Lektire.me je internet stranica koja sadrži prepričana književna dela i njihovu analizu. Cilj sajta je da pomogne srednjoškolcima da razumeju lektire, čitaocima da bolje razumeju dela koja čitaju, kao i da saznaju nešto više o piscima.
Luka Botić - Bijedna Mara
Luka Botić sva svoja djela objavljivao je u časopisu Neven. Prvi je značajniji uspjeh postigao s pripovijesti u stihu pod nazivom Pobratimstvo iz 1854. godine. Njegovo glavno djelo Bijedna Mara iz 1861. u ono je vrijeme bilo vrlo popularno. Bijedna Mara bio je deseterački spjev od šest dijelova. Prema njemu je Josip Hatze skladao operu pod nazivom Adel i Mara. Tu se prikazuje romantična priča o zabranjenoj ljubavi između Mare i Adela, Turčina s Klisa.
Mari zbog vjerskim razloga ne dopuštaju da se uda za njega, a ona se zbog toga do svoje smrti zatvara u samostan, gdje nedugo zatim i umire. Ostala su mu značajnija djela Dilber-Hasan, Petar Bačić.
• napuštanje crno - bijelog gledanja na muslimansko - kršćansku sučeljnost
• borba za vjersku snošljivost i ljudska prava i slobode
• mjesto radnje - okolica Splita, Konjsko selo
• nesretna i zabranjena ljubav muslimana Adela i kršćanke Mare (Marije)
• epski deseterac, 6 pjevanja
• karakteristični lirski motivi zorice, danice, sunca
1. pjevanje - U Konjskome selu nekada se pjevalo i plesalo kolo, a sada je sve umrtvljeno. Razgovaraju slijepac i vođa, spominju Melku i Omera, blizance. Melka veze vez za Adela, momka o kojem razmišlja i sniva, iako ga nikada nije vidjela. Omer je protiv ljubavi sestrine prema Adelu.
2. pjevanje - Turčin, Adel kreće na put, majka žali i boji se nesreće, boji se za svoga sina, kako ga ne bi opčinila neka djevojka. Adelov sluga Ibrahim govori Adelu o djevojci Melki, Dizdarevoj kćeri, kako ona voli Adela i da je ne odbija. Bit će ili po volji Alaha ako mu je Melka suđena ili Adelu prijeti smrt. Dizdar nudi Adelu kći, Adel je ne želi jer nikada je vidio nije i nije mu ona po srcu suđena, on želi samo Maru. Adel vjeruje u Marinu vjernost i govori to pjesniku. Adel kreće u Split (Spljet) k Mari. Susreće Maru i njezinu sestru Ivanicu Vornić na pazaru te pjeva pjesmu svojoj Mari.
3. pjevanje - Nekoliko dana poslije Adel veselo pjeva, majka se brine za njega, usamljena je i želi sinu ženidbu i ženu u kući. Adel se odlučuje na prošnju Mare, kreće s Ibrahimom na put. Tri dana gleda vile, uzima cvijeće i čeka Maru u vinogradu, u Dujmovači, a ona ne dolazi. Susreće pjesnika koji mu govori kako zna što je bilo s Marom i ispričati će mu sve, ako mu Adel za uzvrat obeća kako neće napadati Split. Pjesnik Adelu otkriva nesreću što ju je skrivio pjevajući na pazaru Mari o svojoj ljubavi pred svima. Dizdar, Marin otac i braća ljutita su čuli za taj događaj, smatraju to velikom sramotom i okrivljuju Maru za grijeh, i povod što ga je dala i izazvala pjesmu ljubavnu Adelovu. Sestra Ivanica prepričava događaj ocu, ali otac ne vjeruje u Marinu nevinost i tjera je u manastir kako bi se pokajala za svoje grijehe. Otac ide popu Damjanu po savjet. Pop mu govori kako ne treba suditi djetetu, dijete je grijeh (a samo su se vidjeli!) isplakalo i to je dovoljno. Otac ipak šalje kćer u manastir na dvije godine.
4. pjevanje - Pjesniku se u snu javlja vila i govori o ljubavi Ade i Mare. Pjesnik susreće dva Turčina na konjima, s njima polazi na put, a oni ga odvode pred Dizdarevu kulu, zatvaraju ga u sobu u kojoj ga čeka neka djevojka. To je Melka koja želi od pjesnika "čini" i vračbe jer je ljubomorna što Adel voli Maru, a ne nju. Pjesnik joj ispriča njihovu tužnu priču te na kraju Melki bude žao i ispričava se za proklinjanje. Pjesnik bježi. Ado spjeva pjesme za Maru i žali se majci, majka ga tješi.
