Laza Lazarević - Vetar lektira

Laza Lazarević - Vetar

Laza Lazarević - Vetar

 

Književni rod - epika
Književna vrsta - pripovetka

 

Osnovna tema pripovetke Vetar je odnos između majke i sina.

 

Analiza pripovetke Vetar - Ova pripovetka je posebno interesantna, jer je figura majke prikazana u potpuno drugačijem svetlu. Naime, analiza književnog rada Laze K. Lazarevića ukazuje na to da je pisac većinom nastojao da prikaže lik majke u pozitivnom svetlu, veličajući i obožavajući je. Pa, ipak u lektiri Vetar, Laza K. Lazarević predstavlja majku kao prepreku ostvarenju sinovljeve ljubavi. Na ovu činjenicu je ukazao još čuveni srpski književni kritičar Jovan Skerlić, međutim čini se da većina onih koji su radili analizu pripovetke Vetar nije obratila posebnu pažnju na činjenicu da se majka, zapravo isprečila između sina i druge žene. Kako je zabeleženo u književnoj studiji Jovana Skerlića: Vetar je priča kako je jedna majka ugušila i zgazila život svog sina. I posle ove rečenice, gotovo da nema šta da se doda...

 

Bilo kako bilo, mi se ovde bavimo samo osnovnom analizom lektire Vetar, koja će vam sigurno dobro doći kada budete imali sastav iz srpskog jezika na temu Vetar, Laze K. Lazarevića.

 

Forma dela je gotovo savršena. Napisana je u prvom licu. Čitava pripovetka Vetar je sačinjena iz takozvane priče u priči, odnosno niza paralelnih situacija.

 

Posebno je zanimljiv jezik kojim je pisana pripovetka Vetar. Laza K. Lazarević itekao vodi računa o tome. A pažljivom analizom lektire se uočava da je prisutna i ijekavica u majčinom govoru, čime pisac ukazuje na majčin moral, koji je po svemu sudeći starinski. Nasuprot majčinoj ijekavici, jankov rečnik sadrži tuđice i varvarizme, jer se on školovao u svetu, pa ih je tamo i usvojio.

 

Pažljivom čitaocu ili, pak onome ko se bavi analizom lektire Vetar, laze K. Lazarevića sigurno ne može promaći vrlo zanimljiv umetnički postupak i pažnja koju pisac zahteva od svog čitaoca, ukoliko želi da spozna istinu o glavnom junaku.

 

Međutim, Bogdan Popivić ima gotovo potpuno suprotno mišljenje, te smatra da se Skerlić itekako ogrešio o Lazarevića, te kaže: - Tako je Skerlić učinio i svoju najkrupniju kritičarsku pogrešku – u ogledu o Lazi Lazareviću, i u oceni toga čistog pesnika i vrlo velikog umetnika.

 

Iako se već na samom početku čitalac upoznaje sa onim o čemu će biti reči u daljem tekstu, to jest Jankovom ženidbom, pisac je to izveo na maestralan načlin, neposredno, otvoreno, a ipak vrlo direktno. Vrlo brzo i vešto, pisac sa priče o majci uopše, koju uzdiže na pijedstal, počinje da govori o konkretnoj majci, Jankovoj. I tu dolazimo do osnovne teme pripovetke Vetar.

 

Lektira " Vetar " počinje upoznavanjem članova Jankove porodice, koji je ujedno i narator. Tu čitalac saznaje da Janko živi sa majkom, da je u takozvanim ozbiljnim godinama i nije oženjen. Takođe, narator daje i opis Jankove majke.

 

Zaplet počinje kada Janko upoznaje devojku kojom želi da se oženi. Ipak, iako to, čini se silno želi, Janko ne uspeva da se izbori sa majčinom voljom.

 

Vetar u ovom delu je simbol Jankovog nemira, ali i nagoveštaj promene, te predosećanja.

 

Priča prati život sada već dovoljno starog Janka i njegove majke. Međutim, iako ima dovoljno godina i itekako je stasao za ženidbu, Janko se ne ženi.

 

Njegov pogled na svet se menja kada upoznaje devojku u koju se zaljubljuje na prvi pogled. Iako je, čini se tada rešen da se suprotstavi majčinoj volji, Janko to ne uspeva do kraja pripovetke.

 

Sa druge strane, majka igra dvojaku ulogu, prekorevajući ga što se još nije oženio, a sa druge strane shvatajući da ako se oženi, neće više imati uticaja na njega.

 

Život koji Janko vodi je prilično monoton, ali se njegov pogled na svet iz korena menja kada upoznaje Đorđovu ćerku.

 

Prepričavanje lektire Vetar, Laze K. Lazarevića svakako nije dovoljno da bi se preneo prikaz unutrašnje borbe koju Janko vodi. Zato je dobro pre nego što počnete sa pisanjem sastava iz srpskog jezika sa temom lektire Vetar svakako da je pročitate.

 

U trenutku kada mu se pruži prilika da promeni svoju sudbinu i pridobije devojku u koju je zaljubljen, Janko čini se gubi bitku sa samim sobom i postupa po majčinoj želji.

 

Glavni likovi lektire Vetar su Janko i njegova majka.

 

Janko u ulozi naratora daje opis svoje majke, te kaže da je ona patrijarhalna, pobožna, ali izuzetno dominantna žena. Ona se trudi da na sve moguće i nemoguće načine kontroliše ponašanje i odluke svoga sina, iako to ne izgleda uvek baš tako. Često prekoreva sina: ili što se ne ženi ili što ne provodi dovoljno vremena sa njom. Ali, ipak se prema janku uvek ophodi sa nežnošću, prisećajući se minulih vremena.

