Otfried Preussler - Mali Vodenjak

Vrsta djela - Pripovijetka.

Mjesto radnje - Jezerce pokraj mlina.

Vrijeme radnje - Od rang proljeća do zime.

Uživajte u bajci koja je osvojila srca djece širom svijeta! Mali vodenjak maštovito je djelo u kojem prebivaju stvarni i nestvarni likovi, u kojem se stvarna bića iz biljnog i životinjskog svijeta ravnopravno druže s bićima iz mašte i čine jednu cjelinu. Iako je ova knjiga napisana još 1936. i danas je brojna djeca širom svijeta rado čitaju.

Kratak sadržaj - Jednog proljetnog dana u ribnjaku, u domu obitelji vodenjaka, bilo je radosno. Mama i tata vodenjaci dobili su maloga vodenjaka. Kada ga je žena o tome obavijestila, tata vodenjak požurio je u sobu pogledati sina. Divio se kako je lijep i rekao kako je oduvijek želio baš takvoga sina zelene kose. Roditelji su odlučili prirediti slavlje u čast svoga dječaka. Pozvali su dvadeset i sedam rođaka. Mama je priredila veliku količinu slastica kojima su pogostili uzvanike, a nakon jela roditelji su svima pokazali maloga vodenjaka. Rođaci su se jedan za drugim navirivali u košaricu od rogoza, zadivljeno gledali dječaka i redom mu poželjeli sreću, zdravlje, dug život i sve ono što jednom malom vodenjaku može zatrebati. Mali je vodenjak sve iznenadio kad je ustao iz košarice i zaplivao. Tako malen, a već pliva! Sljedećih je dana mali vodenjak plivajući istraživao kuću. Uskoro mu je postalo dosadno u kući i želio je izići van. Majka se nije slagala s time, ali je otac bio na strani sina. Nabavio mu je odjeću, nagovorio majku da pusti dječaka van i poveo ga na prvo plivanje izvan kuće. Malenom je rekao neka dobro otvori oći kako bi upamtio sve što vidi. Dječaku to nije trebalo ponavljati jer je bio vrlo znatiželjan. Razigrano je plivao oko kuće, virio u kuću kroz dimnjak i prozore, dozivao mamu i mahao joj. Plivajući dalje ribnjakom, otac i sin sretali su ostale stanovnike ribnjaka, čija je imena dječak pokušavao zapamtiti. Tata je dječaka upozorio na oprez kad su se približili močvarnoj travi. No, znatiželja je dječaka ipak povela u travu u koju se zapetljao. Pokušao se sam osloboditi, ali nije mogao. Ipak je tata trebao priskočiti u pomoć. Taj je događaj tako izmorio maloga vodenjaka da više nije mogao plivati. Na sreću, ovuda je prolazio šaran Ciprijan, prijatelj obitelji vodenjaka. Ponudio je pomoć. Na svojim je leđima nosio dječaka do vodenjačke kuće. Malenome se to jako svidjelo, pa mu je šaran obećao da će ponoviti jahanje. Kako je dječak bio vrlo znatiželjan, volio je gurnuti svoj nos u svaki kutak ne baš velikog ribnjaka. Svakog bi dana otkrio nešto novo. Tako se jednoga dana u mračnoj špilji susreo sa životinjom koja je imala mnogo očiju. Taj susret i razgovor s čudnom i ne baš ljubaznom životinjom preplašio je malog vodenjaka. Toliko je bio preplašen da je sljedeće noći ružno sanjao pa je ostatak noći proveo u tatinom krevetu. Dani su bili sve duži i topliji, dolazilo je ljeto. Jednog je dana tata poveo maloga vodenjaka do obale. Maleni je prvi put promolio glavu iznad vode. Bio je iznenađen onime što je vidio. Tata je morao objasniti kako ih obasjava i zasljepljuje sunce, kako je izvan vode zrak i kako tim zrakom vretenca ne plivaju nego lete. Toga je dana dječak prvi put vidio i ljude. Bili su mu vrlo neobični, posebno kad je čuo kako i oni ponekad plivaju iako nemaju plivacih kožica. Otac ga je upozorio neka se čuva ljudi.

