Nada Mihoković Kumrić - Lastin rep

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - malo mjesto

Vrijeme radnje - predbožićno vrijeme, sadašnjost

U središtu radnje ovoga romana je jedna peteročlana obitelj koju čine dječak Viktor (glavni lik romana), njegove dvije sestre - Suzana i Kristina, mama Dunja i tata Nikola. Njihovu obitelj muči jedan veliki problem. Naime, tata im radi u Njemačkoj i ne dolazi kući već godinu dana. Otkako je otišao više ne šalje ni razglednice ni pisma pa je ostatak obitelji jako zabrinut. Mama uvjerava Viktora da će se tata ubrzo vratiti, ali je Viktor suprotnog mišljenja. On misli da je njegov tata našao drugu mamu i da se tako on nalazi u sličnoj situaciji kao i njegov najbolji prijatelj Goran i njegova sestra Petra čiji su se roditelji razveli i sada pregovaraju kod koga će biti djeca. Dok Suzana i Kristina vjeruju mami na riječ, Viktor malo istražuje i pronalazi mamin dnevnik te ga počinje čitati. Ubrzo shvaća da je njegova mama u mladosti izlazila sa susjedom Markom, tatinim najboljim prijateljem koji nešto previše često dolazi kod njih od kada je tata otputovao. Ovaj mi se dio najviše sviđa jer se u njemu izmjenjuju različite emocije-od tuge, mržnje i sjećanja na tatu sve do veselja, što čini ovu knjigu zanimljivom.

Situacija se tu jako zapetljava, a na kraju će se pojaviti i tata. Je li ih doista ostavio i našao drugu mamu, je li mama ljubavnica susjedu Marku pa im se zato tata ne javlja ili je posrijedi nešto sasvim deseto, nenadano i neočekivano, morat ćete saznati sami. Isto kao i film, ni knjiga nije zanimljiva kada se prepričaju najsočniji trenutci. Nadam se da sam malo zagolicala vašu maštu i da ćete se odlučiti na čitanje ove knjige jer kad je jednom uzmete u ruke nećete je moći prestati čitati!

Knjiga Nade Mihoković Kumrić Lastin rep uspješno prikazuje obiteljsku i društvenu atmosferu jednog manjeg mjesta. Događaju se dvije paralelne obiteljske situacije. U jednoj otac odlazi na rad u Njemačku i ne javlja se, dok se u drugoj otac zaljubljuje u drugu ženu i napušta suprugu. Dojmljivo se analiziraju situacije unutar tih obitelji, ali bez patetike i gubitka optimizma. Sigurno je da djeca i jedne i druge obitelji, s obzirom na različitu dob, različito proživljavaju bračne probleme svojih roditelja. Kod sve djece naglašena je vrlo jaka čežnja za toplinom obiteljskog doma. Iako su gotovo svi likovi plastično prikazani, svakako je najzanimljiviji lik dječaka Viktora, koji je ujedno i pripovjedač i glavni lik djela. Viktor je u pubertetu, suočen s popratnim problemima vlastitog duhovnog i tjelesnog sazrijevanja.

Osluškuje život odraslih i ne dopušta da stvari teku mimo njega, nego sam pokušava intervenirati kad mu se čini da su stvari krenule krivim putem. Viktor je poduzetan dječak koji se ne želi pomiriti sa sudbinom. Osim ljubavi među odraslima, čija nestalnost uzrokuje spomenute probleme, autorica progovara i o dječjim ljubavima, pa se tako također, uz glavnu priču, isprepliće i priča o Viktorovim ljubavnim pokušajima sa Zlatom, u koju je zaljubljen od prvog dana. Ljubav, bilo među djecom ili odraslima, uvijek je primamljiv i neizbježan motiv ljudskog življenja i stvaranja, pa tako Viktor u romanu piše pjesme koje su posvećene Zlati. Likovi se ostvaruju i očituju postupcima i dijalozima, a i izbjegnuto je dugo opisivanje, pa je time dobiveno jednostavno, žargonsko i lako čitljivo štivo. Pripovijedanje se odvija u ich - formi, a pripovjedač je sveznajući. Knjiga ima 35 poglavlja.

