Siniša Glavašević - Priče iz Vukovara lektira

Siniša Glavašević - Priče iz Vukovara

Siniša Glavašević - Priče iz Vukovara

 

PRIČA O GRADU

 

Autor je napisao da odustaje od traženja pravde, od pokušaja da ideale podredi vlastitom životu. Odustaje od mnogih stvari zato što uviđa da nastojanje nema smisla. Odustao bi, napominje, i od sebe samoga, ali shvaća da je odgovoran za svoj grad i za nepravdu koja mu je nanesena. Shvaća da nema nikoga tko bi Vukovarcima želio i mogao pomoći, i da se moraju pobrinuti sami za sebe. Njihova je dužnost da se pobrinu sami za sebe kako bi neprijateljima pokazali da im ne mogu tek tako oduzeti sve što su gradili čitav život. Da bi im pokazali kako nemaju pravo uništavati ljudima sreću i uspomene. Sramotno je ljudima oduzeti uspomene jer nas one održavaju budnima, one nas podsjećaju na to tko smo i kamo pripadamo. One su ključ za građenje budućnosti. Čovjek bez uspomena čovjek je bez prošlosti, a čovjek bez prošlosti je sjena. Samo sjena što tumara uokolo u potrazi za srećom. Nije u redu ljudima razarati domove jer oni simboliziraju mnogo više od mjesta u kojem se netko rodio i odrastao. Oni simboliziraju ljubav, brigu i zajedništvo. Oni simboliziraju život. Naposlijetku autor kaže da je grad u našim srcima, da smo to mi. To je istina. Grad se može shvatiti na više načina. Najprije kao prostor s građevinama i okupljalištima. Zatim kao mjesto koje nam nešto znači i koje živi u nama onoliko koliko i mi u njemu. Čak i kada smo daleko, ono je prisutno, urezano u naše srce i pohranjeno u našoj duši. Stoji ondje i pomaže nam da idemo dalje, te nam u teškim trenucima daje snage i podsjeća nas na to tko smo i kamo pripadamo. Dokle god ga imamo, imamo za što živjeti.

 

PRIČA O LJUBAVI

 

Svake se godine iznova prisjećamo ratnih strahota i svake nam je godine iznova teško ponovno osjetiti istu bol. Vraćaju nam se uspomene i na neki način iznova proživljavamo rat. Sjećamo se gubitka, stradanja i svega onoga čega se ne želimo sjećati. No uz svu tu bol sjetimo se i ponosa koji smo osjetili kad smo shvatili koliko smo dugo uspješno branili svoju državu. Iako nismo bili bog-zna-što moćni, dali smo sve od sebe. Krenuli smo u taj rat sa srcem i nadom. Mnogi su se borili i srcem i dušom, no ipak su poginuli. Ali ne uzalud. Njihove žrtve su pomogle ovoj državi i njihovi životi nisu izgubljeni. Samo su završili ranije nego što su trebali. Branitelji, naši spasitelji, temelj su ovoga društva - i ponos koji osjećamo njihova je zasluga. Njihova bol, suze i muka simbol su svega što predstavlja nas kao narod, kao ljude. Zato bismo se svake godine, prije svega, trebali prisjetiti njih, jer oni su dali svoje živote kako bismo mi mogli živjeti u slobodnoj državi. Njihovi životi i smrti stup su našega naroda i usmjeravaju nas dalje. Pokazuju nam da vrijedi ići dalje, da se vrijedi truditi. Pokazuju nam da vrijedi živjeti.

 

PRIČA O VREMENU

 