5. pjevanje - Mara u postelji leži bolesna, Ivanica je tješi. Mara bunca u bolesti, tuži se na sudbinu i nesretnu ljubav, roditelji i braća gledaju kako pati. Mara ih moli za oprost, otac, iako je srca kamena, na kraju joj daje oprost i blagoslov. Mara se oprašta od njih, zahvaljuje im na svemu, moli se i umire. Sestrina tužaljka i žalostiva pjesma ganutog pjesnika "Bijedna Mara".
6. pjevanje - Putnik, pjesnik iz Splita, kuca Adelovoj majci na vrata, traži prenoćište. Ibrahim mu prepričava boli i jadikovanje Adelovo koje je noćas proživljavao. Putnik mu govori da je stoga što mu je draga noćas umrla i da zna lijeka za to, neka ga puste malo, neka tuguje, a poslije trebaju otići po Melku iz Konjskog. Tako majka, poslušavši savjet, najprije žali sa sinom za Marom, a potom mudro kaže kako želi sa sinom poći rodbini u selo Broćanac, pored Konjskoga. Susreću na putu djevojke, majka priča s jednom, a na kraju se otkriva kako je ta djevojka Marina. Majka se sjeća svoje sestre koju dugo nije vidjela jer se udala u drugo selo, poslije umrla i povjerili joj svoju djecu i kćerkicu na "čuvanje", a ta kćerkica je Melka. Brine se Adelova majka za Melku i treba dobrog prosca joj izabrati te joj zato ide u posjet, a kaže Adel da ne traži majka Melki prosca, on će ju ženiti. Svatovi. Mara se više nikada ne spominje!
Deseterac je sa sobom donio i odgovarajući duh i ruho narodne pjesme. Istodobno, ono što je bilo specifično za usmenu tradiciju, uključeno je u odlike formacije europskog romantizma: naivni idealizam, osjećajnost, tradicija, narodni običaji i vjerovanja, interes za nacionalnu prošlost, sloboda za koju se treba boriti.
Priču o ljubavi dvoje mladih nepomirljive vjere, kršćanke Mare i muslimana Adela, Luka Botić razvija kroz impresivne slike zbiljskog prostora, Splita i Konjskog, oduševljen podjednako ljepotom rodnoga kraja, kao i zagonetnom privlačnošću Istoka. Fenomen egzotike u hrvatskoj književnosti u obliku hajdučko-turske romantike traje pedesetih i šezdesetih godina, i dalje, duboko u realizam. Botić ne gleda na Turke kao isključive neprijatelje. S podjednakom simpatijom slika muslimane i kršćane. Kao izraziti "narodnjak", svoje je etičke i političke stavove izrazio u Bijednoj Mari kroz pobratimstvo kršćanina Boktulije i muslimana Adela, kroz ljubav Adela i Mare, te kroz susret Boktulije i Melke. Prepreka romantičkoj zabranjenoj ljubavi su očevi obitelji, kršćanin Vornić i musliman dizdar iz Konjskog, predstavnici nepopustljive tradicije. Pišući u desetercima o jednoj nedeseteračkoj temi, učinio je značajan korak k deheroiziranju našeg epskog stiha.
