Tomislav Milohanić - Deštini i znamenja

Vrijeme radnje - relativno

Mjesto radnje - Istra

Deštini i znamenja nose podnaslov Istarske priče i pjesme. Knjiga je kompozicijski podijeljena u tri dijela: u prvom se nalaze kratke priče, u drugom putopisi i na kraju su pjesme. Uz neke priče i pjesme nalazi se i popis nepoznatih riječi, budući da djelo pripada čakavštini. Priče nisu duge, jednostavne su, no onome tko ne razumije čakavštinu malo je teže razumjeti svaku riječ.

Prvi dio čine kratke priče koje prikazuju život istarskog čovjeka u prošlosti. One su pisane na čakavštini. Drugi dio, putopisi, pisani su standardnim hrvatskim jezikom i donose lirski doživljaj Istre. Posljednji dio čine pjesme pisane na dijalektu. Priče i putopisi ispripovijedani su u trećem licu. Pripovjedač nije lik u radnji, ali se čitanjem mogu osjetiti emocije koje pripovjedač gaji prema Istri i njenoj povijesti. U pripovijedanje su na nekim mjestima uklopljene narodne priče, brojalice, pjesme i poslovice. Svaka priča završava poantom, stoga i nije potrebno da čitatelj razumije baš svaku riječ, već da iz konteksta izvuče poruku priče. Autor je ovim djelom pokušao dočarati svijet Istre; sačuvati sjećanja, priče i predaje iz davne prošlosti, te prikazati i sam jezik i posebnost čakavskog narječja.

Priče - Bakin - Priča govori o volu Bakinu i volaru Bepu. Bepo vodi Bakina na pašu i pita se kako to da je zadnjih dana tako dobar prema Bakinu – hrani ga, tjera muhe, šiša rep. Osjećao je da se nešto događa. Bila su loša vremena – vrijeme krađe i razbojstva. Razbojnici su krali sve što bi im došlo pod ruke: ovce, janjad, kokoši. Ljetna suša ostavila je traga na svima. Bilo je takvo vrijeme da su jeli luk s kruhom, pili vodu iz rijeke. Ali, uvijek su bili sretni i znali su zapjevati. Bepo se prisjeća kako se iz Galicije vratio obitelji i svome volu. Bepo je bio ranjen šrapnelom u nogu. Našao je vola slabog i mršavog. Brinuo se o njemu pa je ovaj brzo ozdravio. Bakin je Bepu uzvraćao za njegovu dobrotu. Poslušno je vukao kola i orao zemlju. S Bepom je živio i njegov brat Jure, koji je najviše volio spavati na pokošenom sijenu. Bepo je čuo da je u susjednom selu nestao jedan vol, i otada je dobro zaključavao Bakina.

Jednoga dana poveo je vola do staroga grada Kvaratasanta. S njim je išao mali Slavić. Drugoga dana došetalo je bijelo jare. Htjeli su ga uhvatiti, ali nisu mogli. Ljudi iz sela govorili su da je to jare loš znak. Sredinom lipnja, Jure je jednoga dana shvatio da Bakina nema. Bepo je rekao da je znao da će se tako nešto dogoditi, ono jare bilo je znak. Svi su pošli tražiti Bakina. Našli su ga u Dragi. Bepo je bio presretan. Sjetio se kako je davno prije označio vola brojem 144. Taj si je broj Bepo urezao u novčanik i na remen, kako bi se uvijek sjećao Bakina.

Certe čarolije - Nadalin je imao kravu Mandulu, no ona šepa – ne može stati na lijevu nogu. nadalin traži pomoć od Blaža. Blaža su svi uvijek zvali za pomoć – ako bi tko imao ružne snove, ako se muž i žena ne bi slagali itd. On je bio kao neki čarobnjak, travar. Blaž je pomogao Manduli – tražio je neku određenu travu; kad ju je našao, Mandula je morala stati na tu travu zdravom nogom. To mjesto je Blaž označio, iskopao korijen, i okrenuo korijen gore, a travu prema dolje. Zatim se klanjao prema sve četiri strane svijet i govorio nešto sam sa sobom... Maloga Slavića sisala je mora (napomena - Mora je biće iz legendi koje u snu dolazi čovjeku, sjedne mu na prsa i on ne može disati). Usred noći Slavić bi se ustao i pričao nepovezane stvari.

