Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti

U Japanu se 1945. godine na svakom koraku osjećaju posljedice rata. To se dobro vidi u Hirošimi, jednom od rijetkih gradova koji nije bio izložen čestim bombardiranjima američkih zrakoplova. U gradu je sve podređeno ratu. Svi sposobni muškarci su na ratištima, u tvornicama rade samo žene, nema hrane, ljudi gladuju i teško preživljavaju. Namirnice se dobivaju u gradskom uredu, a za to se mora dugo čekati u redu nervoznih i nestrpljivih ljudi i žena. Dobije se tako malo hrane da je naprosto neshvatljivo kako se od toga može preživljavati. Djeca ne idu u školu a mladež ili vježba za rat ili radi na raščišćavanju ruševina.

Četveročlana obitelj Sasaki dijeli sudbinu svih Japanaca. Majka Yasuko Sasaki, radnica br. 389 radi u brodogradilištu Micubiši za nekakvim strojem. Otac, gospodin Sasaki, po zanimanju brijač, nalazi se na ratištu kao vojnik. Desetogodišnji Sigeo Sasaki ne ide u školu (što mu ne pada teško), čuva četverogodišnju sestricu Sadako dok majka radi u brodogradilištu. I dok majka radi neprekidno misleći na svoju djecu, Sigeo sa sestricom luta gradom u potrazi za hranom. Susreće različite ljude u raznim situacijama, no nema sreće. Jedino se na njih sažalila neka seljanka na željezničkom kolodvoru kad je opazila kako Sadako plače jer je gladna. Svi su Japanci uvjereni da će dobiti rat, no zapovjednik Glavnog stožera za južni front feldmaršal Hata zna pravo stanje stvari jer danonoćno prati stanje na frontovima. Japanska je vojska svuda u povlačenju.

Sigeo i Sadako često susreću susjede, starog i izgladnjelog graditelja čamaca Kenjija Nišioku i ostarjelu udovicu gospođu Kumakihi uvjerenu da joj je pokojni suprug ostavio lonac riže i zakopao ga u vrtu. I Sigeo joj pomaže kopati u potrazi za loncem i uvjerava je da je udovica sve to samo sanjala. Istodobno dok Sigeo i Sadako lutaju Hirošimom, u američkoj vojnoj bazi Tinian na Marijanskom otočju u Tihom oceanu vojnici čuvaju aerodrom i pripremaju se za konačni obračun s Japancima. Obični vojnici provode vrijeme u tipičnim vojničkim razgovorima i kartanju. Iznenada dolaze tajanstveni ljudi u civilu i visoki vojni časnici praćeni vrlo jakim stražama. Čak ni zapovjednik baze ne zna zbog čega dolaze. Tek će od zapovjednika američkih zračnih snaga na Pacifiku saznati nešto o projektu Manhattan, tj. o bombi koju su u najstrožoj tajnosti u Los Alamosu izradili znanstvenici. Radilo je njih oko 150 000 od 1943. do 1945. i to iz raznih zemalja, a o čemu se radi, znao je samo uski krug ljudi. Ta bomba je trebala ubrzati kraj rata i spriječiti veće gubitke američkih vojnika u borbi s Japancima.

Bomba je zrakoplovom dopremljena u bazu Tinian. Nekoliko vojnika vidjelo je neobičan sanduk i samo su nagađali što bi to moglo biti. Straže su još više pojačane, a vojnicima je zabranjeno izlaziti iz svojih prostorija. Prethodno je iz baze jedan avion već nadlijetao Hirošimu i snimao teren iz velike visine. Stigla su i trojica najboljih američkih pilota koji će bombarderom B-29 prevesti bombu i baciti je tamo kamo im se naredi. Zapovjednik posade bombardera je pukovnik Tibbets. Kako američki piloti imaju pravo "krstiti" svoj avion kad polijeću na poseban zadatak, pukovnik Tibbets daje avio nu ime svoje majke - Enola Gay. Zrakoplov Enola Gay poletio je iz baze prema Hirošimi rano ujutro 6. kolovoza 1945. godine.

U isto vrijeme majka je probudila Sigea i nagovorila ga da ide čekati u redu za namirnice. I dok je majka radila u brodogradilišnoj tvornici za strojem, Sigeo je sa sestricom čekao u redu. Gužva je bila prevelika, ljudi nervozni i srditi, a Sadako nemirna. Gotovo su je zgnječili pa ju je Sigeo morao izvući iz reda i uputio se kući. Usput se zaustavio u parku s jezerom. Položio je sestricu na travu, skinuo se i skočio u vodu. I kad je Sigeo zaronio, odjednom gaje oštra munja snažnog bljeska zaslijepila, a odmah zatim se začula snažna tutnjava i lomljava, pa snažan vihor koji je povukao za sobom Sigea i bacio ga na obalu. Uspaničeni dječak nije shvatio što se dogodilo, a ni Sadako nije više bila tamo gdje ju je ostavio. Uspio ju je nekako pronaći. Zračna struja bacila ju je daleko, haljinica joj je bila sva u dronjcima, a tijelo izgrebano i krvavo. Jecala je od pretrpljenog šoka. I majka je doživjela užas u tvornici. Ranjena je, ali prvo što joj je palo na pamet, bila su njezina djeca. Ne osvrćući se na vapaje ranjenih i umirućih radnica, pojurila je iz kaosa u potragu za svojom djecom.

Bomba je eksplodirala oko osam sati i petnaest minuta. U jednoj sekundi izgorjelo je 86000 ljudi, 72000 je pretrpjelo teške ozljede, 6820 kuća pretvoreno je u prah, a isisavanjem zrakopraznog prostora ti su se djelići prašine uskovitlali nekoliko kilometara u visinu. Istodobno je srušeno i 3750 visokih zgrada i ruševine su počele gorjeti. U toj jednoj sekundi bombardirale su smrtonosne neutronske i gama zrake eksplozivno mjesto u krugu od jednog i pol kilometra. Nitko nije imao pojma što znače te zrake.

Ni ljudi koji su bacili bombu nisu shvatili što su učinili, ali slutili su da su učinili nešto strašno. Javili su u bazu da je zadatak uspješno izvršen i da je učinak dobar. Atomska bomba doista je ubrzala kapitulaciju japanske vojske. Po prvi put u povijesti Japana njegova vojska je morala potpisati kapitulaciju stoje bio dodatni šok za japanske vojnike koji su smatrali da su nepobjedivi. Osam mjeseci nakon eksplozije razorenom Hirošimom opet lutaju Sigeo i Sadako. Po ruševinama traže sve što bi moglo biti od koristi, a naročito čavle koji će ocu trebati za gradnju kuće. Otac se vratio iz rata i kad je na mjestu gdje mu je nekad bila kuća našao samo crni pepeo, pomislio je da mu je poginula cijela obitelj kao i mnogim drugim preživjelim vojnicima. Odlučio je izvršiti samoubojstvo, no u tom trenutku ugledao je u plićaku riječnog rukavca dvoje strašno prljave i zapuštene djece; na nasipu je sjedila mršava, od gladi iscrpljena žena. Bila je to njegova obitelj i od tog trenutka nitko na svijetu nije bio sretniji od njega.

Kao i u svakoj razorenoj zemlji tako i u Japanu, a naročito u Hirošimi, nastupaju poslije rata teški dani: nema tvornica, trgovine ne rade, ljudi su nezaposleni, mnoštvo je osakaćenih, nema hrane... a to je pravi raj za švercere i kriminalce svih vrsta, za crnu burzu, krađe i nasilja. Pošteni ljudi osuđeni su na borbu za golo preživljavanje. I gospodin Sasaki teškom mukom prehranjuje obitelj. Sklepao je nekakvu daščaru od otpadaka i mašta o tome kako će otvoriti brijačku radnju, ali nema novaca da kupi škare i britvu. Sadako je, dok su ona i Sigeo kopali po ruševinama, našla skupocjenu brončanu figuru zmaja. Nazvali su ga Cikamacu jer ju je Sigeo prije eksplozije često plašio tim zločestim zmajem kad bi plakala i gnjavila ga daje gladna. Sadako je jako zavoljela svog zmaja, no otac gaje morao prodati da bi nabavio pribor za svoju buduću brijačnicu. Nije imao sreće. Zmaja su mu oteli tjelesni čuvari zloglasnog crnoburzijanca Ofuse.

Želeći Sadako, umjesto brončanog zmaja kojeg su mu oteli, donijeti barem papirnatog, otac se upoznaje s gospodinom Sibutom, majstorom za izrađivanje papirnatih zmajeva. Stari graditelj zmajeva pomoći će mu da nabavi pribor za brijačnicu i postati njegovim pomoćnikom - konačno se nešto pokrenulo. Život se malo - pomalo normalizira. Na drugu obljetnicu eksplozije atomske bombe, u vrijeme tužne svečanosti sjećanja na mrtve, Sadako je rekla Sigeu da je i nju "opržio grom", što znači da je ozračena, no Sigeo ju je uvjeravao da to nije istina.

Deset godina nakon završetka rata gospodin Sasaki već ima novu kuću i veliku brijačku radnju s pomoćnicima. Sadako ima četrnaest godina i ide u srednju školu. I gospodin Sibuta opet izrađuje zmajeve i papirnate lampione. Čuveni majstor ima toliko posla da ne može udovoljiti svim narudžbama za isporuku papirnatih fenjera za svečanost Dan mira. U znak sjećanja na atomsku eksploziju održava se i biciklistička štafetna utrka od Tokija do Hirošime. U utrci sudjeluje i Sadako kao članica ekipe svoje škole. Trenirao ju je Sigeo koji je i sam bio član jednog biciklističkog kluba. Sadako će voziti zadnjih deset kilometara. Utrku prati cijeli Japan, a u Hirošimi se okupila masa svijeta i svi uzbuđeno komentiraju tijek trke. Nestrpljiva Sadako sva napeta čeka vozačicu broj 51 da od nje preuzme zastavicu i nastavi prema cilju. Ne osjeća se dobro, no ne obraća pozornost na to, nego sva srdita dočekuje vozačicu br. 51. koja premorena stiže kao 29. po redu, uzima zastavicu i svom snagom nastavlja prema cilju. Od silnog napora osjeća užasnu premorenost, no uspijeva prestići deset vozača i stiže na cilj kao devetnaesta. Poslije trke stanje joj se pogoršava i roditelji je vode u bolnicu. Liječe je američki liječnik Floyd Owens (ima osjećaj krivnje što su Amerikanci bacili atomsku bombu i prouzročili strašne patnje građana Hirošime) i japanski Hiroši Okeda. Njima je neshvatljivo kako mala odolijeva deset godina nakon eksplozije atomske bombe. Deset godina se osjeća zdravom. Ona ne zna da joj je krv otrovana gama-zrakama.

Očajni roditelji i brat posjećuju Sadako svakodnevno u nadi da će ozdraviti. U bolnici je, uz mnoge ozračene pacijente i četrnaestogodišnji učenik Sigetomo. Sigeo joj je donio i zmaja Cikamacu. Otkupio ga je stari prijatelj obitelji gospodin Sibuta. Sadako nije svjesna svoga stanja. Vjeruje da će brzo ozdraviti. Onda joj je otac predložio da od papira izreže tisuću ždralova. Ako u tome uspije, sigurno će ozdraviti jer bogovi neće zaboraviti onoga tko im na taj način uputi tisuću lijepih želja. Sigeo joj je donio papir i škare i ona je, čvrsto vjerujući u priču o tisuću ždralova, počela izrezivati ždralove i vješati ih na vrpcu iznad bolničkog kreveta. I dječak Sigetomo izrezuje ždralove. Došao je do broja 405 i više nije izdržao. Umro je.

Sadako je iz dana u dan izrezivala ždralove, no snaga joj je kopnila. Došla je do broja 989 a 990-ti izrezivala je u predsmrtnoj agoniji:
Sadako čuje glasove. Jedan joj zvuči nekako poznato. To - je - majčin - glas. Da, da - to - je - majka. Zašto jeca? Od veselja? Zato što Sadako - još samo - deset ždralova - samo još deset - ne, već ih je - tisuću! Brzo će biti zdrava - brzo.

Sadako je umrla ne napravivši svojih tisuću ždralova. U Vrtu mira u Hirošimi stoji spomenik: simbolična atomska bomba, a na njenom vrhu brončani lik djevojčice Sadako koja u rukama uzdignutim prema nebu drži zlatnog ždrala. Spomenik je izgrađen zahvaljujući novčanim prilozima učenica i učenika iz cijele zemlje.

Vrsta djela - Sadako hoće živjeti roman je namijenjen prvenstveno mladim ljudima, mladeži cijelog svijeta. U središtu zbivanja dvoje je djece iz jedne prosječne japanske obitelji, koja doživljavaju najstrašniju katastrofu koju je svijet dotad vidio - eksploziju atomske bombe. Roman je to s antiratnom tematikom, opomena i apel moćnicima da dostignuća ljudskog uma ne zloupotrebljavaju, već da ih nastoje iskoristiti za boljitak čovječanstva.

Tema i ideja - Tema Brucknerova romana eksplozija je atomske bombe nad Hirošimom i sudbina djevojčice Sadako Sasaki. Oko te dvije tematske osi okuplja se još mnoštvo epizodno prikazanih sudbina koje su uglavnom u funkciji oslikavanja atmosfere predatomske Hirošime, oslikavanja mentaliteta Japanaca i povećanja dramskog efekta eksplozije i njenih posljedica.

Osnovna ideja romana je antiratna, osuda rata kao najnegativnije pojave u ljudskom društvu, a posebno osuda pretvaranja dostignuća ljudskog uma, u ovom slučaju atomske energije, u razarajuće i zastrašujuće opasno oružje. Poanta romana jasno je formulirana u posljednjem pasusu: Tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje. Pišući roman u godinama hladnog rata, u sjeni prijeteće katastrofe, Bruckner želi uzbuniti i potaknuti mlade da doviknu očevima i majkama u svim zemljama: Sjetite se djevojke Sadako Sasaki! Mislite na svoju djecu! Nemojte reći: Pametnije da svojoj djeci ne govorimo ništa o onome što se dogodilo. Nije to pametnije! Jer - tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje. I imajte na umu: Na tisuće hidrogenskih bombi je spremno!

Pouka - Među ljudima različitih nacija treba graditi prijateljstvo, suradnju i dobre odnose, kako bi svi zajedno mogli  živjeti u slozi i ljubavi, čuvajući ovu našu prelijepu Zemlju za generacije koje dolaze.

Kompozicija djela - Roman kompozicijski nije sastavljen od poglavlja označenih brojkama ili naslovima kao uobičajena djela ovakve vrste. Radnja je komponirana od kraćih ili dužih odjeljaka i odvija se paralelno na više mjesta. Takav književni postupak naziva se paralelizam radnji. Tako se npr. radnja istodobno odvija u brodogradilišnoj tvornici gdje majka radi za strojem i na ulicama Hirošime kuda se skitaju dječak Sigeo i njegova sestrica Sadako tražeći što za jelo i u bombarderu koji nosi bombu i polijeće s Marijanskih otoka prema Hirošimi. Posljedice eksplozije atomske bombe doživljavamo kroz prikaze sudbine više likova. Ovakvom kompozicijom postignuto je uslojavanje radnje i povećana dramatičnost zbivanja.

Bruckner nam želi dočarati što više ljudskih sudbina zahvaćenih u jednom trenutku, pa se ponekad zapitamo ima li roman uopće glavni lik. Po lakoći kojom pripovjedač prebacuje fokus svoga pripovjednog interesa s jednog lika na drugi u romanu osjećamo utjecaj filmskih tehnika. Mnogo kamenčića (sudbina) stapa se u jedinstven mozaik zbivanja.

Uvod - Upoznajemo se sa glavnim likom ove pripovijetke, djevojčicom Sadako, i saznajemo kako se između Japana i SAD - a vodi rat.

Zaplet - Američki piloti i ostali dio vojske na otoku mora otići u svoje kolibe i prozore pokriti sa crnim zavjesama. Na aerodrom slijeće zrakoplov sa atomskom bombom.

Vrhunac - Američki četveromotorac B-52 polijeće noseći atomsku bombu. Dolazeći nad japanski grad Hirošimu ispušta bombu. Bomba eksplodira na 400 m nadmorske visine.

Rasplet - Djevojčica Sadako umire. U vrtu mira u Hirošimi stoji njen spomenik.

Mjesto i vrijeme - Radnja se najvećim dijelom odvija u lučkom gradu Hirošimi koji se nalazi na jugu najvećeg japanskog otoka Honšua. U vrijeme zbivanja radnje Hirošima je bila jedno od manje važnih središta ratne industrije i brodogradnje. Dio radnje odvija se i na udaljenom Marijanskom otočju jugoistočno od Japana, u Tihom oceanu i to na otoku Tinianu gdje je bio aerodrom s kojeg su polijetali američki ratni zrakoplovi u bombardiranje japanskih gradova.

Najupečatljiviji je prikaz Hirošime nakon eksplozije atomske bombe kao grada izbrisanog s lica zemlje sa zastrašujućim slikama zgarišta, betonskih blokova, iskrivljenog željeza, iznakaženih ljudi što lutaju stravično opustošenim prostorom. U romanu su inače puno češći opisi eksterijera od opisa interijera.