 

Iako je sada već odrastao čovek, glavni junak lektire Vetar je ličnost koja je bojažljiva, osećajna, a nadasve je odan majci. Uljuljkan je njenom ljubavlju, a istovremeno strepi od njene snage. Janko je nadasve neodlučan i bojažljiv, iako ne izgleda uvek baš tako. Pod velikim je uticajem svoje majke. Na kraju ipak ne uspeva da prelomi i ostaje potčinjen majčinoj volji.

_________________________________

 

Laza Lazarević - Vetar

 

Neostvarena ljubav je česta tema Lazarevićevog pripovedanja. U Vetru je ispričana priča o mladiću Janku koji se u banji strasno zaljubljuje u Maricu, udatu ženu. Ova ljubav se svela na ljubavne čežnje i nemire jer je nedozvoljena - čast i svetinja braka i porodice bedem su o koji se razbijaju ljubavni zanosi; junak priče se otrežnjava i vraća stvarnosti. U Švabici je opisana ljubav srpskog studenta medicine i Nemice. I ova ljubav, iako obostrana, čista i dozvoljena, ne može da se kruniše brakom jer je mladić, patrijarhalno vaspitan, stalno opsednut pitanjem: Šta će reći Srbija, Šta će reći majka? Bilo je nezamislivo dovesti u kuću strankinju, Nemicu. I pripovetka Vetar sadrži priču o ljubavi koja je brzo planula, ali se još brže prekinula. Razlozi zbog kojih se ova ljubav nije ostvarila složeniji su nego u Verteru i Švabici.

 

Janko, junak pripovetke Vetar, mladić je koji se tek vratio sa studija, zaposlio se u ministarstvu i živi sa majkom.

 

Živeli smo lepo i zadovoljno! Osobito je moja majka bila zadovoljna što joj nisam doveo iz Pariza kak 'u Švabicu, pa da ne ume s njome ni govoriti.

 

Jednoga dana Janko sa prijateljem Jocom, lekarom, dok je ovaj dežurao, obiđe nekoliko soba i u jednoj opazi čoveka čudna pogleda. Saznaje da je to bolesnik koji je skoro izgubio vid i da mu nema nade. Janko je pogođen bolesnikovom sudbinom, ali još više činjenicom da mu je taj čovek odnekud poznat. Dok pokušava da zaspi u nekom polusnu, seti se da je bolesnik, u stvari Đorđe Radojlović, nekadašnji očev ortak. Jankovo i majčino sećanje vratiće priču na događaje od pre dvadeset godina kada je u požaru nestao dućan sa magazom, otac umro od opekotina, a Đorđe radeći svakojake poslove, redovno pomagao Janka i njegovu majku. Pošto mu je vid počeo da slabi, Đorđe je prodao ono što je imao i došao u grad da se leči. Tu ga je Janko i našao. Kada je sledeći put došao da obiđe Đorđa, primetio je pored njega vrlo lepu devojku. Ova poseta je ostavila snažan utisak na Janka. Nije znao da li je opsednut Đorđem i njegovom mukom ili njegovom kćerkom - stalno ih vidi zajedno (Ali ja vidim nju pored njega, i sve dobija drugi izgled). U kući, dok je s majkom, ili u društvu s Jocom, potpuno je odsutan jer su mu misli obuzete devojkom. Snovi ga muče jer u njima vidi devojku sa Jocom, kako je ovaj grli i ljubi. Đorđe sa kćerkom i sestrom dolazi da se oprosti od Janka i njegove majke pošto se vraća kući. Kada oni odlaze, Janko, zbunjen i izgubljen, kaže majci da mu se devojka dopada, očekujući od nje podršku i odobrenje da pođe za njima i zaustavi ih. Shvativši da majka nije oduševljena, da njene pohvalne reči o devojci nisu i saglasnost, Janko saginje glavu. Đorđe i njegova kćerka nestali su u daljini.

 

Nesumnjiv je uticaj majke na Janka. Opisano je nekoliko situacija porodične svakodnevice i odnos majke i sina, a povremeno će se javiti i iskaz koji otkriva Jankovu privrženost majci i ljubav do obožavanja:

 

Bože moj, kako su bile velike naše matere! (...) Nije bilo nikakvog pitanja ni zadatka života, ma kako on bio težak, a da ga one odmah lako i prosto ne reše. Pod apsolutnim teškoćama izdizale su se svojii visokim i istinskim religioznim osećanjem...

 

To li je ono što mi tako pritiskuje grudi da vidim ove ljude! Oni imaju, istina, sve i sva, pa ipak oni nemaju ništa! Oni nemaju svoga bolećega, nemaju... majke!

 

Da sam mogao, da sam smeo, ja bih kazao... kazao bih joj: slatka moja majka!

 

Kakva je bila mama! Kako blaga, lepa, tiha, ozbiljna, svečana!...

 

Potresa me onaj grandiozan utisak na moju dobru mater...

 

Lazarević je u ovoj pripoveci stvorio tip energičie majke, autoritativne, uporne, ali mudre i odmerene. Nije ona nametljiva, kruta, neprikosnovena. Između nje i sina postoji porodični sklad, ali i neprijatni, neiskazani i neispoljeni sukob oko ženidbe koja bi unela disharmoniju u porodični život. Ovaj sukob je prikazan diskretno, u naslućivanjima i nagoveštajima. Ona ne nameće svoje mišljenje, samo ga iskazuje kao savet ili ga provuče kroz sasvim običan razgovor. Njen autoritet nije stvoren diktatom i nametanjem, nego pažnjom i ljubavlju. Čak i onda kada sin nešto pogreši, pa se posle toga kaje i kinji sebe: Ona me je sama razgovarala i dokazivala da je baš tako dobro kako sam uradio. Dobro i onda kad me je, dan pre toga, svom svojom rečitošću od toga odvraćala. Janko dobro poznaje majku i tačno iz njenih očiju ili intonacije govora otkriva pravi smisao i stav. U završnoj sceni pripovetke ona kaže sinu: Idi, ako ćeš! Bog ga ubio ko ti u tome stane na put. Ona za devojku kaže: Krasno dete!, ali i ovo:

 

Takvi ste vi svi, današnji mladići! Ne znate šta hoćete, pa ne znate ni šta radite!...