Luka Botić - Bijedna Mara
PRVO PJEVANJE
Čuj, dušice, da t' istinu kažem: Vezak vezla Melka na pendžeru, |
Svaka djeva leti drugi svojoj, Svaki momak ima razgovora; Gdje ja bijah, tu i šala bila, Gdje je Melka, i igra i šala, Tad mi srce u životu bilo. Ja tad skupim nekoliko druga, Omrknemo u ponosnom Klisu, Dočeka nas Adel sa tamburom, Izmamimo djeve na pendžere, Do danice ljubav i razgovor, A do zore u Konjskom svanemo. Nekad tako, sada naopako. Omrzlo ti društvo i sastanci, Nit' ti djevam, niti djeve tebi, Svaka svoju sad sprovađa žalost, A momci se s mene odmetnuli, Ranom legnu, a zorom za poslom, Teke pamte što je nekad bilo." "Jest, Omere, istina što kažeš, Al' Adela nikada u Konjskom! Dok u meni bila luda nada, Da će momak ikad s tobom doći, I srce mi je bilo veselije; A sad vidim, badava je nada, Pa mi bolje priliči samoća." A prihvati Omer neveselo: "Čemu, sestro, svoju mladost trošiš Sa mislima, koje bit ne mogu? Da s' Adelom kada besjedila, Da ti znadeš da za tobom gine, I s pameti da mu ne salaziš; Djevojci je teško oči dići, Da dragoga u oči pogleda, Jer stid vlada i najžešću ljubav; Kamo li je čeznut na neznanim, I spravljati dara tuđem srcu?" Al' to Melka ni da sluša ne će. Zamišljeno u svoj vezak gleda, I sama se sobom razgovara, Razgovara kano da nariče: "Šta ću sada ja sirota sama, Kad se bratac od mene odmeće, Kom sam jedna dosad sestra bila, Na svijetu kojem sam sve bila, Migom volja, a riječju pamet, Duh tijelu, a zenica oku! Šta ću sada ja sirota sama? Zašt da usnut ne mogu još jednom, Kao što sam snivala do sada, Ne spavajuć puste duge noći, Uzdišući puste duge dane; Da je meni bratac jošte voljan Sa srca mi skinut teške muke, Teške želje, kojim odgovara Ili život, ili smrt prijeka: Vidjeti ga jednom, i tad znati, Je l' onakvi, kakvog ga ja mislim." Kad to ču blizanac Omere, Hoće srce da m' od bola pukne; Objem' rukam sestru ogrlio, I kaže joj, samo što ne plače: "Melko sestro, onoga mi sata, Kad oboje svijet ugledasmo, Reci, s kule da s' naglavce bacim, Mog života ja ne žalim mlada, Al' mi nemoj tako srce klati. Proklet bio Seimović Adel, Prokleta mu stara mati bila, Koja ga je na svijet don'jela, Robovali našim dušmanima, Kada nogom turski biser gazi, A u njedrim' nosi kaurkinju."
Što bi dalje, vođa ne zna kazat,
|
DRUGO PJEVANJE
Još zorica zarudila nije Nit' danica vedra zasijala, Al' u Klisu, u oporom gradu, Mlado momče, Turčin kano ruža, Iz nesna se diže iz dušeka, E mu srce mislim' osvojeno. On poviče svog vijernog slugu: "Ibrahime, brate, a ne slugo, Opremaj mi đogu jedinoga, I opremaj tovar trgovine, Ponajviše đulsije vodice, Štono dole djevojke najvole, Da idemo Spljetu bijelome." To rekao, odijelo bira Jedno drugom kako će likovat: Krasnom momku krasno odijelo. To probudi ostarjelu majku Pa mi majka svog jedinca pita: "Oj Adele, jedini u majke, Kuda mi se još za noći spremaš, Kad vrijeme ne priliči putu Od hajduka kletijeh dušmana? Prođ' se, sinko, takvog putovanja, E mi srce mutno progovara, Da s' iz toga hoće izleć hudo, da ćeš mene ubiti sirotu; Jer kad gledam Splijet sa čardaka Kakvi ti je divan i čaroban, Ako s' u njem tako divne djeve, Ja se bojim hoće te opčinit, Hoće t' mladu prevrnuti pamet. Dvije rane u srcu me bole, E što ne će na putu hajduci, Hoće klete mlade kaurkinje Ukrasti mi sina jedinoga." Dok starica tako jadikuje, Mučan Adel uzdiše duboko, A kada se naslušao majke, Uzjašio bijesnog đogata I otjera tovar trgovine. Stranom jaši Adel momče mlado, A jednako baca oko Spljetu, Pa zapjeva sjetno