Ranko Risojević - Dječaci sa Une lektira

Ranko Risojević - Dječaci sa Une

Ranko Risojević - Dječaci sa Une

 

Vrsta djela - roman
Vrijeme radnje - vrijeme nakon 2. svjetski rat
Mjesto radnje - selo Kalenderi, Kostajnica
Tema - odrastanje u vrijeme 2. svjetskog rata
Ideja - prikaz djetinjstva u teškim vremenima

 

Zanima li vas kako je bilo odrastati poslije drugog svjetskog rata? U romanu Dječaci sa Une Ranko Risojević donosi priče iz svog djetinjstva, započevši svoju stiliziranu biografiju od svog rođenja pa do polaska u srednju školu. Najviše priča o svojem rodnom selu, Kalenderima, o životu i odrastanju u gradu Kostajnici, te o različitim avanturama, nedaćama i svemu ostalome zanimljivom što je doživio kao dijete.

 

Ako se nikada nisi zapitao: Kako sam ja rođen? – ne znam šta da mislim o tebi. Možeš li da živiš bez imalo radoznalosti? Hajde budi iskren! Slušaš, gledaš, čudiš se! Je li to sve? Dobro, i diviš se. Ponekad i plačeš. Ali moraš se jednom, prosto iz zasjede, zapitati: Kako sam rođen? Sabereš sve što su ti pričali, redom: mama, tata, baba, komšija, omiljeni pas, crna mačka, stara peć, kruška koja više ne rađa, ako ih sve znaš i imaš, promućkaš dobro i prospeš na papir. Samo, dobro pazi da se ne razleti, da ne ode pod krevet. Jer to što je pred tobom jeste tvoje rođenje. Pokušaj, i to je jedna igra. Veoma zagonetna igra, jer je samo rođenje malog čovjeka krupna zagonetka. Znam, neko će reći da je veći i tajanstveniji događaj smrt, ali taj pametnjaković ima više godina od tebe i za njega ova knjiga t nije napisana. Mi idemo skupa od početka, a jedan je pametan dječak rekao: Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema. I nema!


Bio je rat kad sam se ja rodio. Rađao sam se usred rata, u ono vrijeme kad se nije znalo kako će taj užas prestati i da li će ga neko preživjeti.
– Zašto se djeca rađaju u ratu? – mucala je tiho moja majka, obuzeta porođajnim bolovima.
– Treba, treba, ćuti šta govoriš – tješila ju je kuma Jovanka. Spretna kao kakva djevojka, snažnih ruku, dobra kuma Jovanka pomagala je dvadeset godina ženama u Kalenderima da se porode. Čim ženi dođe pravi dan, šalju po Jovanku. Kad je ona pokraj porodilje, ne plaše se, znaju da će sve biti dobro. Vjeruju joj i zato je vole.


Moja je majka ležala u malenoj sobi drvene kuće koju su svi zvali zgrada. Sva u znoju, u srcu ljeta, ona se mučila da rodi mene. Kroz prozor je mogla vidjeti krušku, sa nekoliko grana na samom vrhu. Grane su premrežile nebo kao ruke nepoznatog čudovišta. S potoka je stizalo roktanje svinja što su u blatu tražile malo hladnoće. Neko je s brda dozivao nekog. Zvalo se i galamilo, iako je bio rat, kad je opasno vikati.
– Hajde, hajde napni se još malo – naređivala je stara Jovanka mojoj majci – samo još malo, draga moja, ne budi lijena. Moraš sama roditi svoje dijete. Ne može to poštom, a ni pticom, aka!


Napokon, uz jecaj, evo, glava mi je napolju, tu je rame, pa ruka, aha, evo me, dolazim, dolazim. Još malo strpljenja. Proderao sam se, glas mi je zazvučao kao glas petoro mirnodopske djece. Čak je i stoka na pojilu naćulila uši, pitajući se, pogledom svojih krupnih tužnih očiju, koji je to junak gore, u drvenoj sobici.
– Evo ti ga, dušo moja. Pravi delija, poput oca – pljesnula me je po maloj smežuranoj guzici kuma Jovanka. Vješto mi je zavezala pupčanu vrpcu.
– Kad ja zavežem, ne razvezuje se više.
– Što me je namučio, krmak mali.
– I ti si svoju majku namučila, dušo moja.
– Još jedna muška glava u selu – tiho je prozborila moja baba Stevanija. – Da mu je tu otac, da ga čeka na pragu i da se veseli. E, bože moj, bože, ludog li vremena i gorih li ljudi.

 

Tako sam se rodio, u ratni, ružni svijet. Moja se majka nadala, i pored svega, da će moj otac brzo doći kući i visoko iznad glave podići svoga sina, to jest mene.
– Ima li još muškaraca u Kalenderima da popiju čašicu rakije za moga unuka? – pitala je baba Stevanija.
– Ima ono malo dječaka, dušo moja – odgovarala je kuma Jovanka. – Starci su u logoru, ljudi u partizanima, samo smo mi, nesrećnice, sa ovom nejači u selu.
– Zvaće se Mirko. Kad mi brata nema više, neka mi bar on bude utjeha – rekla je na kraju moja majka. Tako sam dobio i ime.

 

Ranko Risojević - Dječaci sa Une - verzija 2

___________________________________

 

Ranko Risojević je pisac, pjesnik, dramatičar i prevoditelj, ali i matematičar i fizičar srpskog podrijetla. Rođen je 1943. godine u malom selu Kalenderi, pokraj Kostajnice u Bosni i Hercegovini. Nakon djetinjstva provedenog na selu, s majkom se preselio u Kostajnicu gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je u Prijedoru, a onda otišao u Sarajevo na Prirodno-matematički fakultet gdje je i diplomirao.

 

Nakon Fakulteta bio je profesor matematike i fizike. Osim rada u struci kao profesor, bio je i urednik mnogih časopisa, među njima su i Glas Srpske, časopis "Putevi", "Univerzitetska biblioteka" i drugi. Bio je i direktor Narodne i univerzitetske biblioteke "Petar Kočić" te Galerije likovnih umjetnosti Republike Srpske.

 

Kao književnik, Ranko Risojević objavio je preko četrdeset knjiga. Među njima su romani, uglavnom za djecu i mlade, zbirke poezije i proze, dramski tekstovi za djecu i drame za odrasle te brojne radio igre. Ristojević je cijenjen književnik ne samo po svojim djelima već i kao član raznih žirija. Član je organizacijskog odbora za dodjeljivanje Kočićeve nagrada i član odbora Kočićevog zbora. Član je Društva bibliotekara Republike Srpske, Komisije za međunarodnu saradnju Društva bibliotekara Republike Srpske te potpredsjednik Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj.

 

Za svoja književna djela i životnu posvećenost književnosti Ranko Risojević dobio je mnogo nagrada, među kojima su Nagrada Branko Ćopić za roman Bosanski dželat, Nagrada Laza Kostić za knjigu Šum, Nagrada Branko Radičević za zbirku pjesama Prvi svijet, za koju je dobio i Nagradu Skender Kulenović; Kočićeva nagrada, Nagrada Dušan Vasiljev za knjigu Gospodska ulica i Nagrada Politikinog Zabavnika za dječju knjigu Ivanovo otvaranje.

 

Neke od Risojevićeve knjiga proze su: Dječaci sa Une, Trojica iz Zrikovije, Sablasni Šinjel, Arheolog i druge; knjige poezije: Vid tame, Tako, ponekad, Istrpi ovo draganje, Ozon, Vrata tame, Izabrane i nove pjesme i druge.

loading...
30 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ranko Risojević - Dječaci sa Une

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u