 

Ali naopako, da ti otkud ne voliš Đorđa, pa da stoga ne uzimaš nju?! (...) Devojci krasnoj, poštenoj, čestitoj, dobroj kućanici; ali devojci - razberi se molim te! - koju si ti juče prvi put video!...

 

Zato Janko, pored toga što ga majka prosto izgura na vrata rečima Idi! Idi! Idi!, dobro vidi da je u njenim očima stajala drugačija presuda. Onim razberi se sve je rečeno.

 

Ali ovakvom kraju razlog treba videti i u ličnosti junaka pripovetke. On se u takvoj porodičnoj atmosferi formirao kao razmaženo dete (ona me je još neprestano subotom mila, ,ja bih joj legao glavom u krilo, tada bi me ona češkala po glavi), kao tip bezvoljnog čoveka koji sve stavlja vremenu i slučaju da odluče. Kao takav, nije u stanju da učini odlučujući korak. Za sve ono što želi da učini osluškuje majčino reagovanje - nije sposoban da sam donosi odluke, radije bi da to čini njegova majka.

 

Ovo nije pripovetka zanimljive i napete fabule nego pripovetka složenih osećanja, unutrašnjih preživljavanja, intimne ispovesti, psihološke analize. Valja podsetiti na istovetnost umetničkog postupka u prvoj Lazarevićevoj pripoveci Prvi put s ocem na jutrenje i poslednjoj Vetar; obe su ispripovedane u JA-formi. U prvoj je učinjen pokušaj psihološkog slikanja i psihološke analize, u drugoj je psihološka analiza dostigla nivo moderne proze 20. veka. U prvoj pripoveci Lazarević je pripovedanje prepustio naratoru junaku priče prvom rečenicom (Bilo mi je - veli - onda devet godina') u kojoj samo jedna reč - veli - pripada pripovedaču (spoljašnja tačka gledišta) a sve ostalo kazuje junak pripovetke Miša. U drugoj pripoveci pripovedaču pripadaju samo prve dve rečenice (Bio je red na njega, na Janka. On je ovako pričao) a dalje pripovedanje teče u prvom licu (unutrašnja tačka gledišta).

 

Lazarević je rano, na početku književnog rada, shvatio prednosti pripovedanja u prvom licu: ono je atraktivnije, primamljivije, uverljivije i izražajnije sa jezičkog apsekta. Ovaj oblik pripovedanja omogućava junaku da iskaže svoja intimna osećanja i raspoloženja, a piscu pruža mogućnost da za psihološku analizu koristi direktni unutrašnji monolog kao najbolje i najizdašnije sredstvo. U ovoj pripoveci Lazarević je u potpunosti iskoristio sve prednosti pripovedanja u prvom licu.

 

Psihološka analiza - Pripovedanje u prvom licu omogućava samoiskazivanje i samoispoljavanje junaka pripovetke, a to je i mogućnost da pisac duboko zađe u intimni svet i psihu junaka. Ličnost junaka (mlad čovek) i osnovna tema (ljubav) pružaju obilje materijala za psihološko nijansiranje zbivanja i ponašanja. Janko je vrlo osetljiva i emotivna ličnost: pogađa ga patnja bolesnika u bolnici u toj meri da gubi orijentaciju, zapažanje mu je nesigurno, sve vidi kao u nekoj izmaglici (Video sam/.../ne znam koliko/.../ne znam šta/.../još mi se učinilo) i prvo što mu pada na pamet to je da oni nemaju svoga bolećega, nemaju ... majke!. Pod tim utiskom, dok sedi sa majkom uveče u kući, doživljava emotivnu plimu koja se pretapa u bujicu reči:

 

Gledao sam je i mislio. Mnogo sam mislio, mnogo. I mnogo sam hteo da kažem, i kazao bih mnogo da me nije, ne znam zašto, stid. Da sam mogao, da sam smeo ja bih joj kazao..., kazao bih joj: slatka moja majka!

 

U ovom segmentu devet leksičkih jedinica ima visoku učestalost tako da pokriva 66,7% prostora a ostalih četrnaest leksičkih jedinica pokriva samo 33,3% prostora pripovednog segmenta.

 

Psihološko stanje junaka pripovetke najupečatljivije je predočeno u dvema situacijama: susret sa devojkom u bolničkoj sobi i drugo viđenje u Jankovoj kući. Kada je kročio u Đorđevu sobu, sreo ga je pogled ženskog stvorenja koje je sedelo pored Đorđa. Od toga pogleda oseća se prikovanim za patos, a potom ga je obuzelo znojenje, kuvanje, neka toplina, da bi naposletku bio hladan kao ledenica. Kao da je ostao bez vazduha, zastaje u kazivanju (Molim vas, malo da se izduvam!) da bi se pribrao i opisao ono što vidi:

 

Dakle, ta devojka imala je crne oči, velike, tako da je od njih duvao neki vetar, i neka promaja me odmah uhvati i ukoči celu levu stranu. Kosa i obrve bile su joj plave, te je za tim više otskakalo ono crnilo, kao što kroz zemljane opkope jasnije i značajnije viri grlo topovsko. Stasa je bila srednjg i snažnog. Nešto zanošljivo, mramorasto belo, čvrsto i elastično se svijalo u gipke, oble linije, pune živosti, snage i jedrine. Sve miriše na proleće, izdašnost, plastičnost.

 

I dalje zbunjen, pokušava da rečima otera zbunjenost, ali oseća da se jezik već uzeo i obamro. Uz veliki napor uspeva da savlada zbunjenost, da povede razgovor i prati ono što se događa u bolničkoj sobi. Ali kada polazi iz sobe, kada treba da se rastane od Đorđa i njegove kćerke, opet postaje oduzet, ukočen, spetljan:

 

Ih, ala sam glup  Ma gde je, opet, ta kvaka? Kao da su vrata dva kilomešra od mene!