Mislili su da mjesečari. Blaž im je dao naputak naprave zvijezdu od gipsa – Solomunov znak – i objese ju iznad vrata sobe u kojoj je Slavić spavao. Nije pomoglo. Blaž je probao s drugom čarolijom. Dao je Slaviću da oko vrata nosi amajliju koju je napravio, i dok je Slavić ležao u krevetu, Blaž je molio nekakvu molitvu. Mora je ostavila Slavića na miru. Blaž je bio na dobrom glasu. Iz daleka bi dolazili po njegovu pomoć, a on bi se kući vraćao s jajima, pečenjem, vinom. Na dan Blaževa sprovoda, došlo je mnogo ljudi. Kad su svi izašli iz dvorišta, na postolju ispred kuće srušila se, sama od sebe, stogodišnja murva (dud). Svi su govorili da je pala od tuge za Blažom.

Svitlo lankuzine (lankuzina - nakovanj) - Matija je napravio pušku od daske i puhalice. Otac mu je bio kovač, i Matija bi sve knjige i znanje dao samo da jednom udari po nakovnju. Otac Luka bio je velik i jak, ali imao je meko srce. Odasvud su dolazili k njemu potkivati konje, volove, kobile. U svako doba dana čulo se iz kovačnice kako Luka radi. Jednoga dana čuo je buku. Posvađale su se Kata i Nadalina. Nadalina je bila nesuđena žena Katinog muža. Nisu se voljele i uvijek su se svađale, a sad su se porječkale na raskrižju. Kata je nosila bokal vode na glavi, a Nadalina ju je, s još trojicom, gađala kamenjem. Voda se prolila, a Kata se razljutila i krenula za Nadalinom. Potjerala ju je nazad u kuću bacajući kamenje za njom. I tako je Kata završila na sudu. Staru Martu doveli su za svjedoka, jer je sve vidjela.

Nadalina je Marti obećala kokoš ako ispriča istinu. Marta je na sudu rekla da je njih četvero napalo Katu. Nadalina je morala platiti novčanu kaznu, a još je i Marta došla po svoju kokoš. Mali Matija stalno je pljuckao. Fratar mu je na to prigovorio da je neodgojen. Mali je priznao da je to vidio od svoga oca. Fratar je odlučio otići do kovača da mu prigovori kako je to sina odgojio. Kovač je taman kovao potkovu. Pružio ju je fratru, koji ju je odmah primio i opekao se na nju. Kovač mu kaže da je trebao prvo pljucnuti, onda bi se potkova ohladila. Matija je rastao uz oca i postao odličan kovač. Zapustio je učenje, ali su ga svi poznavali kao vrsnog kovača. Imao je dobar nakovanj i dobre alate. Pronio se glas da Matija može zakovati i jaje. Selo se promijenilo, počelo je ići ukorak s modernim svijetom. stari su kmetovi propadali, a mladi se uspinjali.

Igraduri u kažunu (kažun - okrugla poljska skloništa, građena u tehnici suhozida, od prirodnog kamena) - Zima je. Iz kažuna se diže dim. Marko, Mate, Tonino i Jure igraju briškulu i trešet. Piju rakiju. Malo gube jedni, malo drugi. Mate priča što mu se dogodilo prošloga ljeta kad je vodio blago s paše. Iza zida dočekale su ga neka dvojica. Kada ih je pitao koga čekaju, odgovorili su da njega.

