Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života lektira

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

 

Sadržaj - Kniga prva - Otac je doveo sina Carla u brodogradilište svom starom prijatelju jer ga nije imao čim prehraniti. - Otac se zvao Timoteo, a sin Carlo koji je ime dobio po savojskom kralju, jer je tada njegov otac ratovao u austrijskoj vojsci protiv Napoleona. - Prisjetio se toga i to rekao sior Toninu, kojemu je namjeravao dati sina - Sior Tonina je pristao da Carlo ostane kod njega, a otac je još poručio sinu na rastanku: "Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan." - Carlo je odrastao u brodogradilištima i slušao priče o "obećanom gradu", Rijeci. - Pisac opisuje kako je Rijeka izgledala u četiri godine pod francuskom vlašću. - Nakon toga su se mađari okomili na Rijeku i govorilo se o tome u Italiji. - Tako je Carlo 1822. g. došao u Rijeku. - Brzo se probio i postao vrsni konopar, a zatim je pravio i trgovao konopljem. - Jednog dana se osamostalio i našao ljude koji su radili za njega. - Sam je sebi rekao da je utekao iz gladi, došao u Rijeku i da se više ne vraća kući; sjetio se očevih riječi. - Domino je bila njegova omiljena igra, a govorio je da su svi ljudi upleteni u neku igru. - Carlo se oženio s Fanicom i ona je ubrzo zatrudnjela i htjela je roditi u maminoj kući u Gomili. - Napokon je rodila, ali uz pomoć liječnika kojeg su prekasno pozvali. - Rodio se sin Fumulo,a Fanica je pri porodu umrla. - Ukrajinsko žito se nakupljalo u hrvatskom primorju i stizalo je iz luke Odese. - Došao je jedan riječki englez iz Engleske i pričao o tome kako bi trebalo industrijalizirati zemlju i grad Rijeku, ali je ubrzo morao otići jer su se ljudi na njega okomili. - Carlo je sa sinom Fumulom živio malo dalje od grada i išao na izlete. - Čuli su za pojavu parobroda i željeznice koja bi trebala doći do Rijeke. - Carlo je rekao da ona nikome ne bi koristila. - Fran se sa svojim unucima Jakovom (10), Jovaninom (8) i Josipom (3) spremao otići u vinograd. - Bojao se francuza, a kad je čuo vijest da je u Parizu izbila buna i da je kralj Ludovik Filip srušen s prijestolja, sjetio se kako su francuzi objesili njegovog brata, Matiju. - Francuze su svi mrzili u vrijeme ilirskih provincija. - Vrijeme je to burnih događanja i bana Jelačića, pobuna protiv Mađara. - Fran je govorio da je svijet poludio i zbog toga mu je bilo drago. - Sa Franom su stanovali i sin mu, Jožica, njegova žena Tonka i sinovi. - Tonka je toga dana išla odvesti blago na pašu i vidjela je vojsku pa se vratila i javila svojima. - Kad je vojska prošla Tonka je poslala Jakova da ode po oca, Jožicu, i da mu kaže da se vrati kući. - Vojska se našla pred gradom Rijekom i vicekapetan grada je predao Rijeku 31. kolovoza 1848. g. - Ljudi su bili sretni i tako su i dočekali vojsku, izvikivali su: "Živio naš ban Jelačić". - Prvo je Josip Bunjevac, podžupan zagrebačke županije i banski povjerenik projahao kroz grad sa dva zapovjednika konjičkih vodova, a zatim je ušla i pješadija. - Došlo je do tučnjave između građana koji su bili za Hrvatsku i onih koji su bili za Mađarsku Rijeku i za autonomiju. - U toj je tučnjavi skoro stradao Fumulo, kojeg je spasila jedna