Mile Budak - Opanci dida Vidurine

Sadržaj - Nakon što se vratio iz Amerike s nešto ušteđenih dolara, lički seljak Markić počeo je uvoditi novotarije u gospodarenju imanjem. Žestoko mu se suprot-stavlja otac, stari Vidurina, smatrajući da bezrazložno rasipa novac i da je mnogo toga što Markić radi glupo i nepotrebno. Vidurina je čovjek starih nazora i sa sumnjom gleda na sve što dolazi sa strane jer se pribojava da te novotarije, kao i običaji što s njima dolaze, ne unište tradicionalni život sela. Tako on prigovara Markiću što u trgovini kupuje odjeću i obuću kad se sve to može napraviti i kod kuće, što često odlazi u grad i u gostionicu gubeći vrijeme s društvom, a u gostionici ponekad i objeduje, što je za Vidurinu nezamislivo i pravi primjer rasipanja novca.

Sin ne sluša oca smatrajući ga zadrtim i zaostalim seljakom koji se cijeli život nije maknuo iz sela pa ništa nije vidio niti išta zna o naprednom gospodarenju. Odnosi među njima su zategnuti premda Vidurina voli svog sina i brani ga pred svojim istomišljenicima govoreći da će mu te "američke" ludorije brzo izvjetriti iz glave. Vidurina svoje uvjerenje o pogubnosti olakog prihvaćanja svega što dolazi iz inozemstva pokušava prenijeti na unuka, šesnaestogodišnjeg dječaka Miću. Dječak voli starca, poštuje ga i sluša, no on je ipak sasvim druga generacija i neki djedovi savjeti čine mu se doista čudnim i zastarjelim. Tako jednom prilikom djed dade unuku nož u ruke da skida dlaku s ovčje kože i da obrijanu kožu reže na uske vrpce (oputu) koje će poslužiti za šivanje i ukrašavanje opanaka. I dok dječak brije kožu, a djed mjeri i reže debelu kožu za potplate, među njima se vodi razgovor u kojem Mića logikom svoje generacije objašnjava "didu" neke stvari. Pa i ti opanci koje njih dvojica prave neće biti Mići potrebni jer mu otac kupuje obuću u gradu i upravo mu je kupio čizme. Nailazi Markić i prekorava starog Vidurinu zašto troši vrijeme na opanke kad mu ih može kupiti i bolje i modernije u gradu. Djed uvjerava unuka da će se čizme brzo poderati, da će doći vrijeme kad neće biti novaca i da će opanci i te kako dobro doći.

Vidurina i Mića nisu dovršili opanke jer se djed razbolio. Dječak ih je pažljivo zamotao i spremio na tavan stare kuće. Djed je izvjesno vrijeme bolovao a Mića je teško proživljavao te dane. Često je sjedio uz djeda, hrabrio ga, i šalio se kako će njih dvojica još puno toga napraviti, no vrijeme je učinilo svoje i djed je umro. Dječaka je ta smrt teško pogodila jer je djeda iskreno volio.

Crne slutnje djeda Vidurine su se obistinile. Markić je ubrzo ostao bez novaca koje je bio zaradio u Americi. Vise nije bilo kupovanja u trgovini i sve se više počelo razmišljati o sijanju lana i konoplje, o tkanju domaćeg platna i uopće - o vraćanju na teži, ali sigurniji stari način života. Mićine čizme odavno su poderane, a novaca za druge nije bilo. I dječak se sjetio djedovih opanaka. Markić se začudio kad mu je sin rekao da je od djeda naučio kako se prave opanci. Naredio mu je da dovrši opanke ako ne želi ići bos, što je dječak prihvatio. Opanci "dida" Vidurine vratili su svijest unuku o vrijednosti zemlje i značaju tradicije i ukorijenjenosti u kulturu vlastitog naroda.

Vrsta djela - Opanci dida Vidurine novela je iz seljačkog života. Ubraja se u takozvane novele regionalnog karaktera jer iznosi probleme karakteristične za jednu regiju (uže područje) naše domovine, u ovom slučaju Liku.

Kompozicija - Novela je kompozicijski sastavljena od četiri cjeline.

Prva cjelina iznosi sukob između Vidurine i Markića (oca i sina) u kojem svaki od likova iznosi svoje viđenje problema života na selu.

U drugoj cjelini razgovaraju Vidurina i Mića (djed i unuk) i u njoj do izražaja dolazi generacijska razlika.

Treća cjelina je slika nježnog i toplog odnosa između djeda i unuka u kojoj je naglašena snažna obiteljska povezanost bez obzira na generacijske razlike.