Ich - forma je termin koji se koristi u književnoj kritici da opiše način pripovijedanja priče. Priča je ispričana u prvom licu jednine, to znači da vidimo priču iz perspektive jednog od likova. Priča dojmi osjećaj realnosti i osobnog iskustvu autora, ne mogu se isključiti sa sigurnošću autobiografskih elemenata.

Jedne večeri Viktor je izrezivao zanimljivosti iz novina kada mu je Suzana došla s pitanjem ima li ona tatu. U naručju je imala slike. Viktor je bio zgrožen, a Suzanina starija sestra Kristina joj je tvrdila kako nema tatu. Mama je došla po Suzanu da je okupa i spremi spavati. Viktor je uživao u maminom pjevušenju. Pokušavao je zaspati, ali čim bi zaklopio oči počeo je misliti na Zlatu, curu koja mu se sviđa. Skupljao je hrabrost cijelo polugodište da joj priđe. Razmišlja kako bi bilo lijepo da je tata sada s njima i da bi mu on objasnio sve o hodanju s curom. Sutradan je sreo Kristinu ispred škole. Bila je zamišljena i loše volje. U školi su morali popunjavati neke formulare i dok je upisivala ime oca u rubriku, pomislila je koje će ime upisati, ako uskoro bude imala dvije mame i dva tate. Kristina je bila uvjerena da je tata, koji je otišao privremeno raditi u Njemačku, našao novu mamu. Petra je tješi da će uvijek imati jednu mamu i tatu, one prave. Kod nje će uskoro biti komplicirano jer je njihov tata stvarno našao drugu ženu i ostavio njihovu mamu. Boji se da će rastaviti nju i Gorana, ona će ostati s mamom, a Goran će morati živjeti s tatom. Vraćajući se kući, Viktora nije zabrinjavala samo situacija sa Zlatom, već i ona s tatom. Zlata mu se činila nedostižnom pa ju je poistovjetio s nebom.

Nakon što se vratio kući, Viktor je vidio mamu kako sjedi za stolom i piše. Zvonce ju je probudilo iz pisanja te ona brzo sklopi bilježnicu i spremi je među staklenke sa šećerom, solju i rižom. Došao je djed koji je kasnije raspravljao s mamom. Sjedili su u dnevnom boravku, djed je pio rakiju i pričao s mamom Dunjom. Postavljao joj je pitanja za muža Nikolu i za susjeda Marka, s kojim je bila u mladosti. Upozorio ju je da su ljudi počeli primjećivati da im Marko svaki dan dolazi u posjetu. Mama se branila da im samo pomaže i kako između njih nema ništa, na što ju je djed upozorio da su ljudi pokvareni i da pričaju. Prije odlaska, djed je otišao pozdraviti Viktora. Pričali su o tati i djed ga je tješio kako će se tata, unatoč činjenici da im već godinu dana nije pisao, vratiti. Tu večer Viktor nije mogao zaspati. Morila su ga mnoga pitanja vezana za maminu bilježnicu. Pogledao je na sat, bilo je jedan i trideset u noći. Polako se iskrao iz sobe i otišao u kuhinju.