Vrijeme prolazi: nekad brzo, a nekad sporo. Obično nam ono što nas razveseli prođe brže, a ono što nas rastuži traje. Neki ljudi "odgađaju život" misleći da imaju vremena. I imaju,ali malo. Neizmjerno malo. Koliko god se trudili zaustaviti vrijeme, usporiti ga, ono i dalje ide. Teče. Protječe. A mi se prečesto, ili osvrćemo na nešto što se zbilo u prošlosti, ili pak planiramo nešto što će se zbiti u budućnosti. Mi zapravo i ne živimo u sadašnjosti, a trebali bismo.Trebali bismo se orijentirati na ono što možemo učiniti sada i ovdje, a ne na ono što ćemo učiniti jednom i tamo negdje, za desetak godina. Zato što kada planiramo život mi ga zapravo tratimo. A nemamo vremena za to. Imamo samo jedan život, u prosjeku 70-80 godina. Trećinu života prespavamo. Ostatak protratimo na gluposti. I što smo učinili? Ništa. Samo smo zauzimali prostor na Zemlji. Ja ne kažem da svatko treba pod svaku cijenu postati svjetski poznat, dobiti Nobelovu nagradu, samo kažem da nam je život dan da ga proživimo, a ne da ga protratimo. Promotrite riječ ŽIVOT i riječ ŽIVJETI. Uočavate li sličnost? Riječ život simbolizira nešto što nam je dano, nešto što posjedujemo, a riječ živjeti simbolizira radnju. Možemo je izvršiti, ali i ne moramo. Možemo ustati i boriti se za sebe, a možemo i pognuti glavu i prepustiti drugima da se bore. To je naš izbor. Sve na svijetu je naš izbor, pa čak i život. Imamo toliku slobodu po pitanju svega, a zapravo je ne zaslužujemo. Nismo joj dorasli. Ali joj možemo dorasti. I to je naš izbor. Ha,tko bi rekao!? Sve na svijetu je naš izbor! Sve! No, postoje dobri i loši izbori, a koje ćemo birati... pa, i to je naš izbor.

 

PRIČA O NEPRIJATELJIMA

 

Ova priča govori o tome da ljudi lakše stječu neprijatelje nego prijatelje. To je tako zato što je lakše reći nešto ružno i sačuvati ponos, nego popustiti. Priča kaže da ako imamo ljubavi u sebi neka je dijelimo s drugima. Na taj način širimo poruku o prijateljstvu i brizi za druge. Na taj način govorimo da smo svi mi braća. A braća brane i štite jedan drugoga. Kada bi se ljudi opet počeli međusobno poštovati, nestalo bi nesuglasica. Ako bi koja slučajno i nastala, riješila bi se mirnim putem. No, u današnjem svijetu to je nemoguće zato što ljudi nikad nisu zadovoljni onime što imaju, nego žele više i netremice gledaju ono što ima netko drugi. Zaboravili su se smijati i radovati malim stvarima. A ako pretpostavimo da ne dožive neke velike stvari, možemo pretpostaviti i da u životu i nemaju ništa čemu bi se mogli radovati. Do toga dolazi kada zaboravimo cijeniti ono što imamo i uživati u tome. Neprestano se pitamo zašto netko drugi ima više od nas. Zato i dolazi do zavisti, a zatim i do mržnje. A mržnja je širok pojam. Toliko širok da premašuje naše intelektualne mogućnosti. Ne bismo se smjeli petljati u stvari koje nas nadilaze. Trebali bismo naučiti cijeniti ono što imamo, kao i naučiti i to malo podijeliti s onima koji imaju jos manje, ili, pak, nemaju ništa. Jer, ljudi su slabi i njihov opstanak ovisi o međusobnom razumijevanju i nesebičnom pomaganju. Nadam se da će jednom postojati sklad na svijetu. Da će ljudi brinuti jedni za druge - kako više nikada ne bi došlo do ovakvih katastrofa.

 

PRIČA ZA RODITELJE

 