neveselo: "Spljetu grade, teško uzdisanje, Tko te spljeo, divno li te spljeo! Što te kiti more i brodovi, To te kiti tvoje župno polje, A brane te čelik-bedemovi, O kojijem Turci taman ginu, Da bi mi se u te udomili I savili pitomo gnijezdo. Odžalit bi sve na sv'jetu mogo, Štogod imam vatra da popali, I da voda raznese u more, Tek da mi je od proroka usnut: Hoće Turci za života moga Sa spljetskog ponosnog zvonika Mujezime stambulske slušati! Divna l' tada za Turčina pl'jena. Ja svoj plijen s pameti bi smeo Sa jedine kaurke djevojke, Koja mi je srce izgorjela, A svojijem licem i očima." Adel pjesmom srce razgovara, A kako ga pjesma zamislila, I ne čuje lomnom Rupotinom, Gdje mi Turci iz rosnih Poljana Sa dizdarom iz ravnog Konjskoga Na svojijem bijesnim konjima Štropotaju niz brdo kamenje. No njeg čuo Konjački dizdare, Razumio pjesmu Adelovu, Gdje g' obmami tanka kaurkinja; Pa dizdaru to pomučno bilo, Te on daje iz pištolja glasa, Do tri puta svog glasnika pali, Devet puta odjekuje brdo. Tada veli Ibrahime sluga: "To je ago, konjački dizdare, Ja poznajem njegova glasnika; No dizdare il' je u nevolji, Ili se je b'jesan pomamio, Što po triput svog glasnika pali; Već da njega, ago pričekamo S njegovijem ostalijem društvom; U putu je društvo do nevolje, A dizdare, čuo jesam kazat, Ima kćerku mjezimicu Melku, Kakvoj nejma u ljepoti druge Naokolo na devet konaka, Pa s' dizdare hvali prijanima, Kada s njima sjedne u divane, Da on goji svoje mjezimice Baš za tebe, suđeno ako je. Da ti, ago, moju pamet kažem, Ako s' ikad oženiti misliš I do srca ljubiti djevojče, Ne odbijaj dizdarove Melke; A dizdar je glavit prijatelju, Sa tri sina, tri sokolovića, Junački se vitez okrilati, Te kud pomoć, tu odmoći može Pustim blagom i smrtnim megdanom." Al' to Adel ni da čuje neće, Već on pušta đogatu na volju, Prebacuje brdo i nebrdo, I tek će se časom ustaviti, Da napoji u Solinu đoga. Istom đogo digo s vode glavu, Al' eto ti konjačkog dizdara, Mamen leti na gojnom doratu, Kan' da mu je za nevolju ljutu; Kod Adela uprav s' ustavio, On mi počme Adelu besjedit: "Stani, Ado, kud te sila tjera, Što ne čekaš Ibrahima slugu? Gdje je pazar a bez trgovine? Il' i Spljetu srce zaostalo Kod lijepe mlade kaurkinje, Pa bez srca biva poginuti?" Oštar susret, još oštriji Adel: "Moje srce, a tvoja nebriga, Niti treba kakvog kalauza." Plane dizdar kao siva munja: "Jeste briga, Seimović Adel, Jeste briga, ona te ubila! Jer u srca dva lica imadeš Da okrenut možeš svakojako! Ako ljubiš skota kaurskoga, Od proroka prokleto ti bilo, No dok moje ne ramenim glave I riječi mojijem sinovma, U zo čas si po sijedu majku Opčinio srce moje Melke. A kažem ti volju samog Alah, Ili ti je Melka suđenica, Ili si se glavom našalio, Gdje ne bilo prilike za šalu." To izusti konjački dizdare, A bijesan ne zna šta da radi, Veće vadi sablju iz korica, Dvaput mahne po vrbovom granju, Granje pokri i njega i konja, I pokrilo Adela i konja. Trgoše se konji ispod granja, Planu vatra Adelu na licu Šćaše pamet da mu se pomrsi, Da zametne sa dizdarom kavgu, Srećom dizdar smućen prihvatio: "Ču li, Ado, ikad kazivati, A tako ti tvoje stare majke. A tako je hladnu ne ljubio, Da je Turčin, gospodskog koljena, Za bijele zore uranio, A da sluge konja ne spremaju, Već da sprema jedinica kćerka, Ljubi jadna konja babinoga, Da donese s babom dobre glase, A svom babi uzjahat ne dade, Već ga ljubi u skut i čizmu, A suzama nakvasila lice. Pa zaklinje oca rođenoga, Da joj ne da dragog kaurkinji, Bar da ne da za života njena. Djetetu