Pažljivo je otvorio ormarić u kojem je mama ostavila svoj dnevnik. Počeo je čitati od datuma koji je bio dva puta podcrtan crvenom olovkom: Nedjelja, 18. listopada. U dnevniku je saznao kako je mamu susjed Marko, s kojim je bila u mladosti, ostavio na balu zbog Vesne. Te iste večeri je upoznala i tatu Nikolu koji ju je odmah osvojio. Bio je drukčiji od ostalih, nekako ju je razumio na način na koji to susjed Marko nije mogao. Odmah su kliknuli. Prvo je otišla kod Nikole na kolače, gdje su pričali o svemu. Nakon toga ju je pozvao u kino gdje su se super proveli. Shvatila je kako je prvi put zaljubljena i da sve ono što je imala sa susjedom Markom nije bilo pravo. Opisivala je sreću s Nikolom i shvatila kako je sa sedamnaest godina sretna i da ju čeka još cijeli život. Zadnje što je pročitao, prije nego ga je mama skoro ulovila, je da ju je susjed Marko tražio za oprost. Ispričavao se i govorio kako je sve s Vesnom bilo pogrešno, no mama mu nije oprostila te je svakim danom jedva čekala da se sastane s Nikolom. Viktor je čuo da mama dolazi pa je na brzinu vratio dnevnik i pravio se da pije vodu. Viktor je sjedio za stolom nad otvorenom enciklopedijom aforizama i ispisivao na komad papira najzanimljivije izreke o ljubavi.

Mama je ušla iznenada i ulovila ga nespremnog pa ga je malo zezala za ljubav i curu, no ne zadugo jer ga je trebala zamoliti da sutra ode s bakom ujaku Ivanu odnijeti mu paket i pismo. Ispred kuće sreo je djeda koji je pilio drva. Djed je Viktoru pričao o mami i tati u mladosti, o tome kako su se upoznali i kakvi su bili. Došao je Franc, novi poštar koji je radio po pola smjene sa susjedom Markom. Djedu je donio pismo iz Njemačke, što je Viktora jako zainteresiralo. Iako je tvrdio da mu piše stari prijatelj iz Njemačke, Viktor je i dalje sumnjao da je pismo od tate. Na koncu je otišao na trening šaha i ping ponga jer sutra imaju općinsko natjecanje. I taj je dan prošao. Kada su se vratili s natjecanja, po Zlatu je došao tata, a Viktora je dočekao djed. Goran je dojurio do njih i djedu počeo hvaliti Viktora, kako su prvaci općine u paru ping ponga, a kako je Viktor osvojio i drugo mjesto u šahu.

Njega to nije previše veselilo, već ga je i dalje mučio problem o tati. U tom trenutku došla je i Petra koja je Goranu rekla da se tata vratio doma i da požuri. Viktor se požalio djedu kako želi znati koja je tatina nova adresa jer mu želi pisati, na što mu djed kaže da se strpi još malo i da će se tata brzo vratiti. Onda ga je djed shvatio, vidio je na koji način je gledao Zlatu dok su izlazili iz autobusa, pa mu je davao savjete kako da joj priđe i rekao da joj napiše pismo ili pjesmu. Na putu su sreli susjeda Marka kojeg je Viktor sve manje i manje podnosio. Bio je uvjeren da je zaljubljen u njegovu mamu i da tu ima nečega, ali nije znao što mama osjeća prema njemu. Kad se sutradan vraćao iz trgovine, svratio je do Gorana. Uvukli su se u njegovu sobu i slušali kako se Goranovi roditelji svađaju oko toga tko će od djece živjeti s kim. Goran je priznao Viktoru kako zna za Zlatu i otkrio mu kako ona ide na zbor kad oni idu na ping pong. Kad je došao doma, proveo je dosta vremena pred ogledalom namještajući čuperak.