Djeca su dar, ona su nada u bolju budućnost. Ona su veselje, no isto tako i golema odgovornost. Na nama je da ih odgojimo kako treba kako bi nas jednoga dana mogla naslijediti. No ipak često viđamo djecu koja su bezobrazna, koja nemaju poštovanja ni prema mladima ni prema starijima. To se događa zato što su roditelji preblagi. Trebaju shvatiti da oni snose odgovornost za ponašanje svoje djece. Ne kažem da djeci treba uskratiti zabavu. Ne. Samo im treba postaviti određene granice. Jer, što ako budemo dovijeka popuštali djeci i držali ih u uvjerenju da mogu činiti sve što žele?! Tko će nas naslijediti?! Kome ćemo ostaviti ovaj svijet?! Djeca moraju odrasti u zrele obrazovane ljude kako bi mogla voditi ovaj svijet i kako bi mogla ponešto i promijeniti. Možemo se pretvarati da je sve u redu, ali nije. Mnoge stvari nisu u redu. Namjeravamo li krenuti naprijed, moramo pripremiti buduće naraštaje na sve što ih čeka. Moramo ih pripremiti na život - a da im pritom ne oduzmemo djetinjstvo. Jer ono je prelijepo. Ono je čahura koja drži dijete u bezbrižnosti i u uvjerenju da je život bajka. Ali život nije bajka. I to će djeca morati kad-tad saznati. Stoga, pripazimo kako odgajamo nove generacije - jer ćemo jednoga dana sve što volimo i poštujemo ostaviti njima na brigu.

 

PRIČA O TRAŽENJU

 

Ljudi traže sreću. Neki je i nađu. No većina ljudi ne nađe jer cijeli život traži i kopa po površini bez da ikada zaviri malo dublje.Vjerojatno zbog straha da će se razočarati i da će se opet vratiti na početak. No u toj potrazi ne nailaze na jednu bitnu činjenicu: sreću se ne može naći - može ju se samo stvoriti. Mi smo graditelji svoje sreće, mi odlučujemo kako ćemo proživjeti ovaj život. Iako većinom započnemo dobro, često se izgubimo zato što se bojimo prepustiti se. Bojimo se da ćemo se poskliznuti i da se više nikad nećemo vratiti natrag. Ali to nije istina. Kada padnemo, možemo ustati ili ostati sjediti. To je naš izbor. Mnogi ostanu sjediti iz straha od ponovnog pada.No, ako sami sebe stalno kočimo i sputavamo u potrazi za srećom, vjerojatno je nećemo niti naći. Šansa za sreću postoji, ali ona sa sobom nosi i određeni rizik. Ako se ne upustimo u potragu za srećom iz straha od neuspjeha, mala je vjerojatnost da ćemo biti sretni. Ako pokušamo, šanse su nam veće.

 

Naš život ima svoj cilj, svoju svrhu. Svaka naša odluka korak je naprijed ili natrag. Mi odlučujemo. I zato opet kažem: mi smo graditelji svoje sreće. Svatko odlučuje hoće li i kako izgraditi svoju sreću, i svatko snosi posljedice svojih odluka – dobrih ili loših.Bitno je da ne stojimo u mjestu, nego da se nastavimo kretati. Tako ćemo lakše odoljeti kušnjama života i pripremiti se za ono što slijedi. A ono što slijedi također je naš izbor. Svatko mora odlučiti. I snositi posljedice. To je cijena slobode.

 

PRIČA O RATU

 

Rat nije način. Ako do njega i dođe, trebala bi se poštivati neka pravila – jer bez pravila nema granica,a bez granica nema ljudskosti. Istina je da rat razdvaja ljude, da uzrokuje golemi jaz među njima, no nije najgora fizička podjela, nego psihička. To je slično svakodnevnoj situaciji u kojoj čim nekoga ugledaš na cesti, instinktivno znaš u koju kategoriju / ladicu ćeš ga svrstati. U većini slučajeva odmah ga „etiketiraš" kao nesposobnjakovića.

 

Činjenica je da se u ratu borimo da uništimo mnogo više od neprijatelja. Borimo se da im uništimo domove, razorimo obitelji, srušimo spomenike – borimo se da ih ubijemo u pojam. To se događa kada ne postoje pravila, kada ne postoje granice. A svi vrlo dobro znamo koje su granice. Bori se s vojskom, a ne diraj civile, bolnice i spomenike. Zar je to toliko teško? Očito jest. U davna vremena ljudi su ratovali radi zemlje, osvete ili pak da nešto dokažu. Danas ljudi ratuju zbog gluposti. Ratuju da bi se nadmetali i da bi uzvisili svoje ime. A gazeći slabije, zapravo gaze sami sebe. Pokazuju koliko su plitki. Zar je potrebno pobiti stotine tisuća nevinih ljudi za šaku zemlje? Za dva metra pomaknutih granica? Ne. To nikada nije bilo potrebno, to nije potrebno i to nikada neće biti potrebno. Ali mi ćemo to i dalje činiti. Da dokažemo koliko smo „veliki". Da dokažemo da smo „nepobjedivi". Jednom riječju - da dokažemo da smo budale.