Vremenski raspon zbivanja je točno deset godina: od 1945. do 1955. godine no glavna radnja odvija se u kolovozu 1945., u danima kad je bačena atomska bomba. Zatim imamo nekoliko velikih vremenskih skokova: prvo na jedan travanjski dan 1946. (kada Sadako i Sigeo u ruševinama pronalaze brončanog zmaja), zatim na 6. kolovoza 1947. (na drugu obljetnicu eksplozije) i na koncu na proljeće 1955. godine kada Sadako obolijeva.

Bilješke tijekom čitanja
- U početku romana upoznajemo djevojčicu Sadako, njezinog brata Šigea te Kenjija Nišioku, starca kojemu je mornarica oduzela čamac.
- U srpnju 1945. godine u Japanu vlada glad i stroga ratna štednja.
- Ljudi dobivaju jesti u malim količinama.
- Šigeo i Sadako su dobivali jesti u većim količinama jer im je otac radio u vojsci.
- Kad je atomska bomba pala na Hirošimu, Šigeo je ronio u jezeru, a Sadako je bila na obali te ju je vjetar što ga je prouzročila atomska bomba bacio na tlo, ali je ona nekim čudom preživjela.
- Kada su u bolnici Sadako posjetili roditelji i brat, brat joj je rekao da mora raditi ždralove i da će, kada napravi tisućitog ždrala ozdraviti.
- Na žalost tako nije bilo.
- Sadako je uspjela načiniti čak 990 ždralova i falilo ih je još samo deset, međutim Bog je odredio njezinu sudbinu - smrt.
- Nije joj dozvolio da načini još samo deset ždralova.

Jezik i stil - Stil pripovjedača Brucknera podsjeća na način pisanja autora pustolovnih i ljubavnih romana: sve je podređeno fabuli, uzbudljivim događajima i dijalozima. Ne upušta se u produbljivanja psiholoških stanja likova, već su svi likovi u funkciji isticanja ideje romana.

Likovi - U radnji romana sudjeluje velik broj likova s japanske i američke strane, a glavni nositelji radnje su članovi obitelji Sasaki: otac, majka i dvoje djece. Najznačajniji likovi romana su djevojčica Sadako Sasaki i njezin brat Sigeo.

U karakterizaciji likova pisac se ne zadržava na opisima vanjskog izgleda likova; sve je podređeno pripovijedanju zbivanja, fabuli i likovi u roman ne ulaze u obliku gotovih portreta, već uglavnom kao djelatni likovi čija se karakterizacija provodi kroz njihove postupke i dijalogom. Sigeo Sasaki, uz djevojčicu Sadako glavni lik romana, u svom prvom pojavljivanju u romanu pobliže je označen tek jednim atributom: Na rubu ceste mučio se desetogodišnji Sigeo Sasaki da drži korak s vojnicima.

Sadako Sasaki - Mala četverogodišnja djevojčica koja je doživjela strahotu i užas nuklearnog udara na Hirošimu 06. 08. 1945. godine. Nekim je čudom preživjela i u poratnim godinama velikog siromaštva podnosi, skupa sa svojom obitelji, veliku glad, neimaštinu i beznađe. Uporna je, poštena, hrabra i odana obitelji. Iako malena, sa starijim bratom satima skuplja metalne predmete iz gradskih ruševina. Desetak godina od pada atomske bombe Sadako počinje osjećati posljedice radijacije. Započinje svoju posljednju bitku, bitku za život. Veliko htijenje i upornost budili su njoj nadu u ozdravljenje, u život koji je toliko voljela. Opaka je bolest ipak na kraju pobjedila, ali Sadako će vječno živjeti u nama koji smo pročitali ovu knjigu, živjet će kao opomena čovječanstvu da nikad više ne ponovi istu grešku.

Šigeo Sasaki - Stariji brat svoje male sestrice Sadako. Dobar je, pametan, osjećajan i odan dječak. Pošten je i odgojen u skladu sa starim japanskim tradicijama. Puno vremena posvećuje čuvanju svoje sestrice. Odan je obitelji i ne može se pomiriti sa činjenicom da Sadako mora umrijeti. Pomaže joj u izradi zlatnih ždralova bodreći nju a i sebe u njenim najtežim trenucima.

Yasuko Sasaki - brižna je majka čiji je život podređen obitelji i podizanju djece. Za vrijeme rata radi vrlo naporan posao u tvornici, no neprekidno su joj na umu njena djeca. U najtežim trenucima čak i ne jede svoje obroke samo da bi bilo više hrane za djecu, stoje za nju moglo imati kobne posljedice. Tipična je japanska tradicionalna žena koja se u svemu pokorava mužu.