Mato je mislio da ih je poslao njegov sin da ga preplaše i uzmu lovinu. Ali, oni su čekali nekoga drugoga, a ne Matu, ali su, kad ih je već pitao, odgovorili. Mato zaključuje da je bolje ne pitati sam ništa, ako te već netko ne pita prvi. Nastavili su igrati partiju za partijom. Mato je izgubio i novac i prasad na kartama. Ženi će reći da je prodao prasad, ali da je onda izgubio novčanik. Kartali su i dalje. Tonin je založio šumu i dio kuće. Pred jutro, Mate i Tonin ispali su iz igre. Ostali su Marko i Jure. Jure je bio momak za ženidbu. Sviđala mu se Markova kći, ali nju nije bilo briga za njega. No, te noći Juru je išla karta. Marko je ostao bez novaca, i predložio Juri da igraju još jednu partiju. Marko će mu dati svoju kćer, a jure neka uloži sve što je te noći dobio. Čuli su se prvi pijetlovi, i Juri se karta osmjehnula. Idući četvrtak, Jure je zaprosio Markovu kćer.

Vesela svaća (svaća - pir, skup) - Gašpar se zaljubio u Zvanu. Sve je češće išao na misu, samo kako bi nju vidio. Svi su to primijetili. Bio je iz siromašne obitelji, jedva su spajali kraj s krajem. Ali, Gašpar i Zvana svaki bi dan provodili zajedno. Pred ljudima su glumili da se ne znaju. Ona je pred svima govorila da ga ne bi htjela za muža, jer je siromašan, pa makar cijeli život bila sama. Savjetovali su joj da ne govori tako, jer bi joj se baš to moglo dogoditi. No, istovremeno je Gašpar varao Zvanu s djevojkom Mijom. Njoj se predstavljao kao bogati kmet. Gašpar ju je poveo u svoje selo na sajam. Odveo ju je na brdo i rekao da sve što vidi, sve je to njegovo. Odveo ju je i kući gdje je pripremio bačve vina kako bi ju uvjerio da je bogat.

Mija je mislila da će se udati u bogatu obitelj. Gašparov brat Liberat isto je imao djevojku. U kući su imali samo jedan sako, i razmišljao je kako će obojica ići na spoj kad imaju samo jedan. Morat će se dogovoriti koji će dan koji od njih nositi sako. Uskoro je Mija saznala da je Gašpar lagao pa ga je zaboravila. No, Gašpar se ubrzo obogatio. Još uvijek je volio Zvanu. Liberat je kući doveo djevojku Milku. Brzo se je snašla i postala domaćica. Milka je htjela da Gašpar oženi njenu sestru. A Zvana je u to vrijeme odbijala sve prosce. Nitko se nije mogao načuditi kada su Zvana i Gašpar objavili zaruke. Proglasili su to mirakulom (čudom). Na dan vjenčanja, jedan je dub pao na mladoga Karla, koji je godinama bio zaljubljen u Zvanu, ali ona ga nije primjećivala. Mlada je na taj dan bila i žalosna i vesela.

Karagujov pir (karaguj - sokol, jastreb) - Miho i Gašpar razgovaraju o Bartolu. Bartol je u Pragu i Beču završio studij za pravnika. Govore da se udaljio od ljudi, od naroda. Bio je sedmo dijete u svojoj obitelji. Prije njege sva su djeca umrla. Onda je ciganka njegovim roditeljima rekla da kad se rodi iduće dijete, na krštenje ga mora nositi prva osoba koju roditelji sretnu kad izađu iz kuće. Tako su i učinili, i Bartol je preživio. I svako iduće dijete. Miho misli da bi bilo bolje da Bartolovi roditelji nisu poslušali ciganku, jer otkako se Bartol vratio sa studija stalno je Mihi govorio da neka misli svojom glavom, da je sunce najvažnije i da se sve u prirodi vrti u krug. Svima je bio čudan. Drugi je pak put govorio kako je mjesec ogledalo sunca i kako on utječe na vrijeme, sjeme, zglobove itd. Svi žale Bartola jer misle da je poludio od tolikog učenja, No, Bartol je pripitomio jastreba. Taj jastreb mu je bio jedini prijatelj. Sada Bartol po danu spava i skriva se od ljudi. Vidjeli su jastreba kako leti u krug. Bartola su pronašli mrtvog. U rukama je držao poruku u kojoj je stajala pjesma koju je davno napisao, a u kojoj govori kako želi da ga pokopaju pod vrbom na brijegu. Jastreb je neko vrijeme letio u krug, a onda je nestao. Nitko ga više nikada nije vidio.