 

PRIČA O RATNIKU

 

Priča me natjerala da razmislim malo o tome zašto ljudi ratuju. Je li to zato što uvijek žele više? Ne znam. Dosad sam shvatila da ljudi imaju nevjerojatan talent da unište sve čega se domognu. Ne mogu podnijeti da drugi imaju više od njih. Ne mogu biti zadovoljni onime što imaju, nego moraju uzeti ono što im ne pripada. Moraju krasti. Pa makar i od ljudi koje su nekoć oslovljavali s „prijatelju". Moraju dati sve od sebe kako bi imali više od ostalih. A trebali bi biti zahvalni na onome što imaju. Ne znam što Bog želi, ali znam da uvijek ima dobar razlog. On zna zašto je nekome dao više a nekome manje, i trebali bismo to poštivati jer tko smo mi da sumnjamo u njegove odluke i da preispitujemo njegov način prosuđivanja ljudi? Tko smo mi da se igramo Boga? A ljudi upravo to i čine: igraju se Boga. Misle da imaju pravo nekome oduzeti imovinu, pa čak i život. Nemaju pravo. Jednostavno nemaju pravo. Nemaju pravo uzeti oružje i razoriti nekome čitav život. Nemaju pravo odlučiti kad će nečiji život završiti.Nemaju pravo uzimati više no što im pripada.Na mnogo toga nemaju pravo, ali ljudski rod odavno ne poznaje granice. Nije svjestan svoje malenkosti. Nije svjestan koliko je beznačajan u cijelome krugu života. Dok god ne shvatimo zašto smo ovdje i koja je naša svrha, nećemo moći mirno živjeti. Uvijek će biti suza i boli, uvijek će biti nepravde.Stoga razmislite tko ste, kakvi ste i kakvi želite biti. Razmislite prije no što bude prekasno. Prije no što postanete samo još jedna duša u prolazu.

 

PRIČA O DJETINJSTVU

 

Djetinjstvo je razdoblje mira i veselja. Razdoblje kada se smijemo i plačemo bez nekog posebnog razloga, kada još nismo svjesni okrutnosti svijeta u kojem živimo. Oduzeti nekome djetinjstvo najgore je što čovjeku možeš učiniti. Djeca nisu odrasli ljudi i ne bi smjela biti tretirana kao odrasli ljudi. Oduzimajući im djetinjstvo i prisiljavajući ih da se ponašaju zrelije i odraslije, zapravo ih ranjavate. Ostavljate ožiljke na njihovoj dječjoj duši. I nakon što im oduzmete tu ljepotu, tu sigurnost, nema tog smijeha, sreće, veselja koje će im nadoknaditi izgubljeno vrijeme.U zadnje vrijeme postalo je popularno praviti se da smo stariji nego što zaista jesmo.Time smo doveli djecu do toga da s 11 godina umišljaju da imaju 15. To nije u redu. Možemo ubrzati surfanje, možemo ubrzati čitanje, možemo ubrzati i godišnja doba, no ne i život. Znamo kada treba odrasti, no isto tako znamo da to ne ide samo tako, preko noći. S vremenom postajemo zreliji i uviđamo stvari koje ranije nismo niti primjećivali. Razvijamo se polako i postupno. Zato, nemojte djeci oduzimati djetinjstvo. Nemojte ih gurati u okrutnu stvarnost svijeta, nemojte ih buditi iz ružičastih snova, nemojte im stavljati nož pod vrat. Odrast će. Imaju vremena. Nemojte im oduzeti jedino razdoblje života koje im pruža bezbrižne osmijehe i život bez briga. Nemojte im oduzeti jedinu stvar koju im još niste uspjeli uništiti.

