Matija Antun Relković - Satir iliti divlji čovik

Satir iliti divlji čovik je prvo djelo hrvatske književnosti sa svjetovnim sadržajem, nastankom svezano za Slavoniju, napisano šezdesetak godina nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije. Prvi put je tiskan 1762. godine, bez imena autora, bez naznake mjesta tiskanja (bio je to Dresden) i bez imena štampara. Po opsegu, no ne i po značaju, skromno je to djelo, tiskano u malom formatu, na 82 neoznačene stranice. Jedini sačuvani primjerak nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, kamo je dospio još u 19. stoljeću iz biblioteke obitelji Brlić iz Slavonskog Broda.

Djelo Satir iliti divlji čovik Matije Antuna Relkovića, opisuje nemarnost ljudi i njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem žive, ali ujedno i potiče samog čitatelja neka razmisli o svom odnosu prema mjestu u kojem živi. Slavonci su mu stanovnici krasne oaze koja obiluje mnoštvom prirodnih ljepota. Sve u njoj ispunjeno je veličanstvenim i skoro nestvarnim stvarima i mjestima za koja čovjek nije ni zamislio da postoje u stvarnom životu. Veliki propust ili čak grijeh bio bi da te prirodne ljepote izgube svoju čar i svoju vrijednost zbog nemara običnih ljudi i nestašne naravi.

Satir iliti divlji čovik je djelo koje se sastoji od 11 pjevanja. U djelu možemo primijetiti deseterce s često nepravilnom rimom. Jezik kojim je djelo pisano je štokavština ikavskog izgovora sa starijim naglaskom. Isto tako uz nju, autor koristi i mnogo arhaičnih izraza. Kroz svoj dvostruko satirični spjev, Relković opisuje i kritizira loše moralne i gospodarske prilike u Slavoniji. Stranice djela otkrivaju iskrenost i zabrinutost pisca zbog teških prilika u Slavoniji nakon oslobođenja od Turaka i njegovu želju da se takovo stanje nadvlada. On smatra da se zlo može iskorjenit samo kroz prosvjetu.

Satir iliti divji čovik ep je ispjevan u 3498 deseteraca, a podijeljen je u dva dijela. Prvi dio epa koji se zove Satir piva u verše Slavoncem započet je monologom Satira te povijesnim pregledom Slavonije i njezinim geografskim položajem. Drugi dio epa zove se Slavonac odpiva u verše Satiru i drugi dio sastoji se većinom od Satirovog monologa, no pojavljuje se i glas Slavonca. Prvi dio sastoji se od trinaest odjeljaka, dok se drugi sastoji od njih devet.

Djelo počinje tako kada Slavonac u šumi počinje sječi drva kada sretne Satira i s njim postaje prijatelj. Satir mu opisuje sve njegove propuste i savjetujem kako da ih ispravi. On žestoko kritizira to što Slavonci slabo poznaju svoj jezik i pismo, te ne šalju djecu u školu nego imaju turske kule, a to su: prelo gdje se širi nemoral i kolo gdje se nedjeljom sastaju, pjevaju, plešu, umjesto da se mole bogu, divan gdje muškarci trate vrijeme, zatim moba porilo te rastrošna pirovanja. Na kraju slijede savjeti zaručniku i zaručnici te upute o gospodarenju.

Reljković se u ovom djelu bori protiv praznovjerja i predrasuda, pozivajući sve na zdrav ljudski razum, pa ističući potrebu prosvjete najširih vrsta naroda. Predrasude i zli običaji njemu su trulje i kamenje koje treba ukloniti. On ruši i razgrađuje predrasude i ratove običaje, koji su se ukorijenili u narodu, ka rasadnike svega zla u Slavoniji. A protiv tih pojava, na kojima se osnivao suvremeni život seljaka, stavlja Reljković kao nadu za daljnji opstanak, razvitak i budućnost za najšire slojeve. Pisac je u ovom djelu uvjeren, da ako ljudi nauče čitati i pisati i ako ga škola prosvjeti, time će nestati sva zlodjela i kriva postavljanja ljudi prema životu, u onome što mi predstavljasmo u tom životu.

Ovim djelom Reljković pokušava pomoći svakom čovjeku da uvidi kako nas samo kultura održava na životu, kako je škola jedini put da u životu postanemo nešto i obogatimo svoj duh zanimljivim i stvarnim pojavama. Stoga nam dovodi Satira kao pozitivan lik koji ukazuje na naše propuste i na naš nemar. U razgovoru Slavonca koji je pozvao Satira na objed vidimo na kakve su sve propuste ukazali.

Satir - Autor je znao da će šaljivo djelo brže i bolje doprijeti do publike pa je ulogu pripovjedača koji kroz cijelu knjigu ima svoj monolog dao mitološkom biću Satiru. On je pola čovjek, a pola jarac. Njega je opisao još u predgovoru jer je smatrao da publika ništa o njemu nije znala. Objasnio je i zašto je posegnuo za mitološkim bićem iz poganske tradicije. Satir je zamišljen kao stranac koji će bolje funkcionirati u određenoj slavonskoj sredini. Autor je smatrao da će on objektivnije moći uočiti sve greške slavonskog kraja. Isto tako on je imao i ulogu mentora, trebao je naučiti seljake kako pravilno i dobro živjeti.

Slavonac - On zapravo predstavlja sve ljude u Slavoniji koji su nakon oslobođenja od Turaka doživjeli potpun slom u duhu i kulturi, prosvjeti i rodu. To su postali nemarni ljudi koji nisu marili za ništa pa tako ni za izgled svojih kuća, zaprepaštenost svojih polja i neznanje svoje najmilije i najdraže djece.

Djelo Ssatir iliti divlji čovik je djelo koje opisuje nemarnost ljudi i njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem žive, ali ujedno i potiče samog čitatelja da razmisli o svom odnosu prema mjestu u kojem živi. Slavonci su stanovnici kasne oaze koja obiluje mnoštvom prirodnih ljepota. Sve u njoj ispunjeno je veličanstvenim i gotovo nestvarnim stvarima i mjestima za koja čovjek nije ni zamislio da postoje u stvarnom životu. Velika propust ili čak grijeh bila bi da te prirodne ljepote izgube svoju čar svoju vrijednost zbog nemara nas običnih ljudi i zbog naše nestašne naravi.

___________________________________

Matija Antun Relković (Davor 1732 - Vinkovci 1798) rodom Slavonac, bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757. godine zarobljen od Prusa u Wroclawu (Bresaluu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o "Satiru" koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak... - no, radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju "zarobljeničku lektiru". Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no, zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića).

Reljković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično - prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih, 1795), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima (Nova slavonska i nimačka gramatika, 1867 - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvaraj didaktični spjev, pučkoprosvjetni slavonski bestseler Satir iliti divlji čovik, 1762, prošireno izdanje 1779) - sav u duhu racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo Pančatantru.

Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao.

Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.