Otada je dječak sam odlazio do obale i gledao što se vani zbiva. Volio je sjediti na grani vrbe i ljuljati se. Jednom se tako zadržao na obali gledajući ljude koji su putovali u zelenim kućicama na kotačima. Bile su to ciganske čerge. Toliko je bio zanesen onim što je vidio da je zaboravio na vrijeme, a niti je čuo tatino dozivanje. Kada se vratio kući, mama je bila silno zabrinuta i ljuta. Kako i ne bi! Dječak se kući vratio suhih nogu, a to za vodenjaka može biti opasno, može se razboljeti. Za kaznu nije smio nekoliko dana izlaziti iz kuće. I ovaj se put tata zauzeo kod mame za dječaka i nagovorio je da malenoga pusti van. Želio je dječaka odvesti do obale i pokazati mu kišu. Mali je vodenjak bio zbunjen onime što je vidio. Mislio je da je kiša neko živo biće. Uživao je u zraku koji je sada bio vlažan kao i trava po kojoj je hodao. Kako su dani bivali sve topliji, na ribnjak se dolazilo kupati sve više ljudi. To nije bilo pravo Ciprijanu, on nije volio njihovo društvo. Mali vodenjak uživao je gledati ljude dok plivaju. Bili su mu smiješni. Kad je izronio na površinu, ugledao je neki drveni sanduk, zapravo čamac. U njemu su se vozili ljudi. I mali se vodenjak poželio voziti u čamcu. Čekao je prigodu kada ce čamac biti prazan da se i on provoza. Kad je pronasao čamac privezan u šašu, oslobodio ga je i ukrcao se. Veslanje mu nije išlo od ruke, ali u pomoć mu je došao povjetarac koji je nosio čamac. Ali na obali se pojavio mlinar koji je tražio da dječak vrati čamac. Dječak se uplašio i u vodi našao spas. Sada se mlinar uplašio jer je pomislio da se dječak utopio. Mali vodenjak pomislio je zlurado kako mlinaru tako i treba kad ne dopušta drugima da se voze drvenim sandukom. Na drugoj strani ribnjaka nalazila se vodenica i brana pokraj nje. Tata je rekao kako su vrata brane jako važna za stanovnike ribnjaka. Kad njih ne bi bilo, ribnjak bi presušio. Šaran Ciprijan jako se bojao tih vrata. Slutio je da bi mu se moglo desiti neko zlo ako ga voda povuče kroz vrata. Zato se užasnuo kada je mali vodenjak smislio novu igru. Dječak se malo htio i našaliti sa šaranom, ali je jureći niz žlijeb promašio vrata i završio na mlinskom kolu. Mlinsko ga je kolo povuklo i opet bacilo u vodu. Nakon prvog straha dječak je zakljucio kako mu se ova igra jako sviđa i kako će je ponoviti. Nakon nekoliko dana igre kod vodenice, pomislio je kako je šteta što mlinar otvara vrata samo do pola. Kad bi otvorio cijela vrata, mlaz vode bio je jači i on je mogao brže juriti. Naravno, dočekao je zgodnu priliku kada mlinareva obitelj, ili ljudenjaci, kako ih je nazivao, nisu bili kod kuće. Uz veliki je napor uspio otvoriti vrata brane i pustiti da voda otječe iz ribnjaka velikom brzinom. Sada je uživao spuštajući se. Veselje nije dugo trajalo jer se na obali pojavio tata. Bio je strašno ljut. Mali je vodenjak na ovaj način mogao isprazniti ribnjak. Kako bi onda stanovnici ribnjaka dalje živjeli? Izvukao je dječaka iz vode, zatvorio vrata brane i sinu izbrojio dvadeset i pet po turu. Malom vodenjaku nikada nije bilo dosadno. Volio je sakupljati stvari koje su ljudi bacali u ribnjak. Bila je to zbirka krasnih stvari - lonac bez dna, zahrđali žarač, probušena cipela, pivske boce i mnoge druge vrijednosti. Dječak je njima želio zadiviti Ciprijana.