gospođa. - Talijanski jezik je i dalje ostao službeni i dotadašnja prava su ostala nepromijenja u Rijeci, ali se promijenio politički status grada. - Jelačić je 13. studenog postao gubernatorom Rijeke. - Po Lujzijanskoj cesti vozila je jedna diližansa sa istaknutim časnicima i jednim austrijskim majorom. - On je izašao u Severinu, a trojici časnika se pridružio jedan slovenac, hidrograf. - U Skradu su svi izašli, a došli su novi putnici koji su putovali za Rijeku: žena, Flora, slikar, Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima. - Muškarac je rekao da je hrvat i da je uz ilirski pokret, a židov je rekao da bježi na jug, u Rijeku, što dalje od Mađarske u kojoj je buktio rat. - U Rijeci će Fran Kurelac raditi u jednoj gimnaziji, a židov će otvoriti fotografsku radnju. - Na stajalištu u Rijeci Floru su dočekale neke djevojke, a učitelja, Frana Kurelca, ravnatelj gimnazije i jedan čeh, direktor gimnazije u Ljubljani. - Jedan batulj pješaka, talijana, se utaborio u Rijeci. - Ljudi su ih došli vidjeti, pa je i Carlo otišao. - Pričao je sa jednim talijanskim vojnikom i saznao da vojska ide u Mađarsku i da mu je otac umro. - Rekao je vojniku tko je i da pozdravi njegovu sestru, sora Mariju, ali vojnik to nije uspio učiniti jer je poginuo u ratu. - Carlo je rekao Fumulu da mu je umro djed. - Otac i sin su zajedno provodili dane i Carlo mu je pričao priče. - U Rijeci su se ljudi počeli zvati Croate i počela se isticati hrvatska trobojnica na brodovima. - Jožić se veselio novoj vlasti. - Banabečki dvor je donio novi ustav kojim su se nametnuli hrvatima jer su im zaprijetili da će ih, ako ga ne prihvate, držati pobunjenicima, kao i mađare. - Ljudima je nametnut apsolutizam i opet je propalo hrvatsko gospodarstvo. - Umjesto do Rijeke, željeznica je izgrađena do Siska, a Rijeka je zaboravljena. - Jedrenjake je polako zamjenjivao parobrod. - Jedan čeh, Vit Otokar Dobiaš, je naslikao Carlov portret. - Jednog dana u luku su uplovili parobrodi ("crni jedrenjaci"). - Kraj školske godine – Jovanin Despot čita naglas "Govor o preporodu knjige slovinske na Jugu" – koji je napisao Fran Kurelac. - Tom događaju su prisustvovali svi učitelji u gimnaziji, a Fran Kurelac je otpušten zbog toga. - Fumulo je pitao Carla da li mu je majka bila hrvatica. - Carlo je odgovorio da je, a Fumulo je rekao da su njegovi prijatelji u školi protiv hrvata jer su oni krivi za ovakav težak život. - Fumulo je odrastao i vidio je kad je u posjet gradu došao Franjo Josip. - Njegovo ime je odtada bilo "utkano u ratni sjaj tih dana", ali zabunom; on to nije nikom rekao pa ni svojoj kćerci Mafaldi. - Svi su ga zvali "junak od Magente". - U pokladno vrijeme (između 1852. – 1859. g.) Fumulo i njegovi drugovi odlučili su uplašiti hrvaticu, ženu uglednog Leopolda Franine i osvetiti se zato što su hrvati krivi za to teško razdoblje Rijeke. - Fumulo je zapalio krinolinu i cijelu hrvaticu; poslije tog tragičnog događaja nije izlazio danima iz kuće, niti je razgovarao s prijateljima. - Austrijanci su napravili pohod na Sardinsko kraljevstvo. - Svi njegovi drugovi su se prijavili za pohod, ali Fumulo nije jer je vidio kakav je bio jedan ishod bitke – Austrija je izgubila s velikim žrtvama.