 

Kada na vratima svoje kuće ugleda Đorđa i njegovu kćerku, Janku počinju da cvokoću zubi. Saznanje da oni odlaze ne znam gde još više pogađa junaka priče; toliko je zbunjen i izgubljen:

 

Ne znam kako smo se oprostili. Ništa nisam video. Bilo je u sobi i mračno i zagušljivo, i tavanica se počela spuštati, i dim od duvana kameniti, i sve da te uguši! Ja sam se rukovao, - to znam. Znam da sam i mami stiskao ruku, i da mi je ona ozbiljno smešeći se, rekla: - Zbogom, ali ja ću samo do vrata!

 

I narator, i pripovedač Lazarević, izbegavaju sentimentalnost i patetiku. Prvi će reći ali ja ne viknuh, ne 'sruših nebeske svodove', nego jedva prošaputah, i to njoj; a drugi će uneti jedan vedar detalj (pozdravljanje s majkom i njene reči) da ublaži težinu psihološke napetosti i da, istovremeno, izbegne patetiku.

 

Laza Lazarević pažljivo oblikuje naslov svoje pripovetke. On nije slučajan, nije nevažan, nije ni samo naslov. Duboko je ukorenjen u sadržinu pripovetke; ponekad je simbol, ponekad poenta priče, ponekad je to lagano prosijavanje smislova u gradacijskom nizu. Čitaocu je poznato kako se smisao naslova pripovetke Prvi put s ocem na jutrenje otkriva tek kada se pripovetka pročita do kraja: odgovor se nalazi u mislima naratora junaka Miše, koje teku dok s ocem ide ka crkvi. Reč vetar iz naslova ove pripovetke javlja se kao čest motiv na više mesta u pripoveci.

 

1. Prvi put se javlja na posredan način - Janko je uzbuđen susretom sa Đorđem i izlazi u bolnički hodnik:

 

Kroz otvoren prozor pirkaše s one lipe sladak, mirišljav dah.

 

2. Drugi put se vetar javlja u opisu devojčinog izgleda:

 

Dakle ta devojka imala je crne oči, velike, tako da je od njih duvao neki vetar, i neka promaja me odmah uhvati i ukoči celu levu stranu.

 

3. Obuzet mislima na devojku, Janko je vidi i u snu, ali pre toga:

 

Odnekud pune vetar, i to tih, topao, mirišljav vetar i šušti lipa, i onda jedan jak vihor.

 

4. Posle buđenja javlja se sećanje na ranije ljubavi: Karolinu, Mariju i Stanku. Uz sećanje na Mariju javljaju se osećanja kojima je u to vreme bio obuzet:

 

Zar da živim bez nje, zar ... Ali jedan vihor!

 

5. Neposredno pred Đorđev i devojčin dolazak u Jankovu kuću, on i majka osluškuju vetar, ali i vihor:

 

Toga dana bilo je toplo, ali je duvao jak vetar. Pogdešto bi jedan vihor silno cimnuo prozorom.

Ja sam s mamom sedeo posle ručka i pušio. Ćutali smo. Čini mi se da smo oboje slušali vetar.

 

6. I najzad, na kraju pripovetke, pošto su devojka i njen otac otišli:

 

Kad izađem u avliju, vruć, jak vetar duhnu i otvori kapiju. Ja izađoh na ulicu. U daljini videh peševe od Đorđeva kaputa kako ih nosi vetar.

 

Primećuje se kako se motiv vetra ne javlja sam: prati ga motiv mirisa lipe i motiv vihora. Gradacijski raspored i susretanje ovih motiva omogućuju postepeno saznavanje smisla i značenja svakog motiva pojedinačno, njihovog uzajamnog sadejstva i naslova pripovetke.

 

1. Pirkanje mirišljavog daha lipe doživljava se kao osveženje posle mučne i zagušljive atmosfere u bolesničkim sobama.

 

2. Od devojčinih očiju je duvao neki vetar i neka promaja koja hvata i koči kazivača priče, koči celu levu stranu. Magična privlačnost devojke dunula je kao neki vetar i zahvatila mladićevo srce (levu stranu). To je obostrana ljubav na prvi pogled. Tek ovde se razjašnjava smisao prve slike: to nije samo osveženje posle mučne i zagušljive atmosfere, nego je nagoveštaj, predosećanje ljubavi (sladak, mirišljav dah).

 

3. I vetar iz sna je tih, topao, mirišljav; tu je prijatno šuštanje lipe (motiv iz prve slike), ali i jak vihor (novi motiv). A onda dolazi devojka, pa onda slika devojke u Jocinom zagrljaju. Vetar i miris lipe razjašnjavaju se u kontekstu prethodne dve slike - nagoveštaj dolaska devojke ljubavi. Novouvedeni motiv vihora ostaje nejasan.

 

4. U sećanju je oživela naratorova svest da on ne može da živi bez Marije, ali jedan vihor - nestalo je iz njegovoga života i Marije i ljubavi prema njoj. Vihor je ovde simbol nestajanja, gašenje ljubavi ili konkretnije: simbol okolnosti koje prekidaju ljubav. U kontekstu ove slike razrešava se smisao vihora u prethodnoj slici: tu se pojavljuju vetar (ljubav) i vihor (nestajanje ljubavi), a potom se prvo pojavljuje devojka pa slika devojke u Jocinom zagrljaju. Pošto je to san, ima značenje predosećanja ili predskazanja da će i ova ljubav biti odneta vihorom.

 

5. Ova slika je nagoveštaj dolaska devojke i kulminacije ljubavne čežnje (vetar), ali i nagoveštaj uzaludnosti i neostvarivosti ljubavi (vihor).