No, ovaj je s prezirom gledao na vodenjakovu zbirku ne znajući čemu bi uopče mogle koristiti. Mali je vodenjak uskoro dobio priliku da pokaže šaranu kako ipak može biti koristi od tih drangulija. Ciprijan je jednog dana bio mrzovoljan jer je na obali bio ribić. Šaran je objasnio dječaku što i kako ovaj radi. Maleni se odlučio poigrati s ribićem. Na udicu mu je jednu po jednu vješao stvari iz svoje zbirke. Ribić se ljutio jer je trošio svoje najbolje crve, a iz vode izvlačio smeće. Na kraju je mali vodenjak sjeo u lonac bez dna i zakačio ga na udicu. Kad je ribić vidio svoj ulov, užasno se uplašio malog drečećeg čudovišta s crvenom kapicom koje je divlje udaralo oko sebe. Ciprijan je to gledao iz prikrajka i smijao se. Bio je zadovoljan. Priznao je malom vodenjaku kako stare odbačene stvari ipak nisu bezvrijedne. Nakon ljudenjakovog bijega dječak je imao još posla. Slomio je ribićki štap, oslobodio ulovljene ribe, a kišne crve koje je ribić koristio kao mamac poklonio je Ciprijanu da se osladi. Cijeli ovaj događaj šaran je ispričao tati vodenjaku. Tata je bio silno ponosan na svoga sina i odlučio ga je zbog toga nagraditi. Pozvao je sina neka ga prati u noćnom izlasku na obalu. Kako se dječak tome obradovao! Otac i sin sjeli su na obali ispod stare vrbe. Tata je zasvirao. Iz vlažne livade stale su se dizati vile maglenice. Dječak je bio opčinjen onim što je vidio. Tada se ukazalo i srebrno svjetlo na obzoru. To je bio mjesec kojeg je dječak sada vidio po prvi put. Mjesec je putovao nebom, a maleni se uplašio da se mjesec ne uplete u grane vrbe. Najednom je vidio mjesec i u ribnjaku. Pomislio je da je to njihov mjesec. Skočio je u vodu kako bi ga ulovio. Tata je pustio da dječak sam nauči kako je u vodi samo mjesečev odraz. Kako su dani odmicali, približila se i jesen. Jednoga je dana dječak ugledao čovjeka koji je na nosu imao čudan stalak od žice s dva staklena koluta. Mali vodenjak još nikad u životu nije vidio naočale. Znatiželja ga je odvela tako daleko da se obratio čovjeku pitajući ga što mu je to na nosu. No čovjek ga nije dočekao osobito ljubazno jer je mislio da mu se dječak ruga. Tada su počele pljuštati i uvrede. Mali se vodenjak naljutio jer je ljudenjak rekao kako vodenjaci uopće ne postoje. Čovjek je potrčao za vodenjakom i dječak ga je povukao za nogavicu na što je ljudenjak pljusnuo u vodu. Mali je vodenjak nekoliko puta potopio čovjeka. Sada se čovjek prepao i pobjegao.

