toj regiji te se borio za očuvanjem nacionalne svijesti.

Pošto je bio istaknuti književnik, ali i borac protiv talijanizacije Istre, po njemu nazvane škole te knjižnice i čitaonice. Tako u Opatiji, glavna gradska knjižnica i čitaonica nosi njegovo ime te Osnovne škole u Lovranu i u Andrijevcima.

Bio je glavni organizator i tajnik "Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru", ali i član te povjerenik Matice hrvatske za Istru.

Romani i pripovjetke - Na uzburkanom moru (1984); Pusto ognjište (1900.); Usahlo vrelo (1904.); Iza plime (1913.); Starci (1917.); Pod sumnjom (1918.); Nove borbe (1926.); Između dva ognjišta (1930.); Presječeni puti (1938.); Vitez mora (1939.); Neznatni ljudi (1946.)

Kronika - Danuncijada (1946.)

Drame - Zimsko sunce (1903.); Mrtva straža (izvedena 1923.); Vicencica (1934.)

Novele - Mali Učkarić