Otac Sasaki - javlja se u dijelu romana kad završava rat i otada preuzima glavnu riječ u obitelji. Brižan je otac, marljiv kao većina Japanaca i uporan u nastojanju da svoju obitelj izvuče iz bijede, što mu na koncu uz malo sreće i uspijeva. Jako puno drži do japanske tradicije i ponaša se s njom u skladu.

Wiliam Sharp - mladić kovrčave kose, promatrač, vodio je brigu o aparatima za snimanje ugrađenim u dno zrakoplova. Unatoč svojoj mladosti on je još prije rata bio poznat kao specijalist za izradu optičkih stakala.

Imao je mnogo novca koji je brzo potrošio:
- U tvornici u Pittsburgu, gdje je bio zaposlen, zarađivao je mnogo dolara, ali novac mu se među rukama uvijek raspinjao. Volio je oklade, a strastveno je rado igrao poker i mrzio svako nasilje.

Najljepši ulomak

Moj sine Kunijoši, hrabri junače! Obavijestio si me da je tvoja krv drugi put potekla za čast naše domovine. Ja, tvoj brat, tvoja majka i tvoje dvije sestre jučer smo hodočastili u hram Nišoji. Dao sam svećeniku da izreče mnoge molbe za tvoje ozdravljenje Budi, našem rasvjetitelju Svijeta. I mi smo na koljenima molili za tebe. Tvoj se otac klanja pred tobom, ponosan na sina Kunijošija.

Ovaj ulomak mi se svidio jer otac daje poticaj svome sinu da se i dalje bori za domovinu. Sin je oca obavijestio da mu je krv drugi put potekla u čast domovine. Otac potiče svoga sina, dajući svećeniku da izrekne mnoge molbe za njegovo ozdravljenje.

I ta vatrena kugla obasjala je zrakama od nekoliko milijuna stupnjeva vrućine grad Hirošimu. U toj sekundi izgorjelo je 86 100 ljudi. U toj sekundi je 7200 ljudi pretrpjelo teške ozljede. U toj sekundi je 6 820 kuća bilo pretvoreno u prah, a isisavanjem zrakopraznog prostora ti su se djelići prašine uzvitlali nekoliko kilometara u visinu. U toj jednoj sekundi srušilo se osim toga 3 750 zgrada, a ruševine su počele gorjeti. U toj sekundi bombardirali su smrtonosne neutronske i gama - zrake eksplozivno mjesto u krugu od jednog i pol kilometra. U toj jednoj sekundi je slika i prilika božja izvršila prvi pokušaj da uz pomoć nauke uništi samu sebe. Pokušaj je uspio.

To mi je najtužniji odlomak jer se u njemu opisuje koliko ljudi je poginulo i koliko ih je ozljeđeno.

Mišljenje o djelu - Tužna pripovjetka koja nam govori o strahotama rata, o stradanjima malih ljudi koje niko ništa nije pitao kad se udaralo u bubnjeve rata. Stradanja milijuna ljudi prouzročili su bezočni političari, ratni huškači, koji su svu tu strahotu kasnije promatrali iz sigurnosti svojih domova, a nerijetko su se pritom i enormno obogatili.

Djelo govori o strašnim posljedicama bacanja atomske bombe na japanski grad Hirošimu. Ono me ispunilo me tugom, ali i pobudilo osjećaj odgovornosti prema ljudskom rodu. Djelo je u meni probudilo svijest da se uvijek moram boriti protiv rata, naročito upotrebe atomske bombe, koja je najstrašnije oružje što ga je čovjek ikada izumio. Ja mislim da se Hirošima više nikad ne smije dogoditi.

Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti - verzija 2

Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti - verzija 2 pdf
________________________________

Austrijski pisac Karl Bruckner rođen je 9. siječnja 1906. godine u Beču. Iako se pripremao za trgovački zanat, radio je i kao tehničar, prodavač novina, čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost, piše i svoju prvu pjesmu, odlazi u Brazil, ali u domovinu se vraća 1938. godine, kad je unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata objavljuje crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle, piše i svoju prvu knjigu za mladež, Dijamant Tobije Ambergera, o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, a potom knjigom Pablo, Indijanac postiže i opća priznanja i pohvale. Više je puta nagrađivan nagradama kao najbolji pisac za mladež, a s 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika postiže svjetsku slavu. Najpoznatije djelo Karla Brucknera, roman Sadako hoće živjeti, prvi je put objavljen 1961. godine.