 

6. To je epilog priče o ljubavi: vetar prati odlaženje i nestajanje devojke i ljubavi. Život će se opet vratiti u kolotečinu svakodnevnih porodičnih razgovora majke i sina.

 

Narator i čitalac - Čitalac nije po strani od pripovedanja i zbivanja u ovoj pripoveci. Njemu se na samom početku indirektno obraća narator u trećem licu: Bio je red na njega, na Janka. On je ovako pričao. Samo se po sebi razume da su ove reči upućene čitaocu. Na to posebno ukazuje reč ovako. Ovom se rečenicom najavljuje narator, istovremeno se predočava forma usmenog kazivanja i usredsređuje se čitaočeva pažnja na kazivanje koje treba da otpočne. Ovde je, međutim, umetnički funkcionalnije obraćanje unutrašnjeg pripovedača, naratora junaka koji priču kazuje u JA-formi kao sopstvenu ispovest. Ovo obraćanje je direktno, u drugom licu:

 

Sad se moramo vratiti natrag. Natrag sa mnom, za čitavih mojih dvadeset godina. (...) Ne brigajte! Ja ću se truditi da budem kratak...

 

Tako je čitalac uveden u priču, u izvore priče i tokove zbivanja; on je sada neposredni primalac priče i bezmalo svedok tekućih zbivanja. Čitalac je stalno prisutan u svesti naratora te ovaj oseća potrebu da razjašnjava, da se pravda, iznosi svoje dileme i sumnje: Ja ne znam kako to da vam kažem, kako da opišem... Zbunjen pojavom ženskog stvorenja u Đorđevoj bolesničkoj sobi, junak i kazivač priče izgubio je dah pa mora da zatraži predah: Molim vas, malo da se izduvam!

 

Ali čitalac nije samo pasivni slušalac priče jer narator uvek od njega očekuje pomoć. Ta potreba da čitalac pritekne u pomoć iskazana je kroz monološka pitanja. Govoreći o Joci, narator pokušava da različitim razlozima objasni Jocinu nekakvu mračnu tajanstvenost, ali mu se na kraju otme rečenica: Ili se to meni samo tako činilo? - očekujući da čitalac potvrdi  demantuje pretpostavke. Prateći kako Đorđe i njegova kćer nestaju u daljini, Janku naratoru se učini da vidi Jocinu siluetu: A ono tamo daleko pred njima, da nije ono Joca doktor?... U prevelikom bolu što gubi devojku koju je tako snažno zavoleo, Janku se pričinjava Jocina silueta - bol se pretvara u ljubomoru. I čitalac slušalac priče je u toj situaciji, prati udaljavanje grupe, pa može da pomogne da se razreši zagonetka. Monološka pitanja imaju dvojaku umetničku funkciju u ovoj pripoveci. Ona su pre svega sredstvo za pražnjenje emocionalne napetosti koja obuzima junaka naratora. Ali su ona i podsticaj čitaocu da aktivira svoje iskustvo i maštu, da uđe u događajne tokove priče i oseti se kao svedok događanja ili kao junak priče.

 

Čitalac se ima u vidu u postupcima aktualizacije pojedinih slika ili iskaza:

 

Kroz otvoren prozor s one lipe sladak, miršiljav dah.

 

To je... čekaj, molim te!...

 

Gle kako zaljubljeio gleda u nju! (...) Eno onaj isti ozbiljan pogled na njemu... (...) A gle kako se ona hartija...

 

Ali ne razumem ni ovolišno!

 

A ono tamo daleko pred njima, da nije ono Joca doktor?...

 

Podvučene reči podrazumevaju prisustvo čitaoca-slušaoca i treba da pomogne da on potpuno sagleda situaciju ili pojavu. Ovi iskazi se oslanjaju na čitaočevo popunjavanje odnosno vizuelizaciju slike, tj., podstiču ga da domisli situaciju, da je sebi konkretno predstavi. Aktualizacijom se priča (i zbivanje) dovode u sadašnji trenutak (trenutak pripovedanja) ali i u trenutak čitanja - time je čitalac uveden u vreme kazivanja priče.

 

Unutrašnji monolog - Ovom pripovetkom Laza Lazarević uvodi u srpsku realističku prozu jednu novinu - direktni unutrašnji monolog kao sredstvo za iskazivanje duševnog stanja i raspoloženje junaka pripovetke. Ovaj oblik pripovedanja tekovina je moderne proze 20. veka, ali se začeci nalaze u prozi Fjodora Dostojevskog. S obzirom na to da je Lazarević posedovao solidno književno obrazovanje, nije slučajno što se ova forma pripovedanja pojavljuje baš u njegovoj prozi, kao što je slučajno da je on zasnovao psihološku pripovetku u našoj književnosti. U pripoveci Vetar nalazimo dva primera direktnog unutrašnjeg monologa.

 

(1) Oh, Bože, ti koji si svemogući; ti koji si vaskrsnuo Lazara i koji si čak od vode načinio vino! Ti! Ti mi odreši jezik. Nećeš?

E, hvala ti bar što si mi poslao pomoćnika! Pomoćnik, tj. bolnički pomoćnik uđe.

Do vraga! Bar je njegov posao ovde da gleda samo Đorđa. Naopako! Da nisam - ljubomoran?

 

(2) Ih, ala sam glup! Pa gde je, opet, ta kvaka? Kao da su vrata dva kilometra od mene!

 

Zašto su navedena mesta primeri direktnog unutrašnjeg monologa? Pripovedanje u ovoj pripoveci dato je kao kazivanje junaka priče i to u prvom licu. Kazivanje je upućeno čitaocu, a ponekad se kazivač (narator) obraća čitaocu objašnjenjima ili pitanjima. U unutrašnjem monologu sadržina nije upućena čitaocu, ona nije izgovorena glasno, tu junak govori za sebe ili razgovara sa sobom. U prvom primeru samo je podvučena rečenica izgovorena, upućena čitaocu, a sve ostalo je samo prostrujalo kroz naratorovu -junakovu svest, rečeno u sebi, za sebe. Drugi primer sledi posle replike upućene devojci, kojom je teši u vezi sa očevom bolešću. Dok joj govori, zbunjen, traži vrata, ali nikako da dođe do njih.