Mama ga je prozrela pa ga je opet počela zafrkavati, no ne zadugo jer ga je trebala pitati da li bi izveo Suzanu u park, jer Kristina još nije došla. Bio mu je to savršen alibi da sretne Zlatu. Napravio je nekoliko krugova sa Suzanom oko centra. U samoposluzi joj je kupio bombone i rekao da mora nešto pročitati u knjižnici. Sjeo je nasuprot ulazu i naizmjenično očijukao sa Sportskim novostima i ulazom u knjižnicu. Pojavila se zakukuljena u šal i ovratnik vjetrovke. Prva je ušla njezina mama, a zatim i Zlata. Bila je nekako ravnodušna, mislio je Viktor. Formulari koje su ispunjavali prošli tjedan u školi popunili su mu glavu svakakvim mislima. Prevrtao se u krevetu i razmišljao o tati. U sobu mu se ušuljala Kristina koja je počela raspravljati o tati i o tome hoće li se vratiti ili ne. Na koncu joj je Viktor rekao kako ih je tata ostavio i da se neće vratiti. Kristina je burno reagirala i tek kasnije shvatila da se Viktor ne šali. Te je noći sanjao neobičan san. Bio je u gradu u kojem je tata radio, oko njega su bili neboderi, široke ulice i nepoznati ljudi. Pokušavao je saznati tatinu adresu, no nitko mu nije dao odgovor. Na kraju je sjeo na klupu i zaplakao. Osjetio je dahtanje pored glave, bio je to pas bernardinac koji je mogao govoriti. Kaže da govore samo pravi psi-prijatelji.

Viktor mu je dao pismo da ga odnese tati, no na njemu nije bilo adrese. Nekako ju je znao ali je nije mogao zapisati i koga god je pitao, nije imao olovku. Ipak mu je dao pismo, malo će potraga potrajati ali će mu bar dostaviti pismo. U tom trenutku na njega je sletjela vrana koja mu je uzela pismo iz ruke, poletjela i razderala ga na komadiće. Protrljao je oči i sjeo na rub kreveta. Zijevajući i protežući se odvrtio je uzbudljiv san u mislima. U kuhinji je sreo mamu i Kristinu koja je postavljala neugodna pitanja o tati. Mama joj je tvrdila da tata puno radi i da će se uskoro javiti, ako ne i doći doma. Kristina je otišla te su mama i Viktor ostali sami. Sjeo je nasuprot nje i skupljao hrabrost za razgovor.

Mama ga je podsjetila kako su Viktor i tata svake godine u ovo vrijeme stavljali kućicu za ptice na drvo te mu predložila da je skine s tavana i postavi. Počeli su razgovor o tati i Viktor je napokon pukao i rekao kako mu je dosta njenih laži, kako više nije dijete i da želi znati istinu. Rekao joj je kako ljudi pričaju o njoj i susjedu Marku. Mama se izbezumila, a Viktor je na rubu plača otišao u sobu. Prije nego li je otišla na posao, mama ga je zamolila da Kristini podgrije ručak. Kada je otišla, pojurio je po dnevnik koji više nije bio među staklenkama. Kristina se vratila namrgođena i optužila Viktora kako pored svih problema njega muči Zlata. Pročitala mu je i pjesme koje je pisao o njoj te ga zezala za to. Hodajući prema dućanu, Viktor je sreo Gorana, Jasnu i Zlatu. Jasna se pravila da je zaboravila kupiti te se okrenula nazad, a Goran je samo potrčao za njom tako da su Zlata i Viktor ostali sami.

Nisu bog zna što pričali niti je uspio skupiti hrabrosti dok Zlata nije došla do doma. Propustio je savršenu priliku. Odmah je i pomislio kako će ga Goran ubiti zbog toga, a sve su mu servirali na pladnju. Tog poslijepodneva je upravo želio izaći, kad se na vratima pojavila teta Vera. Brzo je šmugnuo u sobu i ostavio odškrinuta vrata. Mama i Vera su pričale o problemima, Vera ju je uvjeravala da je Nikola ipak našao drugu ženu i da je to gotovo, da joj se zato više ne javlja. Razgovor su prekinule Kristina i Suzana koje su se vratile doma, a Vera se brzo oprostila od mame.

Došla je i večera, Kristina se mami žalila o formularu koji je trebala ispuniti u školi, nakon čega je opet započela svađa oko tate.