 

- Carlo je želio posjetiti dom umrle Fanice u Gomili i Fumulo ga je vozio. - Fumulo je ostao u kočiji i nije želio ići vidjeti kući, naišla je jedna djevojka (prostitutka) i zvala ga da pođu u posjet mami Flori, ali je morao čuvati kočiju. - Carlo je došao tamo jer je morao tražiti od njih dopuštenje da prebaci Faničine kosti u obiteljsku grobnicu koju je namjeravao sagraditi. - Carlo je bio pozvan da dođe u posjet svom ortaku na posjedu pod Učkom; poveo je i sina. - Mislio je da će tako poboljšati odnose sa sinom. - Ponovo su poklade, ali su življe nego prije jer je car Listopadskom diplomom vratio Hrvatskoj i Ugarskoj sabor i parlament. - Cijela mađarska javnost je tražila natrag "svoju" Rijeku. - 1861. g. su ljudi tražili da škole u Rijeci uvedu hrvatski jezik, a mađari su tražili da se vrati stanje kakvo je bilo 1848. g. - Husari su zaposjeli grad sljedećih dana. - Hrvati i mađari su se svađali. - Fumulo i prijatelji su odlučili posjetiti mamu Floru i njene djevojke. - Fumulo je baš želio upoznati mamu Floru, pa je lagao i dospio kod nje. - Kad je skinula steznik on je rekao da je sve laž i ona ga je ispratila i rekla da joj je dužnik. - U dvorani Casino Patriottico su bili neki mađari, Fumulovi prijatelji i ostale maškare. - Jedan je hrvat govorio kako bi Rijeka trebala pripasti Hrvatskoj. - Fumulovi prijetelji su željeli zapaliti jednu slamnatu lutku, ali Fumulo ih je u tome spriječio jer se sjetio kako je spalio hrvaticu. - Došlo je do tučnjave, u dvoranu su uletjeli oružnici i izjavili da je uvedeno opsadno stanje u Rijeci. - Iako je car izdao Listopadsku diplomu, sva je vlast ostala u njegovim rukama. - Carlo je odlučio svoj posao prenijeti na Fumula i zato ga je predstavljao vlasnicima brodova. - Nije znao, međutim, da ga ljudi već pomalo žale. - U grad je došao peštanski orpheum (cirkus) i Fumulo je svake večeri išao tamo jer je ugledao jednu djevojku, Andor Zsuzsa (Žuža), najavljivačicu koja mu se svidjela. - Jednom je nabrao travanjskog cvijeća i preko blagajnice ga poručio djevojci, a ona je njemu na kraju predstave poklonila cvijet kukulj. - Upoznao se s njom, ali se nisu mogli sporazumjeti jer on nije znao mađarski, a ona nije znala nijedan drugi jezik; od tada su stalno bili zajedno. - Riječki hrvati su na Grobničkom polju posvećivali županijski barjak, a došao je i Josip Juraj Strossmayer. - Ungarezi (mađari) su spremali demonstracije i gađali kamenjem hrvate u kočijama, one koji su silazili sa Grobničkog polja. - Pogodili su i Andoru Zsuzse i ona je ostala na mjestu mrtva. - Pokopali su je skromno, a dva dana kasnije peštanski orpheum je napustio grad. - Jakov je sad radio umjesto Jožića jer je njemu stradala noga u nesreći. - Jakov je svaki dan donosio vijesti i jednog dana je donio vijest da je nastala država Austo-Ugarska, a to je uredio mađar Franjo Deak. - Jovanin je u to vrijeme bio kancelir u Bakru. - Mađari su u Rijeci bili oduševljeni takvom državom.

 

- Josip je bio u vojsci i poginuo, a poslije toga je i Fran umro. - Jakov je bio ogorčen što hrvati prelaze na stranu mađara i što postaju mađari, pa je zajedno s Jovaninom strgao mađarske i austrijske zastave s jedne zgrade i ostavio ih u blatu. - Fumulo je mjesecima išao mami Flori. - Otvaranje Sueskog kanala je otežalo plovidbu jedrenjaka, a Carlo i prijatelji su mislili da doba jedrenjaka tek dolazi. - To je bilo 70-ih godina 19. stoljeća. - Rijeka je opet dobila na važnosti, ovaj put za Ugarsku. - Parobrod se polako približavao i ljudi su željeli da Carlo bude sudionikom izgradnje prvog domaćeg parobroda. - Carlo i prijatelji nisu vjerovali u sve to – to su za njih bile bedastoće. - Fumulo je uložio novce za gradnju željeznice Karlovac – Rijeka, a da to otac nije znao. - Na Novu godinu 1872. g. su Fumulo i prijatelji bili u svratištu "Re d' Ungheria". - Tu su odsjela i dva poslanstva: crkveno – koje je išlo u Bosnu i austrijska vojska – htjela je ispitati Rakovačku bunu koja se zbila u listopadu te godine. - Fumulo je tada održao govor o naprednoj Rijeci i parobrodima i zaželio svima sretniju novu godinu. - Carlo je prenio ostatke Franice u novu grobnicu, koju je napravio. - Jožičina noga se nije oporavljala već je bilo još gore. - Jakov je bio pritvoren zbog toga što je napravio – odala ga je žena njegovog prijatelja. - Poslije toga nije mogao naći posao, a i Jožić je umro. - Jakov je ostao domoljub, a brat Jovanin je zbog svog posla prestao biti domoljub. - Jovanin je donosio kući vesele vijesti o velikom gradu, a Jakov je mrzio Rijeku i želio da propadne. - Čuo je za postojanje "Narodne čitaonice", ali tu su bili samo gospoda – njegovi sunarodnjaci i istomišljenici. - Carlo je rijetko išao igrati domine u "Malu Peštu" jer se promijenio vlasnik i ljudi su tamo dolazili samo radi kartanja i alkohola. - Saznao je da je sin uzeo novce i uložio ih u željeznicu, i to ga je boljelo jer je mislio da će Fumulo krenuti njegovim stopama. - Posao s jedrenjacima mu je propadao. - Mislio je razgovarati sa sinom da vidi kada će se ženiti, jer su se njegovi prijatelji već oženili (i Lorenzo i Gregorio i Mattia i Carlo), ali nije razgovarao. - Fumulo se, sa 37 godina, oženio Ludovikom (17) i prestao odlaziti mami Flori. - Na dan vjenčanja Carlo se nije mogao sjetiti kako izgleda njegova Fanica, ali je prvi održao govor mladencima i poklonio Ludoviki prsten koji je pripadao Fanici. - Kad je nadvojvoda Carević Rudolf dolazio u Rijeku, mnogi su izvjesili hrvatske zastave. - Međutim, skupina gradskih fakina je po noći poskidala sve zastave; tako je izvještavao "Obzor" (7. XI. 1877, u Zagrebu). - Optužili su talijane da su oni to napravili, ali su talijani reagirali i rekli da su za sve krivi gradski fakini, na čelu sa gradskom vlašću.