__________________________________

 

Laza Lazarević - Vetar

 

Pripovetka Vetar Laze Lazarevića objavljena je 1889. godine. Uz pripovetke Švabica i Verter, i ova spada u njegove intelektualne pripovetke. Glavna tema ovih pripovetki je neostvarena ljubav. U pripovetki Vetar pisac nam donosi zanimljivu priču o jednoj ljubavi koja je brzo planula, ali se njezin plamen još brže i ugasio. Napisana je u "ja" formi i pisac nam ne donosi uzbudljivu fabulu. Ona se zasniva na unutarnjim doživljajima i njezin karakter je više psihološki.

 

Kratak sadržaj - Glavni protagonista je momak Janko koji se nedavno vratio u Beograd. Naime, on je studirao u inostranstvu. On sada živi s majkom, a zaposlio se u ministarstvu. Janko se najviše druži s Jocom koji mu je i najbolji prijatelj. Joca je lekar pa ga je tako jednom prilikom Janko poželeo pratiti u viziti. Jankovu pažnju najviše je privukao jedan bolesnik koji je gotovo u potpunosti ostao bez vida. Janka je duboko pogodila njegova životna tragedija, a uz to sve učinio mu se nekako poznat. Uveče se Janko u krevetu prisetio da je bolesnik ustvari Đorđe Radojlović – nekadašnji ortak njegova oca. Nakon toga, majka je Janka podsetila na jedan događaj koji se desio prije dvadeset godina. Tada je izgoreo dućan, a Jankov je otac podlegao opekotinama. Đorđe je tada redovito posećivao Janka i njegovu majku, pomagao im i obavljao svakojake poslove.

 

Janko odlazi u bolnicu kako bi posetio Đorđa i uz njegov krevet nalazi lepu i mladu devojku. Janko se tada zaljubio u Đorđevu ćerku i ona će od tada potpuno zaokupiti njegove misli. Janko je svaki dan odsutan duhom, bilo da se druži s Jocom ili s majkom, samo razmišlja o Đorđevoj ćerki. Noću je sanja, sanja da se njih dvoje ljube i grle. Malo nakon toga Đorđe je s ćerkom posetio Janka i njegovu majku kako bi se oprostili. Naime, on odlazi iz bolnice i odlazi nazad kući. Nakon što su otišli, Janko majci otkriva što oseća prema devojci, nadajući se da će ga majka podržati i otići za njima da bi ih zaustavila. No, čini mu se da majka nije oduševljena njegovim izborom pa je Janko odustao. Đorđe i njegova ćerka polako su nestajali u daljini.

 

U pripovetki Vetar prepoznajemo velik broj elemenata koji nam daju do znanja da se radi o piscu Lazi Lazareviću. On piše o snažnoj ličnosti, majci koja je imala mnogo utecaja na svoga sina te se ponašala autoritivno. Ona je bila njegov anđeo čuvar i glava porodice pošto je Janko rano ostao i bez oca. Iako se smatra da ljubav mora ustuknuti pred logikama zdravog razuma, u ovoj priči nije nam do kraja sve bilo jasno. Ona celim svojim sadržajem ostavlja na nama dojam tajanstvenosti, nije sve do kraja rečeno i ne možemo dokučiti sve razloge i povezati događaje. Šta se tiče opisa bolnice, kod događaja koji su tamo usledili, dočarana je specifična bolnička atmosfera koja se obavija kao kontrast tišini doma jedne male porodice. Janko ulazi u bolnicu koja se za njega čini opasna i strašna te ga podseća na strašne priče iz detinjstva.

 

Ličnosti u priči komuniciraju više čulima nego jezikom, oni jedni od drugih iščitavaju iz očiju, a Đorđe koji je slep, vidi ušima. Devojka koju Janko susreće u bolnici pored svoga oca Đorđa zrači velikom snagom očiju i svojim pogledom ona kazuje sve što misli i što se u njoj zbiva. Jer ta devojka u celoj pripovetki jedva da prozbori i reč. Glas joj je jasan tek u neobičnom snu koji je Janko usnuo, a on u strukturi pripovetke ima bitno mesto. Ova pripovetka sa svim svojim karakteristikama izlazi iz okvira realističke poetike. Mogu se prepoznati crte drugačijeg stila koji je na neki način izmenio realizam.

 

Likovi - Janko, majka, Joca, Đorđe i njegova ćerka

 

Janko – glavna ličnost. Nakon studija, vratio se majci u Beograd i zaposlio se u ministarstvu. Pod velikim je uticajem majke i sam nije u stanju ništa da učini, za sve mora pitati svoju majku. Za njega je presudni trenutak u životu bio onaj kada je trebao da krene za devojkom u koju se zaljubio. No, on je ustuknuo jer mu se učinilo da u majčinim očima vidi da se ona odlučno protivi toj vezi iako je ona svojim rečima podržavala njega i njegovu nameru.

_________________________________

 

Laza Lazarević - Vetar

 

Osnovna tema pripovetke Vetar Laze Lazarevića je skrivana, neostvarena, i potisnuta ljubav junaka Janka. Radnja pripovetke saopštena je iz dvostruke perspektive: Naracija teče iz perspektive junaka, a pisac ima ulogu svedoka i prenosioca Jankove ispovesti. (Pripovedanje počinje rečima: -  Bio je red na njega, na Janka. On je ovako pričao...