Zvizdoznanac - Gojtan Škropić volio je djecu. Možda zato što je i sam u duši bio dijete. Volio je cvijeće i ptice. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je u Galiciji, i otamo se vratio sa željom za znanjem, ljubavlju za politikom i nadom u svoj narod. Družio se često s mladima, sve ga je zanimalo. S Jožom je često išao u lov. Jednom je izazvao Jožu tvrdeći da ne gađa dobro. Gojtan je skinuo svoj šešir i stavio ga na štap, a Joža je onda gađao. Probušio je rupu u Gojtanovu šeširu. Često su Joža i Gojtan promatrali zvijezde i raspravljali o životu. Kada bi htjeli znati kakvo će biti vrijeme, ljudi su se obraćali Gojtanu. Gojtan je to znao promatrajući oblake, rosu, vjetar. Rijetko je griješio u prognozama. Najdraže mu je bilo otići u mlin. Tamo bi sreo Miru i njih bi dvojica razgovarali o tome kako Gojtan ima polovinu žrvnja, ali mu nedostaje druga polovina. Do kraja ju je života tražio; družio se s mladima i tražio svoju sreću. U oporuci je Bepu ostavio tabakeru i naputak da traži drugi dio žrvnja. No, tabakeru nisu nigdje mogli naći, ali Gojtan mu je ostavio nešto puno vrjednije: vidikovce s kojih puca divan pogled, volju i emocije. A onu drugu polovinu žrvnja Bepo još uvijek traži.

Didove šterne (šterna - bunar za kišnicu) - Tomo je bio meštar za šterne. Imao je alat i sposobnost kao malo tko. Pod jastukom je uvijek imao mali molitvenik. Ustajao je s prvim pjetlovima. Jednom ga je žena molila da zakolju jednog pijetla u čast njihove godišnjice, ali Tomo nije dao. Volio je pijetlove. Dok je Tomo zidao šterne, za zemlju su se brinuli brat Jure i žena Zaneta. Tomo je znao da će šterne koje on zazida uvijek ostati tamo i svjedočiti o njihovom vremenu. U obitelji je bilo puno djece. Puno ih se rodilo, ali i umrlo. Kći Marina umrla je s 19 godina. Sin Nadlin nije čuo niti govrio. Poslali su ga u Trst preko Crvenoga križa. Tomo je bio sve tiši dok bi klesao. Sin Usip razbolio se dok je s bratom Stipićem čuvao ovce. Kasnije je umro. Tomo se najviše ponosio sinom Tomom. No, Tomo je umro s 20 godina od tifusa. Nitko ne pamti takav sprovod. Nakon tih događaja Tomu su prozvali meštrom iz one kuće u kojoj se umire. Tomo nije dugo izdržao. Umro je od žalosti nakon 6 mjeseci. Bez oca su ostali Stipe, Bepa, Ana i Ive. Nakon nekog vremena u selo je stigao vodovod. Tomin unuk obišao je njegove šterne. One su ga podsjećale na djeda, ali, između ostaloga, unuk je htio otkriti zašto je Tomo uvijek sam završavao šterne. Otkrio je tajnu: djed je na šterne uklesao imena svoje djece, ali naopako (npr. arinaM).