Mama je objašnjavala da je situacija s Petrinim i Goranovim tatom sasvim nešto drugo i kako nema razloga za brigu. Kristina je otišla u sobu, nakon čega je i mama pošla za njom. Viktor se sjetio jednog izleta ovog ljeta. Bili su na livadi podno šume, trava im je bila do pojasa. Odlučio je uloviti prugasto jedarce i lastin rep koji su mu falili za zbirku. Kada je jedva, po prvi put, uhvatio lastin rep, Kristina ga je nagovorila da ga pusti. Tek što je krenuo na drugog, Kristina ga je opet zaustavila i rekla kako ovaj ide u istom smjeru kao i onog kojeg su pustili, pa pretpostavlja da su to mama i tata. Tek je trećeg ulovio lako, ali ga je iz nekog razloga pustio. Nakon ručka, nakon što je mama Suzanu stavila spavati, počela je peći kolače. Zamolila je Kristinu da samelje orahe, na što joj je ova odgovorila da će sutra, da ih danas napravi bez oraha jer joj Viktor mora objasniti zadatak. Mama je bila sumnjičava jer uči zadnji dan prije praznika, ali ju je svejedno pustila. Kada su došli u sobu, Kristina je Viktoru iznijela plan kako će napisati pismo tati i onda otići na poštu i tražiti susjeda Marka tatinu adresu. On je poštar i mogao bi je znati ili bar saznati.

Viktor se isprva nije slagao s idejom, ali je na kraju popustio. Kad su se navečer vratili, mama ih je sumnjičavo mjerkala. Slutila je da nešto muljaju, ali nije imala nikakvih dokaza. Stvari su se malo zakomplicirale. Kristina nije mogla naći susjeda Marka, a pismo je još uvijek bilo u njenom džepu bez adrese. Mama je u hodniku ispod jakne našla omotnicu u kojoj je bilo pismo pa kada je Viktor krenuo po njega i nije ga našao u džepu Kristinina kaputa, zaledio se. Znao je da ga je mama uzela. Mama ga je pitala traži li ga, a Viktor je odmah počeo lagati kako je to Goran poslao Kristini. Sve je prošlo dobro, uspio se izvući. Sutradan, kada je Kristina stigla pred poštu, primijetila je da sandučić prazni neki drugi poštar, a ne susjed Marko. Zamolila ga je da pismo da susjedu Marku i da će on znati što dalje s tim uraditi, te kako će on napisati adresu na njega. Viktor se malo ljutio kako je pismo mogla ostaviti nepoznatom čovjeku, ali se nadao najboljem. Kasnije je mama poslala Viktora u radionicu susjeda Marka po bušilicu koju su mu posudili, trebala im je da učvrste bor. Tražeći bušilicu koja je bila iza kutije "505" bombona pune čavala, pokušao ju je uzeti, no slučajno je srušio kutiju. Odbila se par buta, otvorila i iz nje su se rasipali svi sitni dijelovi i čavli. Krenuvši pokupiti nered, vidio je na dnu kutije pisma.

Bilo je tamo šest pisama adresirana na njegovu mamu. Nije mogao vjerovati! Bila su to pisma njegovog tate iz Venezuele i Njemačke! U jednom pismu je pisalo kako se nakon završenog posla u Njemačkoj neće vratiti kući jer je dobio poslovnu ponudu za rad u Venezueli na jedanaest mjeseci, posao o kojoj je Nikola Dunji govorio prije nego je otišao. Viktor je rekao Kristini, ali su odlučili da za sad neće ništa reći mami. Na povratku doma, Viktor je sreo susjeda Marka. Došla je i Kristina. Pitala ga je da li je dobio pismo od novog poštara. Susjed Marko nije imao pojma o kojem poštaru Kristina govori, jer samo je on ostao, Franc je bio bolestan pa je uzeo bolovanje. Viktor je kroz prozor svoje kuće čekao susjeda Marka, a kada je ovaj izašao, pratio ga je. Vidio je da je došao u poštu gdje je popričao sa svakom osobom tamo, pa na kraju i s direktorom. Pokušao je saznati tko je novi poštar o kojem mu je Kristina pričala. Na kraju je brzinom munje izjurio iz pošte i otišao na vlak. Nije mogao izdržati, a da ne sazna o čemu se radi. Viktor se prišuljao direktorovoj sobi i na trenutak zastao da dođe do zraka. Čuo je poznati glas, bio je to njegov djed. Sjeo je u kafić preko puta i vidio djeda kako priča s nekim čovjekom.

Nakon nekog vremena, Viktor je shvatio da je taj čovjek u stvari njegov otac. Suzdržavao se da se ne otkrije i ne poleti mu u zagrljaj pa je brzo šmugnuo van. Ispred pošte se izgubio svaki trag djedu i tati, ali je sreo Zlatu kojoj je pomogao polijepiti sve markice na njene silne čestitke. Potrčao je ulicom koliko su ga noge nosile. Premda je kasnio baki, ipak se zaustavio ispred izloga robne kuće s borom i jaslicama. Kad je zakoraknuo dalje, s jednim okom još je uvijek na izlogu, nos je zabušio u nečija prsa. Odjednom je shvatio, bio je to djed, što znači da i tata mora biti tu negdje. Gledao je lijevo - desno a onda na izlazu iz robne kući vidio tatu s poklonima. Pojurio mu je u zagrljaj, tada se im u susret došle i Kristina, Suzana i mama koja je bila šokirana, ali u pozitivnom smislu. Sve ih je izgrlio i dao im poklone. Onaj nepoznati poštar zapravo je bio tata Nikola. Kako su svi poštari bili zauzeti, direktor je sreo tatu u pošti i čuo kako iz sandučića već ispadaju pisma i čestitke, pa se tata ponudio da pomogne i otišao isprazniti sandučiće.

Likovi - tata Nikola, mama Dunja, Kristina, Suzana, Viktor, djed, Vera, Goran, Petra, Zlata, susjed Marko...

Tata Nikola – privremeno je otišao raditi u Njemačku, pa kasnije i u Venezuelu. Nije ga bilo kod kuće već godinu dana. Slao je pisma ali ona nisu dolazila do njegove obitelji. On obožava svoju djecu.

Mama Dunja – u mladosti je izlazila sa susjedom Markom. Nervozna je zbog muževa ne javljanja i nedolaska iz Njemačke. Tješi djecu i uvijek je dobra prema njima. Radi četiri sata dnevno, Nikolu je upoznala sa 17 godina i od tada su bili skupa.

Kristina – srednje dijete Nikole i Dunje. Ima velike plave oči i najbolju prijateljicu Petru. Silno želi pisati tati i zato pokušava sve kako bi pisma stigla do njega, Mamu stalno ispituje neugodna pitanja o tatinom nejavljanju.

Suzana – najmlađa kći Nikole i Dunje. Uvijek JE jako pozitivna i nasmijana. Voli bombone i žvakaće gume. Priča u skladu sa svojim godinama, primjerice: - Ge, Viktol, sike...

Viktor – najstarije dijete Nikole i Dunje. Glavni je lik ovog romana. Kada je tužan, čita "Malog Princa", trenira šah i ping pong te piše pjesme o Zlati u koju je zaljubljen. Brine se o svojim sestrama.

Susjed Marko – poštar koji je u mladosti bio s Dunjom. Jednom ju je molio za oprost jer ju je ostavio zbog Vesne. Skrivao je pisma koja je Nikola slao Dunji iz Njemačke i Venezuele.