je otac vjeru dao: Ne će Turčin ljubit kaurkinje, Dok mi sablja za šibu vrijedi; No bude li do sudbine klete, I sramote Turkinje djevojke, Otac hoće pregorjet dijete, Svojom rukom život joj učasit, No kad život učasi Turčinu, Kog je prorok i vjera proklela. Eto t' more, sreće što ti kobim, Do ako si ruke pouzdane, Il' se možeš u kaure uzdat, Da ti mogu drukčije otkobit." Da je kome pogledati bilo, Kako dizdar očima sijeva I u licu probljeđuje plaho, Za Adela bi se uplašio I krasnu mu mladost požalio; Al' je Adel srca slobodnoga, Slobodnoga i zaljubljenoga, Ne će oka zemlji oboriti, No u čudu kazuje dizdaru: "Ama, ago, života mi moga, I tako mi očinjega vida, Tako s njima više ne gledao, Što mi duša vidjeti najvoli, Ako ikad vidjeh tvoje Melke, Ako ikad s njome probesjedih, Ako ikad pozdrava poručih." Al' to dizdar da vjeruje ne će, Već ostade glavom mahajući. Ode Adel konju se sveteći, Konja muči, a sebi govori: "Ne ću, tužan ljubit nametkinje, Ma ja zbilja izgubio glavu. Nek se hvali dizdarova Melka I lijepa gospodskog roda, Kad mi nije po srcu suđena. Što bi tada rekla moja Mara, Da djevojci drugoj vjeru zadam? Što bi rekla, kad bi čula kazat: Ide Adel dizdarevoj Melki, Adel ljubi prelijepu Melku? Mila draga bi mi protužila, Bi me mila stala proklinjati, I Bog bi joj prihvatio kletve; Ne ću, zlato, života mi moga, Života mi i moga i tvoga." - U tom konjic naglo pod njim zazre, Kročit ne će, no ušima striže: Od čuda se jeste uplašio! Ukraj puta biljar bira bilje, Čudnovate nošnje i oprave, A čudnije pameti i posla, Bilje bira a pjeva iz tiha: "Da me hoće draga Zdravo dočekati, Zdravo dočekati, Milo pozdraviti: Što mi nosiš, zlato, Iz tog Klisa tvoga? - Ja ti nosim, dušo, Rumenu jabuku, I nosim ti, dušo, Đulsije vodice, I nosim ti, dušo, Srce obranjeno; Pram jabuci, dušo, Da mi se rumeniš, Da uzdišeš, dušo, Mirisom ružice, A da vidaš, dušo, Srce obranjeno." Oj Adele i mučna pameti, De se sada od čuda razberi A pred tijem strašnijem čovjekom I njegovom pjesmom i pameti! Al' u njemu jadnom siromahu Srce kipi, pamet se razmeće; On ne može da se čudu čudi Veće štrepi, jedva progovara: "Otkud pjesme, biljaru, od kuda, A tako ti zdravlja i života!" |
A čudan se čovjek ispravio, "Brat po srcu, bratski pogledaj me; "Dobar pjesnik, tako t' srca tvoga, Kad proljećem spusti s' tiha rosa,
Dok je Adel pjesmu ispjevao, |
TREĆE PJEVANJE
Zla ne bi bilo, veseo je Adel, Tri je dana Adel dolazio
"Kunem ti se materom na zemlji,
|
Lice sakri sestrici u njedra,
|
ČETVRTO PJEVANJE
Jeste čudo, dušo, jeste divno,
Zaplavila zora od Mosora
|
Idi pitaj Seimović Adu, Idi pitaj, ne bilo ga živa, I tad moram da prokunem Maru
Što ti ljubiš Seimović Adu, U visini nadomak oblaka,
|
PETO PJEVANJE
Vidje li tko nježan cvijet venut?
Opet nasta zadugo tišina, Opet nasta zadugo tišina.
Al' i radost umori nesretnu, |
Jesu l' zvona bolnu probudila? Je li tugu milih osjetila?
Turobnijem zvukom ječe zvona Na bijelom odru, srijed crkve,
"Nemojte nas rastavljati, Tako tuži osamljena sestra, "Grličica naša tuži |
ŠESTO PJEVANJE
Noć prekrila i dolu i brdo,
Kad ujutro prije jarka sunca, A sjutra je petak, biva svetac, |
Tu melema nejma do jednoga:
Starici se ote od miline
|
___________________________________
Luka Botić rodio se 28. siječnja 1830. godine u splitskom naselju Dobri od oca Petra iz Opora i majke Mande rođene Periša - Mladinić. Osnovnu školu i Sjemenišnu gimnaziju završava u rodnom gradu, a 1849. upisuje Teologiju u Zadru gdje upoznaje Mihovila Pavlinovića i Natka Nodila.