Zlatna koza - Jože i nećak Zvane pričaju o Blažu i Kamaliću. Blaž je bio na glasu da je znao namjestiti nogu, ozdraviti od bolesti, pričalo se da mu je Kamalić, u znak zahvale, osigurao veliko gospodarstvo. Blaž je sada bio bogat vlastelin. Ali, sreće nema ni kad si siromašan, ni kad si bogat. Malo mu znači tolika zemlja kad je ostao sam. Žena mu je umrla. Neki pak govore da Kamalić to nije učinio zato što ga je Blaž ozdravio, već da je tu posrijedi neka tajna. Kada je prije 4 mjeseca Blaž sa ženom bio na polju, u jednoj su stupici pronašli zlatnu kozu. Blaž nije znao što bi s njom, koliko ona vrijedi, pa ju je sakrio u kuću i rekao ženi da nikome ništa ne govori. Žena je ubrzo nakon toga umrla. Navodno joj je naudilo zlato. Ljudi kažu da kad netko nađe takvu veliku vrijednost, snađe ga nesreća. Blaž je bio nesretan, i jednoga je dana Kamaliću ispričao sve o kozi. Kamalić mu je u zamjenu za kozu ponudio zemlju, ali to sve je trebala ostati tajna. Kamalić je i Italiji rastalio kozu, a s Blažom dogovorio da kažu kako mu je Kamalić dao zemlju jer ga je ovaj izliječio.

Goloper (goloper je vrsta biljke) - Miris golopera Erminija je podsjećao na djeda. Samo tračak mirisa toga cvijeta bio je dovoljan da ga sjeti na djetinjstvo. Dok je bio mai, sve mu je išlo naopako, a često je bio i bolestan. Majka mu je bila krojačica. Erminijo se često družio s čudakom Zorzijem. Zorzi je lutao od sela do sela, neobrijan, neočešljan, duge guste brade. Ali jako je volio djecu, i djeca su to osjećala. Svako je dijete htjelo vidjeti njegovu kuću, jer su izgled njegove kuće mjerili prema njegovoj dobroti. Očekivali su da u Zorzijevoj kući ima takvih ljepota kakve svijet nije vidio. Erminijo je jednom dobio priliku zaviriti u Zorzijevu kuću. Bila je jednostavna i priprosta i Erminijo se pitao gdje su sve te krasne i čudesne stvari. Erminijo je zatražio malo kruha. No, kada je vidio kako kruh stoji u kuhinji naboden na čavao, Erminijo se predomislio. Doživio je kruh kao ranjenog stvora i nije ga htio jesti. Erminija je miris golopera uvijek vraćao u djetinjstvo. Nakon mnogo godina, s djevojkom je obišao mjesta na kojima raste goloper, ali i Zorzijevu kuću. Kuća je bila napuštena, ali se još osjećao miris dima. Erminijo i djevojka čekali su da padne noć. "Rosa je imala lakoću njihovih milovanja, zvijezde su gledale njihovim očima, noć je bila oblikovana njihovim tijelima."

Garma (garma - otvor u zidu, niša) - Kad je Lojza bio mali, stavljali su ga u nišu. Kad je odrastao, u niši je držao knjige. One najvrjednije. Dugo se nije htio ženiti, a majka, otac i kumovi su ga tjerali da se ženi. Ali on je bio slobodnjak, veseljak, tvrdoglav. Niša je Lojzu pratila cijeloga života; u svakom periodu njegova života, niša je čuvala nešto drugo: tabakeru, pištolj iz Drugog svjetskog rata, molitvenik... Kroz nišu su se vodili i razgovori sa susjedima. Tamo su se držale i najstarije boce vina. Tamo bi Lojza spremao boce koje je napunio vinom za posebne prilike: na dan kad je išao na pregled za vojsku, na dan vjenčanja, na dan krštenja, na dan rođenja... Za važne dane otvarale su se te boce vina.

Drugi kolombar - šuša i Biblija - Od svibnja do rujna nije bilo kiše. Zavladala je velika suša. Ljudi su prodavali blago samo da bi mogli prehraniti djecu. Po vodu se moralo ići daleko, jer je izvor Badavca presušio. Stipan je uvijek sa sobom nosio Bibliju. U to doba suše uspio je nabaviti duhan, ali nije imao papira u koji bi ga motao. Počeo je motati duhan u listove iz Biblije. Prije nego bi otkinuo stranicu, čitao bi je sve dok nije svaki redak zapamtio. Ljudi su mislili da je time što radi postao boljim čovjekom. Kako bi to dokazao, sjeo je navrh plasta sijena i zapalio cigaretu (u doba suše!). Nitko se drugi ne bi usudio upaliti ikakvu vatru u vrijeme suše, sve je lako moglo izgorjeti. No, nikad nije iskočila ni iskra i ništa se nije zapalilo. Ljudi su govorili da je to zato jer su te cigarete i taj plamen blagoslovljeni.

