Šaljive narodne priče

Šaljive narodne priče nastale su kao zapisi nekadašnjih usmenih predaja. Tehnički, one su stvarane naraštajima i to zato što su stalno nanovo prepričavane, prenošene usmenom predajom, s koljena na koljeno, a pritom su, naravno, mijenjane, prilagođavane, ponekad malo nadopunjavane, a ponekad bi izgubile nešto sadržaja. Mnogi skupljači narodnog blaga slušali su, skupljali i bilježili usmene predaje, pa tek u svojoj pisanoj formi narodna priča postaje koliko-toliko stalna. Ipak, stalnom se prepiskom i ona mijenja. Šaljive narodne priče su, primjerice, obrađene kako bi bile razumljivije i zanimljivije djeci. U svom izvorom obliku, većina ovih priča pričana je na dijalektima i to ponekad onim posve rijetkim, iz raznih dijelova Hrvatske i okolice.

Tako zapisane priče djeca ne bi mogla razumjeti, pa time ne bi imala želje, volje, ni mogućnosti čitati ih. Upravo zato su one prilagođene čitateljima iz svih krajeva Hrvatske. Prilagođene su prijevodom i nekim stilskim izmjenama, pa se sada mogu čitati bez napora. Tako se u njima može neometano uživati. Priče u zbirkama odabrane su po kriteriju duhovitosti i originalnosti. Svaka je morala bit zanimljiva, zabavna i naravno – dovoljno poučna. Osim toga, priče su morale dolaziti iz svih krajeva Hrvatske, ali i dijelova svijeta gdje žive Hrvati i gdje njihova kultura, pa tako i usmena predaja, još uvijek nije izumrla. Zbirka namjerno ove primjerke usmenih predaja naziva pričama, a ne pripovijetkama ili pripovijestima, jer se ovaj prvi naziv najčešće poistovjećuje s novelama, a ovaj drugi s povijesnim djelima. Izraz priča u sebi je još uvijek zadržala onu magiju koju vuče iz dječjih književnosti. Poistovjećujemo ga s čarobnim motivima koje pronalazimo u bajkama ili fantastičnim pričama, ali i s dovitljivosti dosjetke te duhovitosti anegdote. Pronalazimo u njoj elemente crtice, zbog njene kratkoće, a nerijetko i basne, zbog personificiranih životinja i njihovih uloga u prenošenju pouke djela. Zato je baš prigodno svako od ovih djela nazvati pričom, bez obzira na duljinu djela, formu, glavne motive ili prirodu pouke.

Ero s onoga svijeta poznata je priča o snalažljivom kmetu Eri, koji svojom dovitljivošću i hrabrosti uspijeva prevariti dvoje Turčina i pritom dobro zaraditi, a zatim izbjeći kaznu i ostati živ.

Priča je šaljiva i uzbudljiva. Najprije sa zanimanjem pratimo način na koji Ero uspije prevariti lakovjerne poljoprivrednike, a onda s uzbuđenjem čekamo ishod takve varke, da li će Ero uspjeti izvući se iz moguće pogibeljne situacije? Priča je i poučna, jer nam govori da nikada ne smijemo biti lakovjerni, ali i da se svojom domišljatošću možemo izvući iz svakojakih teških situacija.

Mjesto radnje je njiva i kasnije mlin, a radnja se događa u vrijeme Turaka.

Priča počinje kada Ero susreće Turčina i Turkinju dok kopaju kukuruze. Kada je Turčin otišao napojiti konja, Ero pristupi Turkinji. Ona vidi ga pita tko je i odakle je, a on joj odgovori da se zove Ero i da dolazi "s onoga svijeta", misleći pritom na svijet mrtvih. Kada je to čula, Turkinja ga upita da li je tamo sreo njenog Muju, koji je baš nedavno umro. Ero odgovori da jest i da mu je to najbolji prijatelj. Kada ga je Turkinja pitala kako je njenom Muji gore i da li je dobro, Ero odgovori da je dobro, ali da nema duhana za pušiti niti novca da ga kupi. Na to Turkinja požuri i da Eru vreću s novcem, moleći ga da je odnese njenom Muji, da ima za duhan, Ero pristane, uzme novac i ode.

Kada se Turčin vratio s pojilišta, žena mu ispriča što se dogodilo, a Turčin odmah shvati da su prevareni. Pojuri konjem prema Eru, a Ero pobježe i sakrije se u mlin.