 

Fabula - U uvodnom delu pripovetke junak Janko, u ulozi naratora, predstavlja nam svoju malu porodicu. Saznajemo da on  živi sa majkom i neoženjen je uprkos ozbiljnim godinama i lepoj službi u ministarstvu. Majka mu je patrijarhalna, pobožna i uprkos demonstriranoj blagosti i dušebrižju, vrlo dominantna žena, koja kontroliše ponašanje svog sina. U razgovoru sa sinom često ga prekoreva što se ne ženi, ali ga isto toliko često prekoreva i što malo vremena provodi sa njom. Prema njemu se ophodi sa nežnošću primerenom detetu i pokazuje nostalgiju prema vremenu kada je bio dete.

Janko  vodi monoton život odlazeći na posao, družeći se sa doktorom Jocom, i provodeći večeri u razgovoru ili (češće) u ćutanju s majkom.  Dinamiku u pripovedanje unosi susret sa (Janku odnekud poznatim) licem slepog čoveka u Jocinoj bolnici. U razjašnjenju porekla neobičnog čoveka Janku pomaže san i razgovor sa majkom koji sledi iza toga (reč je o nekadašnjem porodičnom prijateljuĐorđu koji je porodici pomagao u nevolji nakon smrti Jankovog oca). U snu, mladić se guši u vodi crnoj kao mastilo. Hteo je o nečemu da razgovara sa majkom, ali ga je bilo stid. To "nešto" ga pritiska i sputava, tim više što  u susretu sa slepim čovekom predoseća nešto  sudbinsko.

 

Zaplet počinje kada se Janko sretne sa Đorđevom kćerkom i neočekivano doživi manifestacije ljubavi na prvi pogled (nekakav vetar iz njenih dubokih crnih očiju ispuni svu prostoriju i njegovu utrobu). U Jankovu podsvesnu želju da osvoji devojku upliće se drugi podsvesni tok koji ga onemogućava da tu želju ostvari. Podsvest opet progovara kroz san: Janko sanja Jocu u zagrljaju sa devojkom, i svom prijatelju daje ulogu moralne prepreke u ostvarenju te ljubavi. Oporavljajući se od sna priseća se svojih bivših ljubavi. Saznajemo da je sve te devojke mnogo voleo, ali ne i zašto se nijednom nije oženio. Saznajemo i da emocije koje ga trenutno ispunjavaju prevazilaze sva pređašnja iskustva. Zašto onda nema odlučnosti u nastojanju da tu ljubav ostvari i sačuva?

Razvoj radnje, a samim tim i donošenje odluke glavnog junaka, Lazarević neprekidno odlaže i time pojačava unutrašnju psihološku napetost, skraćujući rok u kojem junak može da deluje kako bi ostvario svoju skrivenu želju.

 

Iščekujući pozitivan signal od svoje majke (koja deklarativno zagovara sasvim suprotne stavove od onih koje ispoljava postupcima) odvažiće se na delanje tek kada bude kasno. Kada se vrata za gostima (starim Đorđem i njegovom kćerkom) zatvore Janko u panici priznaje majci da voli devojku očekujući njen podstrek i blagoslov. Umesto nje, refleksno odgovara njena podsvest. Pre nego što će išta izgovoriti ona će pokretom ruke zaustaviti sina u nameri da potrči za devojkom. Sve što će potom reći u vidu nedefinisane mešavine nagovaranja da krene, izvinjavanja što devojci "baca granu na put" i prekora generalozovanog na "današnju mladež", neće imati takvu snagu i efekat kao taj gest.

 

Kolebanje između dve uzajamno isključive težnje predstavlja dominantnu crtu i majke i sina, a uzrok tome u oba slučaja je emotivne prirode. U majci se sukobe strah da će ostati sama, da će biti istisnuta iz života svog jedinca koji predstavlja jedinu svrhu i cilj u njenom životu, i griža savesti što ga osujećuje u ostvarenju lične sreće. U sinu se, potrebi i želji da se lično ostvari i život ispuni ljubavlju, suprotstavlja osećanje dužnosti, strah da će povrediti majku i nedostatak hrabrosti da preokrene ustaljeni model ponašanja. Majka mu insinuira milosrđe kao razlog što je poželeo da se oženi Đorđevom kćerkom (da bi se revanširao za dobročinstvo u detinjstvu) umesto da u njegovom ponašanju prepozna zaljubljenost. Na taj način ona podsvesno umiruje sebe i oslobađa se osećanja krivice što uslovljava i usmerava sudbinu svog sina.

 

Interesantno je da Janko prepoznaje izvesnu sličnost između Đorđa i svoje majke, što ukazuje na poistovećivanje sudbine devojke sa njegovom sudbinom. (Oboje osećaju vezanost za roditelje, a osećanje  dužnosti i ljubavi onemogućuje ih da raspolažu  sopstvenim životom). Razrešavajući problem on pribegava ranije već oprobanom modelu: odriče se sopstvene sreće zarad majčinog mira, praveći zamenu teza, kako bi gubitak ili samouskraćivanje lakše podneo. Umesto da krivi sebe ili majku za svoju neuspešnost, neispunjenost i samoću, on pribegava "višim razlozima" na koje ne može imati uticaja: Njemu se "učini" da na kraju ulice vidi Jocu koji čeka devojku.

 

Najčešći motivi u ovoj pripoveci su pogled, san, ćutanje, vetar i plač.

 

-Pogledom se razotkrivaju skrivene misli i prećutana osećanja,  upućuju poruke, otvara duša. Pogledom se zapoveda, izvinjava, prekoreva. Pogled ima veću snagu od reči i time se rukovodi i Janko donoseći odluku da odustane: Majka ga je rečima podsticala da pođe za devojkom  "ali u njenim očima stajala je drukčija presuda."

 

-San je govor podsvesti.On nam otkriva ono što želimo da sakrijemo od sebe, ono što priželjkujemom a ne smemo da kažemo, on je slika naše savesti, izraz potisnutog nezadovoljstva ili strahova.