Kameni nož - Na brežuljku Brigu žive Teha i Juna, svatko u svojim kolibama. Podijelili su oranice na dva dijela i sada svatko obrađuje svoju. Dok su bili djeca, zajedno su se igrali, no kako su razli, razlike u karakteru sve su više dolazile do izražaja. Teha, stariji, brat, bio je grub i nagao. Volio je lov. Juna, mlađi, bio je bezbrižan, čuvao je ovce i pjevušio. Volio je ptice. Kameni nož pripao je Tehu, kao oružje za lov, a Juni je pripala frula. Tehu je smetala svirka frule, smetalo mu je sve što je bratu polazilo od ruke. Kada je Juno jednom prešao na bratovu stranu njive, mržnja je zavladala Tehovim srcem, i Teha je ubio brata kamenim nožem. Pokopao ga je na pašnjaku. Teha je dugo lutao svijetom. Kad se vratio, odrekao se noža, ostavivši ga na bratovom grobu. 24. lipnja svake godine se na tom brežuljku pale krijesovi. Vjeruje se da tjeraju zle duhove, kao i duh Tehov. Na tome mjestu danas žive Pribislav i Dobroslav. Pribislav se nije mogao odreći svoje domovine, Karpata, i teško se privikavao na novu sredinu.

Slavio je svoja božanstva i poštovao stare običaje i tradiciju. Dobroslav se, pak, pokrstio. Dobroslav je uspio nagovoriti brata da u siječnju odu na proslavu župe, gdje će ponijeti kameni nož da ga blagoslove kako više nikad ne bi počinio zlodjela. Za vrijeme mise, Dobroslav se zavjetovao da će nož koristiti samo za klanje stoke. No, javila se neka slutnja. Iako se pokrstio, još uvijek se potajno uzdao u slavenska božanstva. Pri kraju mise izašao je o odšetao do visokog hrasta. Zamolio je boga Peruna da mu čuva ženu, podari joj mnogo djece, da odbije od njega uroke i zlo. Zatim se vratio u crkvu.

Kvarantasanti - Slikar, Pjesnik i Putnik hodali su prema rijeci. Uz rijeku se čovjek osjeća kao jedno s prirodom. Na rubu visoravni nalazi se ruševina crkve. Tu su nekada živjeli ljudi, danas neznani. U ruševini je ostao jedan klesani kamen. Na taj bijeli kamen svaku je večer dolazio tajanstveni bijeli jarić i na njemu spavao. Trojica su htjela uhvatiti jarića. Naumili su ga zaklati. No, stari seoski mudrac rekao im je da taj grobni kamen moraju vratiti na njegovo prvobitno mjesto, a to je starodrevni grad Kvarantasanti. Vratili su kamen i jarić se više nije pojavljivao. Trojica raspravljaju o ljudima, o sjećanju, o snu i zbilji.

Jesen u Grimaldi - Grimalda je vidikovac koji u imenu krije nešto iskonsko, trajno, drevno. Na tom proplanku na sve strane puca pogled. Tu se nalaze i dvije crkve posvećene sv. Juraju. Tu, na tom brežuljku, stapaju se sva tri narječja – nema nadmetanja, već pokazuju šarolikost kraja. Na tom mjestu sve zvuči autentično; sve djeluje nestvarno i čini se da bi se u trenu mogao naći u nekom drugom vremenu.

Putopisi - Saxa Loguntur, Tamo gdje se rađa rijeka, Na slapovima Mirne - Putopise se ne može prepričati jer oni govore o ljepotama krajolika i o samim ljudima. Nema radnje. Spominju se Motovun, Zrenj, Hum. Sva ta mjesta svojom ljepotom vabe prolaznike da dođu i osjete i dožive čari Istre – ta mirna mjesta, te plodne vinograde. „Rađanje rijeke potaklo je rađanje htijenja, da se opet i opet zagrljajem srca obujmi nepatvorene obrise krajobraza u magičnim skutima krasotice Istre."

Pjesme - Di je Badavca, Će li ne li glagoljaši, Teplina za druge, Prez kunfini, Mrav po groti lazi, Domaća grota, Kantunali na šufitu, Brbočka, Klokotić, Briskvin cvit iz bukalete, Suncizahod, Istarska mati, Žrvanj, Libar

Pjesme su pisane čakavskim narječjem te ih stoga nazivamo dijalektalnim lirskim pjesmama. Što se tiče teme i motiva, pjesme se nastavljaju na priče i putopise i tematiziraju motive iz istarske prošlosti i sadašnjosti, prirodu, ljude i običaje. Sve su pjesme refleksivne i bave se općim temama (dobrotom, razmišljanjima o umjetnosti, ljubavlju), ali i nekim tipičnim istarskim motivima (glagoljaši, kantunali, klokotići...). Teme se vide uglavnom već iz samoga naslova pjesme. Prevladavaju vizualni, ali je mnogo i auditivnim motiva. Tako je primjerice u pjesmi Domaća grota preko motiva žuljeva, znoja, loze i suza oblikovana slika istarskoga života. U pjesmi Brbočka auditivni su motivi toliko jaki da nam se čini da možemo čuti taj žubor vode ("A potok svejeno brbočka, brbočka, brbočka.").

U pjesmama nema interpunkcije, i sve su različite duljine i različito grafički oblikovane. U pjesmama prevladavaju različite vrste stihova, ali ipak prepoznajemo dva soneta (Suncizahod i Libar).

Pjesme su izuzetno ritmične, dinamične i izvrsno dočaravaju prirodu i živost Istre. Prevladavaju osjećaji vedrine, ushita, životne radosti. Poneka pjesma ima nostalgičnu notu i tematizira prolaznost života. Rima je prisutna, ali nije strogo formirana. Autor se često koristi metaforom, aliteracijom, onomatopejom, personifikacijom. Primjerice, na gradaciji aliteracije temelji se pjesma Klokotić (klokotić, klobučić, tić, razletić, bukalić). Sam autor je za svoje pjesme rekao da je u njima zadržao jezik svoga oca i užeg zavičaja, sela Rapavel koje se nalazi na Višnjanštini.

Likovi - pastiri, majstori, kovači, zidari, djevojke, nestašna djeca...

Iz svake bi se priče mogao izdvojiti možda po jedan lik, ali likovi ne funkcioniraju kao glavni nositelji radnje, jer je naglasak na pouci. Likovi su realistični, predstavljaju neko prošlo vrijeme i skroman život. Uglavnom su to pastiri, majstori, kovači, zidari, djevojke ili nestašna djeca. Fizičke karakterizacije nema, a njihov je karakter opisan s tek nekoliko rečenica. Nema glavnoga lika, već svi likovi simboliziraju neku vrijednost: skromnost, siromaštvo, trud, poniznost, prihvaćanje sudbine. U nekoliko se priča ponavlja lik travara Blaža, kao i maloga Stipića, što može biti aluzija na samoga autora kojemu je nadimak Stipić.

Autor: N.B.

__________________________________

Tomislav Milohanić rođen je 1956. godine u Rapavelu, mjesto u Istri. On je pjesnik, pripovjedač, putopisac i scenarist. Živi i radi u Poreču kao ekonomist. Piše poeziju i prozu na standardnom književnom jeziku, ali i na čakavskom narječju. Dobitnik je mnogih priznanja, a neke su njegove pjesme uvrštene u antologije.

Djela su mu prevedena na druge jezike, a neke su njegove pjesme i uglazbljene. Pokretač je književnog susreta "Badavca" (1996.) koji se održava svake godine posljednje nedjelje svibnja. Ponosan je što je zbirka Deštini i znamenja uvrštena u popis lektire jer smatra da će djeca, osim očuvanja dijalekta, tako naučiti pojedinosti o ljudima istarskoga kraja iz prošlih vremena, te o njihovoj potrazi za smislom, narodnim običajima i folkloru.