U mlinu dođe do mlinara i kaže mu kako Turčin juri prema mlinu i da želi njemu, mlinaru, odrubiti glavu. Predlaže mu da zamjene kape i da ovaj pobjegne, a Ero će se pretvarati da je mlinar. Kada mlinar vidi da Turčin stvarno juri prema mlinu, prestraši se i bez suvišnih pitanja, skine kapu, uzme Erovu i pobjegne uz brdo. Kada Turčin stigne do mlina, vidi Eru, ali ga ne prepozna zbog druge kape i brašna kojim se posuo. Pita ga gdje je pobjegao onaj koji mu je uzeo novac, a Ero ga uputi prema brdu.

Turčin Eru ostavi konja na čuvanje, pa pojuri prema brdu i čovjeku koji je bježao od njega. Dok ga je uhvatio i raščistio situaciju s njim, Ero je već pobjegao na konju. Kada se Turčin vratio ženi i kad ga je ona pitala što se dogodilo, on joj samo kaže da je ona Eri dala novac da ga odnese Muji, a on mu je dao konja da ne ide na "onaj svijet" pješke.

Čovjek i žena jedna je od onih priča koja bi se mogla primijeniti i na današnje vrijeme. Govori o muškarcu koji misli da njegova žena ništa ne radi po cijeli dan, samo jede i ljenčari, a sve zato što ostaje kod kuće obavljati svoje poslove, dok je on vani, u ovom slučaju - na njivi. Kako bi mu dokazala suprotno, ona mu predlaže da se zamjene za dužnosti na jedan dan. Priča je vrlo zabavna, ali i edukativna. Podučava muškarce, a pruža osjećaj zadovoljstva ženama čiji se napori kućanice ne cijene, u dijelovima priče kada muškarac saznaje da nije bio baš u pravu, a pogotovo kada prizna da je ženin posao ne jednako težak, već i teži. Pouka priče je da nikada ne znamo kako je nekome drugome dok se ne nađemo na njegovom mjestu.

A tek kada se na njegovom mjestu nađemo, možemo suditi toj osobi. Ono što je za nekoga lako, nekom drugome je itekako teško, čak i ako se prvotno misli suprotno. Radnja započinje muževim nezadovoljstvom. On svakodnevno mora odlaziti na njivu, mukotrpno orati s volovima na jakom suncu, dok njegova žena ostaje kod kuće. Iako ona cijelu kuću drži pod kontrolom - brine se o životinjama, čisti, kuha, odnosi mužu ručak na njivu – on ipak smatra kako ona ništa ne radi. To joj i prigovori, a ona mu predloži da se na jedan dan zamjene u poslovima. Ona će odvesti volove na njivu i orati, a on se mora pobrinuti o kući, životinjama, hrani i još joj donijeti ručak na njivu, kao što je ona njemu donosila. On pristane, nesvjestan težine ženina posla u kući. Prije nego je otišla na njivu, žena mu kaže što sve mora uraditi, na što mora paziti i na kraju, da slučajno ne pojede otrov na tavanu. Žena ode, a muškarac ostane sa svojim zadacima. Pokušavao ih je sve obaviti, ali ih je bilo previše, pa je pokušavao doskočiti im obavljajući više poslova odjednom.

Nikako nije stizao sve napraviti, pa su mu se od žurbe događale nezgode. Na kraju je sve upropastio - nije ni počistio, ni skuhao, a čak su mu i životinje stradale. Od muke ode na tavan da pojede otrov i ubije se. Kada je žena vidjela da joj muž ne donosi ručak na njivu, vrati se kući. Zatekne muža pred zdjelom za koju je on mislio da sadrži otrov. On se pravi mrtav, a ona mu kaže da je to med i da od meda ne može umrijeti. Muž shvati da je pogriješio i prizna da ženski poslovi ne samo da su jednako teški kao muški, nego su i teži. U ovoj priči imamo jedan pozitivan i jedan negativan lik. Muškarac je negativan jer je sumnjao u ženu, unatoč tome što je vrijedna i što obavlja sve svoje poslove.

On je vjerovao da sam ostanak kod kuće znači i nerad, ne shvaćajući da samo zato što ne vidi nered, ne znači da se netko nije morao pobrinuti da sve uvijek bude kako treba. Žena, s druge strane, posve je pozitivan lik. Ona se ne vrijeđa na muževo zanovijetanje, nego mu predlaže jednostavno rješenje. Spremna je podnijeti muku rada na polju, jer je znala da će muškarcu biti još i teže kod kuće. Nakon što je njen muž podbacio kao domaćica, ona se na njega nije naljutila, nego je samo spoznala svoju vrijednost, sretna što je tu istu vrijednost spoznao i njen muž.