 

- Jakov je čuo za taj incident. - Carlo, Fumulo i Ludovika su živjeli zajedno na Mlaki. - Fumulo se primakao vrhovima uprave željeznice i postizao uspjeh. - Jednom je došao Gustav Wagenmann i rekao da planira izgraditi rafineriju nafte u Rijeci i najbolji prostor za to je bila Mlaka. - Fumulo je rekao Ludoviki da će se preseliti na Podmurvice radi gradnje. - Ludovika je kasnije nakon pet punih pet godina zatrudnjela. - Jakov Despot je uspio naći posao u rafineriji i upoznao je inženjera Barača, koji je bio voditelj rafinerije u osnutku. - Znao je što je Jakov napravio prije (strgao mađarske i austrijske zastave i bio pritvoren). - Ponudio mu je dvostruku plaću i premještaj njegove cijele obitelji (imao je Jakov i sina Šimuna, od 5 godina) u novu zgradu – zato jer je i sam bio domoljub. - Iste godine, 1883., Ludovika je rodila djevojčicu, Mafaldu, a godinu dana kasnije rodila je sina Amadea. - Carlo je bio pozvan na sjednicu trgovačko-industrijske komore na kojoj se raspravljalo o izbjegavanju potpune propasti ugarsko-hrvatskog brodarstva. - Tih je dana u Rijeci, a i u cijeloj Dalmaciji i Italiji, vladala kolera. - Ludovika nije s djecom išla u grad. - Carlo Wagner, Fumulov prijatelj, obolio je i njegova žena je molila Carla da ih odveze u karantenu. - Mislilo se da uopće nije bolovao od kolere već da je bio pijanac – tako je izjavio liječnik Brunetti. - Bolesnik je noću umro, navodno od gastroenteritisa. - Grad je zamro zbog bolesti. - Carlo je posjetio svoju unučad, ali mu nisu smjeli otvoriti vrata. - Carlo je ubrzo obolio i umro, a uskoro i Ludovika.

 

Knjiga druga - 1947. g. u jesen, plovio je parobrod prema sjeveru. - Prošlog proljeća su se u jednoj dvorani sastali splićani i govorilo se o tome kako je Rijeka pripala Novoj Jugoslaviji, a trebala bi i Istra. - Treba početi obnova Rijeke i brodogradnje, a iz Splita će se krenuti. - Na tom brodu za Rijeku putovali su inženjeri i radnici i Lucijan. - Putnici su pričali o ratu i o ženama, a Lucijan je to slušao. - Vjenceslav je kartao sa ljudima i sjetio se svog djeda, Jakova; kojemu je bilo oko četrdeset godina i pričao je ljudima o svojoj kćerki koja je umrla u partizanskoj bolnici. - Lucijanu je moglo biti 9, najviše 10 godina. - Lucijan i njegovi roditelji upoznali su Despotove (Vjenceslav Despot i njegova žena) na brodu. - Brod je uplovio u Rijeku. - Mafalda (60 ili 65 godina) je živjela sa svojim sinom, Oresteom, snahom Wandom i unučadi. - Pisac nas vraća u prošlost (kroz Mafaldin lik), kad je Fumulo bio živ. - Fumulo je pomogao mađarima izgraditi željeznicu, ali je bio nesretan zbog tragedija u obitelji (otac i žena su umri od kolere). - Prestalo je blagostanje između mađara i hrvata. - Fumulo se i dalje trudio zadovoljiti mađarske vlasti, uvesti električni tramvaj, ali njegov sin, Amadej, je bio protiv toga i radio je demonstracije s vršnjacima. - Isto tako je i Fumulo radio protiv svog oca, Carla. - Mafalda je probudila ukućane: sina, snahu, unuka Parsifala i unuku Emiliju. - Mafalda je, kad je otišla od groba svoga djeda, upoznala Vjenceslava Despota koji je tražio grob svoga oca, ali ga nije našao. - Ponovni povratak u prošlost. - Amadej je postao član konspirativnog društva "Giovine Fiume" i imao je sastanke sa svojim prijateljima u njegovoj sobi – oni su bili autonomaši. - Odlučili su napasti hrvatske sokolaše i to je rekao Mafaldi. - Napali su ih i on je poveo Mafaldu a ona je umalo stradala, ali ju je spasio Bruno. - Jovanin Despot je živio u vili na Sušaku. - Jako Supilo, brat Frana Supile je stradao u tom napadu.