Njegov bijeg je bio popraćen smijehom svih stanovnika ribnjaka koji su to vidjeli. U ribnjaku se svakoga dana moglo vidjeti sve više žutih listova. Mali ih je vodenjak pokušavao izbrojiti, ali su mu pozornost odvlačili zvukovi s obale. Pošao je do obale i ugledao dječake ljudenjake kako na vatri peku kamenje. Bez razmišljanja se uputio k dječacima i zamolio ih da i on proba koji pečeni kamen. Uskoro su dječaci shvatili kako mali vodenjak ne zna da su to krumpiri. Ponudili su ga, a malom su vodenjaku pečeni krumpiri jako prijali. Sklopljeno je i novo prijateljstvo ljudenjackih dječaka i malog vodenjaka. Ljudenjaci su svaki dan donosili vodenjaku nešto novo za jelo. Malenom je sve bilo ukusno. Zato se pokušao oduziti dječacima donoseći poslastice iz mamine kuhinje. No, dječacima te poslastice nisu prijale. Zato im je vodenjak kasnije donosio školjke i puževe kućice. Jednog je dana mali vodenjak sakupio hrpu suhih grana kako bi dječaci zapalili vatru. Pitao ih je jesu li ponijeli munje iz kutije, mislio je na šibice. Kad su ljudenjaci vidjeli kako se dječaku sviđaju šibice, poklonili su mu cijelu kutiju. Mali je vodenjak odmah skočio u ribnjak da Ciprijanu pokaže čaroliju. Šaran je u zadnje vrijeme bio zlovoljan jer mu se nije sviđalo to što se mali vodenjak druži s ljudenjackim dječacima. Nije im vjerovao. Naravno da mali vodenjak nije uspio izvesti svoju čaroliju jer su se šibice smočile. Šaran Ciprijan uvjeravao je vodenjaka da su ga dječaci prevarili. Maleni nije vjerovao u to, ali je svejedno pošao na obalu. Tada su ljudenjacki dječaci objasnili malom vodenjaku zašto nije mogao izvesti čaroliju. Kako bi dokazali Ciprijanu da nisu loši, napunili su kutiju crvima i dali je malom vodenjaku da je odnese šaranu. Jesen je odmicala i vrijeme je postajalo sve hladnije. Jednog takvog hladnog dana mali je vodenjak poželio izroniti. Ali, nije uspio. Pri svakom bi pokušaju udario u nešto što je mogao osjetiti, ali nije mogao vidjeti. Vratio se kući i tata mu je rekao da je to led i pokazatelj kako je vrijeme za zimski san. Mama je pripremila krevete, a mali je vodenjak najednom bio silno umoran. Obitelj se prije spavanja pozdravila pozdravom: - Do proljeca! Protekla je godina bila vrlo uzbudljiva za maloga vodenjaka tako da ce cijelu zimu imati o čemu sanjati.

Mali vodenjak - znatiželjan, brz, lukav i snalažljiv

Tata vodenjak - otac kakvog se može samo poželjeti,  tata vodenjak nam pokazuje kako djecu treba odgajati principijelno , ali s puno ljubavi.

Mama vodenjak - sinu pokazuje veliku ljubav i preveliku brigu,

Šaran Ciprijan - prijatelj je obitelji vodenjaka, već postari gospodin, imao je

__________________________________

Otfried Preussler je rođen 1923. godine u sjevernočeškom gradiću Reichenbergu. Potjeće iz obitelji koja se nekoliko stoljeća bavila obradom stakla. Već nakon mature dignut je u njemačku vojsku, da bi 1944. pao u rusko zarobljeništvo. Nakon petogodišnjeg zarobljeništva Preussler i njegova obitelj dolaze kao izbjeglice u Gornju Bavarsku gdje i danas živi.

Nakon završenog studija posvetio se učiteljskom poslu, a kasnije je bio i ravnatelj osnovne škole. Rad s djecom i ljubav prema djeci potiču kod Preusslera želju za pisanjem. Naravno, za djecu i o djeci. Svoj je literarni rad počeo pisanjem radioigara nakon kojih su ubrzo uslijedili romani za djecu i mladež. Od 1970. posvetio se potpuno pisanju. Preussler se svakodnevno druži s djecom i dopisuje se s djecom iz cijeloga svijeta. Takvu suradnju smatra važnim dijelom svoje životne zadače. Napisao je 25 knjiga koje su prevedene na četrdesetak jezika. Osim Malog vodenjaka od Preusslerovih knjiga u hrvatskom prijevodu možemo čitati Main vješticu i Malog duha.