Medvjed i lisica - Ova priča je basna o lisici i medvjedu. U njoj lisica svojom lukavošću uspije preveslati medvjeda. Lisica je jako drugo u narodnim književnostima bila simbol prepredenosti, lukavstva, ali i zloće. Ona svoju pamet koristi u zle svrhe, najčešće da bi ugodila samoj sebi. Tako je i u ovoj priči. Ipak, pouka priče nije da je lukavost toliko loša, koliko je loša naivnost i lakovjernost. Tim odlikama dičio se medvjed, iako je sva njegova naivnost proizašla iz dobrote i želje da pomogne lisici. Problem je bio u lakovjernosti kojom je dopustio da se uhvati u zamku i tako izloži pogibelji. Priča započinje kada lisica susretne medvjeda i pita ga može li ići s njim. Medvjed je bio pozvan u selo da vodi kolo, pa mu se lisica pridružila.

U selu su im dali hrane, ali je njima to nije bilo dovoljno pa su rovali po kuhinjama i ostavama tražeći još. Seljani su to vidjeli, pa su ih otjerali u šumu. Pošto su ogladnjeli od bježanja, lisica pošalje medvjeda u selo po med. Kad se vratio, kaže lisici da će jesti med tek sutra ujutro. Usred noći, lisica se probudi i stade javljati kao da je netko zove. Medvjed je pita kome se javlja, a ona kaže da je zovu iz sela da porodi dijete, ali da ne zna što bi mu odnijela. Medo joj predloži da uzme malo meda. Ona ga uzme, ode u šumu, pojede med i vrati se na spavanje. Još je dva puta lisica izveli istu prevaru, svaki puta uzela meda, otišla, pojela ga i vratila se na spavanje. Ujutro, kad se medvjed probudio i htio pojest meda, njega više nije bilo. Optužio je lisicu da je pojela cijeli med, ali se ona branila i rekla da nije ona, već da ga je on pojeo. Kako bi dokazala svoju lažnu nevinost, izazove ga na zakletvu. Dođu pred gvožđe i ona se zakune da nije pojela med pa lupi nogom od gvožđe. Medvjed se također zakune i lupi nogom, ali se pod njegovom težinom gvožđe zaklopi u zamku.

Kad je medvjed ostao zarobljen, lisica je pobjegla i doviknula mu da uzalud ima veliku glavu kada je ona prazna. Upravo je u ovoj zadnjoj rečenici dodatna poruka priče: nije važna vanjština, već ono unutra. Uzalud je imati veliku glavu (što se može biti simbol bilo koje vrste impresivne vanjštine), ako u njoj nema ničega ili ako se njome ne znamo služiti. Važno je znati iskoristiti ono što imamo, kao što je lisica iskoristila svoje lukavstvo kako bi se izvukla iz nevolje.

Baba i grab je jako poučna priča koja nosi vrlo jednostavnu pouku - ne tražite kruha povrh pogače – ili budite zadovoljni onim što imate, vrlo je vjerojatno da je upravo to najbolje za vas. Za razliku od dosadašnjih priča, vrijeme radnje događa se u nekim mitskim vremenima, kada je drveće još moglo hodati i pokoravati se ljudskim zapovijedima. U to vrijeme ljudi nisu morali ići u šumu cijepati drva za ogrjev, već bi drveće samo došlo do ognja. Tako je i jedna baba otišla u šumu, došla do jednog graba i naredila mu da je slijedi do kuće. Grab je bio poslušan i odmah se odazvao na bakinu zapovijed. Hodali su tako neko vrijeme kroz šumu, a onda se baka dosjetila nečemu. Shvatila je da je luda što tako stara hoda po šumi, umjesto da naredi grabu da je nosi. Zato mu je naredila da je podigne i nosi kući, a grab ju je poslušao. Došli su tako pred njenu kuću, taman pored grma šipka. U tom trenu, čuje se se gromki glas odozgo. Glas je opomenuo ljude kojima nije bilo dosta što drveće samo dolazi njima na ognjište, nego mu još naređuju i da njih nose kući. Za kaznu, drveće više neće samo dolaziti, već će ljudi morati ići u šumu, cijepati granje i debla i onda ih sami vući do kuće. Kada je čula taj glas, baba se prepala i ispala grabu iz granja, pa pala u šipak i dobro se izgrebla. Baka je u ovoj priči pravi odraz ljudske prirode, koja uvijek traži više, koliko god joj bilo dobro. Ona pokušava iskoristiti blagonaklonost prirode, ali joj se to na kraju odbije od glavu. To je primjer iz kojeg bi svi trebali učiti. Koliko god se činilo da vladamo prirodom i da će ona zauvijek podnositi naše iskorištavanje, to ipak nije tako. Osvetit će nam se u trenucima kada budemo najosjetljiviji, baš kao što je grab ispustio baku baš kad je bila nad trnjem, pa ona nije samo pala, nego se i dobro nabola i izgrebla.

Autor: V.B.