Četvrta cjelina ujedno je i rasplet u kojem se ostvaruju predviđanja "dida" Vidurine.

Tema i ideja - Tema ove novele uzeta je iz života jedne ličke seoske obitelji u vrijeme javljanja novih društvenih odnosa uzrokovanih industrijalizacijom u patrijarhalnim sredinama. Taj prodor novih strujanja odražava se na tri naraštaja. Djed je nositelj starih, tradicijskih pogleda, velik je domoljub i protivnik svega novog Što bi moglo ugroziti moralne i tradicijske norme dotadašnjeg života. Sin je nositelj novih strujanja, ali i svega onoga sto negativno utječe na obiteljsku tradiciju. Unuk je najmlađa generacija već navikla na novi način života koji je puno drukčiji od djedovog i ne shvaća ozbiljno "didovo" zanovijetanje, ali je odan djedu i pažljivo sluša jer je emotivno vezan za starca. Piščeve simpatije su na djedovoj strani te autor na neki način zastupa ideju da na selu i dalje trebaju vladati stari patrijarhalni odnosi uz vrlo oprezan i sumnjičav odnos prema svemu što dolazi sa strane, naročito onome Što bi moglo ugroziti hrvatski nacionalni identitet i svijest da je zemlja pramajka i ishodište sretnog života.

Mjesto i vrijeme - Radnja se odvija u Lici, u selima podno Velebita. To je patrijarhalni seoski svijet koji živi u idiličnim prirodnim krajolicima gdje dominira Velebit; živi od stočarstva i zemljoradnje, a ponosan je na svoju junačku prošlost. Zbog teških materijalnih uvjeta (brojne obitelji a malo zemlje) mnogi su ljudi prisiljeni odlaziti u tuđi svijet da bi svojim najbližima osigurali što kvalitetniji način življenja.
Vrijeme zbivanja nije točno određeno, no razrađuje tematiku koja je bila aktualna krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Likovi

Vidurina - (uvećanica, augmentativ imena Vid) je starac tradicijskih pogleda na život. Za njega su osnovne vrijednosti zemlja, čuvanje baštine od stranih utjecaja koji negativno djeluju na pojedinca i na obitelj, a ti utjecaji dolaze od Amerikanaca, tj. naših ljudi koji su dugo boravili u Americi, poprimili tamošnje navike pa pokušavaju amerikanizirati svoju sredinu, premda ta sredina još nije spremna za takve promjene pa Amerikance često izvrgavaju posmijehu i ruglu.

Djed Vidurina zna cijeniti ono što je novo i korisno za seljaka i što mu može olakšati život, npr. uvođenje željeznog pluga u obradi zemlje umjesto starog drvenog, ali sve drugo samo kvari narod. Kupovanje jeftine tvorničke robe koja se brzo troši (a nije baš ni jeftina za seljački džep), rasipanje novca na sitne luksuze, zaduživanje - sve su to pojave koje djed Vidurina ne može razumjeti. On nikada neće zaboraviti istaknuti prednost domaćih proizvoda pred tvorničkim. Posebno je osjetljiv na slobodu svoga kraja i ponosan je na junake iz prošlosti, svoje pretke koji su se znali othrvati tuđinskim utjecajima.

Vidurina na kraju svojom rječitošću i upornošću vraća unuka starim vrijednostima, vlastitim korijenima, tradiciji i shvaćanju da je zemlja osnovna vrijednost iz koje se crpi snaga za opstanak obitelji.

Markić - (umanjenica, deminutiv imena Marko) sin je starog Vidurine, čovjek koji je izvjesno vrijeme proveo u Americi, zaradio nešto dolara i taj novac ulaže na način kako se to njegovom ocu ne sviđa. Ni Markićevo ponašanje, odijevanje na gradsku i utjecaj na svoju ženu i sina, didu ne ide pod kapu. Sve što Markić radi suprotno je od shvaćanja njegova oca pa on Vidurinu smatra zaostalim gnjavatorom i dosadnim zanovijetalom. Tek kad vlastitom lakomislenošću izgubi ušteđevinu i ostane bez novaca koji po njegovu mišljenju predstavlja osnovnu životnu vrijednost, počinje shvaćati očeve riječi o vrijednosti zemlje i starinskoga života.