____________

Nada Mihoković Kumrić za svoj roman Lastin rep zasluženo je primila književnu nagradu Mato Lovrak koji je 1995. godine proglašen našim najboljim romanom za mladež. U ovom svom djelu autorica se prihvatila dvostruko osjetljive teme: emocionalnog i duhovnoga sazrijevanja djece u vrijeme puberteta, u obiteljima koje su pred rasulom zbog ljubavnih problema roditelja koji se nalaze pred raspadom braka. Ionako složenu situaciju otežavaju i socijalni problemi. Teško je reći je li teži i složeniji položaj djece ili odraslih, koji pravo stanje stvari pokušavaju gurnuti pod tepih, umjesto da se zrelo suoče sa svim posljedicama vlastitih odluka. Stječe se dojam da su i jedni i drugi nedorasli situaciji. Osobito su djeca izložena velikoj patnji, pa u očekivanju da se problemi razriješe, nastoje i sama ubrzati taj mukotrpan i bolan proces. S kakvim uspjehom?... Ovaj lektirni naslov namijenjen sedmašima dobar je predložak koji pokreće koristan razgovor s roditeljima, profesorima i među učenicima kako bi mladi kasnije u životu bili u stanju nositi se s različitim, složenim situacijama i kako bi znali cijeniti stvarnu vrijednost obitelji.

Pred nama je priča za mlade, moderan roman po danas posebno zanimljivoj temi – razdvojenosti života roditelja, ili naprosto rastavi braka. (...) Kroz radnju romana pratimo dvije obitelji: u jednoj otac odlazi na privremeni rad u Njemačku i više se ne javlja, a u drugoj se otac zaljubljuje u drugu ženu i napušta (prvu ženu i djecu op. ur.). Djeca iz obje obitelji strahovito pate zbog postupka odraslih (...) i različito proživljavaju teškoće. I naravno, rješenja koja im se nude su različita.

Iako su plastično prikazani gotovo svi likovi, svakako je najzanimljiviji lik dječaka Viktora. Viktor je u pubertetu, suočen s popratnim problemima vlastitog duhovnog i tjelesnog sazrijevanja, osluškuje život odraslih i ne dopušta da stvari teku mimo njega, nego sam pokušava intervenirati kad mu se čini da su stvari pošle krivim smjerom. Dakle, Viktor je poduzetan dječak koji se ne miri sa sudbinom. Sva događanja prikazana su iz njegove perspektive.

Roman je socijalno - ljubavni. Rečenica koju bismo kao moto mogli staviti ispred djela glasi: Ljubiti znači gledati u istom smjeru. Otud i odgonetka naslova romana: dječak Viktor promatra kako leptir, zvan lastin rep, leti za drugim takvim leptirom, točno u istom smjeru... Mogli bi to biti mama i tata. Međutim, također se zaplet romana temelji na socijalnim motivima, koji skupa s onima ljubavne prirode čine napeto, fabularno vješto strukturirano djelo.

Autor: L. M.

__________________________________

Nada Mihoković Kumrić rođena je 1951. godine u Novigradu Posavskom. Završila je gimnaziju u Koprivnici, nakon koje je upisala i diplomirala na Farmaceutsko - biokemijskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Još u mladosti radila je u školskim listovima i surađivala na radiju, dok je prozu počela objavljivati 1984. godine. Radove za odrasle objavljivala je u raznim časopisima, dok je prozu za djecu objavljivala u časopisima za djecu i mlade, poput Modre laste, Smiba, Radosti i ostalih. Objavljivala je priče i u zajedničkim zbirkama, čitankama i zbornicima. Njezin prvi roman bio je Lastin rep i već je za njega 1995. dobila nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman. Za ovu knjigu je 2008. napisala i nastavak Rep, ali ne lastin. Njena ostala djela za djecu i mladež su romani Mrazovac, Tko vjeruje u rode još i Vjetar kroz kosu te zbirke priča Mjesto pod suncem, Vrijeme je, Uvijek nada i Kroz staklene oči.

Njen roman za odrasle Prilagođeni preveden je na engleski jezik. Nada Mihoković Kumrić danas živi u Velikoj Gorici.