 

PRIČA O PORODICI

 

Znam da bih trebala krenuti od početka priče, ali kraj me zaintrigirao. Autor je rekao da je obitelj mnogo više od same sreće. Puno puta sam razmišljala o tome. Obitelj je nešto predivno, nešto što nas ispunjava snagom i hrabri da idemo dalje. Ona je nešto nezamjenjivo.Pa kako onda toliko puta pomislim da bih mogla i bez njih. Bez nekolicine koja mi stalno kvoca nad glavom i soli pamet. Pretpostavljam da je to zato što sam cijelo vrijeme s njima pa sam ih počela uzimati zdravo za gotovo. Navikla sam da su stalno tu i više se i ne obazirem na sve ono dobro što mi daju, nego se orijentiram samo na neke njihove, u većini slučajeva, nenamjerne greške. Obitelj se ne smije uzimati zdravo za gotovo zato što može doći do rata – poput onog koji je opisan – i tada će nam obitelj biti jedino što nas drži na nogama. Jedino što nas tjera da nastavimo živjeti i da ne gubimo nadu. Ona je stup koji nas drži. Trebalo bi svaki dan pasti na koljena i zahvaliti nebesima što imamo obitelj. Što imamo nekoga tko nam čuva leđa i tko nas voli. Neki ljudi nemaju obitelj i svakodnevno su prisiljeni sami se boriti za sebe. Ti ljudi bi dali sve da imaju obitelj, mjesto kamo pripadaju. A neki nezahvalnici hodaju svijetom i ne mareći za svoje bližnje, za one koji su ih cijeloga života podupirali i vadili iz nevolja. Ne želim osuđivati, jer samo Bog zna da sam i sama nezahvalna po pitanju obitelji. Nadam se da ću naučiti cijeniti ono što imam- zato što oni neće uvijek biti tu da me podupiru. Dok su još tu, želim im pokazati koliko ih volim i poštujem, želim im se iskupiti za sve uvrede koje sam im rekla, za sve sarkastične odgovore koje sam se usudila dobaciti. Želim se iskupiti. Nadam se da ću imati priliku.

 

PRIČA O VELIKIM I MALIM LJUDIMA

 

Ljudi smatraju da biti velik znači dostići visok položaj, nositi najmoderniju odjeću, biti najpopularniji... No mnogi ne shvaćaju da su ti „veliki" ljudi što se tiče karaktera jako „slabe" osobe. Oni ne vide život u pravom svjetlu. Zanima ih samo površinska ljepota stvari i nitko od njih nema dovoljno mozga kako bi shvatio da slava i taj privid sreće nisu odveć dugovječni. Ljudi se brzo zasite takvih. Ali nakon što oni odu sa scene, dođu novi. Nove budale koje misle da će ih svi favoritizirati duže od nekoliko godina. A s druge strane, „mali" ljudi koji nisu poznati, okruženi su ljudima koji ih vole zbog njih samih, a ne zbog njihovih položaja. Takvi su ljudi sretni i žive punim plućima. Nisu uhvaćeni u zamku suvremenih ljudi, u zamku slave i bogatstva. Nisu opsjednuti nezasitnom željom za popularnošću. Ti „mali" ljudi u svojoj duši posjeduju veličinu. Njihova dobrota, ljubav i briga odlikuju ih kao karakterno snažne osobe. Drže do sebe i nisu na toj razini da idu prodavati sami sebe za pet minuta pažnje. Ti „mali" ljudi su zapravo veliki. Njihova srž, njihova bit vrjednija je od svjetske popularnosti i slave. Svi ćemo se jednoga dana rastati od života, tada neće biti važno koliko je netko posjedovao cipela, koliko je netko imao obožavatelja, nego koliko smo dobroga za života učinili. Tad će se vagati svi naši postupci,bilo dobri – bilo loši. Svatko će dobiti što je zaslužio.

 

PRIČA O VAGABUNDIMA

 

Ova priča govori o ljudima bez doma. Preciznije o beskućnicima. Često na njih gledamo s premalo razumijevanja. Tko zna kakve su njihove životne priče i zašto su danas tu gdje jesu. Budimo iskreni, danas-sutra svatko od nas može ostati bez doma. Tad ćemo se moći poistovjetiti s tim ljudima. Uvidjet ćemo kroz kakve teškoće oni prolaze. Ljudi koji imaju jako malo više cijene to malo nego što neki cijene čitavo bogatstvo. I tako dolazimo do zaključka da su ljudi koji su materijalno siromašni vrlo često duhovni bogataši. Zato što znaju kakve opasnosti vrebaju u ovome svijetu i zato što znaju da vam se cijeli život može promijeniti u sekundi. Njima je život težak,da...ali je ispunjen. Oni znaju cijeniti sve one male stvari koje su suvremenom čovjeku dosadne i beznačajne,oni su sposobni uvidjeti koliko je čovjek sretan što ima dar života. Oni mogu pronaći ljepotu u ružnim stvarima. Njih nikada neće zavarati površinska čistoća, oni će gledati u „unutrašnjost". Moramo na te ljude gledati s poštovanjem jer, iako pogođeni nekom nesrećom, nekim zlom, oni su poput nas. Čak i bolji – zato što vide stvari onakve kakve jesu. Zato što su sposobni vidjeti. Zato što žele vidjeti.

 

PRIČA O SVEMIRU

 

Ljudi su nezasitni. Uvijek žele imati najbolje. Svemir slovi kao vrh, glavno odredište. Ljudi ga još nisu dohvatili, ali da jesu – i njega bi uništili. Zato što su vođeni onim: „Ako nije moje, neće biti ničije!" Što god mogu uzeti, uzmu, a što ne mogu, unište.Već dugo vremena pokušavaju doći do svemira, žele se uzvisiti do zvijezda. Do Boga. No žalosno je što većina ne shvaća da se ne može uzvisiti u doslovnom značenju. To se može jedino djelima. Dobrim djelima. Nesebično pomaganje, ljubav, briga, dobrota, hrabrost... Sve to odlikuje čovjeka koji je dostojan da živi pod nebeskim svodom. Pod tim neiskvarenim savršenstvom. Samo takvi ljudi mogu nešto promijeniti. Mogu se dići do zvijezda, mogu ih dotaknuti. „Put do zvijezda posut je trnjem." Doista,to je tako. No, kako bi bilo da je put do zvijezda lagan? Svatko bi mogao poći gore i kvariti njihovu ljepotu. I dobro više ne bi bilo dobro, a zlo više ne bi bilo zlo. Stoga,bolje je ovako. Oni koji izaberu lakši put, neće stici daleko, past će u zaborav. Njihova imena oplakivat će samo hladni kamen iznad njihovih grobova. A oni koji izaberu teži put, osudit će se na život pun rada i teških trenutaka. No,na kraju puta njihove zvijezde sjat će najsjajnije. Njihove duše poći će gore da se združe s nebeskim svodom. I da se nikada od njega ne rastanu.

 

PRIČA O ZAGRLJAJU

 

Autor je rekao da je zagrljaj čin zahvalnosti. A vidimo i sami da se ljudi grle kad se nađu nakon dugo vremena, kad se dogodi nešto lijepo ili jednostavno da se pozdrave. Shvaćam da zagrljaj jest čin zahvalnosti, no ne mislim da je pogrešno zagrliti nekoga kada se dogodi nešto lijepo. Na taj način pokazujete toj osobi da ste sretni zbog nje. Isto tako kad se dogodi nešto loše. Kada se dogodi nešto loše, tim zagrljajom poručujete toj osobi da razumijete i da ste tu za nju. Osobno, ne sviđa mi se kad vidim da se ljudi grle iz navike, makar nemam pravo to reći zato što i sama grlim iz navike. Nisam ranije obraćala pozornost na to. Sada,kad sam pročitala tu priču, shvaćam da je zagrljaj nešto što se ne bi smjelo tako olako shvaćati. To je čin zahvalnosti, kada ne znamo što bismo drugo učinili da nekome pokažemo koliko smo mu zahvalni. Ali opet, mislim da je lijepo zagrliti prijatelja kada dobije dobru ocjenu, ili kad mu je rođendan, ili kad se bilo što lijepo dogodi.Tada,u tom trenutku, s tom osobom podijelite bliskost i tada prijateljstvo postaje još čvršće. A u nekim situacijama to je i jedino što možete učiniti. Kada netko npr. izgubi člana obitelji, taj mali pokret, taj jedan jedini zagrljaj, pomoći će mu da ide dalje. Stoga, zagrlite prijatelja kada je to potrebno. Vama neće biti na odmet, ali toj će osobi mnogo značiti jer će znati da može računati na vas u nevolji.

