Laza Lazarević - Školska ikona

 

I

 

Naše selo imalo je crkvu, a crkva je imala popa. Pop je, opet, imao crkvu, selo i popadiju. To jest: pop je služio crkvu, upravljao selom i živio s popadijom. Pop je bio sve i sva! Imali smo i školu, ali je ona bila potčinjena značaja, kao što je ćata u sudnici. Ona je služila crkvi i selu, dakle popu. - Poslije ću vam i o njoj pričati.

 

Cijelo je selo bilo popov spahiluk. Zapovijedao je kmetu, a kmet selu. Nije imao pandura, ali niko nije mogao ni pomisliti da ne posluša popa, a on, opet, sa svoje strane nije ni sanjao da njegova riječ najalovo prođe, ili da on uzima vlast koja mu ne priliči. Stjepanu, što ide u raskorak, prezrijeva žito, a on još nije požnjeo.

- A što ti, Stjepane, ne žanješ?

- Kako ću, oče?

- Srpom!

- Znam, oče; a kuda ću prije? Znaš da sam inokosan.

- A moba?

- Treba ubiti brava i nabaviti akov rakije, a znaš kako sam stradao.

- A ti uzmi koje crkveno marvinče, a zar će biti i što rakije, pa sjutra zovi mobu.

Sjutradan do večernje oboreno sve, vezano i složeno u krstine.

Pop je sve što je imao svoga zvao "crkveno" i "narodno" a sve što je seosko "naše". Mogao je on ići u koju hoćeš kući uzeti što je htio - niko mu neće ni riječi reći. On je to i radio. Popustila mu šina na točkovima, a on nađe Pera kovača gdje sjedi pred krmačom.

- Zar ti - veli - u radni dan sjediš pred mehanom?

- Blagoslovi! - kaže kovač i ide ruci - a šta ću kad nemam posla?

- A jesi li vidio crkvena kola i šinu na točkovima?

- Nijesam, oče!

- Nijesi, jabome, nemaš kad od mehane. Treba ja da vodim i tvoju brigu!

On ide dalje, a kovač kao oparen trči popovoj kući i steže šinu. Nabavlja zelene šare u varoši pa ih sve masti, a ispod trapa, gdje hvata moždanik, podmetnuo dvije stare konjske ploče da se malo gigaju kola kao na "venderima" i da se popu "ne trucka zorli".

Jednom u sumraku ugleda on novoga poljaka Luku; uhvatio nečije svinje pa goni u obor.

- Kuda ćeš to, Luko?

- Blagoslovi, oče! - U obor!

- A čije su?

- Ama ne znam ni ja.

- Je li više krmača ili veprova?

- Krmača.

- Rovašene?

- U desno uho.

- E, to su crkvene svinje! Tjeraj u obor pa im podaj kukuruza. A kmeta pozdravi nek' zakaže selu da pazi na te svinje; jer ako još jedanput čujem da su upale u tuđe dobro, prodaću ih odmah, ma ni sto groša ne uzeo! Neće biti moja šteta.

 

Ne zna niko, pa ni on sam kad se rodio. U ono doba gdje vam počinjem pričati, računali smo mi, a i on, da će mu biti tako pedeset godina. Popadija jal' je bila godinu dvije mlađa, jal' nije. Ali obadvoje ljudi temeljiti. Djece nijesu imali, tijem su više računali seosku djecu u svoje. Ko nije imao čarape, trebao je samo nedjeljom proći pored popove kuće, pa već više ne bi išao bosonog. Ono dobra što su imali, kao što rekoh, nijesu računali u svoje već u narodno. Narod ga je zasijavao, žnjeo, kosio, plastio, vrhao, vijao. Mićo crkvenjak na pijacu nosio a pop novce čuvao. - A šta će njima dvoma dobro? Ni kučeta, ni mačeta! Dok su još živi, biće im dosta, a poslije - narodno je i bilo.

Poodavno je već kako pop ne može da mahne kosom, ni, zakopa motikom, ali zato je on ipak uvijek u poslu. On vodi brigu o cijelom selu. Čas je u jednoj, čas u drugoj njivi, sad u školi, poslije u crkvi. Imao je svuda posla, svuda je i stizao, i svuda je trebala njegova pamet.

 

Kad je kakav teži slučaj u sudnici, odmah trči po popa, i on to od časa namiri, da je svakom pravo.

Kod kuće je živio skromno i postarinski. Popadija ga ljubi u ruku kad pođe u selo ili kad se vrati kući. Sva im je posluga bio Mićo crkvenjak, koji se takođe računao u nešto što pripada crkvi i selu, dakle popu.

 

Pop je govorio vrlo često besjede u crkvi. Silne, svete i poučljive riječi, da te jeza podiđe. Crkva je služila svaki dan, a nedjeljom je bila uvijek dupkom puna. Prije, još davno, i kad je kakav svetačac, pa i petak, nagura se puna crkva žena, ali pop jedanput, poslije službe u petak, stade pred oltar pa poče govoriti: da je Bog ostavio nedjelju i praznike za crkvu; da se u ostale dane čovjek radeći moli Bogu; da se on za sve moli kad oni moraju raditi; da je bogomrsko ne raditi u petak, jer je to samo turski svetac, i da će on svakoga izbrisati iz protokola krštenih koji odsad ne bude petkom radio.

 

I vjerujte, ljudi, u našem selu nema, kao u drugima, ama nijedne glave koja svetkuje petak.

A nedjeljom crkva, rekoh vam, puna puncata, pa i polovinu porte pritisnuo narod. A pop još kad hoće što važno da besjedi, poruči kmetu da zovne još ljude kojih će se najviše ticati besjeda. Ako je ko učinio što rđavo, a on ga u crkvi pred cijelim narodom izobliči i pozove na pokajanje. Nije se nikad desilo da mu se ne poslušaju svete riječi. Jedanput uđe neka pomama u ljude da razgrađuju tuđe gradine i da upuštaju stoku. Puca vrljika, a razbijenih glava kao bundeva. Svaki dan sve gore, i kmet već bio poručio Ciganinu da skuje rezu za zatvor i predložio da se kupi katanac, a pop jedne nedjelje stade pred, oltar pa otpoče propovijed. Lijepo je, brate, govorio, čisto da se zaplačeš. Kad naposljetku sav pocrvenje, pa poče da dršće kaže: "Šta je to, braćo, jeste li vi hrišćani? Kakvo je to zlo udarilo, da je gore negoli u Turskoj? Sinoć - veli - zovu da čitam molitvu Arnautoviću; kad ja tamo, a njemu Srninić prošcem slomio rebro, i to sve oko neke sipljive kobile. Pa šta ćete vi u ovom hramu kad tako radite? Šta sam ja zgrješio Bogu, da mi ne date pod moje stare dane živjeti? Kako ću - veli - poći na nebo, gdje će me sjutra-preksjutra svevišnji pozvati, kako mu smijem stati pred lice i dati računa o svome stadu? Ili vi hoćete da ja zatvorim ovo sveto mjesto, da ga ne gazite bogoprotivnim nogama i da me ne crnite sve gore pred ocem nebeskim! Pošljednji vam put kažem i pozivam da se ostavite pasjaluka i nesrećne rabote. Jesi čuo, ti Rajkoviću ti Ivankoviću, ti Jovane Bojičiću i ti Nastase Andriću, ama zar vi mislite da ja ne vidim da ste i vas četvorica u ovom božjem domu? Prognaću vas, ako tako ustjerate, starosti mi. odavde i namjestiću Mića crkvenjaka pred portu s vrljikom pa da mu prebije golijeni koji se od vas usudi stupiti nogom na ovu svetu zemlju. Prokleću i vas i sve inadžije i ubojici onim putirom ondje, pa onda živi ako možeš. Poslušajte me pošljednji vam put kažem; vas ste četvorica svemu zlu kolovođe. Jal' se mirite, jal' ćete odsad s Bogom ratovati!"

 

Dršćemo mi kao prutovi - nije šala one božje riječi, a prijeti kletvom. Osvrće se narod i traži očima njih četvoricu, a oni pokunjili glave, pogledaju se ispod očiju i hoće već da se ljube pred narodom. A poslije službe: cmok! Pozdravljaju se i oni koji se prije ne htješe ni pogledati, i kmet istavi kolac kojim je bio podupro vrata od buvare. - Govori narod o popovim riječima, a svakome puno srce, i lako mu kao da se okupao.

 

Tako je on djelovao. Nikad nije prestajao, nikad se umorio. Bogu se molio: "Bože, oprosti mi grijehe i održi me zdravo dokle si mi života poklonio!" I Bog ga je zajedno s pošom obdario zdravljem. Ali kad poša namiri po našem računu tako pedeset i pet godina, počne nešto hudjeti, svako jutro povraća, a poslije nekoliko mjeseca i noge još počeše otjecati. Ne može više ni hljeba da zamijesi. "Hoće - veli - duša na nos da mi iskoči!" Teretan joj svaki rad, i sve da joj je da leži. Ne tuži se, istina, nikome, ali popu pao nekakav teret na srce i crne mu misli dolaze u glavu da će izgubiti druga. Zabrinuo se silno i noću često ustaje. Ide sam po dvorištu, a sve prisluškuje kod kapka. Ali poši, kako koja nedjelja, sve gore. Muka, istina, gdješto i popusti, ali noge zatječu sve jače, dohvatilo i gore snagu, i često je hvata nesvjestica. Sve više iznemaže, i jednu noć lijepo da zakovrne. Udariše nekakvi bolovi u krsta i sve se u klupče savija. Sjedi pop kraj postelje i ne odmiče se. Šapće samo molitve, a popadija slabo se i razbira. Ječi samo i moli se Bogu da je primi.

 

Šta da se radi?

 

Ujedanput popadija se dohvati za pojas, pa vrisnu i sva pocrvenje. Pop se okameni.

- Pošlji - veli ona - brže po Ikoniju Markovu.

Pop razbudi Mića koji u skok ode baba-Ikonijinoj kući, a sam se opet vrati popadiji.

Bolovi nastupaju sve na mahove i sve češće, ali kad popuste, ona je pri sebi. Stidljivo pogleda popa, a na licu joj se vidi nekakva strašljiva spokojnost. Onda bolovi nanovo učestaše. Dođe i Ikonija, i poša reče popu da iziđe, a sama osta s Ikonijom. Već počinje da sviće prvi dan Duhova. Sio pop na klupicu u avliji, turio sijedu glavu u ruke, pa se ne miče. Onda mu ujedanput sinu nešto kroz glavu. Skoči s klupice i kao da se nasmjehnu, a u isti par ču dreku maloga djeteta iz sobe. On kleče na travu i uze se moliti Bogu.

 

Još nije pošteno ni svanulo, a već sve selo zna da se u popa našlo žensko dijete. Veseli ljudi i žene, izoblačili se i došli u crkvu. Ljube popa u ruku i čestitaju. A on se čisto podmladio. Blagosilja sve redom, a Miću zapovijedio da sve crkvene čarape, tkanice i rublje iznese u portu i razda siromašnome narodu. Velika je služba bila taj dan, divno je pop pjevao. A poslije službe veselje na sve strane.

 

Puna i krčma, pa sve nazdravljaju popu i njegovu domu. Nađe se i nekakav šaljivčina koji nazdravi "crkvenoj popadiji", ali Krsta Zamlata isteže šamarom i sastavi ga sa zemljom, a uvrijeđeni narod graknu: "Udri, posvetila ti se!" Sve ide dobro i svi se dobru nadaju. Popadija se oporavlja" i već trećeg dana pridigla se u postelji, pa srče mlijeko iz ćase. Prohoda kao i prije po selu, ali je rasijan i sve se trudi da sakrije radost. A kad je nasamo, često mu se razvuku usta, gleda onu stranu gdje misli da mu je žena i dijete, po ponavlja "Slava tebi, Gospode!"

 

Ali jedno veče, kad se vrati iz sela, zastade on pošu u nesvijesti, a Ikonija se sva oznojila kupeći krpama krv ispod kreveta. Popu se odsjekoše noge. Spopadne petrahilj, namače ga na vrat pa stade čitati "molitvu od krovotečenija". - Sve zalud! Ona otvori još jednom oči. Pokaza svojom žutom rukom na dijete pokraj sebe, dohvati onda popovu ruku i poljubi je prošapta: "Blagoslovi me... i oprosti!" Poslije joj se, valjada od bola, razvuče lice, trže se jednom i onda kao da se osmjehnu i kao da otvori malo ruku, kad joj Ikonija turi u nju voštanicu.

 

Kad ašov izvisi gomilu zemlje više popadije, mahnu pop rukom na nas, i mi odosmo njegovoj kući, a on osta sam na grobu. Sjedjeli smo može biti jedno po sahata. Mićo iznio rakije u bardaku, pa služi vinskom čašom. Piju ljudi, a žene othukuju i uzdišu, a u čaši nestaje rakije. Šta je pop radio sam na grobu, to niko ne zna. Tek poslije jedno po sahata vrati se on, i istom stupi na avlijska vrata, a dijete u sobi zapišta. Ne pozdravi se on ni s kim, već, povodeći se, uđe u sobu gdje je dijete bilo. Reče ženama da iziđu, a sam osta neko vrijeme kod djeteta. Čudno da dijete, čim osjeti njegovu bradu na svojem obrazu, zaćuta i zaspa. Gledao ga je on dugo. Onda obrisa oči i uđe u narod. Svi poustajaše. - Imao bih nešto da progovorim sa starijim ljudima - reče pop.

 

Žene, jedna po jedna, njega u ruku pa kao guske jedna za drugom na kapiju. I mlađi svijet ode. Ikonija sama osta u sobi s djetetom.

- Braćo, - reče pop - vi znate kako me je Bog blagoslovio i kako sam mu platio za moje znane i neznane grijehe. Svi ćute. Niko se ne usuđuje ni da sjedne. I pop stoji, a bijela mu brada čas po zaigra.

-_ Ja - veli -, braćo, ostah tako sam samohran sa ovijem crvom. Tako je božja volja, neka mu je slava! Ali dijete valja gledati. Šta ću ja, star i nejak, s njime. Opet svi ćute i ustavili dah.

- Pticama nebeskim dao je Bog drugu snagu i pute, a čovjeku ostaje pamet i hrišćansko srce.

Opet ćutanje, niko ne zna kako da počne, kako da ga tješi, šta da mu kaže. Pop izdiže glavu i pogleda po svjema:

- Je li ono teško selu?

- Ne daj, Bože! - graknuše seljaci. - Ne govori tako, ako Boga znaš!

Aksentije Smiljanić istače se naprijed:

- Ako je tvoja volja, popo, i tvoj blagoslov, da uzmemo dobru ženu dadilju, ili da ga damo kakoj babinjari da ga prihrani dok ne uzmogne samo jesti.

U taj par otvoriše se vrata od kuće, i Ikonija, sva umazana od suza, iznese dijete na rukama.

- Ja - veli - ne dam djeteta od sebe, ako ćete me svu isjeći. Mene je pokojna zaklela da ga čuvam i pazim.

- Da uzmemo Ikoniju! - viknuše seljaci.

- Dobro! - reče pop. - Ali djetetu treba sisa. Stanoje Gluvić stidljivo iziđe naprijed:

- Da prostiš ti, popo, i vi, braćo, vi svi znate da se moja domaćica prije dva mjeseca pobabila.

 

Dajte meni dijete i Ikoniju, dok je ono još za sise! Paziću ga kao svoje!

- Ako je s tvojim blagoslovom, popo, ja velim tako je dobro - reče kmet.

- Neka je s božjim blagoslovom! Ikonija se vrati u sobu.

- Još nešto! - reče pop. - Smrtan je čovjek, a neznan mu je čas smrti. Naš je grijeh ako umre pored nas živijeh nekrštena duša. Ja želim da krstimo dijete prije nego ga dam iz kuće.

- Da ga krstimo! - rekoše seljaci.

- Ko će biti kum?

 

Među seljacima nasta žagor, ali ubrzo iziđe Ninko Vilotić.

- Ako sam ti prav, oče, da se okumimo! Tako narod, hvala mu, mene izabra.

Pop se triput poljubi s njime. Onda poniješe dijete u crkvi i ona se napuni naroda.

 

Tako se dijete krsti, i nadjenuše mu ime Marija.

Kad ga opet vratiše u kuću, Mićo iznese ponovo rakiju. Prvu čašu dade kumu Ninku. On uze čašu, skide kapu i ustade a seljaci nehotice svi poustajaše i poskidaše kape. Ninko otpoče:

- Kume moj i oče, srećna da ti je Marija i naše kumstvo. Da Bog da svako dobro i radost od nje da dočekaš: da te utješi i podvori pod tvoju starost, da se dičiš i ponosiš njome, kako se narod diči i ponosi tobom, a sve u zdravlju i veselju za dugo i na mnogo!

- Amin, da Bog da! - odazvaše se tiho seljaci. Svi se obrediše rakijom, pa onda nešto prošaputaše među sobom i Ninko Vilotić prvi uđe u sobu gdje je dijete bilo i turi mu pod glavu dukat. Za njim kmet, za kmetom Aksentije Smiljanić, a za njim svi ostali po redu i starješinstvu, i svaki dariva dijete. Kad se svi izrediše, Ikonija izbroja dva dukata u zlatu i četiri i po u srebru i krajcarama; veza novce u maramu, pa dade popu:

- Na ostavi; ovo je Marijino!

 

Onda je uze na ruku i ponese je popu da je poljubi, pa s Gluvićem ode njegovoj kući. Pozdraviše se i ostali seljaci s popom, pa odoše, a on osta sam kao suvo drvo, i na srce mu pade tuga.

Dugo se opirao srcu ne hoteći "srditi Boga", ali starost ga je obrvala. On pade licem na krevet, gde je juče još pokojnica. ležala, i gorko zarida. Suze spiraju crne misli, naliju prepuklo srce. Slomljen brod potone, i ništa se više ne vidi. I samo još što san iz polomljene parčadi stvara nejasne slike.

 

II

 

Naša škola bila je u jednoj prostoj daščari. U njoj je bila jedna velika soba za djecu, jedna mala za učitelja i jedna kuhinja u kojoj je i familijaz spavao. Glavna soba, upravo škola, bila je niska, kao i cijela kuća. Vrata od nje gledala su u školsku avliju, a s lijeve strane bila su još jedna manja, na koja je učitelj ulazio. U njoj uvijek udara na prašinu i ljudski znoj. Prozori su bili hartijom podlijepljeni. Na zidu je visila jedna stara drvena ikona svetoga Save. Bila je sasvim počadila i isprepucala, da se jedva razaznavao svetac. Samo gore, gdje je glava, cakle se oči, i ma u koji kraj škole da staneš, uvijek gledaju u tebe. Ozbiljne, crne, prodiru ti u dušu i kao da te nešto pitaju. Ja znam, kad se desi da sam sam u školi, spopadne me nekakav strah i ne smijem da se obazrem na onu stranu. Sve mi se čini progovoriće nešto i čas prije gledam da zagrebem napolje.

 

Učitelj je bio jedan krojač, koji je stradao, vrlo miran i vrijedan čovjek. Cio dan je u školi, a noću šije popovske kape i šalje u varoš. Jedva da je što više znao od onoga što je djeci govorio. Pjevao je u crkvi, ali glasa gotovo nikakog nije imao. Pop ga je često dotjerivao, ali se za našeg dobrog učitelja slabo šta lijepilo. Tek on se trudio što je bolje mogao. Ni u što se u selu nije pačao, svakome je ugađao, a popa se bojao. Upravo se ni živ nije čuo. Mi smo bili njime zadovoljni: kakav je, takav je - naš je! Ne bih ga ja ovdje ni pominjao da i on nije imao udjela u Marijinu othranjivanju. Vidjećete kako!

 

Lijepo paze Maru u Gluvićevoj kući. Napreduje dijete da ti je milina pogledati. Žene se nadmeću ponudama i poklonima. Nije joj bila još ni godina dana, a već je imala čarapa, košulja, ubrusa i drugih stvari pun kovčeg.

 

Kad joj se navršila godina i devet mjeseca, a pop, u dogovoru sa selom, dozida uz kuću još jednu sobu i uze dijete s Ikonijom sebi. Njima dvjema jednu sobu, a sebi drugu. Tako ga ni žene ne smetaju, koje su svaki čas obilazile Maru, vodile je svojim kućama i dovodile opet popu.

Ona je rasla u kući kod oca do svoje osme godine. Jednog večera sjedi pop, kum Ninko i Stanoje Gluvić u popovoj avliji Onda poče pop:

- Čuješ, kume, i ti, brat-Stanoje! Dijete, kao što vidite raste, hvala Bogu, i napreduje. Još malo pa će sama sebi plesti kose. Ja sam - veli - mnogo mislio i lupao glavu šta da radim jako s njome. Dijete valja da se pomalo uči kućevnom redu i poslu. Šta će - veli - naučiti u mojoj kući gdje nema ni preslice, a kamoli razboja? A i Ikonija je ostarjela, da se jedva drži na nogama. Šta vi - veli - mislite? Da se dogovorimo mi, pa poslije da zapitamo i druge pametne ljude: da vidimo šta će oni reći.

- Ja velim da je opet date meni u kuću - reče Gluvić

- Jok! - kaže kum Ninko. - Kod tebe je bila skoro dvije godine, a kod mene jednom u nedjelji. Nego dajte vi meni dijete u kuću. U mene je i zadruga veća, a, hvala Bogu, pametna su mi čeljad, imaće se i kod mene čemu naučiti.

- Hvala ti, kume! - reče pop. - Tako sam nekako i sam mislio. Sjutra ćemo se razgovarati i s narodom, pa u ime božje nek ide dijete u tvoju kuću i neka počne nauk.

Ali sjutra se promijeni kod crkve sve. Istom pop ispriča i kmetovima i starijim ljudima, svi pristaše, i kum-Ninkova domaćica, vesela, uzela dijeta za ruku, a tek učitelj kao iz mrtvih:

- Molim vas, braćo, i vi, gospodin-popo, ako dozvolite da reknem i ja.

Začudiše se ljudi:

- Kaži-de!

- Ja velim, gospodin-popo, i vi, gospodo kmetovi i kumovi, da nije pravo da se dijete kod tolikog svog imanja potuca po tuđim kućama.

Pop pocrvenje kad ču riječ imanje, a kum Ninko razrogači oči i skide lulu s čibuka.

- Zar ti - veli -, dronjo, zoveš moju kuću tuđom i zar će se ovo dijete potucati u mojoj kući? Učitelj se ujede za jezik:

- Molim, molim, gospodar-Ninko i kume, i vi, gospodin-popo i ostala gospodo! Ja velim, ako dozvolite, da se dijete vaspitava kao varoška djeca, jer ovo, vi vidite i tako, mislim nije rođeno da kopa i ore, a to bi bilo i sramota za ovoliko selo; a vašoj kući čast i poštenje! - Tu učitelj skide kapu i pokloni se kum-Ninku. - A ja mislim i kažem da se dijete vaspitava!

- Šta to? - reče Mojsilo Prokić.

- Mislim i kažem da se dijete dade u školu.

- Kaku školu? Ko je još vidio da žensko čeljade ide u školu?

- E, idite u varoš, gospodar i gazda-Stanoje, pa ćete vidjeti. Tamo idu sva djeca, i muška i ženska, i tako je sad vreme došlo da će i po selima početi, pa je griota da dijete zadocni. Nego ja tako mislim i kažem da se dijete vaspitava, i nikako drukčije! Zgledaše se seljaci.

- Šta veliš, kume? - reče Ninko popu.

- Nijesam - veli pop - nikad na to mislio. Da vidiš, nije luda ova učiteljeva.

- A kako će to ići? - zapita Aksentije Smiljanić učitelja.

- Lijepo, kažem, dijete će u školi kod mene s drugom djecom naučiti čitati i pisati, pa neće pod svoju starost moliti drugoga da joj čita pisma. A dok ona odraste, neće se pisma tako rijetko pisati kao sada, nego će svaki čovjek morati pisati pisma. A, poslije, u školi se uči: zemljopis, sveštena istorija, prva i druga znanja...

- Ne bi bilo rđavo! - reče kmet. - Šta veliš ti, oče, i vi, braćo?

- Pa da ogledamo, a? - reče kum Ninko.

I tako Mara ostade kod oca, a pođe u školu.

 

Na jedno po godine poslije toga naprasno se razbolje pop, zakovrnu odjedanput, i već mu se čini da neće ni noći živ dočekati, pa zove Ninka, Aksentija Smiljanića, Stanoja Gluvića i kmeta.

- Braćo, - veli - tako mi se sve dopada da će skoro kucnuti za me čas. Nego sam vas zovnuo da se dogovorimo za neke stvari.

Kum Ninko hoće da sokoli popa, ali mu se jezik zaveže i samo guta pljuvačku. Aksentije sa Stanojem pokunjio se pa se samo primakoše postelji.

- Prije svega, braćo, evo u ovom su kovčegu ovdje narodni novci, a ključ je na trpezi, pod plaštanicom - zna Mićo. Unutra ima hiljadu i sto i jedan dukat.

Oni se zgledaše.

- Iz toga zidajte najprije školu, pa crkvu. Nemojte brukati sebe žive, ni mene mrtva, ni graditi šta mu drago. N počinjite dok dobro ne smislite i dok ne bude dosta novaca da ne budete postidni pred svijetom. To vam je na amanet pa sad gledajte!

Hoće oni štogod da progovore, ali se zagrcnuli, pa samo kašljuckaju.

Poćuta pop i odmori se, pa onda, ustežući se, nastavi:

- A moje dijete... ostavljam vama na amanet... Bog vam, a duša vam!

Kum Ninko ispruži vrat, hraknu malo, pa reče:

- Gledaćemo ga kao svoje! Pop nastavi:

- Smrtni smo ljudi, ne primite za zlo, braćo, valja mi se dobro s vama razgovoriti, jer se ne vraća s puta na koji polazim. Ne daj, bože, smrtna slučaja ili kake zađevice, šta bi ono, siroče, onda?... Nego, braćo, ja bih vas molio da joj za svaki slučaj odredimo malo imanja od narodnog dobra.

- Kume, - veli kum Ninko - nije maleno tvoje imanje, a evo ću i ja dati još...

Pop nestrpljivo mahnu rukom:

- Stanite, ne razumjeste me! Nemam ja svojega imanja, ni daj, Bože! Sve je vaše i onoga hrama.

 

Mnogo bi njojzi bilo da joj odredite i ovo što ja dosada držah. Šta će ženskom čeljadetu toliko imanja, a Bog zna čija će ona biti i u čije će ruke doći! Tek velim toliko da joj odredite, da se ne računa baš siroče i da bi se imala čime prihraniti, da je, ne daj, Bože, vi koji... Čekajte dok svršim! Tako sam ja sračunao i smislio da joj odredimo, ako je vaša volja, ovo parče zemlje gdje je kuća, i njivu uz nju, zabran sa šarampovom i livadu s virom.

To neka je njeno! Je l' vam pravo?

- Kako ti narediš!

U kovčegu ima u jednom rupcu zavezano šest i po dukata, čime ste je vi darivali kad se rodila. I to je njeno! - Božje, pa njeno!

- E sad mi je - veli - lakše umrijeti. Spade mi neki teret sa srca.

 

Ali kad pop skide brigu s vrata, i boljka uminu. Pred noć, istina pade u vatru, ali ona ne drža dugo, i on tvrdo zaspa. Probudi se u samu zoru i iziđe u avliju. Mara mu poli da se umije i starac, iako oslabio, ipak stalnim korakom prijeđe ulicu i uđe u crkvu.

 

Ali njegova podjela imanja osta. I narod i dan-danas zove onu livadu s virom Marin vir, a zabran sa šarampovom Marin šarampov. Ko ne vjeruje, neka pita samo koga iz mog sela.

Kad se navršile tri godine i Mara svrši treći razred, učitelj onda navali na popa i na druge ljude, te je zadrža još jednu godinu dana u školi "na privat". Tako ona pođe učiti i četvrti razred. Već je zovu seljaci da piše pisma njihovim svojtama koji su u vojsci. I popa ona odmenjuje ondje gdje treba pisati, izvaditi kršteno pismo, i takve stvari. A učitelj pored nje izgubi i ono malo naučnog nimbusa, jer Mara svrši sve naučne poslove kao i on. Već se više ne kaju seljaci što su je dali u školu, a pop, kad je pogleda, uzdiže oči k nebu, i kad god je ko hvali, a njemu idu suze kao malom djetetu. Sasvim već ostario, obnevidio i postao zaboravan. Znam, kad god mu priđem ruci da me pita čiji sam.

 

Tako smo mi računali, a učitelj nije imao ništa protiv toga da je Mara već svršila "vaspitanje" i da sada pohita učiti se kućevnom poslu. Već je pop mislio da povede riječ o tome s narodom, ali se opet desi nešto što promijeni naše račune.

 

Te noći dođe u našu okružnu varoš vladika. Neću vam pričati šta se tu sprema, ni onu trku i urnebes od popova. Dosta da znate da je naš pop bio najstariji u cijelom okrugu, te da mu je po tome spadala neka osobita počast i zadatak pri pozdravljanju novoga vladike. Narod odluči da popu za taj dan načini nove haljine, i učitelj je čitave dvije nedjelje šio kapu i dotjerivao što je bolje umio. Kad pop sjede u kola pred našom crkvom, pričekaše ga dvanaest konjanika što su iz naša sela u narodnoj vojsci i oni otpratiše popa u varoš, a cijelim putem bacaše puške i pjevaše. Za popom, u drugim kolima vozio se kum Ninko i Gluvić, za njima još mnogi narod. Vele, kad je naš popa došao u varoš, da su lupala zvona i pucale prangije, jer konjanik, što je stojao na raskršću, kad ugleda popa u onoj pompi, pomisli da je vladika, pa obode konja muštuluk.

 

Bilo kako mu drago, vladika dođe, i naš pop osokoli tu: "Vladika odmah činio ručak. Bilo je puno svijeta, a naš pop vele, sjedio u začelju. Ko će s nama! Poslije ručka, vele, raziđe se svijet malo-pomalo, samo ostaše popovi kod vladike.

 

Onda poče vladika jednog po jednog pitati: kako se zove odakle je, kakva mu je nurija itd., pa pita i našeg popa. Kaže on sve kako je i hvali se nama - hvala mu! - kao svojom djecom. Onda, vele, reče sveti vladika: - Ti si, oče, od najstarijih ovdje; a bogati, koliko ti je godina?

- Ja - veli pop - i narod računamo da mi je tako sedamdeset.

- Lijepa starost! - reče vladika. - Da Bog da još dugo da poživiš! A bogati, oče, ne primi za zlo, gdje si ti škole učio?

- Ja sam se - veli pop - učio u moga oca koji je popovao u stara vremena, pa kad ga ubiše Turci, ja ostah siroče i pobjegoh u ovo selo, gdje me poslije vlast zapopi.

- A onako nijesi, da rečeš, kakijeh škola učio?

- Nijesam nikakijeh.

- A znaš li pravilo službe kako valja i "obredoslovije"?

- Ja, oče vladiko, što rekao neki stari pop Stoko: koga sam krstio nije se poturčio, koga sam vjenčao nije se rastavio, a koga sam opojao nije se povampirio.

Pop Mitar povuče našeg popa za mantiju. Vladika se slatko nasmija.

- Lijepo, oče! - vele da je rekao. - Hvala ti! Taki meni trebaju!

Kad poslije pođoše, a pop Mitar skoči na našeg popa:

Kako ti da govoriš onako pred njegovim preosveštenstvom

- Da kako ću? - reče naš pop. - Onako je sve u dlaku! Još sam zaboravio da mu kažem da sam i jednog Turčina pokrstio i eno ga, svi ga znate, valjan hrišćanin i jedan po jedan gazda u selu.

Ali vladici zbilja omilio naš pop, jer prve nedjelje poslije toga, istom pop podijeli naforu, a jedne karuce rrrr!, pa stadoše pred crkvu. Skoči jedan što sjedi s kočijašem, pa popa u ruku:

- Hajdete, - veli - pozdravio vas gospodin vladika da idete na ručak.

 

Sjede pop u kola, pa još i Maru uze sa sobom. Gigaju se, brate, ona kola, rekao bi čovjek sad će ispasti, a konji kao bale! Skida narod kape kuda pop prođe, a svakome puno srce. Nije šala, naš pop! Ali i jeste čovjek! Ta priliči mu da je sam vladika!

Kad je pop stigao u varoš, priča Janko Radulović kod koga mi kupujemo so i što mu je kuća do vladičina dvora, da je vladika izišao pred vrata i pomagao popu da siđe s kola, pa mu nije dao ni ruke, nego se s njime, veli, u lice poljubio.

Mara odmah pritrča, pa vladiku u ruku, a on nju u čelo.

- Tvoja? - pita vladika.

- Božja, pa moja! - reče pop.

- Da je živa i zdrava! - reče vladika milujući dijete. Sjedoše oni za ručak. Posadiše Maru do popa, pa joj vise nožice niz stolicu, a sam sveti otac namešta je. Onda uđe jedan star čovjek i unese činiju s jelom, a Mara skoči pa njega u ruku. Čiča sav pocrvenje.

Kad čiča iziđe, a vladika pomilova Maru pa reče:

- Ovoga čiku, 'ćeri, ne moraš ljubiti u ruku. To je moj kuvar!

- Neka, oče vladiko, - reče pop. - Star je čovjek! Tako sam ja nju učio.

- Od tebe se, oče, - reče vladika - ima i mator čovjek čemu da nauči. - A kako ti se zove mala?

- Mara.

- Da je blagoslovena!

Poslije ručka mnogo se štošta vladika s popom razgovarao. Zvao ga da ga uzme u konzistoriju, ali pop veli da ne može nikako ostaviti sela, "a zbog mene jednog, veli, ne vrijedi do premještaš konzistorije u selo!"

Vladika se dobrodušno i lako nasmija.

I s Marom je mnogo štošta govorio.

- Koji je ono svetac? - reče on njoj pa pokaza na jednu ikonu na zidu.

- Car Lazar! - reče Mara.

- Gle! A otkud ti znaš.

- Pročitala sam ono dolje.

- Zar ti umiješ čitati?

- Umijem.

Vladika donese jednu knjigu, pa je dade Mari da čita. Ona otvori u srijedi. Namrgodi svoje očice, pa poče glasno i monotono, kako sva djeca čitaju:

Mače vojsku starac Jug-Bogdane,
U Bogdana silna vojska bila...

- Stani! - reče vladika. - Ko je to Jug Bogdan?

- Nije on živ - reče Mara. - On je poginuo na Kosovu.

- A šta je to Kosovo?

- Kosovo je polje gdje su Srbi izgubili carstvo i gdje je poginuo srpski car Lazar.

Tu njene očice ponovo potražiše sliku Lazarevu.

- Lijepo, sine, vrlo lijepo! - reče vladika. - Uzmi tu knjigu pa čitaj kod kuće!

- Na poklon? - reče Mara iznenađena.

- Na poklon!

Bješe to jedna velika pjesmarica, sva u zlato uvezana. Pop nagnuo glavu, a od miline sve mu suze kaplju u tanjir. Poslije je vladika pitao šta je učila i kad ona odgovori da svršuje četvrti razred, zapita on popa:

- Pa šta misliš sada s njome?

- Mislim, oče vladiko, da je dam u kumovu kuću da se dijete uči radu.

Šteta bi - veli vladika - bila otrgnuti dijete od škole. Ovo je - veli - glava kakvih malo ima. Nije se ona rodila da bere kudjelju. Nego ti nju daj dalje u školu.

- Ne ču ti, oče vladiko, svršila je!

- Znam, svršila u selu, a sad je daj dalje u varoš, u Biograd.

Popa štrecnu kao da ga neko nožem udari.

- Zar da se odvojim od svojega djeteta? - A brada mu zadrhta.

- E - reče vladika - ti si svome djetetu najviše dobru rad. Pa ja velim ne treba da staješ njenoj sreći na put.

- Ne dao bog! - reče pop grcajući. - Pa šta da radim? Nauči me!

- Pošlji je u Biograd na nauke.

- A koliko to traje?

- Četiri godine!

Pop preblijedi kao krpa i razrogači oči.

- Šta se to, pobogu, toliko uči?

- Nauke - reče vladika.

- A šta će to njoj?

- Kako šta će, oče? Drukčiji je danas svijet nego što je bio za tvoje mladosti, a još će drukčiji biti kad ona stupi na snagu. Kad svrši škole, može, ako će, biti i učitelj. A poslije u varoši druga sreća čeka dijete.

Pop zaćuta i dade se u misli. I vladika ćuti. Tako to traja neko vrijeme, onda reče pop.

- Treba li tu štogod trošiti?

- Jedno pet-šest dukata mjesečno. Popu čisto odlaknu.

- Nema od toga ništa, oče vladiko! Gdje su toliki novci?

- Pa ti - veli - imaš imanja, kako su mi pričali, na hiljadu dukata.

Pop se zabeči:

- Kaki hiljadu dukata, kakva imanja? Nemam ja ništa. Njoj je, istina, narod nešto odredio, ali ne vrijedi sve ni sto dukata. Nema tu ništa od škole!

Vladika se malo iskašlja.

- Lasno je - veli - za novce, tek ako ti pristaješ. Sve ćemo to lijepo namjestiti. Imam i ja neku crkavicu koju sam za školu odredio, a - veli - ne znam bolje prilike od ove

- Oče vladiko, starija je tvoja i pametnija od moje. Sam još da vidim šta će selo reći.

 

A u selo ko smije reći što protiv vladičine volje i riječi? Nijesu se dugo prepirali. Seljaci se šćućuriše, samo ih srce boli ali što mora biti - mora!

I poslije mjesec dana već se oprema dijete za put.

Silne se pripreme čine.

Dan pred polazak mutljaju se žene iz cijeloga sela po popovoj kući. Tu je kamara sirčeva, kolača od pekmeza i tijesta lepinja i pogača, lonaca s kajmakom, živih i prženih pilića pastrme i toliko "zaire" da bi Vojin četovođa rahat cijelu četu njome nahranio. Mićo donio iz varoši šaren kovčeg i u njega trpa Ikonija silne čarape, košulje i ubruse.

 

Žene posjedaju na klupu pod orah, miluju Maru i plaču a ona uplašeno ide iz krila u krilo. Ne plače, već zamišljenim očicama gleda u šta mu drago. Čupka rese na košulji i ne govori ništa. Ništa ne jede i ne pije. Čisto dijete došlo van sebe; nekakva mu vatra podišla obraščiće, i kad što progovori, to je kao u nekakvom zanosu.

- Da Bog da da ovo sve na dobro iziđe! - reče baba Stevana.

 

Kad se već smrče, raziđoše se žene i ljudi kućama, a ostaviše popa sama. Nije ni on gotovo ništa večerao, a tu noć uze Maru sebi u postelju. Ikonija se ne može od nje da rastane, i kad je mislila da je Mara s popom zaspala, iznese svoj guber i prostre ga pred vrata popove sobe, pa tu leže.

Kad san, koji ne može rastjerati nikaka briga djetinjeg doba, savlada nemirnu dušu Marinu; kad crne trepavice padoše na zapurene obraščiće, a grudi se počeše ravnomjerno dizati, ispravi se pop u postelji. Sobu je osvjetljavalo kandilo koje je gorjelo pred ikonom. Da je u taj par Ikonija provirila, bi pomislila da gleda svetiteljske slike. Nadnijelo se uvelo starčevo lice na pun života lik djetetov, a s bijele brade curi kap po kap i čisto se zapuši na njenim obraščićima. I taman se pop naže da je poljubi, a dijete u snu mahnu rukom, okrete se na drugu stranu i nastavi spavanje. Duboko pop uzdahnu i zavali se u postelju.

 

Davno je pala rosa, već se i istok rumni, a pop još ne zaspa. I kad ču gdje pred njegovu kuću staše kola, ustade i iziđe napolje.

 

Pred kućom kum Ninko popušta štranjge konjima koji se puše u svježem jesenjem jutru. Kočijaš se ispeo na kola, pa nogom poturuje sijeno pod sjedišta. Pop iziđe na kapiju; u selu je još sve bilo mirno, samo gdje-gdje što škripne đeram, ili lupne kapak od prozora. Kokoši vade glavu ispod krila, ali još ne skaču sa sjedala.

- Dobro jutro, kume, i blagoslovi! - reče kum Ninko kad ugleda popa. I kočijaš se ispravi u kolima i skide kapu.

Pop ga otpozdravi:

- Dobro si poranio, kume!

- Šta ću? - reče kum Ninko. - Probudih se ranije, pa kad ne mogah zaspati, a ja viknuh dijete da hvata.

- Hodi u kuću! - reče pop. - Mara još spava, a Ikonija nam može ispeći kafu.

Ne rekoh vam da je takav dogovor da kum Ninko vozi Maru u Biograd i ponese vladičino pismo kud treba. Pop ne može od crkve, a i od starosti. A gdje bi njega, starca, pustio narod na put, i kako bi njemu bilo da ostavi dijete u Biogradu, pa da se sam vrati? Bog zna bi li on to mogao ikako i podnijeti.

 

Tu oni govoriše koje o čemu, a najviše o putu i o Mari. Mnogo pop savjetuje i moli kum-Ninka da pazi na ovo i na ono i da dobro upamti sve, pa da mu poslije priča kad se vrati. Tako oni brigaju brigu, dok Mara spava tvrdim snom. Već se zablista od istoka. Stadoše još dvoja kola pred popovom kućom. Dođoše žene i ljudi iz susjedstva, a i koji su dalje sjedjeli. Još jedno po sahata, i avlija bješe puna ljudi, a pred kućom više od deset kola, a Mara - još spava!

Kum Ninko pogleda u sunce koje se pomoli.

- Osvaja dan, - reče - ja velim, u ime Boga i s tvojim blagoslovom, kume, da se krećemo.

Ikonija sa crvenim očima utače se:

- Spava još dijete!

To bješe prepona. Ko može stegnuti srce, pa sad probuditi i dijete?

Ali kad prođe jedno četvrt sahata i kad se s plasta poče pušiti a sa trave rosa dizati, usta pop pa pođe u kuću. Svi umukoše, niko ni uhom da makne, pop uđe u sobu.

Dugo gleda mirnu i bezbrižnu savjest kako spava. Stade pod ikonu i pomoli se Bogu, pa odvažno pride krevetu. Metnu djetetu ruku na čelo:

- Maro, sine, ustani!

Dijete protrlja oči i otvori ih. Duboko uzdahnu, pa gleda velikim bezazlenim crnim očima u popa:

- Kako sam lijepo sanjala, babo!

- A šta si sanjala, 'ćeri?

- Sanjala sam ko ja u nekoj velikoj varoši, pa ko neke velike, velike kuće; pa ko ja se vozim na zlatnim kolima; pa se sve ljuljaju kao vladičina!

- Pa sad ćeš, ćeri, u ime Boga, u Biograd, - reče pop i silom razvuče usta. - Tamo ćeš svega vidjeti.

- Biograd!? - reče dijete i promijeni se u licu, a srce mu zalupa.

- Ustani!... Svi te čekamo... - reče pop pa pobježe iz sobe.

 

Poslije je ušla Ikonija s drugim ženama i kroz jedno četvrt sahata izvedoše plačući dijete koje se i samo kupalo u suzama.

- A šta balite, vi žene, i cvijelite dijete? Vi ništa drugo i ne znate! - reče Aksentije Smiljanić i obrisa rukavom suzu.

Mićo iznese Marin kovčeg i turi ga u sijeno pod prednje sjedište. Pop poljubi Maru:

- Pođi zbogom, Maro! Neka ti je on u pomoći! Onda svi redom počeše ljubiti dijete i najzad je Ninko ponese, kao da su joj dvije godine. Reče joj da se prekrsti, pa je metnu u kola gore. Onda se i sam prekrsti, pa se posadi pored nje i prišapta joj:

- Poljubi babu još jedanput i kaži: "Blagoslovi me!"

Ona se naže iz kola popu i pruži ruku:

- Blagoslovi me, babo! - pa nasloni usne na uvelu popovu ruku.

Žene pokriše oči, ljudi čeprkaju palicom po prašini i gledaju na drugu stranu, u plot.

Nasta tišina.

Pop metnu obje ruke na Marinu glavu i uze šaputati. A kad on diže i ispravi glavu, Ninko viknu kočijašu:

- Ošini!

Konji pođoše. Pop pristade uz kola i zagrli se u hodu s kum-Ninkom, pa reče:

- Čuvaj mi dijete, tako ti života i samosazdanog stvoritelja!

Ninko dohvati dijete rukom ispod miške i privuče ga k sebi, a konji počeše kasati. Mara se okrete ocu i prestravljeno viknu: "Neću u Biograd! Neću!" Ali slab joj bješe glasić. Ne ču to ni pop, ni kum Ninko, ni kočijaš.

 

Konji sve krupnije kasaju i ona nasloni glavu na Ninkove prsi, pa neutješno i silno zajeca. Još malo se vidi kroz oblak od prašine kako se kola kreću.

 

Već okretoše Zebićevim šorom, a pop i za njim sav narod ne miče se s mjesta i ne odvaja očiju. Kad već kola zamakoše, pop obrisa oči i pogleda po narodu. Mahnu slabo glavom, kao da rekne "zbogom!", i prijeđe preko puta. Otvori crkvena vrata i ničice pade pred oltar, a čelom dohvati zemlju. Ležao je tako može biti četvrt sahata, a kad se diže i okrete, ugleda punu crkvu naroda.

Kad se Ninko poslije nedjelju dana vratio iz Biograda, nije mogao naodgovarati svijetu. Pričao je mnoga čuda što je vidio u Biogradu, da mu jedva vjerovasmo. Za Maru veli da je najprije s pismom vladičinim išao u jednu školu i predao ga školskom starješini. Ovaj, veli, kad pročita pismo, otišao je s njime i sa Marom kući nekog profesora Vučetića, i tu je Maru predao. Pričao je kako u toj kući ima mnogo koješta, da ni deseto ne znaš čemu je i zašto je, i kako se čovjek može lasno obrukati ako dobro ne pazi. Tako on, veli, i ne gleda, već pljucka ispred sebe. Kad slučajno obrne oči, a na patosu stoji jedna velika pjeskovnica, zamal', veli, što nije u nju pljunuo.

 

Poslije, kaže, sve kod tog profesora, nudili mu da naspe čorbu sebi u tanjir, ali on, veli, kazao: "Neka, hvala, mogu ja i iz činije", te nije htio prljati tanjira. - Znali smo mi već unaprijed da nas on neće osramotiti!

 

Pop ga je čas po prekidao: - A Mara? - ili: - A ona šta kaže? - a Ninko namješta što bolje umije. Kaže da je vesela kao ptica i da je ljudi kod kojih je paze da ne može bolje biti: - Ne slazi - veli - s krila. Da Bog da! Samo što nešto smeteno priča kako se rastao s njome: - Nije - veli - ni plakala! - Gdje će to biti da dijete ne plače?

 

Što da vam pričam kako nam je bilo bez nje; što da vam pričam kako je siromah pop čisto zanesen i često hoće ovo a radi ono, misli jedno a govori drugo? Što da vam pripovijedam kako smo bili kao ubijeni i kako je kum Ninko sav pocrvenio kad poslije deset dana dobi pop pismo od Mare, u kome priča: kako joj je samoj, kako je htjela da se uhvati za kum-Ninkova kola kad se on vraćao, kako se sve krije od gospođe za drva i u šupu, pa plače sama, i kako, kaže, hoće da umre. Ne treba ni oko toga da se zadržavam kako je pop navrat-nanos spremio kola za Biograd i s tim pismom otrčao vladici. - Sve to samo bi razvlačilo pripovjetku, i sve to samo bi onaj razumio koji je svoje rođeno morao poslati u tuđinu, ili koji je sam u svojoj mladosti morao ostaviti svoj zavičaj. A ko je to sve preko glave preturio, taj zna kako najzad i tuga malakše; legnu njeni talasi po srcu i umornu površinu dotiče samo još pismo od miloga, kao lastino krilo mirno ogledalo vode.

Dan za danom, nedjelja za nedjeljom, pa i mjeseci klize neosjetno. Što prođe, čini se da je maločas bilo, samo u budućnosti vidi vječnost srce koje čeka. Kad je pošljednji mjesec školske godine, ne može čovjek živ da dočeka. Ali nema više tuge. Razvedrila su se lica i nekakva nespokojna radost ozarila i uvelo popovo lice. Udariše vrućine. Ikonija već kreči popovu kuću i sprema se doček za Maru. Jednog dana i kum Ninko sjede na kola, pa u ime Boga ode u Biograd, a veseo narod samo jedno poručuje: - Pohitaj, ne zadržavaj se!

Marina soba kao raj. Prozori zakićeni lipovim granama, pod gredice podvučeni strukovi bosiljka. Na peći, svakojaka cvijeća; nova šarenica prostrta po postelji. I samo se još nestrpljivo iščekivaše mio vladalac koji i ne sanjaše o svojoj moći nad našim srcima.

Bože, kad ona dođe!

Pop van sebe od radosti. - Ikonija da se uguši od suza, pa ne pušta dijete iz ruku. Žena puna kuća, pa se samo vajkaju:

"Lele mene, kako je dijete islabilo!"

- A da, vesela drugo, gladno i žedno u tuđem svijetu! - Pa guraj djetetu kolača i druge ponude u ruke i u usta.

 

A na njoj slaba promjena. Samo što je malo porasla i što je bleđa došla u licu, te joj crne oči čisto još crnje i još se silnije cakle.

 

A ona ne zna šta da radi. Prepuno joj srce, pa ne može nigdje da se skrasi! Sjedne na krevetac, drži kolač u ruci i giga nogama. Onda skoči, trči u kuhinju i tjera Ikoniju da joj priča koješta. Poslije trči po avliji, vabi kokoši, gleda kako Mićo izgrće žar iz peći za hljeb ili kako susjed Derić pravi strašilo za ptice. Pa onda hajd Ninkovoj ili Gluvićevoj kući. A oni kao da im je vladika došao: zaviruju je sa svih strana i već ne mogu da je se siti nagledaju.

 

Tako ona veseli popa i selo. Išla je s popom i vladici. Bila je u školi. Pa poslije opet je s djevojčicama na igri ili na radu. Sve se bolje uobljavaju obraščići i sve crveniji dolaze, dok već ne izmače mjesec jul i dok kum Ninko ne zapreže konje da vodi dušu sela iz sela.

 

Kad po drugi put ode, pođe sve po starom. Nanovo je trebalo čekati godinu dana, i kad se ona navrši, zakla nas lijepo jedno pismo u kome veli: "Slatki babo! Hoće srce da mi pukne što ti ne mogu doći. Pričao ti je vladika da me je premjestio u jedan pansionat gdje se govori samo francuski. Cijele godine išla sam u školu, a sad me ni o raspustu neće da puste kući. Vele: moram učiti francuski da stignem druge, itd.". Možete misliti kako nam je bilo! Ali šta ćemo? Popu ne smiješ ni pomenuti da ustane oko vladike ne bi li je on kako istrgnuo otud i dobavio nama, ma na nedjelju dana. To bi njega siromaha, samo još jače cvijeljalo, jer on je zacijelo i sam već s vladikom o tome govorio. Pokunjismo se, pa ćutasmo.

 

Preturismo još godinu dana preko glave. Kad je trebalo da dođe, pop dobi pismo da ove godine o raspustu ide gospođa kod koje je Mara u Beč, pa hoće i nju da povede. Vladičina je volja da dijete, prije nego se sasvim vrati kući, vidi što više svijeta i nauči se čemu se god desi prilika. Popu je kaza "Strpi se, oče, još godinu dana! Neka dijete prođe svijeta poslije, kad ti dođe, nećeš se više od nje odvajati!" Tako opet nastupi vječnost, poslije koje će zar i nama granuti sunce.

 

Međutim, mijenja se štošta u selu, - vrijeme čini svoje: Naš stari učitelj ostavi nas - ode, siromah, na put na koji se ide zatvorenih očiju. Bog da mu dušu prosti! Žao nam ga je bilo. Bio je, siromah, nekako prirastao za selo. Lijepo smo ga sahranili. Poslije raspustismo djecu, a školu zatvorismo.

Sad smo se svi nadali da će nam Mara doći za učitelja. Već je pop s nekoliko starijih ljudi išao zbog toga i vladici, i on im utvrdo obeća. Siromah pokojni učitelj, čisto nam je..., baš se čovjek griješi!... htjedoh reći: čisto nam je, Bože, prosti, stajao na putu.

Da vidite jesmo li dočekali čemu smo se nadali.

 

III

 

Bješe nedjelja poslije podne. Narod se iskupio kod zapisa Iznijeli jedan sto iz sudnice, pored njega dugačka klupa i nekoliko tronogih stolica. Zasjeli stariji ljudi i pop, pa razgovaraju o ovom i o onom, a mladež se igra i veseli.

 

A drumom za naše selo idu jedna kola, i u njima jedan gospodin čovjek. Čudan malo na pogled. Na glavi mu širok slamni šešir s crvenom trakom. Ispod šešira smeđa kosa pali na čelo. Guste obrve gotovo se sastaju, a međ' njima jedna duboka bora koja se ni onda ne izjednači kad gospodin čovjek zaturi šešir i rupcem briše znoj s čela. Mora biti da se s njom rodio. Čudno ona odskače na mladom licu usred koga sjedi malo kukast nos, a pod njime maleni gusti brčići koje je on na obje strane raščešljao, te su na krajevima rastreseni i širi nego pod samim nozdrvama. Donja mu je usna malo visila, a gornja je malo uzdignuta, te se vide bijeli kao snijeg zubi, malo iskrivljeni kao plot koji je posrnuo. Lice mu je poblijedo, al' ne mršavo, a velike smeđe oči dopola zatvorene, žmire i uvijek gledaju na stranu. Ima mu dvadeset i dvije do tri godine.

 

Ništa ne govori s kočijašem. Puši cigaru iza cigare. Gleda oko sebe i kao da nije veseo. A sa one bore na čelu ne može čovjek ni znati kako mu je jer uvijek izgleda mrgodan i zlovoljan.

Ide on u naše selo i eno ga gdje uđe. Hajd', hajd', pa pravo u narod. Ustaviše se kola. Gledamo mi ko će to biti.

Gospodin čovjek nespretno skoči s kola, pa tromo i kao da je bogzna kako umoran priđe stolu gdje je i pop sjedio. Ne nazva Boga, samo malo klimnu glavom:

- Je li ovdje kmet?

Mi pomislismo da je nov ćata, pa poustajasmo. Kmet skoči:

- Ja sam, gospodine!

Gospodin čovjek izvadi gotovu cigaru, pa turi u usta i naokriške, a sve gledajući kmeta, priđe stolu; zavrati šešir, naže se prema popu i pruži ruku.

- Živ bio, sine! - reče pop.

Al' gospodin dohvati kutiju sa žigicama koja je pred popom stajala, i brzo trže ruku nazad. Ispravi se, pa sa strane baci pogled na popa, još većma začkilji, a bora na čelu kao da još dublje dođe.

Onda se opet lijevim ramenom okrete kmetu:

- Gdje je ovdje škola?

- Tu je, gospodine, odmah do crkve.

- Vodi me! - reče gospodin čovjek.

- Zatvorena je.

- A ti je otvori! Ja sam naimenovan za učitelja u ovom selu.

Gle!..: Nov učitelj!... Kako to?

Pop se ispravi pa ga stade gledati. I mi se oslobodismo Posjedasmo opet, praveći i njemu mjesta, al' on ne htjede sjesti već opet veli kmetu:

- Dela brže, umoran sam. Otvori školu i pošlji mi familijaza.

- Sjedi, čovječe! - reče oslobođen kmet. - Nije sablja za vratom.

Učitelj se nasmija, al' samo lijevim krajem usta, i lijevo oko sasvijem mu se zatvori, a onijem drugijem pogleda kmeta u opanke, pa onda u kapu:

- Neću, - veli - hajde me vodi!

- Ama sjedi da piješ štogod! - reče kmet.

- Neću ništa, - reče on oštro, a vrh one bore pokazaše se još dvije preko nje - vodi me! Kmet ode s njime.

- Kakvo je ovo čudo? - reče Ostoja Perušević. - Jal' je nešto preveć mudro, jal' je sasvijem ludo!

Seljaci slegoše ramenima i, sami ne znajući zašto, dadoše se u nekakvu tamnu slutnju.

Drugoga dana izišao učitelj u mehanu. Sjedne sam, namrgodi se, pa ćuti. Poruči štogod da jede, pa opet u školu. Djece nije bilo, jer je već bio jul mjesec, pa zbog ono nekoliko dana do raspusta ne htjesmo sazivati djece.

 

Popa se kloni da je čudo. Već je nedjelju dana, a s njime nije još ni riječi progovorio. Kad bi u nedjelju, a pop ga čeka da drži pijevnicu. Jes', al' učitelja nema! Poslije službe digne se pop da vidi da učitelj nije što bolestan. Kad uđe u sobu, a on leži na krevetu koji je načinjen od kuhinjskih vrata pod koja je podmetnuo na četiri kraja po pet-šest cigala. Na nogama mu pantalone, a gore samo košulja. Bosonog leži i čita nekakvu kupusaru.

- Pomozi Bog! - reče pop.

Učitelj zanese objema nogama kao rukunicama, pa ih spusti niz krevet. Turi kažiprst u knjigu, pa je metnu u krilo. Pokloni se malo put popa, pa osta sjedeći na krevetu.

- A kamo se ti, učitelju? - reče pop.

- Evo me!

_ Znam! A kamo te u crkvu da pjevaš?

- Nijesam pijan da pjevam!

Pop ustuknu jedan korak, naže se naprijed, pa začkilji i gleda u učitelja.

- Šta me gledaš?

- Ništa! - veli pop. - U crkvi se pjesmom slavi ime božje.

- Pa kad ti se slavi, a ti ga slavi! A mene nemoj dirati! Vidiš da radim!

Pa opet se izvali na krevet i otvori knjigu. Pop se prekrsti, pa natraške iziđe iz sobe.

Odatle ode polako kući. Seljacima ne reče ništa. Sam se dade u neke misli.

Od to doba on učitelja nikad više ni za šta ne zapita, niti je s njime dolazio u dodir. I učitelj, čim vidi popa, a on pogne glavu, namrgodi se još jače, igra se prutićem i prolazi kao mimo tursko groblje.

Ko zna zašto on tako čini? Ko zna šta je pop o njemu mislio?

I tako se učitelj osami. U prste bih vam mogao kazati svaku njegovu riječ, tako je malo govorio. Kad vidje da mu i ono malo, što ovda-onda progovori, niko ne razumije, on se dusne, okrene glavu na drugu stranu i mrgodno ode.

 

Jedanput ide on polako pored kovačnice. Kovač je nešto teretno radio, sav mokar od znoja, zalijepila mu se košulja za široka leđa, a on stao na vrata od kovačnice pa duva. Naspram tih vrata druga su, te se tako igra vjetar kroz kovačnicu i hladi znojava kovača.

Kad učitelj dođe napored njega, a on se okrete:

- A što si ti, more, stao tu?

- Što sam umoran - reče kovač.

- Znam, a što si stao na promahu?

- A?

- Što si, velim, stao tu, da te tako znojava bije vjetar?

- 'Vako ja kad se oznojim! Stanem na vjetar, pa čisto zabreknem. Pa kad poslije opet uzmem čekić, čini mi se da u njemu nema pet drama, a leđa mi čisto škripe.

 

Učitelj se nasmija. Onako: jednim krajem usta i jednim okom. Pogleda kovača još jedanput, ne reče mu ništa. Samo se savi u struku i ode dalje.

Drugi put Pavao Derić vodi volove s praznim kolima. Stoka se nešto uzarumila, pa neće s mjesta, a Pavao se naljuti, pocrvenio u licu kao paprika, viče na volove i dere ajdamakom kud stigne.

A tek učitelj pred njega kao kakav kapetan.

- A što - veli - biješ tu marvu?

- Ja šta ću kad neće da ide?

- A što je ne hraniš dobro, pa bi išla?

Pavao iskolači oči:

- Zar ne vidiš da je svaki kao puce, apostola mu njegova? Pa da ga ne bijem! - Pa opet: pljus!

- Gori si od te marve! - reče učitelj. Pavao se ispriječi:

- Nemoj-de mi pristajati na muku, kažem ti, već gledaj svoga posla! Znam ja tebe dobro koji si ti!

Učitelj začkilji očima:

- A koji sam ja?

- Čivutin - reče Pavao. - Ja te ne vidjeh ni da se krstiš, ni da klanjaš. Ne znam samo čivutskoga zakona.

Tu on još ljuće odadre dešnjaka. Volovi ujedanput potrčaše. Pavao se dohvati za stražnju osovinu i sjede na nju, pa poizdaleka, okrenuv se učitelju, viknu: - Upamti-de ti, učitelju, kome si kazao da je marva!

Seljaci su vidjeli, istina, da je ovaj učitelj sasvijem nešto drugo od pređašnjeg, i mislili smo svi da je on učevan čovjek, ali ga nijesmo marili. Osobito ga je to crnilo što ga pop ama ni u usta ne uzima.

 

Niko se nije s njim družio osim jednog Jerotija Kovačevića koji ga je zaklanjao i branio. Taj je Jerotije čak i išao njemu. Šta su njih dvojica govorili, to se ne zna. Jedanput dovuče Jerotije amerikanski plug i stade se hvaliti kako ga je učitelj naučio. Al' kad ga zabode u neku krčevinu, a plug puče na dvije pole kao da je od leda. Psuje Jerotije što mu na usta dođe i kad se on dade da ga uči kojeko ko nije ni orao, ni kopao. Tako i on ostavi učitelja sebi sama i njegovoj glavi.

 

Od to doba učitelj posta još veća ćutalica i još osamljeniji Jedno veče pisao je nekom svome drugu " ... Boš posla! U rodu se ne može ništa učiniti. Zauzimajući se za njega, pišući i govoreći, upropastio sam svoju karijeru i spao na to da budem učitelj!... Ovdje su svi moji pokušaji jalovo ispali. Narod je glup i zatucan! Imaju jednog popendu, koji je još s dva-tri kapitalista pritisnuo pola sela, a sve blagočastivim namještanjem. On s ovim kapitalistima eksploatiše seljaka - podržava ga sve jače u gluposti -, a sam ništa ne radi!... Hoću da presvisnem gledajući ovu nepravdu!...

 

IV

 

Već se približavaše Petrovdan. Svaki dan iščekivasmo Marinu poruku za kola. Ali dođe i Petrovdan, a pisma od nje nema. Jedno veče, treći dan po Petrovu dne, vraćaju se ljudi s rada, pa stoje pred sudnicom i govore nešto o pušnicama. Ja sam bio s Radojom Nikolićem u lovu, i kad se vratismo, umiješasmo se i mi u narod. Već se hvata mrak. U daljini opazismo neka kola. Kmet pogleda na onu stranu, začkilji očima i trudi se da dozna ko je. Ujedanput pljesnu rukama:

- Mara!

- Mara! - graknusmo mi, a ćata, što bolje može, popu na muštuluk.

Radoje opali iz dvocijevke. Pop gologlav potrča pred kola koja se ustaviše, raširio ruke i rida, vjetrić mu se igra bijelom bradom i s ono malo dlaka na glavi.

Mara bješe sama u začelju. Brzo ustade, lijevom rukom pokupi haljine, desnom smače šešir s glave, dohvati se za lotre i lako skoči na zemlju.

 

Pop je uhvati objema rukama za glavu, pa je ljubi u čelo, a nama idu suze. Pozdravlja se ona s nama, - kakva je, jedva da je poznaš! A kad kome od nas momaka pruži ruku, a on sav pocrveni. Iskupi se dosta svijeta, pa je kao mladu odvedosmo popovoj kući. Pop od radosti ni govori, ni romori, sam briše oči, i tek postariji ljudi što je poštogod pripitaju, a mlađima se čisto vezao jezik. Nije šala, kao kaka gospođa! Pa kakve su joj one haljine, pa kako ide!...

 

Sutradan ustala ona, stala na vrata pa gleda. Pop je već davno bio u gradini i svaki čas se vraća da vidi je li Mara ustala. Pred zoru je bila laka kiša. Zemlja bješe svuda vlažna a sa duda spram vrata još nijesu isparile kišne kapljice, pa sa obasjalo jutrenje sunce, te se cakli kao polelej u varoškoj crkvi. Na bukvi klikće djetlić, a s oraha mu se odziva žunja Sunce blista, a oblaci se razilaze.

 

Mara stala na vrata, pa gleda nekim širokim pogledom. Dubok joj je dah, a čudno joj nešto u grudima.

- A što si mi se zamislila, golubice? - reče Ikonija. Mara još dublje povuče paru:

- Ništa! - reče, a pogled joj uprt u daljinu. - Kako je sve divno, puno života, kako je svjež vazduh!

Ikonija joj zaviri u oči, pa onda pogleda na stranu kuda Marine oči bjehu upravljene.

- Dud? - reče ona.

- Šta?

- Gledaš u dud?

Mara se slabo nasmjehnu:

- U dud i svuda! - Pa zamišljeno nastavi: - Čisto sam gladna ovoga vazduha.

- E, pečem ja kafu za tebe - reče Ikonija. - Znam ja, ti si se povarošančila. Voliš ti bijelu kafu!

Uto dođe i pop iz gradine. Njegovo svetiteljsko lice bješe opet uzelo zemaljski oblik, jer ga radost bješe obasjala: usta su mu neprestano razvučena, a na bijelim trepavicama čas po visi kapljica kojim duša rosi kad joj se mrkne i kad svanjuje.

 

A kroz letve od čardaka u susjednoj avliji cakli se jedno oko. Taj je čardak Nenada Đerića, a u njega je sin Pavao, momak za ženidbu. Onaj isti kome učitelj reče da je marva.

Sjede pop s Marom za sto pod orahom. Ikonija donese bijelu kafu.

Pop ne skida s nje očiju.

- Šta si radila, sine, otkad si ustala?

Mara uzvi obrvice. Umorno krene očima oko sebe, pa kad ih upre u popa, njemu je kao da ga polijeva nekim životvornim balsamom.

- Gledala sam prirodu - reče ona bezazleno.

Pop proturi prste jedne ruke kroz prste druge ruke, ispruži oba kažiprsta i sastavi im vrhove, pa tako sklopljene ruke položi na sto. Zavrati se malo na klupicu, a glavu nešto iskrivi na desnu stranu i pogleda u nebo.

- Prirodu! - reče on zamišljeno. - Da! Toj sam se misli i sam poklonio! Velika je to knjiga! Ko nju čita, taj se bliži Bogu!

Da, ali pop ne zna od koliko se ruku može čitati ta knjiga.

Dani izmiču. Mara je car sela. Svakome su puna usta. Nada da će nam ona biti kad - tad učitelj zanosila nas je sve. A ona hoda po polju. Zamišljena je, - ali joj je jasno lice. Nije to tuga, ni briga, što zanima njenu dušu.

 

To je ona sentimentalnost, valjada svojstvena njenim godinama i školi koju je učila. Hodeći tako sastajala se i s učiteljem; najprije ga se, vele, plašila, ali poslije se već navikla.

 

Tako je to išlo mjesec dana. U to doba Mara posta još zamišljenija. Čudnovato se poče ponašati.

Sjedi neki put s nama. Ćereta i priča šta ima po svijetu, pa onda skoči; samo što rekne: - Treba raditi! - pa nas ostavi, a mi blejimo za njom.

 

Ili dođe poslije podne, kad se pop naslonio na šarenicu, pa ga gleda, nagne se prema njemu, pa se odjedanput trgne, izdigne glavu, uđe u sobu i otvori knjigu.

 

Ili hoda po polju. Zapjeva slavuj poistiha, pa krepko, milostivno i sitno veselo kao svatovska pjesma, pa tužno kao opijelo. A ona ga sluša, sluša, i pogled joj luta po zraku. Onda ujedanput tresne nožicom i uzdigne glavu:

- Luscinia philomela! Pa šta? - Ili trgne bokvicu iz zemlje, pa zaviruje prstić koji je još kao dijete porezala i koji joj je Ikonija bokvicom previjala. Gleda listiće i misli nešto, pa ga onda čisto srdito baci i s nekakvim pouzdanjem šapne: - Plantago lanceolata - prosta stvar!

 

Neki put, opet stoji sama u sobi. Nešto se strašno bori samom sobom. Udare joj suze pa plače, plače, pa opet ujedanput utre oči, dohvati knjigu, tresne o sto, otvori, pa navali čitati.

 

Sjela jednom pod orah. Plete, a knjigu metnula preda se u krilo; namrgodila očice i čita, ne prestaje. A na otkosu više nje stoji mlad čovjek. Podbočio se na kosište i traži očima popovu kuću. Ili izvadi dvojnice, duva u njih, i njihov jasan pisak tužno pliva zrakom. Nije to poznata pjesma, nije ni igra - ko će ga znati šta je to! Pa je onda tresne o ledinu, isteže prstima ono malo dlačica na usnama i mrko gleda u daščaru gdje je škola. Podilazi mu krv na oči, one su vlažne i lice gori kao u groznici.

 

A kad mrak pritisne zemlju, neko se šunja pored popova plota. Ne bijeli se na njemu seljačka košulja, ni na putu ostaje široka stopa od opanaka. Nasloni se na vrljike, a iz popove kuće, kao mjesečev zrak, lako se kreće druga slika, u dugim haljinama; korača plotu, i dugo i tiho šapuću. Niko to ne vidi, niti ko opaža na drugoj strani iza ambara crne Pavlove oči kako prosijecaju noćni mrak.

- Ne znam prosto šta da radim! - govori slika iz avlije.

- Ostani! - veli slika sa ulice.

- Odmah si se rasrdio!

- Ne marim za male duše, ja neću ovdje da se s tobom cmakam! Ja hoću rad! Ili me voliš ili ne voliš! Jedno ili drugo! Neću tanjir od dva lica. Ne volim ljude koji što hoće ne mogu, a što mogu neće. Ili - ili... Vidim sve. Bolje se vrati pa čitaj sentimentalne romane i ljubi oca u ruku.

 

Noć je bila crna kao malo koja njena druga. Nigdje se ništa ne miče, samo sovuljaga ćuče njenu strašnu pjesmu. Psi podvijaju rep pa zavijaju, a umoran seljak prene iza sna, prekrsti se: "O tvoju glavu!" pa opet spava.

 

Na jedan stub od zvonare stajao je naslonjen Pavao Đerić i kao soko gleda u pomrčinu.

U taj par iz školske avlije iziđoše jedna kola, pa gotovo trkom pođoše ulicom.

Pavao opali iz pištolja, a zapaljena se sukija ustavi pred "kolskom strehom, a u vrapčjem gnijezdu.

Kola pođoše još brže. Iz susjedne avlije ispade s malom pukom starac Matija Denadić koji je, vele, još pod Milošem ratovao.

U pomoć! - viknu Pavao potrčavši njemu.

- Šta je?

- Pobježe učitelj!

- Bestraga mu glava! Šta dižeš viku? - reče bunovan Matija. Pavao mu priđe i šanu još nešto. Matija opali i sam iz pištolja:

-U pomoć, braćo, povede se roblje! Pop se probudi, pa uplašen potrča prvo u Marinu sobu:

- Ustaj, sine, nekakva buna!

Ali iz Marina kreveta niko se ne odazva.

Pop priđe krevetu i pipaše po njemu da probudi Maru, ali krevet bješe prazan.

On istrča napolje. Već se bješe prikupilo nešto seljaka. Nekakav strah beše obuzeo popa, da se jedva držaše na nogama.

Aksentije Smiljanić pozna ga u mraku.

- Pobježe! - reče on.

- Ko?

- Učitelj!

Pop dahnu dušom.

- Srećan mu put!

- Šta? - reče Aksentije. - A Mara?

- A?

- I ona s njim!

Pop se zanese, a i da padne nauznak, a seljaci ga prihvatiše.

U taj par Pavao izleti iz avlije s kolima i s konjima!

- Sjedajte! - viknu on. - Sad ćemo ga uhvatiti! Dvojica-trojica metnuše popa u kola. Posjedaše još njih nekoliko oružanih, a Pavao šiba konje da sve vrca krv.

Za njima pristadoše još nekoliko kola.

Narod se iskupio. Čudno da mlađi ljudi, ma koliko da voljeli Maru, smatraše cijelu stvar za izgubljenu, i da nije starijih ljudi, ne bi možda ni u potjeru išli. Ali stariji bacaju puške, sjedaju na kola i trče izvan sela. Kmet se pomamio.

- Živog ili mrtvog! - dere se on - živog ili mrtvog moja glava carevu plaća!

 

I učas, kao nekim čudom, svi neodoljivo zaželješe uhvatiti učitelja i oteti mu Maru. Graja se digla i silno kao orkan kreće se masa Zebićevim šorom. Nekoliko konjanika proletješe kao strijela. I ja se strpah u jedna kola. Iziđosmo iz sela, stizasmo ljude, stizasmo i stizahu nas kola, i cio taj urnebes kretaše se jednim pravcem.

 

Dođosmo već u prvo selo.

Premetnusmo školu, jer se naš učitelj sa ovim pazio; premetnusmo mehanu; pitasmo uzbunjene seljake: ne vidje li ko šta? - niko nam ništa ne umjede kazati.

- Otišli su preko jaruge! - viknu gomila, i sve naže, kao jato čvoraka, natrag.

- Ovuda! Ovuda ćemo ga presresti!

Zvrkte kola i pucaju osovine, a odlijeću naplaci i konjske ploče.

Al' da se udari putem na jarugu, morali smo se vratiti do blizu samog sela. Kad se opet primakosmo, čusmo ponovo puške u našem selu i vidjesmo kako se crveni nebo.

- U selo! U selo! - ču se sa svih strana.

I sve grunu opet Zebićevim šorom. Kroza selo lete ljudi i viču: "Vatra!", "Vatra!", "Izgorje škola!", "Izgorje crkva!". Pa opet puške, lupa i tandrk kotlova i čakalja; a kroz cijelu tu vrevu čuje se sitan glas crkvenog zvona.

 

Kad stigosmo pred školu, a ona gori uvelike. Crkva, hvala Bogu, još zdrava, čitava, samo što vjetar iznosi plamen na nju, i svaki čas čekamo kad će planuti.

Pop, koji je do to doba van sebe ležao u kolima, skoči napolje kao momak od dvadeset godina. U očima mu nešto strašno, da te svega jeza podiđe. Bilo nas je koji smo pomislili da je pomjerio pameću.

 

- Vodu! - dreknu on.

- Rekao bih hiljadu kotlova se sasuše u plamen. Ali on još – huknu suknu daleko iza zvonare, a varnice se hvataju za nebo. Šljeme bješe sve u plamenu. Pucaju rogovi i grede, već je tavan dohvatilo; a u školi se svijetli kao u po dana. Ujedanput zagrmje popov glas:

- Ikona! Ikona!

Mi pogledasmo kroz prozor, a sveti Sava gleda onim istim mračnim i ozbiljnim pogledom na nas sve.

Pop poletje na jedan prozor. Dvojica ga dohvatiše za miške, ali se on trže i uskoči unutra.

U taj par cio jedan kraj šljemena pade pokraj prozora i dohvati kuću i sa te strane, te mu zapriječi povratak. Dim se savi. Narod vrišti i sipa vodu, a sjekira tutnji. Mi više ne viđesmo popa.

Tada Stanoje Isaković lupi sjekirom u vrata. Ona odletješe i mi ugledasmo popa u plamenu. Drži ikonu i digao je više glave.

 

Nama živa srca popucaše. Prestravili se, pa zaboravili i da gasimo. A on stoji. Crven ga plamen obasjao, bijela brada prekrila prsa, digao ikonu više glave i kroz onaj tutanj i prasku čusmo njegov jasan glas, pjesmu i riječi: " ... pervje bo prišel jesi, svetitelju Savo"...

Ninko ciknu kao guja kad ugleda popa:

- Spasavajte kuma, ako ćemo svi izginuti! - Onda skoči na jednu vrbu do samog šljemena, pa kao bjesomučan i ne znajući šta radi, stade lupati sjekirom po jednoj gredi od tavana. Greda s praskom pade posred sobe između dvije skamije, varnice posuktaše, a prolomljen tavan naže se u plamenu i hoće da dohvati patos.

- Dodajte mi dobar kotao pun vode! - deraše se Ninko.

Dodaše mu.

On dohvati kotao objeručke. Oprije se nogama o vrbovu granu, a leđima o drugu, pa ga zanjiha i baci na provaljeno mjesto. Vrba puče, a Ninko ljosnu na drugu stranu o zemlju, a kotao izruči svu vodu na provaljeno mjesto. Čvrknu voda, a dim se sklupča. U sobi se ništa više ne viđaše od dima.

Opet kao da se čuje popov glas, ali je zagušen i ne razbiraju se riječi.

Malo poslije raziđe se dim, i mi ga ugledasmo kako preskoči preko grede koja se pušaše na patosu, pa pođe vratima

- Vodu na vrata! Obarajte grede! - čuje se dreka sa svih strana čitav oblak od vode sasu se na zid gdje su vrata.

 

Pop taman da skoči još preko praga, a Burmazović koji je stajao sa strane i ne videći popa, mače sjekirom po dovratku. Pop preko praga, a plamena greda više vrata tresnu i lupi popa po potiljku. On pade ničice i prsima na zemlju, a ikonu diže više glave. Sasusmo čabar vode na njega i gredu i izvadismo ga ispod nje. U taj par cijela škola s užasnom praskom grunu o zemlju i sve se načini kao veliko ognjište. Odnijesmo popa njegovoj kući. Iz usta i nosa loptila mu je krv, a noge visiše kao mrtve. Još je disao. Namazasmo mu uljem izgorjelo mjesto na leđima, pokvasismo košulju octom, pa mu je navukosmo i položismo ga u krevet. On se nije razbirao. Kmet viknu skupljenom narodu:

- Dobar kočijaš po doktora, a dobar katana po vladiku!

Dvoja-troja kola u najvećem trku poletješe, a Vojin Arnautović zabode svome bijelcu ostruge u trbuh.

 

Onda se spusti grozna kiša. Iz grdne gomile žeravice, gdje je bila škola, sukne još čas po plamen, a varnice poletješe nebu, ali pljusak osvajaše. Pred zoru se još samo slabo pušaše, a vladika i doktor stigoše u selo.

Kad oni uđoše u sobu, na našu radost razabra se pop.

Pogleda oko sebe:

- Gdje je ikona? Mi mu pokazasmo.

- Metnite mi ovdje! - On pokaza rukom na prsi, i mi položismo ikonu.

Vladika priđe na prstima, a oči mu pune suza:

- Kako si, oče?

Pop se trže i obrte oči na onu stranu gdje vladika stajaše.

- Šta te boli? - reče vladika.

Pop s mukom podvuče ruku pod ikonu i metnu je na srce.

- Ovdje!

-Doktor priđe, obrtaše ga, jadnika, i ovamo i onamo. Uze ga bosti čiodom po nogama i sve do pojasa, a sve pita:

- Boli li te? Osjećaš li štogod? pop slabo odgovara:

- Ne!

- Boli li te ma štogod? - reče doktor.

- Ovdje! - reče pop i metnu ruku opet na srce.

Doktor naredi da ga ostave na miru, da ga niko ne dira ni zanoveta, a vladici napolju reče:

- Ne može ništa biti. Pukla mu je kičma!

On ode, a vladika se vrati u sobu.

- Oče, - reče vladika - želiš li štogod?

- Da se ispovjedim! - reče pop.

Vladika se zabezeknu:

- A kakav tebe grijeh mori?

Pop slabo mahnu rukom, kao da mu priđemo. Vladika sjedi na stolicu do kreveta, a mi se iskupili unaokolo.

Slabim glasom poče pop:

- Oče vladiko, sjećaš li se kad si me pitao šta sam učio?

- Sjećam.

- Sjećaš li se da mi ti reče da je to dosta za dobra pastira?

- Sjećam!

- Čuj me, oče vladiko, i vi braćo! Ja izgubih dušu što nijesam učio škole. Sa toga izgubih i dijete, a odvede mi ga nekršten čovjek.

- Kako to, oče? - reče vladika.

- Tako, oče vladiko! Ja zatvaram oči, a divno vidim da je drugi svijet nastao. Dođe učevan čovjek s kojim ja nijesam smio ni govoriti. Vidim da mu ne valjaju poslovi što radi, ali gdje ja, prost čovjek, smijem udariti na nauku! Nemoj, oče vladiko, držati više prostih popova kao ja što sam... što sam bio... - Ućuta i ishraknu se, pa jedva čujno nastavi:

- Ni vi, braćo, uzimati popa koji nije učevan. Školu odmah zidajte i djecu učite... Nastaje drugi svijet! Onda se uhvati za srce, pa isprekidano dodade:

- A njoj..., njoj oprostite!... Nije ona kriva ..., ja sam. U taj par ču se napolju vrisak i vrata se naglo otvoriše.

 

Na pragu se pokaza Mara, blijeda kao smrt, ubijena kišom i vremenom, sva mokra, a raspletene joj kose pale niz pleća.

 

Mi se sklonismo, a kao da nas puška posred srca udari. Ona korači jedanput, pa pade na koljena. Saže glavu, pokri oči rukama, a crna joj kosa rasu se po zemlji.

 

Pop se uzdrhta, a suze mu udariše. On mrdnu jednim prstom. Mi je prihvatismo i privedosmo krevetu.

- Još bliže! - šanu pop.

Ona na koljenima priđe još bliže, ali ne dizaše glave ni ruku s očiju.

Pop joj metnu ruku na glavu i nešto šaputaše. Poslije još poturi ruku pod usta. Ona je dohvati objeručke i obli suzama. Osmijeh zaigra na popovu licu. On je dohvati rukom za bradu i izdiže joj lice prema sebi, pa ga gleda.

- Služi ovome! - reče pop, a očima pokaza na svetoga Savu koji mu je ležao na prsima.

Opet željno gleda njeno bolno lice. Smiješi se i čisto ne može sit da je se nagleda:

- Sad mi je sasvim dobro! Sad me ništa više ne boli! To bješe pošljednja njegova riječ.

Prošlo je od to doba dosad šest godina. Ja sam lutao po svijetu, dok me naš rat ne pozva kući. Pri svršetku dobijem zapovijest da idem u B. Morao sam proći kroz moje selo. Na pošljednjoj stanici dobijem novog komordžiju, nekog Iliju Teovilovića, moga seljaka.

 

Kažem mu se.

Mnogo smo štošta govorili. Već se primicasmo selu. Onda ja zakopčam bluzu, nabijem šajkaču na oči, zažmurim i odvažno upitam:

- Šta je, bogati... - htjedoh reći: s Marom, ali me sam jezik povede, te rekoh: - šta je, bogati, s Pavaom Đerićem?

- E, seljače i gospodine, njega je onu noć, kad škola izgore, nestalo. Nijesmo dugo znali, dok ne dođe Marko trubač iz vojske i reče da je Pavao otišao u Biograd i stupio u vojsku.

Kad juče idosmo u varoš po trebovanje a naš komisar donese ine pa nam pročita: "Poginuli pri osvajanju šanca na Gorici, 29 dekembra 1877, taj i taj, taj i taj, taj i taj", pa onda reče i: Pavao, Đerić, poručnik!

- Odakle je? - viknusmo mi svi. On pročita naše selo.

- Bog da mu dušu prosti!

- A... onaj..., vaš učitelj? Čuste li što za njega?

- E kad se onaj božji anđeo odreče njega i vrati pokajan popu učitelj, vele, ode u Biograd i oženi se nekakvom što pravi šešire. Ostoja bogoslovac priča da se sad rastavlja s tom ženom, Jer ga ona tuži da je bije i zlostavlja. Neće on, seljače, nikad sreće imati!

 

Uđosmo već u selo. Uspomene navališe i pritiskoše mi grudi.

- Lakše, Ilija, lakše, još lakše! Zategni uzde. Hodom prođosmo pored nove, velike, zidane škole. Baš zvonjaše na večernju. Kroz prozor ugledah đačiće: ustali na noge, pa čitaju molitvu. Pred njima stoji jedna ženska. Uprla pogled u svetoga Savu, onoga istog koji je u staroj školi stajao. Poznao sam je.

__________________________________

 

Laza Lazarević je rođen u Šapcu 1851. godine. Otac Kuzman, poreklom iz Hercegovine, držao je sa bratom Mihailom trgovačku radnju. Majka Jelka, kći šabačkog kujundžije, ostavši siroče udaje se za petnaest godina starijeg Kuzmana u svojoj petnaestoj godini. U porodici Lazarević vladao je primeran patrijarhalan red. Kada je Laza imao devet godina iznenada mu umre otac a godinu dana kasnije i stric Mihailo. Teške prilike u koje je zapala porodica nametale su Lazarevićevoj majci veliku odgovornost. Ona je trebalo da vodi računa i izvede na pravi put četvoro dece, Lazu i njegove tri sestre. Lazina privreženost porodici reflektovala se na njegov književni rad i kult porodice i žrtvovanje njenim interesima je stalno bio prisutan kako u životu tako i u delima ovog pisca.

 

Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije Lazarević je završio u Šapcu. Njegov otac je bio prenumerant na mnoge knjige koje su tada izlazile pa je Lazarević već u ranom detinjstvu imao priliku da se upozna i zavoli književnost. U jesen 1867. kada mu je bilo šesnaest godina, Lazarević upisuje Pravni fakultet Velike škole. Postao je sekretar velikoškolskog udruženja "Pobratimstvo". Tokom studija prava u Beogradu Lazarević je bio pod uticajem Svetozara Markovića i oduševljenje za ruski jezik i književnost zahvata i Lazarevića, koji je učio ruski jezik i čitao dela ruskih revolucionarnih demokrata Černiševskog, Pisareva i Dobroljubova. Pre nego što je završio prava 15. januara 1871. godine izabran je za državnog pitomca da studira medicinu u Berlinu ali mu je stipendija oduzeta zbog prilika koje su nastale usled Pariske komune. Nakon toga, Lazarević završava prava i postaje praktikant Ministarstva prosvete. Početkom naredne godine ponovo mu je potvrđena stipendija i on odlazi u Berlin.

 

Za vreme Srpsko - turskog rata 1876 – 1877. Lazarević prekida studije pošto je pozvan na vojnu dužnost. Služio je kao lekarski pomoćnik i bio odlikovan srebrnom medaljom za revnosnu službu. Vrativši se u Berlin završava studije medicine 8. marta1879. Po povratku u Beograd postavljen je za lekara beogradskog okruga a 1881. godine postao je prvi lekar Opšte državne bolnice u Beogradu. Iste godine Lazarević se oženio Poleksijom, sestrom svog druga Koste Hristića, sa kojom je imao tri sina: Milorada, Kuzmana i Vladana i ćerku Anđeliju. Kuzman je preminuo nakon godinu dana a Vladan dve godine po rođenju. Uporedo sa napornom praksom radio je i na književnosti. Za deset godina napisao je svega devet pripovedaka dok je osam ostalo nedovršeno. Početkom 1888. izabran je za člana Srpske akademije nauka za zasluge na književnom polju. Februara 1889. postaje lični lekar kralja Milana i biva unapređen u čin sanitetskog potpukovnika. Srpska akademija nauka je 8. jula 1890. nagradila Lazarevićevu poslednju pripovetku On zna sve, a 10. januara naredne godine Laza Lazarević je preminuo u Beogradu.

 

Pripovetke - Sve će to narod pozlatiti, Švabica, Prvi put s ocem na jutrenje, Školska ikona, Na bunaru, Verter, Vetar...

 

Laza Lazarević - Na bunaru

Laza Lazarević - Prvi put s ocem na jutrenje

Laza Lazarević - Švabica

Laza Lazarević - Sve će to narod pozlatiti

Laza Lazarević - Verter

Laza Lazarević - Vetar