 

- Došlo je do svađe između Frana Supile, predstavnika hrvata i Rikarda Zanella, predstavnika talijana u Rijeci. - Mafalda je pamtila da se to desilo 1906. godine, a sljedeće godine se udala za Bruna. - Amadej je zajedno s Luigijem Kussorom prebjegao u Kraljevinu Italiju i prijavio se kao iredentista i zatražio da, kao dobrovoljac, bude upućen na frontu. - Italija je 1915. g. napala Austro-Ugarsku i Bruno se prijavio za rat na strani Austrije. - Amadej je pisao pisma kući, ali treće pismo nije nikad stiglo – Bruno ga je ubio u pohodu, a ubrzo je i Bruno stradao od strane svojih vlastitih topova. - Ugarske su vlasti predale grad predstavnicima jugoslavenskog Narodnog vijeća. - Talijani su došli u grad s vojskom i preuzeli vlast. - Jakov je te večeri umro, a Jovanin mu nije došao na pogreb jer nisu bili u dobrim odnosima. - Benito Mussolini je govorio o Rijeci u Teatro Verdi i rekao sa će "pod svaku cijenu biti talijanska". - U grad je došao Gabrielle D' Annunzio i Mafalda se sjetila kako ga je prvi put ugledala sa 24 godine. - D' Annunzia su smatrali Izbaviteljem i on je proglasio aneksiju Rijeke Italiji, ali pod samostalnom upravom. - Te noći je počelo iseljavanje hrvata iz grada. - Došlo je uskoro do borbi između D' Annunzievih legionara i ardita i talijanske kraljevske vojske kojoj legionari nisu željeli predati Rijeku. - U gradu je došlo do pokolja, stradali su nevini civili. - Fumulo je vidio jednu ženu, koja je stradala od bombe – sjetio se kako je on spalio hrvaticu i njenu krinolinu – i dobio je infarkt; umro je i sahranjen je u Carlovoj grobnici. - 1921. g. Comandante (D' Annunzio) je napustio Rijeku, a 1924.g. talijanski kralj Viktor Emanuell treći je ušao u Rijeku i ona je pripala pod fašističku vlast. - Partizani su zauzeli Rijeku i Enriko Šušnjar je otišao u Italiju dok su u njoj ostali: Mafalda, Wanda i Oreste, mladi Francovich i Ugo Osojnak. - Mladi Francovich nije nipošto želio otići iz Rijeke iako su njegovi roditelji otišli. - Fašistička Italija je kapitulirala - Rijeka nije više bila Italija jer je vojska otišla iz nje. - Narodno Oslobodilački Odbor je poticao na ustanak protiv talijanske i njemačke vojske. - Talijanska vojska je pozivala talijane u gradu da spase ono što mogu. - Francovichevi roditelji i još neki ljudi su pobjegli u Italiju. - Nijemci su drugi dan ušli u Rijeku, ali su nakon dvije godine otišli.

 

- Uoči Praznika rada u svim su Domovima kulture održavane prigodne akademije tj. čitali su se referati i bio je bogat kulturno-umjetnički program. - Talijani su trpili takvo stanje u kojimu su oni bili podređeni, stariji učenici su radili u školi demonstracije, a Parsifal se pravio bolestan ili se ozlijedio svaki put kad je trebao nositi barjak. - Sve je uređeno po uzoru na Rusiju i Lenjina – socijalizam i komunizam. - Održavale su se manifestacije, mimohodi učenika – pionira. - Vjenceslav Despot je dobio pismo i otišao kod jednog očevog prijatelja, koji mu je rekao da zna nešto o Šimunovoj smrti. - Saznao je da je Šimun bio streljan 1944. od strane nijemaca. - Lucijan je u školi bio najbolji čitač i na satu je čitao Dantea. - Lucijan je viđao malu, plavokosu djevojku, koja je uvijek išla sama i nije znao njeno ime. - Učenici su gledali ruske filmove, posjetio ih je jedan ruski zubar i ismijali su ga zbog njegovog izgovora, a došlo je i vrijeme prvih ljubavi. - Za vrijeme jedne predstave u kazalištu, Lucijan je vidio svoju Beatrice i sjeo kod nje. - Poslije je saznao da se zove Emilija. - Oboje su tada imali 14 godina i od tada su stalno bili zajedno. - Persifala škola uopće nije zanimala i nikome nije govorio da je Emilija zaljubljena u Lucijana. - Jedino je Mafalda saznala, ali nije nikom rekla. - Talijani su i dalje željeli da im se vrati i Trst, i Rijeka, i Pula i Zadar. - Jugoslaveni nisu željeli na to pristati i prekinuli su redovite diplomatske odnose s Vatikanom, kad su fašisti pokušali zapaliti slovensku srednju školu. - Oreste je saznao da je Emilija zaljubljena u Lucijana, kad mu je rekla Mafalda koja je željela da se cijela obitelj vrati u Italiju. - Zato je Emilija bila kažnjena i Lucijan ju je tješio. - Parsifal je odlučio sam otići u Italiju. - 1935. g. je Oreste sa Wandom otišao u Bavarsku na jednu predstavu Svečanih igara u Bayreuthu.

 

- Tada je bila izvedena i mistična drama "Parsifal" Richarda Wagnera i tako su nazvali svoga sina. - Pomišljao je Parsifal kako će se javiti svojima iz Italije, ali nije uspio – poginuo je. - Roditelji su mislili da je Parsifal dobro i da će se javiti, samo je Mafalda sumnjala u to. - Svi su u kući mrzili Lucijana i govorili da je on glupan, ništarija i komunist. - Dvoje zaljubljenih, Emilija i Lucijan, mislili su da ih ništa ne može odvojiti. - U jesen 1954. g. odlučeno je da Trst i okolica pripadnu Italiji, a da Rijeka ostane u Jugoslaviji. - Tako su se vlade dogovorile u Londonu. - Ljudi su mogli, ako su željeli, otići iz jedne države u drugu i imali su rok do siječnja 1956. g. - I talijanska obitelj se odlučila preseliti. - Lucijan je bio kod Emilije, kad nikog nije bilo kod kuće, po prvi put. - Darovala mu je prsten koji je pripadao njenoj praprabaki Fanici. - Mafalda je došla odmah kad je Lucijan otišao i rekla Emiliji da zna sve što je muči, da je ona kriva i da ne traži od nje da joj oprosti jer ne može. - Emilija je pitala zašto svi ne mogu biti jedno, misleći pritom na talijane i hrvate. - Mafalda je rekla: "Emilija moja, pa to je povijest." - Mafalda je posjekla sve ivančice (znak fašista) što ih je prije posadila i posljednji put ih odnijela na grob svojih predaka; sjetila se Parsifala i saznala, još prije, što se s njim dogodilo. - Vlak je polazio za dvadeset minuta i vozio je putnike u Trst. - Mladi Francovich je rekao da nikada neće doći za njima (za Mafaldom, Oresteom, Wandom i Emilijom) u Trst. - Ugo Osojnak je izjavio da će on doći poslije za njima. - I obitelj Despot se ukrcala u taj vlak, a Mafalda se tome čudila. - Lucijan je došao ispratiti Emiliju; i on je odlazio za par dana u Zagreb, na studije. - Dok je vlak odlazio on je trčao uz njega i držao Emilijinu ruku. - "Kod izlaza, na rastanku mladi Francovich pruži Lucijanu ruku. Lucijan ne zamijeti ni starčevu desnicu ni... primjeti jedino da je već kasna jesen i da je lišće na stablima ispred kolodvora bijelo".

 

Analiza djela - Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.

 

Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: - U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina. Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta:

 

- Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu i zakinuo svoje saveznike hrvate. - Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč - i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' - rekao je Jožić.

 

Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. 9. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. 8. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: - Mi hoćemo aneksiju Italiji... U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".

 

- Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom.

 

Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.

 

Mjesto radnje - Rijeka

Vrijeme radnje - 1800. – 1956. g.

Tema - Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.