 

PRIČA O IGRI

 

„Sve je igra". Donekle se slažem. Način na koji razmišljaju odrasli ne razlikuje se mnogo od načina na koji razmišljaju djeca, samo djeca svoja razmišljanja prikazuju na drugačiji, djeci svojstven način, pa ih zbog toga smatramo nevažnima. A promotrimo li pažljivije poteze odraslih i poteze djece, uvidjet ćemo da su u osnovi isti. Samo su prikazani drugačije. Dva dječaka će se potući oko autića, dvije zemlje će zaratiti oko teritorija. Ta dva primjera su slična, no isto tako i različita. Dječja tučnjava rezultirat će plačem i s nekoliko ogrebotina, a rat će dovesti do neizmjernih gubitaka. Na početku sam rekla da se donekle slažem. Objasnila sam zašto se slažem, a sad ću reći zašto se donekle slažem. Činjenica je da djeca igru započinju i završe – kad im dosadi, ili kada shvate da nema smisla. A ljudi? Što oni čine? Oni započnu „igru" zvanu rat. Razore što mogu i nastave dalje gladni moći i osvajanja. Dok djeca, mala nevina djeca, znaju pronaći granicu i reći dosta je, odrasli ljudi to ne mogu. Nisu sposobni lupiti šakom o stol i reći dosta je. Čak i kada rat na fizičkoj razini prestane, nastavlja se onaj na psihičkoj. Beskrajne razmirice koje vode do sukoba i zatim opet do rata. I tako sve ukrug. Uzimajući u obzir sve što sam rekla, ne bih rekla da je sve igra. Zato što igra ima svoj početak i kraj, a ovo što ljudi čine – to je bolest. Bolest nastala sebičnošću, bolest potaknuta željom za moći i razaranjem. Bolest koja neće nestati sve dok je svijeta i vijeka. I sami se možete prisjetiti koliko ste puta tijekom života od roditelja, prijatelja, poznanika čuli da nije sve igra. Fraza „sve je igra" ipak se ne može jednoznačno rastumačiti jer s psihološke točke ljudskog gledišta to je nešto o čemu odlučuje sama psihologija čovjeka. Svakoga pojedinačno. Različite smo jedinke sa sebi svojstvenim načinom razmišljanja. I baš zato je za nekoga sve igra, a za nekoga nije.

 

PRIČA ZA TEBE

 

Već sam negdje čula da najljepše priče započinju titrajem. Nešto, naizgled beznačajno, može nam promijeniti čitav život. Ljudi se najčešće fokusiraju na one na prvi pogled velike i važne stvari, i tako ne uspijevaju zapaziti sve one male – no ipak bitne stvari. Mnogi lutaju svijetom tražeći nešto. Možda novac, možda ljubav, sreću, prijatelja ili pak samoga sebe. A one najljepše, najdugovječnije stvari dogode nam se kada obraćamo najmanje pažnje. Poznajem ljude koji još uvijek traže sreću, no nažalost na pogrešnim mjestima. Moramo naučiti razlikovati dvije stvari: sreću i privid sreće. Sreća je nešto lijepo, moćno i nadasve božansko, a privid sreće je samo odraz toga – površinska ljepota koja brzo izblijedi ostavljajući za sobom samo prazninu. Kada ljudi ne razlikuju to dvoje, lako se izgube. Dovoljno je naići na pogrešan trag, i već si izgubljena lutalica u potrazi za srećom. Zato obratite pažnju na male stvari, vjerujte mi, one su važnije od onih naizgled velikih. Budete li se uvijek fokusirali na gluposti, sreća bi mogla jednostavno proći pokraj vas ne osvrćući se. Ne kažem da morate spavati s jednim okom otvorenim, samo kažem da se osvrnete oko sebe. Sreća je možda cijelo vrijeme pokraj vas a da to niste shvaćali. A možda i nije. Nemojte brinuti. Svatko ima svoju svrhu, pronaći ćete i vi svoju. Jednog dana sreća će iskočiti pred vas tako da nećete niti shvatiti što vas je snašlo. A kad shvatite...pa, recimo samo da ćete biti sretni. Jer,to je i svrha sreće, zar ne? Da budete sretni. Pa onda i budite.