 

-Ćutanjem se stvaraju dramske pauze i razotkriva postojanje unutrašnjeg, skrivenog misaonog toka koji je u suprotnosti sa izgovorenim rečimaili predočava jaz među ljudima. U ćutanju se skrivaju želje i strahovi, potiskuju uvrede i prekori; ćutanjem junaci štite i sebe i druge. Ćutanje ukazuje  na iščekivanje, ali i na strah od mogućih dešavanja.

 

-Plačem se iskazuje dobrota i samilost, ali možda i duboko skrivena tuga i melanholija, žal za sopstvenim životom.

 

-Vetar je metafora nemira, nagoveštaj promene, uzburkanost osećanja, manifestacija predosećanja, metafora životne stihije koja inenada donosi i odnosi pojave ljude i stvari.

 

Pripovetka Vetar je psihološka pripovetka u kojoj fabula nema tako važnu ulogu, pa zato i nije razvijena u mnoštvo događaja i postupaka. Lazarevića zanimaju unutrašnja stanja junaka, podsvesni mehnizmi i putevi kojima podsvest izlazi na površinu manifestujući  se kroz nekontrolisane gestove, poglede, reči ili snove. Sve što se junacima dešava u tesnoj je vezi sa stanjima u njihovoj duši, skrivenim ili potisnutim osećanjima i neizrečenim mislima.

 

Pročitavši pripovetku razmišljajte i spremite se za razgovor na času:

- Razmislite  o različitim aspektima roditeljske ljubavi i pokroviteljstva, o ulozi roditelja u vašem sazrevanju i odrastanju i objasnite svoje stavove na primerima iz stvarnosti poredeći ih sa primerima iz pripovetke.

- Razmislite o sopstvenom odnosu prema onima koje volite. Da li više očekujete ili pružate?

- Ponekad se ljubav izjednačava sa posesivnošću i tako ograničava, sputava i osujećuje onoga koga volimo. Imamo li pravo da onog koga volimo želimo samo za sebe?

- Šta se događa kada se roditeljska ljubav pretvori u pokroviteljstvo, brigu ili posesivnost?

__________________________________

 

Laza Lazarević je rođen u Šapcu 1851. godine. Otac Kuzman, poreklom iz Hercegovine, držao je sa bratom Mihailom trgovačku radnju. Majka Jelka, kći šabačkog kujundžije, ostavši siroče udaje se za petnaest godina starijeg Kuzmana u svojoj petnaestoj godini. U porodici Lazarević vladao je primeran patrijarhalan red. Kada je Laza imao devet godina iznenada mu umre otac a godinu dana kasnije i stric Mihailo. Teške prilike u koje je zapala porodica nametale su Lazarevićevoj majci veliku odgovornost. Ona je trebalo da vodi računa i izvede na pravi put četvoro dece, Lazu i njegove tri sestre. Lazina privreženost porodici reflektovala se na njegov književni rad i kult porodice i žrtvovanje njenim interesima je stalno bio prisutan kako u životu tako i u delima ovog pisca.

 

Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije Lazarević je završio u Šapcu. Njegov otac je bio prenumerant na mnoge knjige koje su tada izlazile pa je Lazarević već u ranom detinjstvu imao priliku da se upozna i zavoli književnost. U jesen 1867. kada mu je bilo šesnaest godina, Lazarević upisuje Pravni fakultet Velike škole. Postao je sekretar velikoškolskog udruženja "Pobratimstvo". Tokom studija prava u Beogradu Lazarević je bio pod uticajem Svetozara Markovića i oduševljenje za ruski jezik i književnost zahvata i Lazarevića, koji je učio ruski jezik i čitao dela ruskih revolucionarnih demokrata Černiševskog, Pisareva i Dobroljubova. Pre nego što je završio prava 15. januara 1871. godine izabran je za državnog pitomca da studira medicinu u Berlinu ali mu je stipendija oduzeta zbog prilika koje su nastale usled Pariske komune. Nakon toga, Lazarević završava prava i postaje praktikant Ministarstva prosvete. Početkom naredne godine ponovo mu je potvrđena stipendija i on odlazi u Berlin.

 

Za vreme Srpsko - turskog rata 1876 – 1877. Lazarević prekida studije pošto je pozvan na vojnu dužnost. Služio je kao lekarski pomoćnik i bio odlikovan srebrnom medaljom za revnosnu službu. Vrativši se u Berlin završava studije medicine 8. marta1879. Po povratku u Beograd postavljen je za lekara beogradskog okruga a 1881. godine postao je prvi lekar Opšte državne bolnice u Beogradu. Iste godine Lazarević se oženio Poleksijom, sestrom svog druga Koste Hristića, sa kojom je imao tri sina: Milorada, Kuzmana i Vladana i ćerku Anđeliju. Kuzman je preminuo nakon godinu dana a Vladan dve godine po rođenju. Uporedo sa napornom praksom radio je i na književnosti. Za deset godina napisao je svega devet pripovedaka dok je osam ostalo nedovršeno. Početkom 1888. izabran je za člana Srpske akademije nauka za zasluge na književnom polju. Februara 1889. postaje lični lekar kralja Milana i biva unapređen u čin sanitetskog potpukovnika. Srpska akademija nauka je 8. jula 1890. nagradila Lazarevićevu poslednju pripovetku On zna sve, a 10. januara naredne godine Laza Lazarević je preminuo u Beogradu.

 

Pripovetke - Sve će to narod pozlatiti, Švabica, Prvi put s ocem na jutrenje, Školska ikona, Na bunaru, Verter, Vetar...

 

Laza Lazarević - Na bunaru

Laza Lazarević - Prvi put s ocem na jutrenje

Laza Lazarević - Školska ikona

Laza Lazarević - Švabica

Laza Lazarević - Sve će to narod pozlatiti

Laza Lazarević - Verter

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Laza Lazarević - Vetar

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u