________________________________

 

Kritika - Julijana Matanović

 

Povijesni roman - roman o povijesti
- ...hrvatski roman u kojem je povijest postala predmetom književne obrade jedini je romaneski žanr koji od svojih početaka do danas ne zamire, dakle ne povleči se s književne scene duže vrijeme, da bi se, u povoljnim mu književno-stilskim, ali i društveni prilikama, iznova nametnuo.
- ...Istodobno, ozbiljnije bi generičke analize pokazale da su svi ti tekstovi njegovali, kao što je već rečeno, nekoliko sekundarnih slojeva kojima su privlačili širu čitateljsku publiku, umanjujući nerijetko, i to treba priznati, literaturu kakvoću djela.
- ...Ponovno antikvarni duh potrošača povijesti, i čitatelja i autora, progovara kroz, danas dominantni romaneski model u hrvatskoj književnosti... Ono što većini autora danas zajedničko jest, uz te osnovno antikvarne zadaće, kritički odnos prema povijesti. I upravo tu leži razlika između žanra povijesnoga romana i romana o povijesti.

 

Startna pozicija novopovijesnoga romana


Jedan od danas, uz Ivana Aralicu i Feđu Šehovića najznačajnijih autora novopovijesnoga romana jest Nedeljko Fabrio. Fabrio je još 1967. u tekstu Suvremenost kao tradicija hrvatskoga povijesnog romana s posebnom pažnjom analizirao roman VUCI Milutina Cihlara nehajeva, zaključivši uz interpretaciju sljedeće: - Ostaje nam da se u razini ovoga načina mišljenja, zapitamo: nije li slom Krste Frankopana ujedno i slom ideje koju utjelovljuje? Nije li, dalje, njegova mogućnost da izvojuje mjesto Ideji prilog tvrdnji da je ona ostvariva? (Jer, ne samo da Krsto Frankopan tjelesno gine - u stranačkom ratu hrvatskoga plemstva oko izbora Zapolje, odnosno Ferdinanda za kralja - nego on povelik dio romana provodi ili kao zatvorenik, dakle nemoćan da sudjeluje u povijesti, ili pak osobno odsutan s mjesta na kojima se kuje sudbina njegove Hrvatske. Tu počinju korijeni hrvatskoga novopovijesnoga romana.

 

Fabrio je u prostoru tretiranja povijesti nastavio liniju započetu u Nehajevljevu romanu. Oba su Fabrijeva romana, i Vježbanje života i Berenikina kosa (1989.) napisana u modi manirističkog pisma. Za njih se već uvriježila oznaka "jadranska duologija". Vježbanje života nosi generičku oznaku kronisterija, koja je posuđena od Viktora Cara Emina (1870. - 1963.) i u njegova romana Danuncijada (1946.), s kojim, kako je to već u književnoj kritici i zabilježeno, Fabrijevi romani, dijele brojne tematske i oblikovne srodnosti. Osnovni pripovjedački tijek prekida se uključivanjem građe koja dolazi iz neliterarnih prostora (najčešće su to odlomci novinskih članaka), upozorava se na prisutnost tjelesnog pripovjedača, intermendijalni elementi u funkciji su razvijanja priče, uočljivi su brojni oblici intertekstualnih komunikacija, nerijetko prolazimo kroz metajezične pasaže koji najčešće uključuju u sebe i pozive čitatelju na sudjelovanje u priči.

 

U citatu koji slijedi se kroz autotematički iskaz ne opisuje samo poetika Fabrijeva romana, nego i jasno naznačuje način na koji suvremeni pripovjedač demonstrira svoju dvojbu proizašlu iz susreta bezimenog pojedinca sa političkom poviješću, poviješću koja je prema takvim likovima uvijek bila jednako opora: - Mogao sam priču o tebi, Lucijane, i o tvojoj nježnoj, gotovo dječačkoj ljubavi započeti odmah, ali sam radije izabrao duži, mnogo duži put, smatrajući da sam kao pričalo dužan ispovijediti sve što znam o biologiji obitelji u koju ćeš se, Lucijane, igrom slučaja uplesti. Zamjerit ćeš mi to, znam: ljudio su navikli objedovati s nogu, istodobno obavljati sto poslova, razgovarati nedorečenim rečenicama. Još ćeš mi više zamjeriti što posižem za poviješću. Ah, kako je priča bez nje zabavna, a pričanje lako i neobavezno. Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama kao suh čičak, nametljivo i do krvi ranjivo lijepila o moje pripovijedanje! Kadd god sam započinjao priču, a kroz nju je, kao onaj grad iz bajke, brže-bolje prorastao drač i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt. Zar je povijest nešto drugo? Zar sam sve ovo zaista ja izmislio?

 

Sadržaj i analiza romana


Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom. Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina." Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: - Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu - i zakinuo svoje saveznike Hrvate. - Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč - i zakida svoje saveznike Hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici Hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić.

 

Fabrijev pripovjedač, a tako je u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. 9. 1848. pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. 8. 1849. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: - Mi hoćemo aneksiju Italiji...  (str. 46.).
U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest.

 

Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
- uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koija neposječenom.

 

Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.

 

Despoti


Ono što politički diskurs uobličuje u iskaz razjedinjeni Hrvati, Fabrio će fino prelesti u priču o obitelji Despot, i to kroz samo nekoliko rečenica u kojima pripovijeda o pokušajima Vjenceslava Despota da nakon povratka u Rijeku sazna istinu o pogibiji svog oca, pa tako i uđe u nekadašnje međusobne odnose obitelji kojoj pripada: - Vjenceslav se urušio u se: zašto se nikad nije usudio doći na Rijeku, u roditeljski dom dok su roditelji još bili živi? Nego je pustio da godine teku, da se tek od vremena do vremena sastaju na Sušaku, uvijek u strahu da ih ne ugleda Jovaninova rodbina? Zašto je pustio da majka umre, da ga sjećanja napuste, da oca izgubi, da kćer pokopa. (str. 308.). I upravo će na groblju prvi put susresti Mafaldu razmišljajući o mrtvima, o grobovima i o sreći koja je vidljiva smao onda kada sve svoje mrtve možemo pokopati na istom mjestu. U suprotnome, a tako je kod većine Fabrijevih likova, i kod većine nas, život će proći u traganju za njima, ili u vraćanju na mjesta gdje oni počivaju. Zbog toga, u tom pozivu osobne povijesti, a u neskladu s prirodnim povijesnim povijesnim zakonitostima određenoga društvenog trenutka, Hrvat Vjenceslav ući će u isti vlak kojim Talijani napuštaju Hrvatsku.

 

Duboka opčinjenost poviješću


Nedjeljko Fabrio jedan je od onih hrvatskih pisaca u čijem je djelu, pripovijednom i dramskom podjednako, uočliva duboka počinjenost poviješću. Rođen je u Splitu, ovaj Zagrepčanin hvarskog podrijekla koji je presudne godine sazrijevanja proveo u Rijeci, zarana je shvatio da se literatura napaja vremenom koje nije fizikalno i da je za pisca prošlost isto toliko važna koliko i sadašnjost. Podsjetimo li se Hegelove tvrdnje da je Mediteran zbog svoje pozicije (more je sjedinjujući, a ne rastavni element!) središte svjetske povijesti, bit će nam bliži motivi zbog kojih on u "arheološkim" tragovima zavičaja, obilježenog trokutom u kojem se prelamaju hrvatski, talijanski i mitteleuropski utjecaji, uvijek traži svoju opipljivu ili ishodišnu točku.

 

Dakako, pisac rijetko kad motri povijest očima hladnog znanstvenika. Za njega se ona ne otkriva kao egzaktno mjerljiva i suhoparna činjenica nego kao svojevrstan mit. Premda mit u izvornom smislu označava priču, ne bi se ni u kom slučaju moglo reći da ne korespondira sa stvarnošću...

________________________________

 

Nedjeljko Fabrio rodio se u Splitu 1937. godine. Obitelj mu se po dekretu odselila u Rijeku. Školovao se u Rijeci gdje je pohađao osmogodišnju školu i Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu. Predavač u Narodnom sveučilištu, dramaturg u Narodnom kazalištu "Ivana Zajca" - Rijeka, urednik u Dramskom programu Televizije i Radio - Zagreba, a danas profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pripovjedač, dramski pisac i prevoditelj. Fabrijevo književno djelo vezano je uz riječke teme i probleme hrvatsko - talijanskih odnosa. Došavši s roditeljima u Rijeku mogao je pratiti velike povijesne mijene uzrokovane kapitulacijom Italije 1943. godine i završetkom Drugoga svjetskog rata. Veliku temu eksodusa stanovništva (esodo), uglavnom talijanske narodnosti, nakon Drugoga svjetskog rata obradio je u romanu Vježbanje života. Djelo je nakon dramaturške obrade dr. Darka Gašparovića uspješno prikazano na pozornici riječkog teatra više od osamdeset puta.

 

Nedjeljko Fabrio živi i radi u Zagrebu. Danas je redovni član HAZU i dopredsjednik MH u Zagrebu. Bio je predsjednik DHK, član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, kazališnih kritičara i teatrologa. Piše i objavljuje glazbene kronike i kritike. Dobitnik je zapaženih nagrada.

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u