 

PRIČA O ŽIVOTU

 

Nije sve u tome da život proživimo nižući uspjehe, jedan za drugim. U životu ne mora sve ići savršeno. Život je kratak i nezahvalno je potrošiti ga u ustrajanju da budemo savršeni. Svi oni porazi, padovi i neuspjesi čine nas jačima. Obogaćuju nas kao osobu i ohrabruju za nove životne pothvate. Učimo na greškama, pa stoga kada ne bismo griješili, kako bismo ikada išta naučili? „Čovjek ne može biti sretan ako nekada nije nesretan." „Tipke klavira su crne i bijele. Da bi melodija bila potpuna potrebne su i jedne i druge!" Tako je i u životu. Da bismo živjeli kvalitetan život, potrebno je sreće i veselja, no isto tako i suza i boli.Kako bi se postigle neke stvari, nužno je osjetiti bol. Nužno je da shvatimo da nismo uspjeli i da se dignemo i jednostavno nastavimo dalje.Da se nastavimo truditi ili da se okušamo u nečemu drugom. Ne smijemo dozvoljavati da nas mali životni porazi ubiju u pojam! Naprotiv, oni bi nas trebali potaknuti da se potrudimo još više. Život je ono najvrednije što posjedujemo i čine ga i uspjesi i neuspjesi. Ako koji put i pogriješimo, nema veze, drugi put ćemo bolje. Neuspjesi su zapravo ti koji nas tjeraju dalje u želji da se dokažemo, da pokažemo da smo vrijedni. Treba naučiti koračati zemljom kao svojim dvorištem, treba naučiti svaki dan živjeti kao da je zadnji.Tada, kada se oslobodimo suvišnih gluposti, moći ćemo živjeti. Doista živjeti.

 

PRIČA O DOBRU I ZLU

 

Ljudi danas uzimaju i više nego što im je potrebno. Ne uzimaju da bi imali dovoljno za sebe, nego da bi imali više od drugih. To se događa zato što smo si dopustili da budemo sebični, pohlepni i nezahvalni, te da uvijek i u svemu najprije dajemo sebi i podmirimo vlastite želje i prohtjeve, a tek onda,ako nam ostane malo vremena, osvrnemo se oko sebe i ugledamo sve one koji imaju vrlo malo, ili pak nemaju ništa. Oni će rado prihvatiti pomoć i bit će sretni ako dobiju bilo što, no ako i ne dobiju, znat će cijeniti ono što imaju.Oni koji imaju mnogo, možda i imaju lagodniji život, no činjenica je da će ovi koji imaju malo biti sretni i zahvalni za to malo što imaju i znat će ravnomjerno rasporediti svoja dobra. A oni koji imaju mnogo, ti će samo željeti više. Utapat će se u bogatstvu, no i dalje će nastaviti kopati ne bi li pronašli još. I što više budu imali,više će željeti. Nikada neće uvidjeti da je dosta, nikada neće pronaći granicu.Umjesto uzimanja treba znati i davati.Pojam davanja usko je povezan s pojmom uzimanja. Što više dajemo, polako se navikavamo na to da češće dajemo nego uzimamo, pa kad ponekad nešto i uzmemo, činit će se veliko. Bit ćemo mnogo zadovoljniji nego da stalno uzimamo bez kraja i konca. Stoga zaključujem da što više dajemo, više i uzimamo. Zapravo, jednostavnije je reći: KOLIKO DAMO, TOLIKO ĆEMO I UZETI. Naravno, to vrijedi za one koji znaju cijeniti ono što uzmu.

 

Lucija Tokić, 8.c

__________________________________

 

Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19. 09. 1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.

 

Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku Priče iz Vukovara.

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Siniša Glavašević - Priče iz Vukovara

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u