Mića - (imenica od milja, hipokoristik imena Milan) je šesnaestogodišnji dječak, Vidurin unuk koji je odrastao u drukčijim uvjetima od svoga dida: otac ga školuje, odijeva ga u skladu s njegovim vremenom, tj. ne nosi odjeću i obuću domaće ručne izrade nego je kupuje u gradu. On je polako izgubio osjećaj za sve ono što djed smatra jako vrijednim. Domaća seljačka roba je gruba i teška. Ni on ozbiljno ne shvaća djedovo nezadovoljstvo očevim postupcima, ali ipak sluša djeda. Među njima se javlja ljubav kakva se obično razvija između djeda i unuka: prisnost, toplina, međusobna tolerancija... Mića neobično teško podnosi djedovu smrt, osjetio je koliko mu nedostaje tek kad starca više nije bilo među živima. I upravo zbog ljubavi prema djedu Mića se na kraju nije otuđio od vlastitih korijena, tradicije i kulture, kako to obično biva s mladim ljudima sklonim lagodnom životu i blagodatima koje omogućuje modernizacija. Dobro je zapamtio didove riči: Slušaj ga (oca), al' ne daj da te nagrđuje na ilu i pilu. Ne svađaj se, nego sve ka moli pa će i un vidit sto j' pravo i pošteno. Sve je ovo naše od čivutskog (gradskog, židovskog) i lipše i čvršće i cinije i trajnije pa ga ne dajmo, a sve da to i nije, sinko moj: naše je, pa ne dajmo! Naše je uprav' ka i naša zemljica. Sto smo mi brez toga?! Pitaj ćaću. Niko i ništa...

Jezik i stil - Jezik novele Opanci dida Vidurine ima puno elemenata lokalnog govora. Likovi govore štokavskom ikavicom karakterističnom za Lovinac, Ričice, Sveti Rok i druga sela tog dijela Like. Mnoge riječi podsjećaju na lički folklor, djeluju neobično i noveli daju prizvuk starine, nečeg Što je davno prošlo, a bilo je lijepo, zvučno i lako pamtljivo: Bog ti dava, moj sinko, i blagoslovije te. Nikad ne zaboravi sto si čuje od svoga dida. Osim glagolskih pridjeva kao što su: blagoslovije, čuje (blagoslovio, čuo) puno je i drugih riječi i izraza folklornog kolorita: ža' (žao), ne 'š (ne ćeš), ko j' (tko je), e l' (je li), moga (mogao), ćaća (tata), benolije (bedastoće, gluposti), velju (velim, kažem), viruj (vjeruj)...

Javlja se određen broj mudrih izreka i poslovica iz narodne baštine i one dosta karakteriziraju likove koji ih govore: E moj' ćaća, ti vaik dereš istu kozu. (Uvijek radiš, govoriš, jedno te isto.) Rečenice su jednostavne, lako čitljive, a u dijalozima često imaju metaforično (preneseno) značenje i sve je podređeno što vjernijem prikazivanju određene sredine, njenih ljudi i problema.

__________________________________

Mile Budak rođen je 1899. u selu Sveti Rok u Lici kao deveto dijete u obitelji. Ime je dobio po ocu koji je umro nekoliko dana prije nego se Mile rodio. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Sarajevu a studij prava u Zagrebu. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, bio ranjen, vraćen s fronte, ali je neizliječen opet poslan u rat te zarobljen u vojnoj bolnici na srpskom frontu. Kao ratni zarobljenik prošao je pješice zajedno sa srpskom vojskom u bijegu Kosovo i Albaniju te dospio u logor u Italiji gdje je bio do 1919.

Nakon povratka iz zarobljeništva i završetka studija otvara odvjetnički ured u Zagrebu i živo sudjeluje u politici kao član Stranke prava kojoj je jedno vrijeme bio na čelu. Vlasti karađorđevićevske Jugoslavije su ga sumnjičile i proganjale, pa je 1932. na njega u Zagrebu izvršen atentat koji je jedva preživio. Iduće godine otišao je u emigraciju, a vratio se 1938.

Godine 1941. postao je ministar bogoštovlja i nastave u Pavelićevoj vladi NDH, a od 1943. radio je u ministarstvu vanjskih poslova iste države. Zbog neslaganja s Pavelićem povukao se iz političkog života. 6. svibnja 1945. pobjegao je zajedno s ministrima i vladinim dužnosnicima iz Hrvatske, no engleske vojne vlasti predale su ga jugoslavenskim partizanima. Izveden je pred partizanski vojni sud i osuđen na smrt, pod optužbom da je ratni zločinac.

Značajnija djela: Pod gorom, Opanci dida Vidurme, Na Veliki petak, Vučja smrt, Privor, Izabrane pripovijesti (novele i pripovijesti); San o sreći I, II, Na vulkanima I, II, Ratno roblje I, II, (memoarske i autobiografske proze); Na ponorima, Rascvjetana trešnja I-IV, Kresojića soj I-III, Ognjište I-V (romani).