Za Luku Botića nedvojbeno možemo reći kako je bio veliki hrvatski domoljub. Međutim, sukladno tada dominantnom stajalištu hrvatskih intelektualaca i Luka Botić svoje hrvatstvo stavlja u jedan širi južnoslavenski kontekst. Vođen duhom rodoljublja i slobodoljublja te željom za ativnim sudjelovanjem u oslobađanju južnoslavenskih naroda od turske vlasti, ovaj nepopravljivi romantik 1851. odlazi u Bosnu. U Sarajevu se zadržava nekoliko mjeseci a to iskustvo inspirirati će ga za pisanje pripovjetke Dilber Hasan.
Potom odlazi u Srbiju koja nije ispunila njegova očekivanja zbog čega uskoro odlazi u Đakovo. Zahvaljujući prijatelju Ignaciju Brliću, polazi mu za rukom dobiti posao na dvoru biskupa Strossmayera. Strossmayer ubrzo prepoznaje tog nacionalnog romantika jer je u njemu, vjerojatno, vidio nešto i od svojih ideja te tako Botić postaje jedan od prvih kojima je biskup Strossmayer pomogao u umjetničkom obliku. U Đakovu je proživio nekih desetak godina koje su bile i najkreativnije godine njegova života tako da ga Đakovčani i danas smatraju Đakovčaninom i najznačajnijim piscem toga doba. No, Botićev nemiran duh, uskoro, traži nove izazove. Nakon još jedne bosanske avanture i povratka u Đakovo, Luka se konačno odlučio skrasiti oženivši se Pavkom Bosch. Nažalost, bračna idila nije dugo trajala. U vrlo kratkom roku umire pjesnikova supruga i sva njihova djeca. Uskoro se Botić ponovno ženi Veronikom Mihaljević sa kojom dobija jedno dijete. No i to dijete ubrzo umire, a Luka ostaje bez posla jer odbija položiti zakletvu vjernosti austrijskom caru.
Potpuno slomljen, Botić se odlučio vratiti u rodni Split. Međutim, povratak u zavičaj budi staro neprijateljstvo prema autonomaškoj politici zbog čega se ponovno vraća u Đakovo. Godine 1861. Đakovčani biraju Luku Botića za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru čiji saziv mnogi nazivaju najintelektualnijim Saborom u hrvatskoj povijesti. U ocjeni političkog stanja u Hrvatskoj Botićevo hrvatstvo prožima se sa južnoslavenskom uzajamnošću. Luka Botić Zagreb i Hrvatsku vidi kao središnji intelektualni i politički potencijal oko kojeg se trebaju okupljati svi Južni Slaveni austrijske carevine te podržava političku platformu Narodne stranke biskupa Strossmayera. Dakako, kao istinski domoljub, jasno ističe i pravaški politički program kao najidealnije rješenje, no svjestan utopističke dimenzije takve politike upozorava na nemogućnost postizanja takvog rješenja. Svoj govor u Saboru zaključuje porukom o potrebi očuvanja narodne posebnosti i itekako potrebnog nacionalnog ponosa.
Osamljen i teško bolestan, Luka Botić umire u Đakovu 22. kolovoza 1863. godine. Ispraćen je u krugu prijatelja i štovatelja njegova književnoga djela.
Književni opus Luke Botića odražava ne samo njegov društveno - politički svjetonazor nego i autorov romantičarski karakter. Revolucionaran u svojim stavovima, Botić prvi put u hrvatskoj književnosti prevladava crno - bijelu tehniku u prikazivanju kršćansko - muslimanskih odnosa što odražava zrelost u mogućnosti multiperspektivnog sagledavanja društveno-političke i povijesne realnosti. Bio je prvi pjesnik koji je progovorio o razumijevanju, snošljivosti i o vjerskoj i ljudskoj toleranciji postrance svih vjerskih, ideoloških pa i nacionalnih isključivosti ili nerazumijevanja. Zapravo, bio je prvi koji je u svoja djela uveo ono što se danas u našoj kulturi doživljava kao jedan od aksioma modernoga svijeta, moderne europske sadašnjosti i budućnosti.
Najpoznatija su mu djela Pobratimstvo, pripovijetka Dilber Hasan te epovi Bijedna Mara i Petar Bačić. U svoje fabule unosi elemente nesretnih ljubavi te ih zaogrće pravim epskim prosvjetiteljskim tonom koji je zapravo ključna dimenzija unutar njegova književnoga djela.
William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >
Ivo Andrić - Prokleta avlija Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >
Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >
Meša Selimović - Derviš i smrt Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >
Dobrica Ćosić - Koreni Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >